SMRT STEVE MUDRINIĆA Stevo Mudrinić je rođen u selu Hašanima, opština Bosanska Krupa. Imao je još dva brata i oba su bili ućesnici NOR-a. Stevin otac Nikola i njegov brat Božo poginuli su u borbenom stroju naše brigade. Prilikom prelaska rijeke Vrbasa, 1943. godine, Stevoje teško ranjen u glavu, alije prezdravio i vratio se u stroj. I ućestovao je u mnogim borbama. Borba se vodila pred samu zoru na jednome masivu iznad samog Ibra, jer je neprijatelj htio da po svaku cijenu spriječi naš prelazak preko ove rijeke i prodor u Toplicu. Na svoju nesreću, Stevo je tako reći u posljednjoj sekundi pošao da baci bombu na jedno mitraljesko gnijezdo. Kada se privlačio mitraljezu zrno ga je pogodilo u potiljak. Rana je bila toliko duboka da mu se lijepo vidio mali mozak. Drugovi su ga izvukli ispod vatre i odmah previli, ali više nikada nije oči otvorio. Stalno je žmirio i svoje drugove prepoznavao po govoru, uopšte nije bio pokretan. Prebacili su ga u bolnicu, gdje je odmah previjen, ali se lako vidjelo da od Steve više nema ništa. Kada smo prešli Ibar i okrenuli uz Kopaonik, Stevu su nosili na nosilima. I stalno je, na našu radost, pjevao naše borbene pjesme, pa smo se nadali da su se ljekari, ipak, prevarili, da će Stevo živjeti. Kada smo prešli Kopaonik, pokušano je sa ope-racijom, ali se tu ništa nije moglo učiniti. Stevo je u toj svojoj teškoj situaciji recitovao sve stare junačke pjesme i niko ne bi vjerovao da je on tako težak ranjenik. Često je u bunilu prizivao svoje drugove i drugarice pa sa njima "razgovarao" kao da su oni tu sa njime. Nikada se nije žalio da ga boli bilo šta, iako je rana bila velika i teška. A pjevajući pjesme iz kosovskog ciklusa nigjde nije griješio u redosljedu stihova. Jednoga dana smo marševali ud zore do mraka, po jakuj vrućini, i desilo se da se Stevina rana ucrvala. Previjen je i opet stavljen na nosila. Preživio je još jednu noć, i sutradan je umro. Sahranjen je u tom kopaoničkom selu. Stevo Mudrinić nam je ostao u sjećanju kao vrlo hrabar i miran čovjek. Kada bi razgovarao sa nekim imao je tako prijatan mek glas da ga je bilo milina slušati. Svi smo ga voljeli i, naročito cijenili njegov odnos prema drugovima. Za svakoga je imao lijepu riječ, svakome je u nevolji pružio pomoć koliko je mogao. Drugove je u razgovoru uvijek i bez prizvuka poze oslovljavao sa "brate" i svako ko ga je pobliže poznavao cijenio ga je kao brata. Uvijek je pomagao drugovima u teškim situacijama. Tvrdim da nije bilo ni jednoga druga u našoj četi koji se na njega bilo zbog čega naljutio. Mi koji smo imali sreću da ga poznajemo i u najtežim trenucima drugujemo sa njim nikada nećemo zaboraviti njegovu hrabrost i dobrutu. Bio je obdaren svim vrlinama koje su mogle da krase jednog mladog i zdavog čovjeka, borca za ljudski napredak. Stojan Drljača Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka