| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
SPASIH DVA ŽIVOTA U toku narodnooslobodilaćkog rata obavljala sam razne dužnosti u sanitetu -kao vodna, ćetna i brigadna bolničarka. Iz tog vremena su mi ostali mnogi događaji u dubokom sjećanju, i nikada ih ne mogu zaboraviti. Bilo je i takvih mornenata da borac ili starješina, ležeći teško ranjen, i dalje viće: "Ura! Naprijed, drugovi!" Sjećam se borbe za oslobođenje Kuršumlije, vođene noću 13. avgusta 1944. godine. Moja četaje posade neprijateljskih bunkera napadala sa leđa. U tom napadu, u mojoj neposrednoj blizini su ranjena dvojica drugova - jedan u oko, a drugi u nogu iznad koljena. Imala sam zadatak da ih izvučem sa mjesta gdje su ležali i da im ukažem prvu pomoć. To je bilo teško uraditi, jer su neprijatelji iz bunkera zasipali mitraljeskom vatrom upravo mjesto njihovog ranjavanja. Dalje.jedino mjesto gdje sam im mogla pružiti prvu pomoć bio je jedan jarak, ali i njega su bugarski fašisti tukli minobacačima, budući daje to biojedini put kojim smo im mogli prići iza leđa. Zahvaljujući prisebnosti i hrabrosti dvojice ranjenih drugova, koji nisu pustili ni glasa od sebe, uspjela sam da ih uvučem u taj jarak, zajedno sa njihovim oružjem, a da nas neprijatelj pri tom nije otkrio. Dok sam im zavijala rane, jedan od njih, Mile Bešir, tiho je i sa uzdahom rekao: "0de moje oko ...". Drugi, stisnuvši zube, ni toliko ne prozbori. Poslije ukazane pomoći, morala sam da izađem sa njima na dogovoreno mjesto, kod jednog zdenca, gdje je trebalo da nas čeka veza za prihvatanje ranjenika sa položaja. Teško sam sa njima stigla na to mjesto, jerje bila noć, kuršumi i granate su neprekidno fijukali oko nas, a oni su se teško kretali, pa sam ih, u isto vrijeme, i vodila, i gurala i nosila. Kod zdenca nikoga nisam zatekla. Kako vezu nisam našla, morala sam sama da se snalazim, još sa dvojicom teško ranjenih drugova. Jedini cilj mi je sada bio da ih spasim, zapravo da ne padnemo sve troje u ruke neprijatelja, gdje smo znali što nas ćeka. Cijelu noć smo lutali, sve dok u zoru nismo našli drugove ujednom selu. Dok sam pomagala dvojici ranjenih drugova da idu, hrabrila sam ih i tješila: "Još malo, izdržitejoš malo, biće dobro, uskoro ćemo stići do drugova ...". Oni su ćutali i polako se kretali, oslonjeni na mene. Samo bi se ponekad čulo tiho stenjanje i poluglasno pitanje: "koliko još, drugarice?" Citavu noć sam strepila da ne padnemo u ruke neprijatelju, pa na umor nisam ni mislila. Do čete sam stigla sa poslednjim atomima snage u sebi. Bila sam presrećna, iako, tako reći, nemoćna da se istinski radujem. Osjećala sam neopisivo zadovoljstvo zbog izvršenog zadatka, pri čemu sam spasila živote dvojice drugova. A zašto ne reći: zadivila sam se što sam i sama preživjela još jednu dramatićnu ratnu noć i bila korak bliže slobodi. Sofija Kapoš
|