| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
TUGA ZA DRUGOM Devetnaestog septembra 1944. godine Prvi bataljon, u kome sam bila bolničarka, nalazio se na položaju na Bukulji, nadomak Aranđelovca. Jutro je najavljivalo lijep i sunčan dan, ali nam je nekako već oko 10 časova komandant bataljona, Božo Mutić - divan čovjek, odličan drug i rukovodilac, a nadasve neustrašiv kao i svi Krajišnici koje sam dotad, u 11 mjeseci ratnog drugovanja upoznala - rekao da ćemo tog dana, već u podne, izvršiti napad na Aranđelovac, koji, koliko se zna, brane Nijemci i četnici. Nijemci su ranije, vjerovatno iz razloga bezbjednosti i zaštite od partizana koji su ih sve vrijeme rata snažno i stalno napadali iz Bukulje nadnesene nad ovim lijepim gradićem u kome su Nijemci držali jak garnizon i imali strategijske interese - bili isjekli svu šumu sa strane planine okrenute gradu. Zbog toga smo i bili prinuđeni da zauzimamo položaje na vrhu brežuljka. Tačno u podne komandovan je juriš, i napad je bio uspješan. Osvojeni su svi objekti osim zgrade hotela "Staro zdanje" kojije bio pretvoren u utvrđenje četnika i nedićevaca. Kao da i danas gledam te branioce posljednjeg utvrđenja u Aranđelovcu: bradati, zarasli u kosu, nekako izobličena lica, prava strašila, ajoš uplašeni za sopstvenu kožu, jer od pravde nisu mogli oćekivati oproštaj za svoje zločine, pa su se branili do posljednjeg metka. Borba za osvajanje ovog dobro utvrdenog uporišta, zdanja sagrađenog od venčaćkog kamena, trajalaje to popodne i cijelu noć. Da naše čete ne bi i dalje trpljele gubitke i gubile vrijeme, komandant brigade Stevo Raušje naredio da se zgrada minira. Naši mineri su taj zadatak uspješno obavili i iza eksplozijeje ostao širok otvor u zidu kroz koji su unutra, u posljednji juriš i gušanje sa posadom, koja se ni tada nije predavala - krenuli naši borci. Među prvima je bio Mile Anđelić, vodnik kurira u našoj brigadi. On se u tom jurišu našao nekako na samo 3^ metra od mene i grabio je naprijed, pucajući i psujući četnike i nedićevce. Ujednom trenutku sam vidjela ovakvu sliku: Mile zastao i gađa ujedan od prozora odakle je na nas pucala neka bradata spodoba. I kako Mile nišani to je podigao lijevu ruku, valjda da bi imao što stabilniji položaj cijevi. Uplašena da će stradati, a znala sam kao i gotovo svi, da je jedini preživljeli član brojne kozaračke porodice, povikah: "Anđele, čuvaj se!", što gotovo u isto vrijeme povikajoš neko od naših, ali ispade sve kasno. Odjednom mu se primijetno strese baš to lijevo rame i on se stropošta bez jauka. Pritrčah mu, podigoh mu glavu. Tražim mjesto rane. Tako je: pogodilo u ono uzdignuto lijevo rame i produžilo pravo u srce. Kada vidjeh gdje je ranjen, bi mi jasno daje smrtonosno. Grunuše mi suze za koje, znam, nema ni mjesta ni vremena. Drugovi mi pomogoše da ga iznesemo u kanal izvan kruga zgrade, gdje sam ga previla, ali sve je bilo kasno i uzaludno, naš Anđel je bio mrtav. Bila sam bespomoćna i očajna. Suze su mi tekle i nisam ih brisala, ne misleći šta će mi drugovi reći. Žalila sam druga, našeg Anđela, kako smo mi, djevojke i djevojčice, krišom zvale Milu Anđelića. Ja sam tada bila u 17. godini i baš taj Mile je za mene bio oličenje borca i čovjeka, a bogme, i momka kakav se rijetko sreće. Bio je lijep, visok, smeđ, vedar i nasmijan, a i ozbiljan kada je trebalo. Prvi bi kolo poveo u časovima predaha, i bilo ga je iriilma gledati. A ko zna: možda je pokoja od nas potajno bila i zaljubljena u tog kozaračkog deliju, ali sam sigurna da je u tom surovom ratnom vremenu sve ostajalo na skrivenom pogledu, prigušenom uzdahu i pustoj želji djevojačkoj da ujedno drugo, ljepše, slobodno vrijeme, za koje se i borimo, voli i bude voljena. Ono u šta sam sigurna toje da smo većina nas Milu voljele sestrinski, iskreno i ćisto. 0 njemu ovdje opširnije govorim jer mi je tu na rukama izdahnuo, a tako sam osjećala i za druge drugove. Danas mogu reći da sve dok budem živa neću moći zaboraviti ni Mila ni sve druge ratne drugove Krajišnike koji su mi na rukama umirali, ili za koje sam kasnije saznala da ih više nema među živima a koje sam poznavala, nekima i rane previjala, a sve sestrinjski voljela. Sa Krajišnicima sam bila od oktobra 1943. godine pa sve do oslobođenja, tako da sam imala prilike da ih u najtežim danima dobro upoznam. To su divni ljudi, pošteni, iskreni, odlični drugovi, neustrašivi borci. Jednom riječju, to su ostali najbolji ljudi koje sam srela i upoznala u životu. Na najvećoj ljudskoj muci smo se sreli i dokraja upoznali. Pomagala sam im koliko sam mogla, i to kadaje čovjeku najteže, kada je pod ranama, a oni su meni uvijek uzvraćali pažnjom, ljubavlju, poštovanjem, u čemu, razumije se, nisam bila nikakav izuzetak od desetina drugih bolničarki, sve djevojčuraka. Rekla bih da su naši ratni drugovi Krajišnici sve viteški činili i podnosili. I vrlo često i danas uhvatim sebe kako pjevušim, onako za svoju dušu, stih koji smo u ratu često uglas pjevali i u čiju suštinu i poruku uvijek duboko vjerujem: "0j Krajino, zemljo ideala - sve si svoje za slobodu dala". Stvarno, njena Prva brigada je samu u toj borbi za "Staro zdanje" pod Bukuljom dala 13 boraca, među kojima i Milu Anđelića, a triput toliko dopalo rana. Jela Ilić
|