| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
KRVAVA NOĆ NA MILANOVOM VRHU Nakon borbi na sektoru Leposavić - Lozna, Drugi bataljon je, 7. avgusta 1944. godine poslije podne, stigao u omanje selo na padinama Kopaonika. Tu smo dobili odmor, a sve nam je nekako bilo naklonjeno: dan sunčan, voćnjaci obrasli travom, u blizini izvor i potočić, jednom riječju - idealno za predah. Mnogi borci su se, poslije kraćeg predaha, izuli da bi oprali noge. Drugi su, pak, čistili oružje, duk su kuvari namještali kazane i založili vatru da bi skuvali ručak, ćemu smo se najviše veselili jer još od juče nismo ništa okusili. Iznenada je među nas utrčao kurir iz štaba brigade, tražeći komandanta bataljona. Iako nam ništa nije objasnio, po njegovoj žurbi i glasu bilo nam je jasno da nosi neku hitnu poruku. Shvatili smo da nam predstoji pokret, pa smo se odmah počeli pripremati. I zaista, nije prošlo ni nekoliko minuta a komandiri četa su se oglasili: "Pokret, hitno, požuri!" Tužno smo gledali kako kuvari prosipaju iz kazana tek zagrijanu vodu, dok se mi gladni svijamo u kolonu. Grabimo uzbrdo, povremeno i trčeći, da ne bismo prekinuli vezu. Dugaćka kolona poput zmije vijuga uzbrdicom obraslom sitnim rastinjem. Od borca do borca prenosi se: "Brže, brže!" Počeo je da pada i mrak, a mi još uvijek trčimo uz planinu. Zamor dostiže vrhunac. Teško je svima trćati uzbrdo, još pod ratnom opremom, ali najteže nama puškomitraljescima i našim pomoćnicima koji nose municiju. Noge nam klecaju, znoj nas obliva, pa je odjeća potpuno mokra. Borci poćinju i da negoduju, pitajući se zašto toliko trčimo. Politički komesar Savo Šobot nam objašnjava da moramo što prije stići do vrha planine, svakako prije nego što onamo izbiju četnici. To kaže i žuri - na čelo kolone. Stvarno, taj neumorni mladić ima vraški veliku kondiciju. Čas trči do čela čete, a onda sačekuje začelje i požuruje i hrabri borce: "Brzo ćemo stići, nema još mnogo". Moj dobar drug Todor Rajlić Todoš, naš puškomitraljezac, onako zadihan od umora, gunđa: "Ma daj da samo malo odmorimo dušu, komesare, a onda ćemo sjuriti tu bandu sa planine, majku im izdajničku - da ih ima ne znam koliko!" Komesar se smješka i opet nareduje: "Brže, brže!" Neko se oglašava: "Uh kolika je ova planinćina, nikad joj stići do vrha". Najzad, kolonaje stala..Doslovno popadasmo po zemlji. Hladan planinski vazduh prosto probija znojavu odjeću i dopire do kože. Baš nam prija taj predah, a obaška nas oveseli vodič koji kaže da je to i vrh planine. Međutim, odmah, prema horizontu vidimo ispred nas nove visove. To nas sneveseli. Komandant bataljona Dane Raca naređuje da se naprijed uputi patrola, da ispita teren. Patrola i ne odmače, a četnici odozgo osuše vatrom. Poskakasmo sa zemlje. Komandant Raca raspoređuje čete i daje naređenja za napad. Kaže da se to brdo sa kojeg se četnici oglasiše zove Milanov vrh, visok 2.017 metara. Mislim nešto: "Ni ljepšeg imena ni ružnije situacije!" Moj desetar Luka Dragičević gunđa i prijeti četnicima: "Tu li ste, izdajnici, sada čete nam platiti kao kurjak kožom!" Hitro smo se razvili u borbeni poredak ijurnuli na četnike na toj koti 2.017 m. Razvila se žestoka borba. Četnici su u međuvremenu zaposjeli zaklone izrađene od kamena i tuku naš poredak iz automatskog oružja. Ali, naš juriš je bio tako silovit da nas nikakva vatra nije mogla zadržati. Riješeni da se osvete četnicima za ono trčanje uz planinu, borci su kidisali na njih. Od eksplozija ručnih bombi i vatre iz automatskog oružja planina je svijetlila i nekako mi ličila na usijani vulkan kako sam ga zamišljao. Naši rafali i ručne bombe prosto su raznosili kamene grudobrane iza kojih su se skrivali četnici. Kamenje je prštalo na sve strane, uz sijevanje vatre. Okrećem se i pružam ruku mom pomoćniku da mi otpozadi doda napunjeni okvir municije za puškomitraljez, kad prema odsjaju eksplozije ugledah komandanta Racu u streljačkom stroju. Znam iz iskustva da to borce nosi u jurišu, ali se i bojim da ga ne sasjeku četnici, što bi za sve nas bio nenadoknadiv gubitak. Čujem i glas desetara Laze Stojakovića: "Udri, Čerčile, udri! Naprijed, juriš!" Moj desetar Luka baca bombe i, po starom običaju u borbi, viče: "Razbucaj, Mileva!" Jurišamo nezadrživo i četnici se dadoše u bjekstvo. Na kopaoničkim visovima je svanjivalo. Vidi se da je na bojnom polju ostalo dosta poginulih bradonja. Oni koji nisu uspjeli da umaknu pred našim naletima - predaju se po grupama. Iz Druge čete poginuloje pet drugova, a politički komesar čete Savo Šobot teško je ranjen. Među poginulim drugovima su politički delegat voda Mane Basta i puškomitraljezac Đuro Topolić. Komandir čete Jovo Mrđa odredio je našu desetinu da iznese ranjenog politićkog komesara Šobota. Bolnica je bila u dosta udaljenom selu. Usput, dok nosimo našeg omiljenog Šobu, razmišljam o noćas poginulim drugovima. Naročito mi teško pada smrt Baste i malog Topolića, mojih veoma bliskih drugova. Prusto ne mogu da shvatim da ih više nema među nama. Naš "politički" Mane Basta bio je duša voda, uvijek spreman da pomogne svakom od nas. Nije imao više od 20 godina. Đuru Topolića poznavao sam još od djetinjstva, jer mi je bio prvi komšija. Sjećam ga se kadaje, u proljeće 1943. godine, došao u 4. bataljon Šeste krajiške brigade, u selu Lipnik pod Grmečom, gdje mu je bio i otac Ilija. Molio je oca da mu dozvoli da ostane u brigadi, a on neka ide kući, jer ima još troje dječice o kojima mora neko od odraslih da se brine. Tada je Đuro još bio dijete. Njegov stric Jovan poginuoje krajem 1942. godine kod Bosanskog Novog, kao puškomitraljezac Druge krajiške brigade, i sadaje njegov mlađani sinovac smatrao da ga niko ne može osvetiti kao on. U moljenju je bio uporan, i otac je najzad, istina teška srca, pristao. Mali Đuro doslovno je rastao u borbi. Za godinu dana razvio se u snažnog mladića. Gledao sam ga: iako od mene mlađi šest godina - pretekao me je u visini. Bio je to živ, pokretan, veseo, žilav i veoma hrabar momčić. Nikada nije izostajao iza starijih drugova. Ubrzo je postao i puškomitraljezac, na kojoj dužnostije, 5.januara 1944. godine, u borbama kod Komrana, u istočnoj Bosni, ranjen u nogu. Morao je u bolnicu, ali se nikako nije mogao pomiriti sa tim da tu duže ostane. Ponavljalo se: čim bismo se negdje u putu približili bolnici, ili za vrijeme odmora, iskrao bi se od bolničarki i, onako na štakama, došao kod svojih drugova. A čim se mogao kretati bez štaka, odmah je tražio da nam se vrati. Kad se vratiu u našu četu, odmah se prihvatio omiljenog "šarca". Hrlio je u borbe, i time opasnostima ususret. Sada je, evo, na vrhu Kopaonika, poginuo smrću junaka, za puškomitraljezom. Bio je skojevac sa tek 17 godina. Mislio sam o tome kako je surovi rat mom komšiji Iliji odneo sina i brata, bića koja je volio više nego sebe. Iz razmišljanja o tome prenu me jauk političkog komesara Šobe. Shvatili smo da mu je veoma teško. Kada smo spustili nosila da mu damo malo vode, vidjeli smo mu modro lice. Desetar Luka nas požuruje: "Hajde, drugovi, požurimo do bolnice". Ali bolnica je još daleko, a Šobi je sve teže. Idemo kamenitom kozjom stazom, obilazimo oko nekih stena i teško se provlačimo sa nosilima. Žurimo koliko možemo. Šobo se više ne čuje. Kada smo izišli najednu čistinu spustili smo nosila da vidimo Šobu. Bio je mrtav. Ćutke stojimo pored mrtvog političkog komesara. Pitamo se, svako sebe, kako je to sve moguće; bio je ranjen u nogu i nismo ni pomišljali na njegovu smrt. Vjerovatno je došlo do trovanja rane, ili krvavljenja. Razmišljali smo šta da radimo: da li da ga nosimo u bolnicu, ili da ga tu sahranimo. Opet, bolnica je još daleko, a treba da se što prije vratimo u jedinicu. Zbog toga smo odlučili da ga sahranimo tu gdje smo stali, Izabrali smo mjesto najednom od brežuljaka na istočnim padinama planine, oko 5 km istočno od Milanovog vrha. Kao u narodnoj pjesmi, vojničkim noževima i rukama iskopali smo raku i sahranili političkog komesara. Ne sjećam se više da li smo mu stavili neku oznaku na grob. Naš politički komesar Savo Šobot nije imao više od 20 godina. Bioje srednjeg rasta, crne kose, lica nešto duguljastog, izrazito lijep. U svemu čestit čovjek, bratski se politički komesar Šoba brinuo o svojim borcima iz čete i u najtežim trenucima. Uvijek je znao naći tople riječi savjeta i ohrabrenja za svakog borca. U slobodnim trenucima znao je i da se našali sa drugovima, momački zaigra kozaračko kolo, "digne" pjesmu iz našeg zavičaja. Završili smo sa sahranom i za trenutak ćutke stajali nad svježom humkom, odajući posljednju poštu svom omiljenom političkom komesaru. I baš tada se, iza jedne stijene niže od nas pojavi gmpa od dvadesetak četnika. Ugledavši ih, naš desetar Luka procijedi: "Baš ste nam sada dobrodošli - da osvetimo Šobu i drugove!" Zauzesmo zaklone i sačekasmo da četnici izađu iza stijene i priđu nam bliže. A onda otvorismo vatru. Nekoliko ćetnika pade i otkotrlja se bespovratno niz strminu, a ostali umakuše iza stijene. Shvatismo da smo, u onoj tuzi i nervozi, prenaglili. Trebalo je da ih pustimo bliže, pa da nam ne mogu umaći. Jedan od njih je zagrabio preko ćistine prema istoku, nad kojom imamo dobar pregled. Opalismo za njim po nekoliko metaka, ali on sve više povećava brzinu. Nišanim za njim i nešto mislim: "Ovaj, sigurno, takvu brzinu nije postigao nikad u životu!" Vratili smo se u četu i izvijestili komandira o svemu što nam se u putu desilo i šta smo uradili. Sada tek, po danu, vidimo gdje smo noćas bojak bili. Naša četa jejoš prikupljala razbijene četnike posakrivane u šumi i pojarugama. Ima ih dusta zarobljenih, kao i zaplijenjenih konja. Cio jedan brijeg prekriven je konjima, nikada ih toliko, ni do tada ni kasnije, nisam vidio na jednom mjestu. Bar će sada naše komordžije moći da izaberu dobre konje. Kasnije smo doznali da su ovdje bila tri četnička "jurišna korpusa", pod komandom zloglasnog vojvode Keserovića. Svašta: tri korpusa, a ovamo ih naša Prva krajiška brigada začas razbila tako da se više nikada ne mogu okupiti. I to još "jurišni". U skladu sa nazivom su i jurišali - bježeći kod Nijemaca. I sam Keserović je pobjegao pod skut Nijemaca, u Kruševac. Kasnije se iz ratnog dnevnika komandanta Pete Krajiške divizije Milutina Morače saznalo da je u ovoj borbi na Milanovom vrhu, sem ostalog, zarobljeno 465, a ubijena 122 četnika; zaplijenjeno: 19 puškomitraljeza, 2 teška mitraljeza, 274 puške, 7 strojnica, laki bacač, 5 signalnih pištolja, 75 granata, 35.000 puščanih metaka, radio-stanica i 133 konja. Mi smo imali 8 poginulih i 4 ranjena druga. Ranko Repajić
|