MEĐU KRAJIŠNICIMA U proljeće 1944. godine u moje selo Kičavu, kraj Brodareva, na samoj granici Crne Gore i Srbije, dođe partizanska vojska. Ja sam se tada nalazio na livadi u blizini kuće i posmatrao kako pristižu njihove dugačke kolone. Neki su imali kraći odmor baš tu na livadi i ja sam ih izbliza posmatrao. Dopali su mi se na prvi pogled: uredno odjeveni, disciplinovani, šale se, pjevaju. Zaključio sam da su to Krajišnici, o kojima se pričalo da se nazale negdje u blizini i da će naići i kroz naše selo. Prišao mi je jedan borac (kasnije sam saznao da je to Dušan Radić, sekretar SKOJ-a u bataljonu) i ponudio mi da i ja priđem među borce. - A, hoćete li me primiti? - pitam ga. - Kako da ne, priđi slobodno. Pjevaj i igraj s drugovima. A imamo i lijepih djevojaka - šalio se Radić. - Neka to, nego hoćete li vi mene primiti da pođem s vama, da se borim? - Hm... pitanje je da li ćeš moći izdržati teško partizansko ratovanje, mali si i mršav. Ja sam zaista bio dosta mali, a nisam imao ni punih šesnaest godina, ali sam već ranije bio u partizanskim jedinicama, u čuvenoj Trećoj sandžačkoj, odakle sam se, zbog bolesti, morao privremeno vratiti kući. Oca su mi ubile ustaše još 1941. godine, kao borca partizanske čete u Brodarevu, a majka mi je umrla tako da sam ostao skoro sam. Zato sam Radiću odgovorio: - Ništa vi ne brinite, samo vi mene primite! Neko me je u tom momentu povukao u kolo. Zagrlili su me Krajišnici. Zajedno smo zapevali - gromoglasno. I tako sam se uhvatio u "krajiško kolo" u kojem ću ostati do konačnog oslubođenja zemlje. Drug Radić me je ubrzo postavio za kurira Drugog bataljona. Dao mi je pušku i neko odijelo, te skidoh one rite sa sebe, obukoh se i zaprtih puškom, a neko mi o opasač okači i bombu. Prosto da ne mogu sam sebe da prepoznam. - Kako ti je ime? - pitaju me. - Pavle Puletić - kažem. Neki borci se šale kako imam "kraljevsko" ime i ubrzo me prozvašte "Pavlica". Ne znam zašto, ali sam siguran da su to učinili zato što sam bio dosta mali. To ime mi se u početku nije sviđalo i zato jer mi je zvučalo nekako ženski, ali se ubrzo privikoh na njega i Krajišnici su me i znali samo kao Pavlicu. Prošlaje naša Prva krajiška prema Bijelom Polju, Beranama (danas Ivangrad) i Plavu, gazilaje Lim, savladala Ibar, napredovala nezadrživo kroz Srbiju ka Beogradu. Eh, kuda sve nije stizala, ali sam ja, Pavlica, malo šta pamtio, nijesam poznavo geografiju, neuk sam bio, pa tada nisam znao kuda se išlo i gdje se stizalo. Sve je za mene bilo novo i nepoznato, prvi put viđeno. Ipak, sećam se nekih detalja koji su se urezali u mojoj dječačkoj glavi, a dva obaška: kako mi je jedan zarobljeni četnik, u vihoru rata, postao pouzdan ratni drug i kako meje, u oslobođenom Vršcu, drug Tito oćinski potapšao po ramenu dok sam bio na straži. U ljeto 1944. godine, kada smo prešli Ibar, imali smo velike borbe sa četnicima na Kopaoniku. Bilo ih je mnogo, baš kao pljeve, ali smo ih brzo rastjerali - kao zečeve. Idem ja poslije borbe, sa kurirskim zadatkom, u štab i razgledam usput kuda smo to sve vodili borbe. Najednom, primjetih kako u žbunu nešto svitka na suncu. Pogledam: kad - četnik. Šćućurio se u žbunu i ćuti. Ne bih ga ni primijetio da ga nije odala kokarda koja se na suncu presijavala. Uperim u njega pušku i viknem: - Ruke uvis! Izlazi! On baci pušku, diže ruke uvis i pođe. Vidim: stariji čovjek, u seljačkom odijelu od sukna, dozlaboga uplašen. Potjeram ga u štab bataljona. Ide poslušno, a ja za njim. Kad stigosmo na jedan proplanak, htjedoh da sjednem i malo se odmorim, pa mu naređujem: - Sjedi, čiča! - Zašto da sjedim? - progovori on prvi put. - Hoću da te ubijem! - našalih se. Čiča poslušno sjede. Ni riječi da progovori. - Sta ćeš ti u četnicima? Nije te stid što si sa izdajnicima! - Mobilisan sam. Da sam htio dobrovoljno sa njima ići - ne bih se sakrio od njih. A od njih sam se sakrio, a ne od partizana. Imam ja i svojih u partizanima. - Imaš svojih u partizanima, a pošao si da se boriš protiv njih! Ne izmišljaj bre! On stavio ruke na lice i ćuti. Vidim: ne može u oči da mi pogleda. Pitao sam ga, kao neki islednik, kako se zove, odakle je. On reče da se zove Milorad Mandić i da je negdje iz okoline Čačka, ili Kraljeva. Zadržali su ga u štabu, a ja sam se vratio. Sjutradan vidim čiču u našoj komori. Pravi komordžija, u onom istom seljačkom suknenom odijelu i šajkači. Jedino nema kokarde. Na kapi se ne poznaje ni gdje je bila, po čemu zaključih da čiča, zaista, nije bio dugo u četnicima, jer da je bio poznavalo bi se mjesto na kapi gdje je bila kokarda. Gladam ga, smiješim se, nekako mi je mnogo simpatičan. Zato me neki đavo vuče da se i dalje sa njim šalim. Kažem mu: - Čiča, nešto si zaboravio. On se trgnu, gleda gdje mu je puška (dali su mu unu istu koju je imao u četnicima), pipa se po fišeklijama, čudi se čudom šta je to izgubio. - Vidi da ti, slučajno, nije u džepu - kažem i pravim se ozbiljan. On se sjeti, nasmješi se i, uz udlučan zamah ruke, kaže: - Bacio sam je! - Čika-Milorade - oslovih ga prvi put imenom - daj mi šajkaču, hoću nešto da ti prišijem. - Prišio si ti meni dosta - najzad se usudi da mi slobodnije uzvrati, i pruži mi kapu. Imao sam jedno parčence crvene čoje i od njega sam izrezao petokraku. Prišio sam je na Miloradovu kapu. On se prijatno nasmiješi, bi mu milo, ali primijeti da je petokraka neobično velika i urađena od loše čoje. - Pa tolika ti je bila i kokarda! Tako ti meni. Nisam žalio jedino parče čoje da ti uradim petokraku, a ti sad stavljaš primjedbe. - Pa imam ja čoje koliko hoćeš! I otkopča i raširi fermen. Zasija se crvena postava, nova i crvena kao krv. Uradih mu od te postave drugu petokraku. I kasnije sam često dolazio te odsjecao par-ciće za petokrake drugovima. Ubrzo je čika-Milorad ostao sasvim bez postave, ali je zato u četi bilo dosta lijepih petokrakih zvijezda, čemu se čiča iskreno radovao. Sa čika-Miloradom sam se toliko sprijeteljio da smo postali nerazdvojni. On me je volio kao sina. Kad god bih mu prišao, on bi mi ponešto dao: jabuku, orah, šecer-bilo šta. I ja sam sve više bio vezan za njega. Dva borca - najstariji i najmlađi - bili su uvijek zajedno. Kad su tražili njega, pitali su mene da li znam gjde je, a kad su tražili mene - pitali su njega. Pričao mi je o svemu, ali nije više ponavljao ono - da ima nekog svog u partizanima, kako je rekao kad sam ga uhvatio. Sada sam mislio da me je to slagao jer mu je trebalo. Dogurali smo zajedno i do Sremskog fronta. Jedhog dana, pri kraju rata, dođe u našu jedinicu mlad oficir. Nabasa baš na mene i pita me poznajem li Milorada Mandića. Nađoh mu Milorada i oni se izljubiše. Ja ih gledam, smeškam se i mislim: "Nije naš Milorad iz četničkog brloga". Čiča samo što ne plaće od radosti. Zaboravio sam šta mu je bio taj oficir: sin, sino-vac, rođak, šta li. Uglavnom bio mu je neka velika svojta. Dugo smo sjedili skupa i pričali o svemu. Milurad mu je pričao kako sam mu ja spasio život i kako sam od njega napravio partizana. Ubrzo je čika-Milorad nekud otišao. Valjda je demobilisan, kao starije godište. I nismo se više nikad vidjeli, ali je ostalo moje sjećanje na njega kao dobrog partizanskog borca, koji je, eto, bio i na drugoj strani - silom mobilisan. A sad ona druga pojedinost, vezana za druga Tita. Ućestvovao sam i u oslobođenju Beograda. Bilo je mnogo događaja, smjenji-vali su se, kako bi se danas reklo, brzo kao na filmu. Malo je i njih ostalo u sjećanju. Ipak, jedan jeste i ostaće dok sam živ. Poslije oslobođenja Beograda otišli smo u Vršac, na neki predah. Jednog dana, dok sam se nalazio na straži pred nekom zgradom, pojavi se grupa oficira. Svi u ele-gantnim uniformama, idu ka ulazu zgrade. Koljena mi klecaju, a treba ih pozdraviti. Aja, Pavlica, malo veći od puške. Ipak, istegnem se, ispravim i odlućno pozdravim. Prvi od njih mi priđe i upita: - Odakle si, dječače? - Iz Sandžaka. - Znam ja plemeniti Sandžak - reče i potapša me po ramenu. Bio je to lično drug Tito. Drugovi su mi zavidjeli: - Kakvu si to, Pavlice, sreću imao da baš ti budeš na straži i pozdraviš Vrhovnog komandanta. Da sam imao sreću -jesam. A otkud baš ja - e, to stvarno ne znam. A ko zna: možda su drugovi mene, najmlađeg borca među njima, Sandžakliju među Krajišnicima, namjerno tada postavili na stražu - da pozdravim Tita. Sve nešto mislim - biće da je to ponajprije. Pavle Puletić Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka