| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
BLJESAK IZ BUNKERA U toku rata ranjavan sam pet puta, sve u jurišima naše brigade, a od toga dva puta teže. Posljednju ranu, koju sam lijećio u Italiji, zadobio sam u Kuršumliji, u borbi vođenoj 15. avgusta 1944. godine. Bilo je to prilikom napada naše brigade na dobru utvrđena bugarska uporišta. Savladivanjem Ibra, koji smo već nekoliko puta pokušavali prijeći, uspjeli smo da razbijemo neprijateljske snage nedaleko od Raške. Potom je Prvi bataljon izbio na Kopaonik i učestvovao u razbijanju brojne četničke grupacije. Slijedećeg dana djelovi naše brigade razbili su cio bugarski bataljon iznad sela Merćeza. Poslije te borbe imali smo jednodnveni predah u šumi kod crkvice u selu Igrište, iznad Kuršumlijske banje. Pošto smo se odmorili, navečeje nešto ranije podijeljena večera i bataljoni su krenuli nizvodno pored rijeke Banjske, da bi napali na preostale bugarske snage u Kuršumliji. Vodič kojegje komandant naše brigade Stevo Rauš poveo išao je na ćelu kolone i dobro nas je vodio niz rijeku, koja protiče južno od K.uršumlije. Išli smo dosta dugo dolinom rijeke, a više puta smo je i pregazili, tako da nam je obuća bila puna vode kad smo stigli naspram grada, ispod željezničke stanice. U strogoj tišini, komandant Rauš je izvršio raspored bataljona za napad na grad. Komandant Prvog bataljona Ljubomir Jajčanin Bijeli rasporedio je čete, pri ćemuje našu Treću četu uputio u napad na željezničku stanicu. Ona je, sa komandirom Mirkom Stričevićem na ćelu, uspjela da, već u prvom naletu, zauzme dio željeznićke stanice, onesposobi nekoliko kolosijeka i odatle se uputi u napad na kasarnu iz koje su bugarski vojnici otvarali žestoku vatru. Četa se svom žestinom sručila na fašističke vojnike. Za to vrijeme su i ostale čete našeg bataljona uspjele da savladaju označene dijelove, objekte željeznićke stanice, ponajpriie zgrade i magacine, da bi odatle krenule u pravcu kasarne iz koje su Bugari besomićno tukli. Naši juriši smjenjivali su sejedan za drugim. U toploj avgustovskoj noći Bugari su tukli minobacačkom vatrom i iz automatskog oruzja, a uz to su prostor ispred zgrade zasipali ručnim bombama. Komandir naše čete Mirko Stričević naredio mije da iz "šarca" tučem Bugare koji su se ćesto pojavljivali na ćoškovima zgrade, i da što žešće zasipam prozore iz kojih je sukljala vatra. Ispalio sam nekoliko stotina metaka na žive neprijateljske ciljeve, a tukli su i drugovi pored mene, Obrad Kondić, Jovo Prtenjak, Mitar Glušac, Dušan Jovanić i drugi. Kada sam vidio da s moje strane nema neprijateljske vojske, predložio sam komandi čete i voda da se sa mojom desetinom zabacim Bugarima iza leđa. Tom prilikom sam, u isto vrijeme bio i nišandžija na "šarcu", s nekoliko pomoćnika koji su nosili municiju, i desetar, jer su dva ranija poginula: Aleksa Mutić Abesinac paoje na Banovićima, a Bogdan Švonja, postavljen na njegovo mjesto, zauvijek je ostao u dolini rijeke Rzava, koncem marta 1944. godine. Ne znam otkud, ali sam u sebi slutio da sam, po nekoj zloj ratnoj sreći, slijedeći desetar te naše desetine koji će poginuti tokom iste ratne godine. Po nekom sudbinskom redosljedu. Možda je to poticalo i od uspomene iz ratne 1942. godine, u kojoj su na ćelu ove desetine pala tri njena desetara. Te večeri, kada smo krenuli od Igrišta prema Kuršumliji, bio sam izuzetno veseo i razdragan. Trčao sam od čela do začelja čete, zadirkivao drugove i drugarice, što sam ponavljao više puta, naročito pri prelascima preko Banjske. Jednog momenta, kada sam stao pored komandira čete Stričevića i dok je kolona stajala, našla se uz nas i Marija Đaković, hrabra bolničarka našeg bataljona. Ona je u šali rekla pred svima: "A, led ga ubio, i ovaj će noćas otići bogu na ispovijed dok se ovako razveselio!" Na to su se vodnik mog voda Obrad Kondić i komandir čete Mirko Stričević slatko nasmijali i potvrdili Mariji da sa mnom nije sve u redu. Na moj prijedlog da sa desetinom zađem neprijatelju iza leđa, komandir čete Strićević je zamakao iza željeznićke stanice radi dogovora sa komandantom bataljona Jajčaninom. Ubrzo se vratio i rekao mi da moju inicijativu odobravaju, skrećući mi pažnju da dobro čuvam ljudstvo i od vatre kojuje u tom pravcu usmjeravala Prva četa našeg bataljona. Cim sam dobio saglasnust komandira čete i kumandanta bataljona, krenuo sam s desetinom malo udesno, više zaobilazno. Kada smo stigli ispod glavne ulice, kuja vodi iznad željezničke stanice prema centru varošice, naišlil smo na terasu neke kafanice sa dosta stolova i stolica. Prešli smo i terasu i ulicu, a onda kroz nekoliko bašti i iznad grupa kuća izbili na brdašce, koje je potpuno nadvišavalu zgradu iz koje su Bugari tukli. Za to vrijeme su Prva i Druga četa našeg bataljona, raspoređene lijevo od naše čete, paklenom vatrom izautomatskih oružja tukle po zgradi u kojoj su bili Bugari, ali je i prebacivali, tako da su snopovi zrna prijeteće zviždali iznad naših glava. Te večeri moj pomoćnik na "brzom šarcu" bio je naš poznati borac Glušac, kojije uvijek nosio po dvije kutije municije i nekoliko punih redenika ukršetnih preko prsiju, a pored toga i svoju pušku. Kako smo prethodnih noći odrobili od četnika na Kopaoniku dva druga koji su ranije bili u Drugoj krajiškoj brigadi, to je jedan od njih ostao u mojoj desetini i bio mi je sada drugi pomoćnik. Išli smo malo poizdalje prema zgradi iz koje su Bugari tukli i uskoro primijetili nekoliko stotina fašističkih vojnika koji su se ubrzano kretali oku zgrade. Strogo priljubljeni uz zemlju, privukli smo se na svega petnaestak metara do zgrade. Kako su ostali drugovi imali već pripremljene rućne bombe, povikao sam: "Brza paljba!", a onda: "Juriš, drugovi!" Borci su bacili desetak rućnih bombi, od kojihje pet-šest pogodilo u pravi cilj. Iz "šarca" sam ispalio puna dva doboša municije u one tamne prilike koje su se komešale oko zgrade. Drugovi su takođe i dalje tukli brzom paljbom iz pušaka. Pomjerajući se malo unaprijed i otvarajući vatru u hodu, nisam uspio ni pola trećeg doboša da ispraznim a Dušan Jovanović je iz sveg glasa uzviknuo: "Bunkeri!" U momentu kada sam pogledao lijevo i desno, vidio sam da sam se našao između dva bunkera. Istoga momenta sam osjetio strašan bljesak vatre iz jednog od njih. Istovremeno, uz taj vatreni blijesak sam osjetio i jaki udarac i bol po desnoj strani, u predjelu ramena. U tom momentu mije "šarac", koji sam držao ispod pazuha desne ruke, pao na zemlju, a ruka se presavila unatrag, za leđa. Pao sam ispred bunkera i gledao u cijev bugarskog mitraljeza kojaje kroz otvor stršila iznad moje glave, ali sam joj ovog puta bio van domašaja. Upravo iz te cijevi mi je prebijena desna ruka, i to sa dva metka, dok je treći prošao između pazuha ruke, skinuvši mi sloj mišićnog tkiva - dijelom sa ruke a dijelom između rebara. Bugari na mene više nisu ni obraćali pažnju, raćunajući zasigurno da ću zauvijek tu i ostati. U mog novog pomoćnika, koji je bio na dva-tri metra od mene, izručili su cio rafal. Ja više nisam imao vremena da ma o čemu duže razmišljam. Osjetio sam da mi je lijeva ruka zdrava i da su mi obje noge čitave, pa sam uzeo "šarac" u lijevu ruku i, nošen nekom čudnom snagom, skočio. Ni sam ne znam kako sam munjevito pretrčao nekih pedeselak metara, sve između kuća i drveća, i našao se na onoj terasi sa stolovima i stolicama preko koje smo, u nastupanju, maločas prošli. Ne znam koliko sam ležao pod bugarskim bunkerom, ali kada sam, pod kišom bugarskih kuršuma, stigao dotle - ispod terase sam našao cijelu moju desetinu, izuzev onog drugog pomoćnika. Oni su se silno začudili i obradovali kada su me vidjeli živog među njima. Pod terasom kafane predao sam i "šarac" i desetinu Dušanu Jovaniću, koji je i ranije više puta zamijenjivao desetare. U ovoj teškoj borbi protiv Bugara, sem onog novog borca naše desetine kojije tu poginuo, iz naše brigade je zauvijek ostalo još sedam istaknutih boraca: Cvijo Celar, Dušan Dučić, Mirko Batos, Dušan Selić, naš čuveni bombaš Mića Kokoruš, Pero Simatović i Trivo Palija. Nije dugo ostao na čelu te naše borbene desetine ni Dušan Jovanić, ni njegov nasljednik i moj hrabri pomoćnik Piljak, koga smo najrađe u četi zvali Glušac. Pali su na čelu te iste desetine u toku 1944. godine. Rade Kević
|