PROTIV ČETNIKA NA KOPAONIKU I U ARANĐELOVCU U Prvu krajišku brigadu sam krenula sa položaja negdje između Mojkovca i Bijelog Polja, sa grupom djevojaka dotad boraca Pete i Sedme crnogorske brigade. Biloje to juna 1944. godine. Kao da danas gledam tu sliku: okupilo nas tridesetak djevojaka na jednom brdu, onako mlade i vesele, a politićki komesar Sedme crnogorske odmah poče kako su Krajišnici forsirali Lim pri povratku iz Srbije; kako su u toku marševanja i teških borbi s jakim neprijateljskim snagama imali dosta gubitaka u ljudstvu; kako su ostali nepopunjeni naročito kada je rijeć o bolničarkama, tako da im je nužna popuna baš tim kadrom. Još ne shvatam šta hoće, ali nas komesar ne ostavlja dugo u nedoumici, već pita da li bi se koja od nas dobrovoljno javila da ide u krajiške jedinice. Ćutala sam, jer je sa mnom bio i moj rođeni brat, u istom bataljonu, tako da mi je bilo teško odovjiti se od njega. Iz istih ili sličnih razloga mislim da se nijedna nije javila dobrovoljno, tako daje komesar bio prinuđen da odredi djevojke koje će poći u krajiške jedinice radi njihove popune. U tu grupu je odredio i mene. Na rastanku nam je komesar rekao da su Krajišnici sjajni drugovi i hrabri borci i da će nam u njihovim jedinicama biti lijepo, da se nećemo kajati što nismo ostale u Sedmoj crnogorskoj. Slušala sam našeg komesara i na rijeć mu vjerovala, ali sam samo ja znala kako se osjećam, koliko mi je teško zbog toga rastanka sa bratom, sa drugovima među kojima sam uvijek bila sigurna. Srećom, nedugo po dolasku među Krajišnike uvjerila sam se da nam je komesar govorio pravu istinu o tim hrabrim borcima i izvanrednim drugovima. On namjejoš u ime naših dotadašnjih saboraca stavio na srce da, kao i do tada, budemo pouzdane bolničarke i dobri borci, što smo nastojale da opravdamo. Za vođu naše grupe određenaje Mileva Bakić. Po dolasku u Petu krajišku diviziju ostale smo pri njenoj bolnici izvjesno vrijeme, na sanitetskom kursu. Nakon završetka kursa raspoređene smo po brigadama Pete divizije. Tako smo u Drugi bataljon Prve krajiške brigade raspoređene Božana Radulović, Vojislavka, Ilinka, Milica i ja. Određena sam za bolničarku Prvog voda Prve čete Drugog bataljona. Sjećam se da mi je Čedo Srdić bio vodnik voda, a politički delegat Jovo Novaković, komandir čete Boško Karalić, a politićki komesar Boško Vašalić. Svi drugovi iz nove jedinice bili su vrlo pažljivi prema nama tek pristiglim drugaricama. Sjećam se prve borbe, vođene u okolini Mojkovca, gdje je Prvi vod, popunjen hrabrim borcima i naoružan puškomitraljezima i bombama, svom žestinom tukao neprijatelja, što me je podsjetilo na moje ranije drugove. U toj borbi drugovi su bratski vodili računa o meni, jer su znali da sam mlada i neiskusna u borbi. U narednim borbama vodnik voda i politički delegat bi mi određivali najpogodnije mjesto iza streljačkog stroja voda, kako bih se, po potrebi, našla što brže na mjestu pružanja pomoći ranjenim drugovima, koje bi, obićno, izvlačili borci na sigurnije mjesto radi ukazivanja prve pomoći. Duboko mije ostala u sjećanju i borba na planini Sjekirici iznad sela Murine, pri napadu našeg Prvog voda na Nijemce utvrđene u zaklonima sazidanim od kamena. Napad smo izvodili noću i toliko smo im se nećujno približili da se čulo kako Nijemci razgovaraju, što su presjekle jake eksplozije ručnih bombi sa obje strane. Na našu sreću, njihove bombe su padale iza boraca našeg voda, dok su bombe naših boraca raznosile kamenje njemačkih utvrdenja. Ali taman što počesmo žestoku borbu, kad dode naređenje da se povučemo. Tada su naše jedinice izbile do Plava i nanijele velike gubitke njemačkim jedinicama. Sutradan smo krenuli za Srbiju. Uslijedili su dug i naporan marš i brojne usputne borbe. Ibar smo forsirali kod Slatine, nadomak Kosovske Mitrovice. Malo predahnusmo. I taman kuvari skuvali ovčije meso za ručak i još samo da stave isjeckani krompir u kazan, kad banu na konju, uz jaku pratnju, general Peko Dapčević, komandant naše Operativne grupe. Ubrzo se ispred njega nađoše komandant i politički komesar našeg Drugog bataljona Dane Raca i Živko Mijatović. Naređenje je da bataljon odmah krene na Kopaonik, a da borci koji nisu sposobni za naporno marševanje i komora bataljona ostanu u selu iz kog polazimo na zadatak. Tako nam se ne dade da ručamo. Kretali smo se usiljenim maršem da bismo što prije stigli do Kopaonika, gdje je borbu sa četnicima već vodila Sedamnaesta udarna divizija. Ispred našeg Drugog kretao se Treći bataljon. U suton smo stigli na padine Kopaonika. Ubrzo izbijamo nadomak položaja koje su posjelejake četničke snage. Zastajemo, onako iz kolone po jedan, i zaležemo na suvu travu. Počinje da rosi slaba kišica. Mislim: samo da ovdje duže ostanemo, da se odmorimo, kad se odjednom oglasi neprijatelj puščanom i mitraljeskom vatrom, istina, bliže Trećem bataljonu. Munjevitom brzinom se razvismo u streljački stroj, grabeći ka neprijateljskim položajima. Za tili čas se sukobismo sa četnicima, prelazeći odmah na juriš i bacanje ručnih bombi, a zatim otvaramo jaku vatru iz svih oružja. Pri tom je vodnik našeg voda Čedo Srdić snažno bacio ru^nu bombu i pogodio u pozadini četnički zaklon. Brzo smo vidjeli daje njome ubio dva četnika, dok se ostali dadoše u bjekstvo. Čedu je poslije dugo boljela ruka zbog jakog trzaja prilikom bacanja bombe. Prodirali smo munjevito naprijed, posmatrajući kako upaničeni četnici bježe osvijetljeni raketama koje je ispaljivao politički komesar Prve čete Boško Vašalić. U daljem nastupanju, Prvi vod se nađe iznad velike vrtaće krcate četničkom komorom. Prva i Druga desetina, sa vodnikom Srdićem i političkim delegatom Novakovićem, spušta se u vrtaču i za tili čas se nađoše među četnicima koji su na brzinu tovarili konje. Jedan od četnika se u onoj žurbi obrati vodniku Čedi: "Majku vam vašu, svi bježite dok se mi ovdje mučimo, a niko da nam pomogne". Bojeći se daje pretjerao, nastavi molećivo: "Brale, pomozi mi da brže natovarim ovo konjče, inače će me partizani ošuriti". "Znaš li ti s kim razgovaraš, delijo?", upita ga Čedo. "Ne znam, ali pusti sada upoznavanje, nego pomagaj ako za boga znaš!", odvrati ovaj, sav usplahiren. "Ipak, da se upoznamo - ja sam vodnik partizanskog voda!", odgovori mu Čedo. Na to svi uglas povikasmo da su opkoljeni i zarobljeni, da se pokoravaju našim naredenjima i da im se ništa neće desiti. Bili su mirni, ali i vidno preplašeni, što je lako i razumijeti. Ostalaje Prva desetina da ih predajedinici koja je prikupljala zarobljenike. Prvi vod je, sa dvije desetine, nastavio napredovanje za četnicima, koji više nisu davali neki jači otpor. Cilj nam je bio da ih što više bude zarobljeno, što je vod, brzim napredovanjem postigao. Bilo je tu dosta mlađih ljudi mobilisanih u četničke redove i onih koji su se bez otpora predavali našim jedinicama. Mnogi od njih su i ostali u našim redovima i pokazali se kao dobri borci. Odjednom smo se našli iznad padina i velikog jarka koji se protezao prema Brusu. Tu smo, po naređenju komandira čete, zastali da bismo upravo na tom mjestu ostali do svanuća. Tu smo odahnuli, mrtvi umorni i gladni, a naši dobri kuvari daleko od nas, što nikako da prebolimo. Kada se razdanilo, komandir Boško Karalić je dobro osmotrio dvogledom okolinu. Po završenom usmatranju pozvao vodnika Srdića i delegata Novakovića i naredi im da sa našim vodom pođu niz jako strmu padinu, pređu jarak i pregledaju pošumljeni teren s njegove suprotne strane, jer je pomoću dvogleda primijetio na proplancima i u rjetkoj šumi dosta natovarenih konja i razbacane opreme. Pošli smo na zadatak i za kratko vrijeme se našli u jarku gdje smo nabasali na konja natovarenog hranom. Dalje smo zašli u prorijeđenu šumu s manjim proplancima, gdje smo zatekli mnogo konja i razne ratne opreme, hrane, duvana i šibica. Pri pretraživanju terena naiđosmo na mladog četnika koji je odložio pušku i zaspao. Čim ga probudismo, zatraži da mu damo da jede, jer je kako reče, mnogo gladan, a želi da bude partizan. Čusmo ubrzo da mu je ime Stojan i daje rodom iz okoline Čačka. Od toga trenutka postao je borac Prvog voda. Pokazao se kao disciplinovan i hrabar borac, a sjećam se i da je ranjen u nogu u borbi za oslobođenje Aranđelovca. Na okomitoj padini ka Brusu zatekli smo veliku grupu ranjenih četnika. Svi su bili na nosilima. Za njihovu sudbinu pobrinuo se politički kumesar čete Buško Vašalić. On je, prilikom povratka sa Kopaonika, izvještavao seljake da im priteknu u pomoć. Na tom mjestu natovarili smo dvadesetak konja hranom i ostalom opremom. Poveli smo i nekoliko jahaćih konja. Došavši u četu ćujemo da je komandir naše čete Boško Karalić sam pretraživao teren ispred čete dok se ona odmarala, pa je tako upao među bradonje, koji su stali da ga pozivaju na predaju. Boško se brzo snašao, i počeo da komanduje: "Zalomi lijevo krilo, zalomi desno krilo!" Još je pozivao komandire vodova po imenu i naređivao im. Tako je svojom hrabrošću i snalažljivošću obmanuo četnike i dotjerao u četu njih dvanaest, do zuba naoružanih, a sam je imao samo pištolj. U te borbe po Kopaoniku, kako sam doznala kasnije iz dokumenata, uskočili smo 8. avgusta i sledećih nekoliko dana, da ih, po žestini i obrtima situacije, nikad ne zaboravimo. A onda je došao gotovo jednomjesečni boravak, predah, manje borbe i velike popune jedinica iz sela jastrebačkog kraja, odakle smo zauvijek upamtili borbenost, rodoljublje i gostoljubivost naroda i one duge redove djevojaka i mladića koji su željeli u našu brigadu. Odatle nas je ratna staza vodila za Šumadiju. Uz stalne borbe, ponovo smo savladali Ibar, vodili borbe oko Ivanjice i, naročito, Užica, da bi nas, 19. septembra ujutro, na prilazima Aranđelovcu zatekla zapovijest za juriš za oslobođenje ove šumadijske varoši ispod slobodarske Bukulje, iz koje ću neke pojedinosti takođe dovijeka pamtiti. Poslije dugog marševanja i bezbroj usputnih borbi, stigli smo u selo Jelovik pod Bukuljom. Osvanuo je lijep, sunčan dan. U prepodnevnim časovima smo krenuli ka još neoslobođenom Aranđelovcu. Mnogi seljaci nam usput govore: "Kuda čete, djeco, danju?! Pobiće vas, jer ih ima mnogo u gradu, a i u dobrim su zaklonima. Naoružani su do zuba". Ogovaramo im da se danju bolje vidi, uostalom, i mi smo dobro naoružani. Sručili smo se niz Bukulju, u kolonama po desetinama. Sve se odvija munjevitom brzinom. Potom se razvijamo u streljački stroj, nastavljajući napredovanje uz organizovano prebacivanje i istovremenu otvaranje jake vatre. Naši hrabri i odvažni puškomitraljesci ne daju neprijatelju oko otvoriti. Puškomitraljezac Branko Srdić, s pomoćnikom Vojislavom, vješto usmjerava vatru svog mitraljeza, ne štedeći municiju, jer je nje tada bilo dosta. I tako, žureći preko sela Vrbice, nevjerovatno brzo uđosmo u grad. Zarobismo mnogo četnika i nedićevaca, većinom mladih ljudi. Svi kažu da žele da budu partizani - samo da ih ne pobijemo. Naš delegat i vodnik im govore da partizani nisu ubice, već borci za narodnu slobodu, pa će se prema njima postupiti pravično. Zatim ih šaljemo na sabirno mjesto zarobljenika. Grad je zauzet, sem zgrade "Starog zdanja" zaposjednutog od četnika i nedićevaca koji daju očajnički otpor. Za tu zgradu počinje žestoka borba. Prilaz zgradi je vrlo težak, jer njeni branioci otvaraju vatru sa svih pruzora. Tu umalo ne poginuh. Potrčala sam prema kuriru koji pade pogođen, a na mene viknu delegat voda da se vratim: "Kud srljaš, zar ne vidiš da je poginuo?!" Odjednom, desno od našeg voda vidim kako iza drveta stoje komandant i politički komesar Pete krajiške divizije Milutin Morača i Ilija Materić, i komandant naše Prve krajiške brigade Stevo Rauš. Po njihovom dolasku uslijedi naređenje da svi prozori sa donje strane zgrade budu blokirani mitraljeskom vatrom, a za to vrijeme da mineri priđu zgradi i minirajuje. Tako je i učinjeno. Odjekivala je paklena vatra dok su mineri postavljali pripremljeni eksploziv pored zida zgrade. Sve je to urađeno brzo i precizno. Potom se mineri povlaće u zaklon, a mi za njima. Onda oni aktiviraju postavljeni eksploziv i odjekuje strašna eksplozija, koja pravi veliku rupu u zidu i kroz nju borci munjevito upadaju u zgradu i zarobljavaju ošamućene četnike. Bilo ih je mnogo kada su postrojeni, a vidjelo se da su mnogi obrijali brade i ošišali kosurine misleći da će se na taj način maskirati i izbjeći zasluženu kaznu zbog zločina koje su počinili nad nedužnim narodom. Tada smo oslobodili i mnoge izmućene i isprebijane taoce koji su čamili u podrumskim prostorijama te zgrade. Tijela su im bila potpuno crna od četničkih batina. Bio je to jeziv prizor za sve nas. Odmah su, na osnovu provjerenih prijava i dokaza, izdvojeni zločinci iz te četničke bulumente, a ostalima je ostavljeno na volju: ili kući ili u partizane. Većina se javila da pođe s nama, u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Mjesec dana nakon tih borbi za Aranđelovac vodili smo borbe za oslobođenje Beograda. Tu sam teško ranjena, negdje iznad sela Vrčina. Drugovi su me ugrabili ispod rafala, spasili mi život i odnijeli me u bolnicu. Dok sam se liječila posjetili su me mnogi borci, a među njima i vodnik i delegat našeg voda. U tim trenucima, kao mnogo puta ranije, bila sam ponosna što sam borac Prve krajiške proleterske brigade. Taku je ostalo do danas i, sigurna sam, ostaće do kraja života. Đurdijana Đurđa Šoškić Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka