MIĆA KOKORUŠ "Ni manjeg čovjeka ni većeg srca!" - imali su običaj da kažu borci za Miću Kokoruša, vodnika Drugog voda Treće čete Drugog bataljona. Rođen u selu Janjilima kod Bosanskog Petrovca, Mića kao da nije bio izgrađen od istog tkiva kao drugi. Njegova energija i izdržljivost nisu bili u srazmeri sa njegovim fizičkim izgledom; to krhko tijelo krilo je u sebi neiscrpnu snagu i upornost. Dinamičan, pun života i uvijek dobro raspoložen, bez obzira na uslove života i opasnosti, on kao daje bio predodređen da bude vječiti optimista. Sa neizmjernim uvjerenjem u uspješan ishod onoga u čemu se angažovao - kretao je na svaki marš i u svaku akiju. Svojom živahnošću i spremnošću za akciju u svako doba - ličio nam je nekako na zategnutu oprugu. Njemu nije smetalo da tek probuđen iz dubokog sna - smjesta krene na marš ili u borbenu akciju, i to ne samo bez gundanja već tako oran i dobro raspoložen - kao da se prije toga satima i danima odmarao. Vodnik Prvog voda Mišo Kecman često bi procijedio kroz zube: "Pa gdje mu leži snaga, Boga mu božijeg?! Čini mi se da bih ga mogao nositi u zubima, ali on, eto, kao da ne može biti umoran". Premda je i Treća četa bila sastavljena od mladića koji jedan drugome nisu davali prednosti u podvizima, u borbi i izdržljivosti, Mića se medu njima u mnogu čemu isticao; bio je zapažen po istrajnosti, veseloj prirodi i šalama u svim prilikama. Njegova fizička i psihička vitalnost ćesto su izazivale čuđenje, pa i divljenje. Borci ga nikada nisu vidjeli zamišljenog i tužnog, još manje umornog. Mića se od ostalih, prije svega, razlikovao po brizi za svoj vod. On je posljednji lijegao a prvi ustajao. Podjednako kada je jedinica bila smještena po kućama ili pod otvorenim nebom, onje svom vodu obezbjeđivao najbolje uslove smještaja i odmora u odnosu na druge. Onda kada ni jedna jedinica nije imala prostirku - Drugi vod je imao. On bi se uvijek snašao za sušenje odjeće prokislih boraca, za vodu za piće i u najbezvodnijem kraju, a posjedovaoje i neku neprikosnovenu rezervu zavojnog materijala i još ponešto što je borcu iz voda moglo spasiti glavu. Druge starješine su mu pomalo i zavidjele, dok su ga borci iz drugih vodova uzimali za primjer kada bi kritikovali svoje starješine, govoreći im: "Pa kako Mića može sve obezbijediti, a mi ne možemo". Dok bi svi spavali, Mića bi ubilazio straže i patrole, popričao sa borcima i tako svojim prisustvom uticao na budnost službe obezbjeđenja. Kada se dijelila hrana un je stajao pored kazana dok i posljednji borac njegova voda ne primi obrok. Poslije togaje lično uzimao hranu za svoje borce koji su na obezbjeđenju, ćakje svaki put uspijevao da za njih od kuvara izmoli veće porcije, veću parčad mesa i kruha. U tom pogledu su njegovi borci bili bez brige kada su na obezbjeđenju. U odijevanju je bio pravi kicoš. Kao da nisu ratni uslovi života, kadaje svakog dana bila glava "u torbi". On se i u tome ponašao kao da će sto godina živjeti, bolje reći, kau daje vjerovao da ne može poginuti. Uvijekje bio čist, ispeglan i zategnut. Za to se kuristio svakom prilikom. U pauzama između borbi, dok su drugi lješkarili, on je po kućama tražio pribor od domaćica kojim bi prekrajao ili peglao dotadašnje udijelo zarobljenog njemačkog uficira ili vojnika, spremajući ga za sebe. U vojničkim navikama takođeje bio izuzetak. Sajednakom odgovornošću odnosio se prema svakom dijelu opreme. Ništa nije potcjenjivao. Znao je da to ratniku treba bilo u ovoj, ili u onoj borbenoj situaciji. Dok su drugi zanemarivali nemali broj djelova ratne opreme i svi se posvjećivali vatrenom oružju, Mićaje posjedovao: ašov, gasmasku, šatorsko krilo, ćebe, čuturicu, dvogled, nož za pušku i slično. Zahtijevao je i od svojih boraca da to imaju i kritikovao one koji su ovu opremu potcjenjivali i smatralije suvišnom, vrstom tereta. Svi smo se mi znali pomalo i smijati na njegov raćun, pogotovu u ljetne dane, zbog velikog broja uprtača i opreme koja je pritiskivala njegovo na izgled slabašno tijelo. Ali u prilikama kadaje ova oprema, naročito u borbi, dolazila do punog izražaja - svi smo mu zavidjeli i nerijetko tražili i da nam je posudi. On bi tada likovao i dobacio koju iskru ironije na račun ratnićke vrijednosti onih koji su se smijali zbog te opreme. Osjetio bi se pobjednikom i vidio u tome revanš za sva dobacivanja i peckanja. U borbenim akcijama Mića se ponašao kao da nije imao razvijeno osjećanje straha. Sa nekim ćudnovatim darom i vojničkim instinktom je reagovao na svaku promjenu situacije. U najžešćim vatrenim okršajima ponašao se hladnokrvno kao daje njegov nervni sistem izgrađen od nekih loših provodnika. Sticao se dojam da on u svakoj situaciji radi sa punim razumijevanjem zbivanja, a snagom intuicije predviđa razvoj događaja gotovo bez promašaja, baš kao da od njega zavise. Takvim držanjem ulivao je povjerenje i unosio sigurnost u cijelu jedinicu. Teškoje opisati sve situacije u kojimaje Mića ličnim primjerom najneposrednije uticao na tok i ishod borbe, pokazao umješnost u vođenju voda. Ipak, evo samo nekih koje to ilustriraju, iako su nepotpune. Januara 1944. godine, na maršu prema Ribnici, trebaloje pod borbom, između ostalih prepreka, prijeći na suprotnu stranu rijeke Krivaje. Poštoje bila izrazito niska temperatura, Krivaja se nije mogla gaziti bez posljedica po zdravlje boraca. Na suprotnoj obali Nijemci su, djejstvom posade iz bunkera, štitili most. Boljeg rješenja, očevidno, nije bilo osim da se nekako nečujno prijeđe preko mosta. Međutim, to je bilo moguće eventualno nekoj maloj grupi boraca, ali cio bataljon svakako nije mogao prijeći nečujno, jer je most bio od drveta i svako kretanje se čulo, tako da od mraka kao zaštite od pogleda Nijemaca nije bilo veće koristi. U takvoj situaciji komandant bataljona Cvijo Mazalica odlućio je da obezbjeđenje prelaska batatjona preko mosta povjeri Mići Kokorušu. Mića je i to obavio na sebi svojstven način. Na polaznoj obali ostavioje vod sa zadatkom da, nakon likvidiranja posade bunkera, pretrči most i uskoči u akciju na suprotnoj obali. Onje, pak, sa dva borca nečujno prepuzio most, od pogleda stražara zaštićen pomračinom. Iznenadioje stražara i ubodom nožem na pušci zauvijek ga uspavao. Privukao se bunkeru i sa dvije bombe likvidirao njegovu posadu. Dok su eksplozije Mićinih bombijoš odjekivate, vodje tračo prekomosta. Pod Mićinom komandom borci su istrćali daleko naprijed i zaposjeli vis. Odatle su štitili osvojeni mostobran od intervencije Nijemaca novim snagama. Bataljonje neometano prešao rijeku. Mića je za to pohvaljcn. Maja 1944. godine Prva krajiška brigadaJe prelazila cestu Prijepolje - Sjenica. Drugi bataljon je dobio zadatak da izvrši proboj, tačnije da "skine sa položaja" njemacke jedinice koje su, u razređenom poretku, štitile cestu. U zoru bataljon je uspio prijeći cestu, istovremeno štiteći marševanje brigade prema Brodarevu i rijeci Limu. Negdje oko 10 časova, kadaje brigada već bila nadomak Lima, komandant Mazalicaje zakljućio daje moguće saviti bataljon u kolonu i krenuti za ostalim jedinicama brigade. Za svaki slučaj na položajuje ostavio Drugu četu kao zaštitnicu. Međutim, poslije nepunih pola sata kretanja s čela kolone oataljona se čula pucnjava iz automatskog oružja na položaju Druge čete. To su vasojevićki četnici napali četu i dijelomje potisnuli sa prvih položaja. U međuvremenu je dotrčao i četni kurir i o tome obavjestio komandanta bataljona. Pošto smo bili blizu i na mjestu sa kojeg se vidio položaj Druge čete, mogli smo i bez kurira vidjeti razvuj situacije. Po naređenju komandanta,oataljunje prekinuo kretanje. PosliJe kratke procjene situacije, u pomoć Drugoj četije poslat vod Miće Kokoruša. Dok se Mićin vod podvlačio položajima četnika, svi borci bataljona su kao na filmskom platnu pratili razvoj situacije. Mića je bočno podilazio položajima četnika. Uspon je bio velik, tako da su se borci često klizali unatrag. Mića Je bio uporan i išao je upravno -najkraćim putem. Kada je bio blizu neprijateljskog položaja, razvio je vod u streljački stroj. Neprijatelj ga nije primjećivao, jer se sav usredsredio na Drugu četu, a i sa strmog grebena se, iz ležećeg položaja, nije moglo vidjeti šta se dešava ispod. Mićin vodje stigau do ivice grebenau času kadasu se četnici spremali najuriš. Tog momenta Mića je bacio bombu tačno na glavu četničkog puškomitraljesca, onda dohvatio puškomitraljez svog borca, iskoćio na greben i kosio lijevo - desno, sve po neprijateljskom streljačkom stroju. Slijedili su ga borci njegova voda. Cetnike je zahvatila panika i bez reda su pobjegli u Prijepolje. Te večeri cijela brigada je prešla Lim - bez većih problema. Mića je i ovoga puta opravdao povjerenje komandanta Mazalice i svih svojih drugova. U borbi za Kuršumliju Mića je teško ranjen i nakon nekoliko sati je umro. Bila je to njegova posljednja akcija u koju je ušao pun uvjerenja da će se uspješno završiti kao sve prethodne. On je zaista izvršio svoj dio zadatka. Kuršumliju su branili Bugari sa položaja na okolnim visovima. Mića je sa svojim vodom i na dodijeljenom pravcu napada uspio da razbije Bugare i spusti se u grad sve do željezničke stanice. Na žalost, ostale jedinice nisu mogle protjerati Bugare na svojim pravcima, ne bar prema predviđenoj dinamici, i Mića je sa vodom morao da se povlači pod veoma teškim uslovima. U tom povlačenju je i ranjen. Dok je bolničar Lazo, najstariji partizan u četi, žurio da ga previje - Mića ga je odvraćao od toga. Bio je svjestan da su rane teške i da neće preživjeti. A Lazo je bio čovjek koji Je duboko preživljavao svako ranjavanje i gubitak drugova iz čete. Ova mu je rana odveć teško pala. Ali umjesto traženja da bude previjen i jaukanja od bolova, Mića je tješio svog starog i dragog druga: "Lazo, druže, nemoj da očajavaš. U ratu se pobjeđuje i gine. Mogao sam do sada stotinu puta poginuti, ali eto, baš me sada zakačilo, bratko me dobro nanišanio. Nemoj da me previjaš, sa mnom je i onako gotovo, čuvaj zavoj za one koji će moći da prežive". U toku tog razgovora Mića Kokoruš je umro, obhrvan teškim ranama. To mu je bila prva izgubljena bitka sa hiljadu ratnih strahota i opasnosti - ako je izgubljena. Nama koji smo ga voljeli, i pored neizmjerne tuge za njim - činilo se da je i nju dobio, jer je ušao u istoriju brigade, u naša sjećanja i najljepše priče. Boško Stojanović Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka