| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
ZELENE RAKETE NAD PLANINOM Rijeku Ibar brigadaje prešla noću između 3, i 4. avgusta 1944. godine i krenula dalje obroncima Kopaonika, goneći pred sobom četnike koji su pružali samo manji otpor. U selima Ovčar i Balakče zadržali smo se samo jedan dan. Na vrhovima Kopaonika toga dana vodila se žestoka borba protiv četnika koji su se koncentrisali na toj prostranoj planini i imali zadatak da nas po svaku cijenu zbace natrag, preko Ibra. Mi smo se, opet, stalno pitali: zašto nas viši štabovi ne puste da i mi idemo u borbu, ali smo dobili odgovor da se odmorimo i da će biti vremena da se i ovdje pokažemo u borbi. U kasnim popodnevnim časovima 8. avgusta naša brigada je postrojena i saopštena nam je odluka da idemo u napad na četnike. Naš Treći bataljon dobio je zadatak da zauzme Milanov vrh, kota 2017, koji dominira cijelim Kopaonikom i na kome su se četnici dobro ukopali i utvrdili. Pokret je izvršen u kasnim popodnevnim časovima, kada smo počeli da se penjemo od pravca Kosovske Mitrovice, kosom između Drena i Babica prema koti 2017, Milanov vrh. Uspon je bio dosta veliki tako da smo se sporo kretali prema vrhu, ali se išlo sa oduševljenjem i nestrpljenjem. Treća četa komandira Steve Đakovića određenaje u prethodnicu, a komandir je moj Treći vod uputio kao prethodnicu čete. Tako sam se nalazio na čelu kolone našeg bataljona. Negdje oko 22.00 časa, možda na pola puta prema Milanuvom vrhu, prešli smo put Kuršumlija - Raška. Tu smo sa naše desne strane primijetili jednu kolonu koja se kretala prema nama. Poštoje ta kolona takođe nas primijetila, ona se vratila nazad, tako da niko nikoga nije dirao niti uznemiravao, U daljem našem penjanju počelaje da nas sakriva magla, i kako smo se primicali vrhu, postajala je sve gušća, tako da smo morali da strogo vodimo računa o' održavanju veze kako ne bismo zalutali. Negdje oko jedan sat po ponoći izašli smo na vrh, ali je magla bila sada tako gusta da drug druga ćak ni na jedan korak nije mogao vidjeti. Sam vodič koji nas je vodio nije bio siguran, paje predložio da još malo krenemo, i kada smo počeli da se spuštamo, rekao je da smo se pupeli na vrh, ali, začudo, nema četnika. Tadaje došao k nama zamjenik komandanta brigade Mirko Zec. Izvijestio sam ga da smo se popeli na sam vrh Kopaonika. On je razgovarao nešto sa vodičem, a onda sam pošao naprijed, gdje je jedna moja desetina, sa desetarom Mahmutom Bajrićem na čelu, bila sišla dosta nisko. Kada se uvjerio u podatke, vratio se nazad, na vrh. Dogovor je odranije bio: kada zauzmemo Milanov vrh, da se ispale tri zelene rakete, što treba da znaći da je vrh zauzet. Tu je drug Zec odmah ispalio tri zelene rakete i datje kraći odmor poslije napornog penjanja. Zapalili smo cigarete i počeli pušiti, uvjereni da se nalazimo na samom cilju. Medutim, nije bilo tako. Oko jedan sat poslije odmora naređeno je da se krene dalje, a u međuvremenu je i magla počela da se rastura. Samo što smo krenuli, četnici su nas primijetili. Pošto smo malo glasnije pričali, njihova patrola, kojaje u isto vrijeme krenula prema nama, opazila nas je. Naime, mi smo se spustili niz ono brdo i počeli da se ponovo penjemo, tada vodič reče: "Vrhje sada pred nama". U isto vrijeme neko povika: "Ko je dolje?" Na to smo i mi pitali: "A ko je gore?" U tome razgovoru stalno smo išli naprijed, jer nama je bilo jasno ko je pred nama. Odmah smo se rasporedili u streljački stroj i pripremili bombe, s obzirom na to da je naš svaki boiac bio bombaš. Četnićka patrola se malo povukla - i odmah je na nas otvorena žestoka vatra. zapravo, zasut je bataljon koji se nalazio iza nas. Naši su prihvatili vatru, gađajući preko nas, tako da smo se više bojali sopstvene nego četnićke vatre. Poslije kratke, ali vrlo žestoke i oštre borbe, koristeći zaštitu vatre naših drugova, privukli smo se rovovima i pobacali bombe na širini oko 50 metara i odmah izvršili juriš. Kako se i magla prilično rasturila, drugovi iza naših leđa su nas lijepo vidjeli i tukli preko nas tako da su se četnici bezglavo razbježali ostavljajući sve iza sebe. Kada smo upali u četničke položaje, imalo je šta da se vidi, i sve nam je bilo dobrodošlo. Našli smo više pečenih jagnjadi, polupečenih, zaklanih i nabijenih na ražanj, ali i zaklanih i neoderanih. Odmah smo počeli da pričamo kako su nam to četnici spremili jagnjetinu za doručak i da sada naši kuvari ne treba da se muče oko jelovnika. Da napomenem i to da je magla bila tako gusta da su četnici ložili vatru i pekli jagnjad a da mi to nismo primijetili. Poslije zauzimanja Milanovog vrha odmah smo krenuli u potjeru za četnicima niz neke padine. Pri tom smo stalno nailazili na rovove, ali ne i četnike. Negdje na polovini padine puškomitraljezac Rade iz našeg voda povika: "Diži se odatle!" Upitao sam ga štaje vidio a on odgovori "Evo jednog četnika, leži". Prišao sam i uhvatio ga za vrat. Poćeo je da viče kako on nije četnik već partizan. Kada smo ga ispitali, odnosno kada je vidio da smo mi partizani, potpuno se oslobodio i poćeo da priča kako je borac iz sastava Sedamnaeste divizije, a da je prethodnog dana zarobljen, ali su ga ostavili na životu do slijedećeg dana. Bio je Musliman, koliko se sjećam, po imenu Meho ili Mehmed. Od njega smo dobili znake raspoznavanja koji su glasili "kara" - "karavan". Ovi znaci su odmah prenijeti svim jedinicama. Rekao nam je i da su ga pitali da li je ovamo došla Peta krajiška divizija, na šta im je odgovorio da je ta divizija ostala u Crnoj Gori. Onda su, veli, rekli da će oni sa nama lako izaći na kraj samo kada nije došla Peta divizija. U daljem nastupanju ponovo se pred nas ispriječila neka vojska, i kada smo upitali čija je, dobili smo odgovor - Smiljanićeva. Iako smo im kazali dobivene znake raspoznavanja, oni su samo vikali: "Ovde Smiljanića vojska, ne pucajte!" Dok smo mi s njima vodili pregovore Prva četa Prvog bataljona, koja je nastupala desnu od nas, sa Mićom Jakovljevićem na čelu, nesmetano se privlaćila četnićkim rovovima a da ovi na njih uopšte nisu obraćali pažnju. Tako su prišli i pobacali bombe, pa se i ova grupa razbježala Sada nam je put prema Brusu i Jošaničkoj Banji bio slobodan. U toku djejstva saznali smo da četnici imaju dva topa koji su negdje u blizini, i mi smo se dali u potjeru za tim orudima, tim lakše jer su četnici bili potpuno razbijeni i nisu davali nikakav otpor. Spuštajući se padinom, nailazimo na drugo iznenađenje. U jednoj dolini, uko Šiljače, kota 1973, nailazimo na pune kazne u kojima se pripremao dorućak, vjerovatno za grupaciju četnika koja se nalazila u blizini, zatim na zaklane voluve rasjećene na četiri komada i obješene o grane jela, potom dvadesetak volova koji su ležali malo dalje, u paprati, a kao vrhunac svega bilo je 15 jahaćih konja, i to sve bulji od boljega. Malo poslije smo saznali od zarobljenih četnika da su tu bili konji Kalabića i Keserovića. Sada su nam i ti konji izgledali manje vrijednim plijenom, jer su nam umakli njihovi zli gospodari i naši veliki dužnici. U daljoj potjeri za topovima, nešto dalje od kuhinje, najednom šumskom putu, naiđosmo na kola zaglavljena u lokvi. Unutra smo ugledali artiljerijsku municiju, što je bio dobar znak da negdje u blizini moraju biti i topovi. No, i pored svih nastojanja, topove nismo našli, ali smo poslije čuli da ih je zaplijenila drugarska Druga proleterska brigada, i to nas je oveselilo. U daljem pretraživanju terena, a pošto se već najavljivala i zora, pošli smo preko jedne utrine i, prema osvitu, primijetili da se nešto kreće. Kada smo viknuli: "Ko je tamo?", sa druge strane je zarzao konj. Na to smo se počeli smijati, vičući da su, eto, i konji dobili zort, a kako je tek onda četnicima. Kada smo došli do konja, raspoređeni u streljačkom stroju, jedna bolničarka ga je uhvatila. Baš u tom trenu oko nas se pojavila cijela rulja četnika. Povikali su uglas: "Mi se predajemo, nemojte pucati!" Odmah smo ih postrojili i prebrojali. Bilo ih je preko 150. Kažu nam neki od njih: "A vi ste ta Peta krajiška divizija! E, da smo znali da ćemo nabasti na vas, ne biste nas zatekli na Kopaoniku, ovako nadmudrili ste nas i nadjačali." Objašnjavamo im da smo kao i druge Titove jedinice, ali nam milo što su tako zaplašeni i od samog imena naše slavne divizije. Zarobljenici su sprovedeni u štab brigade i dalje. Na putu od ovog mjesta prema Jošaničkoj Banji zarobljenaje cjelokupna četnička komora. Prilikom pretresa prtljaga zarobljenih četnika imalo je šta da se nađe. Naime, kada su se kretali kroz toplički i jablanički kraj dizali su sve što im je došlo do ruku, tako da smo našli narodne vezove što cure spremaju za udaju, kao i niz drugih narodnih rukotvorina. Sve u svemu, ličili su nam na pljačkašku bandu, a nikako na vojsku, što smo o njima, na osnovi činjenica, i ranije mislili. Tako se uspješno i pobjedonosno završi taj naš noćni okršaj na vrhu planine Kopaonika, zvanom Milanov vrh. Ime tog izrazitog topografskog objekta u novijim kartama sam našao kao Pančićev vrh, što mu, onako lijepom i iz borbi za slobodu poznatom, stvarno pnstaje. Petar Mrđa
|