PRVA KRAJISKA - DVANAESTI DIO - Treci prodor u Srbiju
Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka

KOMANDANT JE OSLOBODIO ČETNIKE

Poslije žestoke danonoćne borbe - oslobođen je cio Aranđelovac izuzev uporišta u zgradi hotela "Staro zdanje", u kome se zabunkerisala oveća grupa četnika. Prozorske otvore su pretvorili u puškarnice iza kojih su pratili i tukli svaki naš korak u približavanju zgradi. Zdanje je, inače, masivno građeno sa prozorskim otvorima u prizemlju okovanim gustim čeličnim rešetkama. Prostor oko zgrade bio je čist, bez zaklona, tako dajoj je bilo nemoguće prići neprimijećeno. Nešto podalje postavljeni, bolje reći vatrom zaustavljeni, zgradu smo držali u potpunoj blokadi, tako da u nju niko nije mogao ući niti iz nje izaći. Na tim položajima bio je i komandant brigade Stevo Rauš, kojije odatle rukovodio operacijom osvajanja zgrade. Pored najbližih saradnika, uz njega smo bili i mi njegovi vjerni kuriri.

Vatra branilaca zgrade povremeno bijenjavala, vjerovatno zbog nestašice municije i saznanja da im je njeno dopremanje nemoguće. Napad sa naše strane, pak, bio je sve odlučniji, vatra žešća.

U tom napadu rafalomje pokošen moj drug iz djetinjstva Milomir Rakić, iz naših rodnih Macuta. Bioje to kršan mladić i neustrašiv nišandžija na "šarcu". Ovdje je vatru otvarao iz stojećeg stava, bez ikakvog zaklona, i sa ostalim borcima jurišao na uporište, tačno na zazidane puškarnice, da bi ućutkao posadu mitraljeskog

gnjezda. Slučaj je htio da baš iz tug gnjezda bude smrtnu pukošen 19. septembra 1944. godine.

Istog dana i na istom mjestu, vatrom iz tog ukletog uporišta, ubrzo poslije pogibije moga školskog druga Milomira, smrtno je pogođen, neposredno pored mene, Mile Anđelić, vodnik našeg voda kurira pri štabu brigade. Bio je to divan mladić, izvanredan drug i neustrašiv borac. Zbog vrlina koje su ga krasile, njegova smrtje duboko potresla sve drugove u štabu brigade, a posebno nas kurire, štoje još više povećalo našu mržnju prema tim ubicama.

Te okulnosti i razvoj borbe za osvajanje ovoga uporišta nametali su razmišljanje o tome kako što prije i sa što manje gubitaka osvojiti tu poslednju otpornu taćku u gradu. Komandant brigade Stevo Rauš je odlučio da se zgrada osvoji miniranjem. Uslijediloje naređenje da se mineri pripreme za postavljanje eksploziva. Ubrzo smo iz zaklona posmatrali kako naši mineri, štićeni žestokom vatrom usmjerenom na prozorske otvore, nose eksploziv trćećim korakom, savlađuju brisani prostor do zgrade, da bi ga, sa upaljenim štapinom, pokušali ubaciti u branjenu zgradu. Međutim, nisu uspjeli da ubace eksploziv u zgradu, jer su to spriječile guste rešetke na prozorima, pa su ga postavili sa spoljne strane, uz sam zid.

Potom su, pod vatrenom zaštitom, došli do nas u zaklon, a zatim, po naređenju, aktivirali eksploziv pomoću sporogorećeg štapina.

Eksplozija je bila toliko snažna i razorna da su prozorska okna i na znatno udaljenim zgradama popucala. Od eksplozije se stvorio gust oblak prašine, i za nekoliko narednih minuta ništa se nije vidjelo na mjestu eksplozije. A kad se dim razišao, na zgradi smo ugledali veliki otvor sa zvjezdasim pukotinama po zidu. Kroz taj otvor, u velikoj panici i neredu, nagrnuli su iznutra četnici, sve bradonje i rugobe, sa podignutim rukama. Bilo ih je u raznoj odjeći, ali svi neuredni, ranjeni i, bogme, dobro preplašeni. Neki su odmah po izlasku htjeli da bježe, ali im je to bilo nemoguće jer je zgrada bila pod potpunom našom blokadom. Kada smo upali unutra, vidjeli smo polomljene stepenice, gomile ranjenika, krv po zidovima i druge stravične prizore.

Svi zarobljenici su postrojeni ispred zgrade. Oficiri su izdvojeni, da im se sudi, a ostalima se komandant brigade, koliko se sjećam, ovako obratio: "Izdajnici, protiv koga se vi borite?! Zar ne vidite da idemo na Beograd i za koji dan će naša zemlja biti oslobođena... Mi ne ubijamo zarobljenike, pa ko hoće sa nama mi ga prihvatamo, a može i kući, ali da se više ne susretnemo u sličnim situacijama, jer tada nećemo imati milosti".

Mnogima od nas nije bio jasan takav stav prema onima koji svojom vatrom ubiše naše sjajne drugove Rakića, Anđelića i druge, ali komandantova je najstarija. Međutim, ubrzo nam postade jasno da je to imalo snažni politički odjek u narodu.

Milinko Rakić

Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka