| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
RVANJE SA BUGARIMA U MAGAZI Poneka pojedinost iz uve priće može da zazvuči i nevjerovatno, ali je u njoj sve istinito. I smatram je dugum hrabrim drugovima poginulim u bici za oslobođenje Kuršumlije, noću između 13. i 14. avgusta 1944. godine. Kad god smo se spuštali iz divljine u pitominu spontanoje u nama raslo dubru raspoloženje; veselili su nas plodovi vinograda, njiva, voćnjaka i vrtova, iaku smu pored njih, onako mladi, zdravi i gladni, samu prolazili, doslovno ih ne dodirnuvši. Tako je to bilo: skojevci su bili uvjek disciplinovani, a naša Prva četa, Prvug bataljona Prve krajiške brigade bilaje sastavljena upravo od takvih omladinaca, sa partijskom ćelijom na čelu. Sjećajući se te ratne noći, onog spuštanja sa brda, preskakanja raznih pnrodnih prepreka, ulaska u utvrđeni gradić "okićen" bunkerima i rovovima opletenim žicom - i sada mi se čini da čujem brižan glas komandira mog odjeljenja, Cvije Celara: "Bobice, ne možeš ovuda," "Preskoči onuda", "Dodajtejoj štap da se uhvati", i stalno tako nešto. U grad smo se sjurili, tačnije rečeno provukli kroz Mirnićku i Banjsku rijeku, krećući odozgo, sa ćuka. Ljetnja noć, pred svanuće. Kod prvih kuća zastajemo i očekujemo dalja naređenja. Cvijo se na trenutak izdvoji i brzo se vrati, noseći hljeb koji je, reće, dobio od neke bake. Kidajući vruć hljeb, koji sejoš pušio, izdijeli nam po parće. To smo, onako u hodu, slatko pojeli. Kad ovdje pominjem našeg Cviju, ne mogu a da ne kažem kako smo svi primijetili ne samo tu njegovu pažnju, ćakje i previše biu pažljiv prema svima nama te noći. Poštojejedino on bio "star" u četi (vjerovatnoje tada imao oko 28 godina), a svi mi ostali "mladi starcia - Cvijo je bio mnogo ozbiljniji od nas, dosta zatvoren u sebe, nekako samotnjak, nije pjevao niti igrao. U brigadu je stigao negdje 1943. godine i biojedan od boljih boraca. Prihvatali smo ga takvim, misleći: vjerovatno čovjek ima svojih ličnih ili porodićnih briga. A te noći je, eto, otvorio svoje srce prema nama ... Oko nas, na sve strane, prašti i štekće. lako se naše odjeljenje još nije sukobilo sa neprijateljem, osjećamo da smo u vatrenom kazanu. Kuriri trče odjednih do drugih, prelazeći, kao i obično u takvim trenucima, maratonsku stazu, obavljajući sve zadatke besprijekorno i izlažući se najvećem riziku. Provlaćimo se pored kuća, ulicama. Prema naređenjima još čekamo, samo prilazimo objektima. I tako dočekasmo zoru, a oko nas još sve prašti. Sakupljamo se pred jednom od kuća kakvih je u tim krajevima bilo dosta: dolje magaza-podrum, a iznad nje stan do koga vode drvene stepenice, da bi se sve završilo verandom. Cujemo od kurira: Đuđićev vod osvaja bunker, Dragićev isto. Opet se istakli Branko Vranješ i Mustafa "Cazinac", naši bombaši, kao i Dušan Dučić. Negdje naprijed su i Rajko Babić, Uroš Bosiljčić, Milivoj Stojković, Slavko Pecikoza, Bogdan Jeftić, Živko, Veljica i drugi. Pristižu drugovi sa ranjenicima i mi ih previjamo. Pune nam ruke posla. Već je uveliko dan, a grad kao da nije nastanjen - niko se ne pomalja iz kuća. Baš o tome razmišljam kad donesoše teško ranjenog komandira čete Luku Jelića. Nakon ukazivanja prve pomoći odnesoše ga na nosilima, a prati ga sanitetski referent Kosa Kerkez. Cujemo da se mnogo Bugara sakrilo po kućama. Stojimo, sakupljamo se i ćekamo, kad nam nekakav ćudan zvuk privuče pažnju. Zapravo, malo su klepnula vrata od magaze, što je značilo da je neko odande izvirivao. Za tren oka ondje se stvori politićki delegat Branko Gerdijan Gedžo. Uđe u podrum, a vrata za njim poletješe tamo-amo. Žaču se odonud nekakva lomljava i nasta gušanje, sve to u jednom trenu. Mene neko povuće za ruku i u padu za zid vidjeh da iz podruma istrća prvo jedan a odmah za njim drugi bugarski vojnik razmahujući rukama. U tom mumentu prasnu bombakojuje Bugarin bacio dok je bježao.Ta bomba je,odmah sam ustanovila, našem Cviji, koji je želio da pomogne Gedži, presjekla arterije na obje noge, štoje prouzrokovalo naglo gubljenje krvi. Tako mi je Cvijo na rukama izdahnuo. I njega su na nosilima odnijeli na brdo, gdje su dijelovi brigade i odakle nam stalno stižu kuriri sa naređenjima - da se neodložno povučemo. U međuvremenuje Gedžo izašao iz podruma, gdje se gušao sa tri bugarska vojnika. Ozlijeđenje, alije, srećom, ostao živ. Njegovaje sreća bila štoje, kad god smo negdje odmarali, izazivao drugove na rvanje i uvijek pobjeđivao. Volio je da baca i kamena s ramena. To muje sve, uzstalno partizansko pješaćenje, pomoglo da ima sjajnu kondiciju i zahvaljujući tome je i mogao savladati tri vojnika bugarske fašistićke vojske. Naišaoje i skojevski rukovodilac našeg bataljona Dušan Radić, saopštivši nam da se odmah povlačimo jer smu sami ostali u gradu, a Bugari su se, veli, koncentrisali na željezničkoj stanici i oćekuju njemačko pojaćanje. Bilo nas je svega sedmoro-osmoro. Morali smo na brdo, ali na poćetku nezaklonjenom cestom. Dok smo pretrčavali cestu, koja mi se činila duga kilometrima (a moždaje bilo svega 200 metara) oko nas se podizala prašina od udara metaka kojima su nas Bugari zasipali sa neke uzvišice kod željezničke stanice. Morali smo proći ili ostati... Svi smo prošli, pa skrenuli udesnu, u nekakvu livadu, ili njivu. Već odatle pućeli su da Bugarima uzvraćaju vatrom naši mitraljesci Slavko Pecikoza, Branko Vranješ i Banjac. Zastajali bi koliko da predahnu i pucali dok su imali municije, onako stojeći. Nema šta, ulivali su nam hrabrost. Odjednom, ugledasmo oklupni voz koji je stigao kao pojačanje Bugarima ud Nijemaca. Iz njegaje grmjelo i sijevalu, a počeli su nas goniti i minama iz bacača, ali su, ipak, ostali kod željezničke stanice. Jedini zaklon, penjući se uz brdo, nalazili smo u vododerini koja je za njih unako uočljiva, bila baš dobra meta. U nju smo uskakali i iz nje iskakali, dok su oko nas eksplodirale granate. Bilo je malo izgleda da ćemo se domući šume i brda. U jednom trenutku prije mene iskoči Dušan Dučić, aja nisam moglajerje eksplodirala granata i obavila nas dimom. Kad sam izašla - našla sam mrtvog Dušana. Bilans te borbe već je bio tragičan: u jednom danu dvije teške smrti dragih drugova. Tu negdje ranjen nam je i "skojevski" Radić; slomljena mu ruka i hvata ga nesvjestica, pa sam brinula hoćemo li ga moći izvući do gore. Nakon najobičnijeg previjanja, kupinama sam mu snagu vraćala, te je srećno izašao. Gore, u šumi, gdje su bili na okupu bataljon i dijelovi brigade, svi su nas radosno očekivali, jer su brinuli kako ćemo se izvući iz onoga ključalog kazana. Culo se već za mnoge od nas da smo izginuli. Kad smo predahnuli, ugledah sa kuririma i dva bugarska vojnika. Jedan od njih, izrazito visok, nastoji da kaže kakoje student. Proučavaoje, kaže, marksizam, a pominje Marksa i Engelsa. Veli da se predao u toku noći, čime hoće da pokaže da se nije bio. Pomislih: "E, ovaj oćekuje da ga postave za komesara!" Uplašen za svoj kukavni život, ništa ne reće, kao ni njegov pajtaš, na to što sahranjujemo poginulog druga Cviju Celara u šumi poviše Kuršumlije, gdje je i ostao - na vječituj straži slobode domovine. Dobrila Boba Stefanović
|