GUBICI PRED KURŠUMLIJOM Noć 14. avgusta 1944. godine bilaje izrazito mraćna, a mi napadamo na Kuršumliju. Dočekaće nas, kako oćekujemo, jake snage bugarske okupatorske armije utvrđene u rovovima i bunkerima opasanim bodljikavom žicom. Prvi vod Prve čete Drugog bataljona dobio je zadatak da likvidira neprijateljsku posadu na brijegu iznad grada, s lijeve strane rijeke Toplice. Sa vodomje pošao i zamjenik komandira naše čete Trivo Palija. On je sa vodnikom Cedom Srdićem na desnom krilu rasporeda voda, sa dvije desetine, a na lijevom krilu ostavlja mene sa desetinom kojom je komandovao mlađi vodnik Pero Simatović. Kretali smo se oprezno i u strogoj tišini, kako nas neprijatelj ne bi otkrio. Raspoređeni u streljački stroj, zastali smo i zauzeli ležeći stav, očekujući napad naše dvije desetine sa desnog krila, jer nam je Trivo i naredio da ne otvaramo prvi vatru, već da budemo spremni za onaj trenutak kada se oni oglase. Desetar desetine Simatović ležaoje lijevo od mene, a lijevo od njega puškomitraljezac Radan. To naše podugo iščekivanje prekide pucnjava kojaje najavila pučetak žestokog okršaja Prvog bataljona s neprijateljem samim u gradu, kamo se neopaženo provukao. Odjednom sijevnu osvjetljavajuća raketa i tek tada ugledasmo ispred nas jakužičanu prepreku, kojuje bilo nemoguće savladati, jerje nabrisanom prostoru, a i dobro branjena iz neprijateljskih rovova iskopanih na uzvišici iznad bodljikave žice. Bugari nas, onako osvijetljene, primijetiše i otvorišejaku mitraljesku vatru, bacajući na nas rućne bombe i ispaljujući rakete za osvjetljavanje prostora. Desetara Peru smrtno pogodiše prvi rafali, a nas ostale neprijateljska vatra prinudi da se povučemo u zaklon iza međe neobrađene njive. Shvatili smo daje nemoguće zadržavanje na osvijetljenom brisanom prostoru ispred bodljikave žice, koji je prostu zasipan mitraljeskim rafalima i rućnim bombama. Drugovi Palija i Srdić nisu uspjeli sa drugom i trećom desetinom u napadu.jer su i oni naišli na žićane prepreke koje je neprijatelj branio unakrsnom vatrom. Dođe do nas komandir čete Boško Karalić. On naš Prvi vod ostavlja na položaju na kome smo se i zatekli, a sa Drugim i Trećim vudom kreće iza brda, sa suprotne strane neprijateljskog utvrđenja. Idejaje bila odlična, ali su i na tom pravcu naišli na žičane prepreke branjene jakom neprijateljskom vatrom, te im je bilo nemoguće prići a kamo li ih savladati. Tako napad ni na jednom pravcu nije uspio. Ostalo nam je da ožalimo našeg desetara Peru Simatovića, vrlo hrabrog i iskusnog borca. Od sveg oružja najviše je volio puškomitraljez, koji je nosio dugo, sve do maja 1944. godine, kada se teška srca odvojio od njega, jerje morao primiti dužnost desetara desetine. U mnogim borbama se isticao hrabrošću i snalažljivošću, služeći za primjer mnogim borcima Prve čete Drugog bataljona. Svaki zadatak koji je dobio od starješine svojskije izvršavao. Mnogo se radovao što dolazimo u Srbiju. Cesto bi razdragano govorio o slobodi kojaje na pomolu: "Drugovi, kako smo pošli - brzo ćemo stići do Beograda". Na odmorima i zastancima volio je da poprića s drugovima o svojim planovima za život po završetku rata. Sve te planove i njihovo ostavarivanje vezaoje za rodno Veliko Palančište kod Prijedora. U prvom planu mu je, isticao je, bila ženidba, jerje često mislio na svoju voljenu djevojku. U četi je, ipak, bio poznat kao veliki drug. Kada bi se domogao štogod duvana ili hrane, dijelio bi drugovima u četi. Nikad se nije opterećivao suvišnom opremom. Pored oružja, obaveznoje nosio i vojničku torbicu u kojoj su bili priborzajelo, duvan i neke stvarćice za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Na opasaću su mu uvijek bile okačene dvije-tri rućne bombe. Sada njegovi posmrtni ostaci ostadoše nesahranjeni na prilazu Kuršumliji, ispred bodljikave žice ispletene rukama bugarskih fašista. Poslije napada na Kuršumliju došlo je do nove borbe protiv Bugara, koji su ovog puta odstupali ispred srpskih jedinica. U toj borbi ranjen je i Trivo Palija. Nisam bio oćevidac njegovog ranjavanja, ali su oni koji su bili blizu njega pričali kako je, smrtno pogođen, uzviknuo: "Drugovi, ja pogiboh!" Ovi su mu pritekli upomoć, picvili mu ranu i ponijeli ga ka brigadnoj ambulanti. Usputje gubio svijest i ubrzo izdahnuo. Sahranjen je u Zuću kod Kuršumlije. Trivo se, kao borac i rukovodilac, isticao u svim borbama u kojima je učestvovao. Dobro sam ga poznavao i zbog toga što sam bio politićki delegat voda pred kojimje Trivo bio komandir. Kad god bi imao vremena konsultovao bi se sa mnom o svakom zadatku koji predstoji vodu kao i o svim ostalim pitanjima koja se tiču boraca. Bio je pouzdan drug sa izoštrenim osjećanjem za humanost i pravićnost. Pred svaku akciju upoznavao bi borce šta vod i svaka desetina treba da urade, insistirajući da i borci iznesu svoje mišljenje i predloge kako da se dobiveni zadatak što uspješnije izvrši. Poslije svake akcije iznosio bi svoja zapažanja o radnjama koje su vod, desetina i grupa izveli dobro ili nepotpuno. Govorioje otvoreno i o svojim greškama - kad ih je bilo. Takvim svojim postupkom uspijevao je da i borce podstakne da diskutuju, iznoseći svoja mišljenja o dobrim i lošim radnjama u toku borbe voda. Sve što bi borci donijeli iz borbe Trivo bi sakupio i pravično podijelio. Ako neki vod iz čete nije bio u toj akciji - odvajao bi i za njih od zaplijenjenog. On je bio jak i kao politićka ličnost, i osvajaoje borce i narod pri svakom kontaktu. Uvijekje na-lazio vremena da razgovara s narodom, objasni neupućenima ciljeve oslobodilačke borbe. Ni najednom maršu nije se desilu da Trivo ne odmijeni nekog puskomitraljes^ ca iz svoga voda u nošenju oružja. Inače, bio je skladno razvijen, zdrav, snažan i naučit mladić, vazda lijepo obučen i dotjeran. Vijest o smrti naših drugova Trive Palije i Pere Simatovića bolnoje odjeknula u ćitavom Drugom bataljonu. Nije ni čudno, pali su nam dobri burci i rukovodioci, prvoborci ustanka i članovi KPJ koji su prešli težak put kruz trogodišnje okršaje od Kozare do Kuršumlije, na ratnom putu Prve krajiške, do posljednjeg daha se boreći za slubodu svog naroda. Jovo Novaković Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka