OKRŠAJ U GRADU Tek što se na visovima iznad Kuršumlije - u rejonu sela Sagonjevo, Žuč i Nevade - stišala velika borba, u kojoj je, noću između 13. i 14. avgusta 1944. godine, potučen i razbijen 122. pješadiski puk 127. divizije bugarske okupatorske armije - krenulo se u napad na snage koje su branile ovaj gradić u Toplici. Cetrnaestog avgusta osvanuoje sunačan i veoma lijep dan. Lica boraca su razdragana i vedra. Neki su puni utisaka doživljenih protekle noći, o kojima se u koloni živo razmjenjuju misli. Već oko deset časova, bez veće žurbe i napora, stigosmo na mjesto predanka i odmora. Divimo se bogatstvu i ljepoti prirode na obroncima Kopaonika, po kojima se svuda vide livade i vinogradi, mali zaseoci i poneka usmaljena kuća. Ispod nas, u dolini rijeke Banjske, zalegla Kuršumlija. Tako reći nadohvat ruke, između dvije planine, u izmaglici se vidi junačka Toplica, kojoj je, daje bilo kako je planirano, u pohode trebalo da stignemo još početkom godine. Vijest da će se te noći ići u napad na Kuršumliju baš nasje obradovala, tim prije jerje naglašeno kako u gradiću nemajačih neprijateljskih snaga, pa se i ne očekuje neki veći otpor. Na žalost, to će se pokazati samo kao pusta ratnička želja. Naš Prvi bataljon, sa Ljubomirom Jajčaninom, komandantom, i Petrom Simurdićem, političkim komesarom, na čelu, dobio je zadatak da se neosjetno ubaci u gradić i stvori uslove za brže i lakše zauzimanje ovog uporišta. U vezi sa tim zadatkom nije bilo nikakvih nedoumica.jerje brigada, po tradiciji, bila vična takvoj taktici i vješta u uličnim borbama. Kadaje, u sumrak, Prvi bataljon krenuo na zadatak, pored njegove kolone su, valjda i pod utiskom onog sjajnog raspoloženja i drugovanja sa razdraganim narodom u toku dana, prumicali čak i članovi kulturne ekipe Pete divizije. Ali štoje noć više odmicala u koloni je bilo sve tiše, da bi ubrzo zavladao potpuni mir. Ta tišina i pokoje svijetlo koje bi se povremeno i sve bolje vidjelo - upozoravali su nas da smo blizu cilja. Bio sam u koloni Prvog voda Prve čete. Na čelu nam je bio Milenko Đuđić. Uz njega sam u ovoj četi imao još starih znanaca. Zapravo, kada bih za vrijeme borbe bio van ove čete - nijesam se dobro osjećao. Ovoga puta bio sam u ulozi omladinskog rukovodioca u Prvom bataljonu. Negdje oko 23 časa uđosmo u Mirnički potok. Sa vodičem, izgledaloje, nema nekih problema. Iz potoka naglo skrenusmo ulijevo i iznenada izbismo pred željezničku stanicu. Još ništa se ne oglašava. Ne znajući šta se nalazi na platou stanice, mi u blagom trku, preko jednog plićaka, pregazismo rijeku Banjsku. Namah nas iznenadi prizor sa staničnog platoa: sav pritisnut konjskim zaprežnim kolima sa šatorima na arnjevima. U potpunoj tišini, bez ijednog pucnja, u kolimaje zarobljeno nekoliko usnulih bugarskih vojnika. U onom naletu, nakon slabijeg otpora, grupa boraca zauze stanicu. Tako pucnji na stanici oglasiše opšti napad na gradić. Pucalo se prvo sporadično, a onda je zagrmjelo i sa okolnih visova. Svakog časa peko naših glava prolijetali su rafali, naši i neprijateljski. Dok se prilazilo željezničkoj stanici, grupa boraca, u kojoj sam bio i ja, napusti prostor oko zaprežnih kola i krenu zapadnom ivicom stanićnog platoa, ispod brine nalik na zid. Išli smo oprezno, u koloni po jedan i pognuto. Odjednom nas, biće u trenutku upada u stanicu, iznenada zasu mitraljeski rafal. Zastadoh, veoma zbunjen, shvativši da se zapravo nalazim pred bunkerom koji se, naslonjen uz obalu, uopšte nije vidio. Da bi stvar bila teža, neoprezno sam se udaljio od grupe. Vremena za razmišljanje nije bilo. Podigao sam se i doslovno skoćio na bunker. Pozvao sam Bugare na predaju. Na to u bunkeru nastade tajac. Zatišje potraja, pa sam se već i pribrao, tako da strah potpuno nestade. Možda se tako osjećao i Branko Vranješ, koga iznenada vidjeh pured sebe. Mislim: sad su naši, bez obzira u to šta se desilo. Znajući Vranješa iz ranijih borbi, drugačije nisam ni mogao misliti u tom trenutku. Taj nepokorni i ćutljivi mladić oniskog rasta, nenadmašni bombaš i mitraljezac, nije se mnogo dvoumio. U usta puškarnice sasu rafal iz svug omiljenog "brnca". Začuše se metež i vika u bunkeru. Pomislih na vrata bunkera pozadi okrenuta, prema brini, pa požurih k njima. Vidim: upaničeni Bugari su se već zaglavili na njima. Svi užurbi i kao dase nadmeću u povicima: "Bratko, bratko!..." Bilo ihje petnaestak, jer je bunker bio dvodijelan, ovalnog oblika, prizeman. U momentu izvlaćenja posljednjeg vojnika iz bunkera u blizini se začu neka pometnja, koju presječe kratak rafal iz automata. Kada se sve stiša, komandir čete Luka Jelić, stigavši na mjesto događaja sa Živkom Radakom, političkim komesarom čete, dodade da su neki Bugari pokušali da bježe. Dvojica-trojica su pri tome i ubijeni, dok su ostali pohvatani i sprovedeni u štab bataljona. Dok je trajala ova drama dogodila su mi se još dva neobićna slučaja. Stajao sam prislonjen uz bunker i u tom trenutku na njega je bačena ručna bomba, ćija me eksplozija, srećom, nije zakačila. Da li je bombu bacio Vranješ dok je prilazio bunkeru, ili neki drugi borac, pošto je Vranješ, zajedno sa mnom, već bio kod bunkera - ostalo mi je nejasno. Drugi slučaj se zbio tako štoje na mene, preko bunkera, dok sam bio iza njega, Živko Radak uperio pušku. Ciljao je pravo u glavu, misleći da je u pitanju neprijateljski vojnik. Prepoznavši na mjesećini njegovu karakterističnu titovku, koju je dugo nosio, viknuo sam što sam jaće mogao, na šta je Živko spustio pušku. Vod Milana Dragića, kojije nastupao bentom iznad nas, pokušavaoje da priđe Sokolskom domu, u kojem su se bili utvrdili ljotićevci, dok su zgradu preko puta držali nedićevci, a međuprostor branili Bugari. U kraćim razmacima, Dragić je upućivao grupe bombaša. Baš u času kada sam stigao do njih, sa dvojicom boraca se vraćao od doma. Nagaravljena lica i razbarušene kose, nešto je psovao i ljutio se. Razumio sam daje zgrada tvrda i dajoj se nikako ne može prići. Njegovim rijećima se jednostavno moralo vjerovati, jer smo ga svi dobro znali kao hrabrog i iznad svega upornog i kao živa vatra ljutog. Krenuo sam i sam sa dvojicom boraca prema domu, ali sam se povratio i prije nego što smo išta pokušali. Vatreni zid je bio takav da je sve plamtjelo ispred nas. Vidio sam kako je Mirko Batez, delegat voda, veoma zabrinut. Bili smo dobri drugovi i znao sam ga ne samo kao osjećajnog i prisnog čovjeka, već je bio i zrelih godina. Reče da u vodu ima žrtava, a bio je očevidno uzbuđen i stalno na nogama. Brinuli su ga i češći zastoji kod puškomitraljeza, što je bila posljedica stalnog djejstva. Pokušavaoje da se snađe, ali u tome nije uspijevao, ne bar dokraja. Ubrzo sam otišao od njega, ne sluteći da će prilikom odstupanja poginuti. Oko tri sata poslije ponoći naišao sam na Đuđu Racu, zamjenika komandanta bataljona. Iznio sam mu svoje utiske, onu što sam doživio i lično vidio. Pogledali smo obojica prema okolnim ćukama, koje su štrčale nekako prijeteći. Rastali smo se ćutke. U osvit zore otpoćeli su prvi, ali i jaki neprijateljski protivnapadi. Pred njima neke naše desetine već uzmiću. Ulicom od Sokolskog doma trpimo najjači pritisak. Borci se grčevito odupiru i po svaku cijenu se spriječava uklinjavanje neprijatelja između Prve i Druge čete. Uklinjavanjem bi naročito bila ugrožena Treća četa, koja je u grad prodrla koritom rijeke Banjske. Sto svjetlost više osvaja, borba postaje sve žešća. Naši puškomitraljesci, poput Branka Vranješa, sami biraju položaje u skladu sa sopstvenom procjenom vjerovatnoće razvoja događaja koji tek slijede, sa namjerom da neprijatelj pomisli kako nam iz pozadine stiže pomoć i pojačanje. Zbog bočnog pritiska, lijevo krilo Druge čete naglo se povija. Naš front se sužava. Prijeti opasnost da se čete izmiješaju, pa se čini sve da ne dođe do gomilanja ljudstva i gužve, što bi za nas u ovom času zaista bilo opasno. Neizvjesnost se pojačava. Ranjeno je nekoliko boraca, a ni kod starješina stanje nije bolje, i to u obje naše čete. Ipak, komandovanje je još uvjek dobro, sve više objedinjeno između četa. U ulozi starješina javljaju se i neki borci, iz reda onih koji očito nadvisuju i sebe i drugove oko sebe. Tek što su obje čete uzmakle do posljednjih kuća, uhvati nas prava strijepnja, teža i od najteže nućašnje. Reagovati se moralo munjevitu - izvući borce iz grada i što prije se dohvatiti prvih brežuljaka. Pri tom se postavljalo pitanje: kako se odvojiti od neprijatelja i preći dosta dug i otkriven prostor, sada tučen i sa bokova. Odgovoriti na to bilo je vrlo teško. Trebalo je, praktično, ići u koloni po jedan između dvije ćuke kojeje neprijatelj zadržao. Upravo tudaje krivudaojedan bolji kolski put, usijecajući se mjestimično u blage prevoje pod vinogradima. Na samom izlazu iz grada, u visini željezničke stanice, zaleglo je nekoliko naših puškomitraljezaca. Neki su iskoristili gomilu naslagane cigle, koju je neko, valjda, pripremio za gradnju kuće. Požurujemo borce obje čete, upućujući ih pravcem za koji znamo da malo obećava. Sa grupom mitraljezaca je i Luka Jelić. Prateći šta se oko nas dešava, ugledasmu kako dvojica Bugara ščepaše Branka Gerdijana. Na sreću, on se brzo istrže iz njihovih ruku, iskazujući svoju veliku vještinu i iskustvo. Bugari su izbili iz jedne kuće gdje su u toku noći bili pritajeni. Samo nekoliko trenutaka kasnije metak je pogodio komandira Luku Jelića. Pao je u kanal pored puta, kao pokošen. Metak mu je prošao kroz oba kuka. Jedna mu se noga odvoji u stranu. Biloje očito daje teško ranjen. Prišao sam mu sasvim blizu. Tužna pogleda on tiho reče: - Drugovi, spasite me ako se ikako može. Pogledao sam oko sebe. Na korak-dva opazih Radu Poznića. Držao je u ruci mali minobacač. Uzeo sam oruzje od njega, rekavši mu da je sudbina komandira u njegovim rukama. Radu sam znao kao hrabrog borca, čovjeka kojega je krasila skromnost, a bioje i fizički snažan. Ostaoje dosljedan sebi: sa nekoliko boraca probio se kroz kišu kuršuma i spasio svoga komandira. Ostajućijoš neko vrijeme sagrupom boraca kojaje štitila odstupnicu, pomislih šta je sa Trećom četom. Pošto se niko iz sastava grupe nije mogao odvojiti, napravio sam nekoliko koraka ka rijeci. Zaklonjen pritkama obraslih grahom, vidim sjaj bugarskih šljemova i stroj vojnika koji preko platoa željezničke stanice već zalama prema nama. Trgao sam se i, sav znojav, požurio nazad. Pošto se većina boraca već uputila izabranim pravcem, i ja sam krenuo za njima. Bila je to omanja grupa, a najbliži iza mene bio je Slavko Pecikoza. Odmicali smo sporo, težeći da se bar kako-tako zaklonimo, jer su nas neprijateljski minobacači i artiljerija tukli žestoko. Sa uzvišenja desno od nas vatra postaje sve nesnosnija. Teško je bilo dokučiti otkuda tolika drskost tih uljeza, pogotovu što su izašli iz rovova i gađaju nas iz stojećeg stava. Zamalo nas nijesu potpuno odsjekli, a to bi vjerovatnu i uspjeli da nije jedan od naših bataljona blagovremeno intervenisao ponovnim jurišem na to uzvišenje. Nastavljamo da povećavamo odstojanje i u kratkim skokovima jurišamo kroz rafale i eksploziju granata. Kada sam, u jednom momentu, pokušao pretrčati put i uhvatiti bolji zaklon - pogudi me metak u zglob iznad desne šake. Zglob kao da se sav rascveta i šaka klonu. Šiknuše mlazevi krvi. Doviknuh Slavku da uzme pušku, a ja bez zastanka krenuh dalje. Na muju sreću, pred nas izbi Dobrila Boba Đurović. Hitroje reagovala: ne obzirući se na rafale i ne hajeći što neprijatelj nastupa za nama, legla je hitro u neki zaklonćić, podvezala mi ruku i previla ranu. Preostalih stotinjak metara pređosmo srećno. Dobra naša Bobaje sve ućinila da, puzeći i u skokovima, stignemo do prve šumice. Znajući daje u pitanju prelom ruke, zastalaje da mi pomogne. Nijesujoj smetali dim i eksplozije granata. A slučaj je htio da smo stali kod nekog manjeg izvora i hrpe iverja od tesanog kolja. Uzela je dva duža ivera i pomoću njih mi učvrstila ruku. Lice mi je umila i u usta mi silom stavila nekoliko plodova kupine. Na njeno zaprepašćenje, meni se tada nije žurilo. Zapravo, znala je ona šta je to - veliki odliv krvi smanjio je moje reakcije. Dok je i dalje tukla artiljerija, Boba je sa mnom muku mučila. Da tako nije bila uporna - pitanje je bih li i glavu izvukao iz te teške situacije. Dusan Radić Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka