PRVI BATALJON U OKRUŽENJU U KURŠUMLIJI Napadu na Kuršumliju prethodilo je zajedničko izviđanje i prikupljanje podataka o rasporedu i jaćini neprijatelja. Poslije smo razrađivali plan napada, zajedno s komandantom Pete krajiške divizije Milutinom Moračom. On je pažljivo slušao prijedloge komandanta brigade Steve Rauša, komandanata i političkih komesara bataljona. Prihvatioje, u stvari, plan napada na Kuršumliju uzjednu značajnu napomenu - da bi dobro bilo da jedan bataljon Prve krajiške neopaženo uđe u grad i otuda djejstvuje. Imali smo iskustva u takvim pothvatima i bili saglasni da se to ućini. Morača je neposredno upitao: - Ko će dobrovoljno?... Svi smo ćutali, ni sam ne znam zašto. Morača nas gleda donekle upitno i začuđeno. Odjednom mi se obrati: - Bijeli, bi li ti poveo Prvi bataljon? - Mogu - uzvratio sam osjećajući da sam počastvovan, bez obzira na neizvjesnost i složenost takvog pothvata. Tek tada mi je predstojao značajan posao. Dobro sam proučio, služeći se topografskom kartom, najpogodniji prilaz gradu i prolaz do centra. Odmah mi se učinilo daje najlakše ići Banjičkom rijekom, tako zaobići neprijateljske bunkere, vatrena gnijezda i na nekom nedovoljno čuvanom međuprostoru borce Prvog bataljona uvesti u grad. Sa mojom zamisli su se složili komandant i politički komesar divizije, komandant i politićki komesar brigade i članovi štaba. Na dogovor sam pozvao komandire četa Vasu Sadžaka, Luku Jelića i Miću Jakovljevića. Precizno sam ih upoznao sa predstojećim zadatkom i upitao jesu li spremni i za najteže. - A kad smo mi zatajili?! - uzvrati Sadžak. - Guraćemo, ne brini. I politički komesar bataljona Petar Simurdić je ukazao na značaj ulaska u grad i preporučio da se borci dobro pripreme - vojnički i politički. Komandiri su se saglasili da Prva četa, s Vasom Sadžakom na čelu, prva nastupa, a za njom Druga i Treća, da se poslije neprimjetnog ulaska u grad razviju u vatrenu udarnu potkovicu i tuku protivnika. U to vrijeme u Kuršumliji su se nalazila dva bataljona 122. puka 27. bugarske divizije, puk Srpske (Nedićeve) državne straže, četa njemačke "šucpolicije" i nešto četnika. Bilo je predviđeno da Kuršumliju napadnu, pored jedinica Prve krajiške, jedinice Četvrte srpske udarne i Četvrte proleterske brigade. Iz rejona Stojanove čuke sišli smo u Mirničku i Banjsku Rijeku. Bio sam na čelu Druge, a komesar Simurdić na čelu Treće čete. Blizu grada šapatom se pronijelo da dođem naprijed, do komandira Prve čete. Zabrinut sam požurio, plašeći se zastoja i neke nepredviđene prepreke. Komandir Sadžak me sačekao i obavjestio: - Evo, zarobili smo dva bugarska vojnika. Kažu da su pošli da nas traže, da nam se predaju. Pokazuju neka dokumenta i tvrde da su komunisti. Šta da radimo?... Nisam ubijeđen u ono što govore. - Da ih vidim i čujem! - zatražio sam. Bugarski vojnici nisu izgledali zaplašeni i uzbuđeni. Stekao sam utisak da su zaista pošli da se predaju i ostanu u našoj jedinici. Iz predostrožnosti sam oštrije zaključio: - U redu, da vam vjerujemo. Ako nešto pokušate, bićete ubijeni! Naizmjenično su se zaricali da su iskreni. Iskoristio sam to da ih upitam za situaciju u gradu, za raspored snaga, da provjerim jesmo li izabarali najpogodniji pravac da neprimijećeni prođemo do centra. Obojica su potvrdili da idemo najmanje branjenom stranom i da ćemo lako upasti u grad. - Dobro, vodičete nas! - naglasio sam i procjenjivao kako to prihvataju. Nisu se dvoumili. Komandiru Sadžaku sam napomenuo da dobro pazi na neočekivane vodiče i da ih osujeti ako se pokušaju udaljiti. Opic/no smo gazili rijeku. Neprijatelj nas nijc otkrio. Komandiru Prve čete sam naredio da borce, čim izađu iz riječnog korita, vodi što dublje u grad. Drugu i Treću četu takode sam naputio da se razviju za borbu, i budu na krilima prve čete. Vatru nisu smjeli otvarati dok se neprijatelj ne oglasi. Ubacivanje u gradJe izvršeno prema planu i neprijatelj nas nije opazio. Unutra su se rasporedile u obliku potkovice, sučeljene sa neprijateljskim bunkerima i zgradama preuređenim za pružanje otpora. Bio sam s jednim vodom boraca, nekom vrstom rezerve, da ih ubacim u vatru gdje najviše "zagusti". Okršajje počeo pred Sokolskim domom. Iznenadili smo bugarske vojnike i zauzeli nekoliko bunkera od kamena, drveta i zemlje. Kod drugih je išlo teže. Naokolo je vrilo od pucnjave. Bugarski vojnici su bježali iz pojedinih utvrđenja, a neke smo uspjeli zarobiti. Zaplijenili smo dosta oružja, municije i bombi. Poslije početnog uspjeha komandirima četa sam sugerisao da se žešće navali i brže lomi otpor protivnika. Uslijedili su naizmjenični juriši. Zarobili smo, mislima, oko 100 neprijateljskih vojnika i odmah ih udaljavali s mjesta borbe. Napisao sam izvještaj štabu brigade o stanju u gradu i tražio da mi se javi kako napreduju jdinice koje su napale spoljnu liniju neprijateljske odbrane. Uz izvještaj sam poslao i džak cigareta drugovima, znajući da u tome oskudijevaju. Kurir Mile Jajčanin nije se vratio s prijatnim vijestima. Donioje, naime, poruku štaba brigade da se nije uspjelo u napadu spolja i da preduzmem mjere da Prvi bataljon izvučem iz grada. Tada sam shvatio da smo opkoljeni, da se moramo, kako se ono narodski kaže, pouzdati samo u se i u svoje kljuse. Bilo mi je mnogo teško, teže nego u bilo kojoj borbi do tada. S političkim komesarom sam se konsultovao kakvu odluku da donesemo. Nismo se mogli vratiti pravcem kuda smo ušli u grad. Jedino nešenjeje bilo da se probijemo iz okruženja. Na to smo pripremili komandire i političke komesare četa, vodnike i delegate vodova, desetare i borce. Razvila se ogorčena borba. Postupno smo se uklinjavali u neprijateljski vatreni obruč i nastojali da ga pokidamo. Puškomitraljesci i bombaši su činili prava čuda od junaštva. Njih su slijedili svi borci. Bilaje to, bez pretjerivanja mogu reći, borba na život i smrt. Padali su neprijateljski vojnici, a i mi smo imali gubitaka. Prva i Druga četa sujurišale na bunkere ispred nas, u stvari, na spoljnu liniju neprijateljskog utvrđenog pojasa, a Treća im štitila leđa i odbijala napade neprijateljskih jedinica koje su željele da nas sustignu i unište. Komandir čete Mićo Jakovljević je bodrio borce da izdrže i ostalim četama olakšaju u probijanju vatrenog obruća. Teško mi je bilo što nisam imao nikakve ugovorene znake s našim jedinicama koje su bile u napadu na spoljne dijelove grada. Uveliko je odjutrilo i dobro se vidjelo. Juriši i protivjuriši su se i dalje smjenjivali. Upornim nastupanjem smo stigli pred nekoliko bunkera i nastojali da ih neutrališemo. Pet smo likvidirali i tako otvorili brešu za izlaz iz vatrenog pakla. Sada smo pomogli i Trećoj četi, koja nam je štitila leđa, da se oslobodi snažnog neprijateljskog pritiska i izađe iz grada. Iznijeli smo pale i ranjene drugove. Iz obruča smo se izvukli, bez pomoći spolja, oko 11 časova. Ni danas mi nije jasno zašto nije dogovoreno sadjejstvo s jedinicama koje su napadale spolja i zašto nismo imali njihovu podršku prilikom izvlačenja iz okruženja. Poslije smo rasporedili čete na položaj prema gradu. Neprijatelj se nije usudio, ili nije imao snage, da nas napadne. Borci su bili prilično umorni od duge i teške noćne borbe i neki su zadrijemali. Ubrzo je došao kurir štaba brigade s naređenjem da se povučemo dalje od Kuršumlije. Došli smo ujedan borik i umorni polegli na golu zemlju i granje. Naišaoje Ilija Materić, politički komesar Pete krajiške divizije, i primjetio da sam prilično ljut. To sam i potvrdio pitanjem: - Komesare, šta ovo bi?... §to samo ostavljeni u okružnju? - Nemoj prestrogo, Bijeli - uzvratio je Materić. - Koliko se moglo, toliko se pomoglo. Tada sam shvatio daje napad u cjelini bio težak. I pored toga, prilikom analize, oštrije sam zamjerio štabu brigade što nismo dobili podršku spolja - da se lakše izvućemo iz okruženja. Ljubomir Jajčanin Bijeli Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka