OKRŠAJI ISPOD BUKULJE U toku noći 18/19. septembra 1944. godine Prvi bataljon je stigao u s. Jelovik-Venčane. Mještani su gostoljubivo dočekali borce Prve čete i obezbijedili im uslove da se dobro odmore i nahrane. Sumadinci, naviknuti na vojsku, ne samo da nisu zazirali od nas već su nam slobodno prilazili, razgovarali sa nama i šalili se, tako da smo proveli dio noći u dobrom raspoloženju. Ujutarnjim časovima 19. septembra komandant bataljona Božo Mutić održao je sastanak sa komandirima i političkim komesarima čete na kome je saopštio da će našabrigada, sajoš nekim jedinicama Pete krajiške divizije, napasti Aranđelovac u kome se nalazi dosta četnika i nedićevaca. Dodao je da se svakog časa očekuje zapovijest iz štaba brigade za predstojeću akciju, posebno naglašavajući da će se u napad prijeći iz pokreta, možda i po danu, i upozorio da se izvrše što bolje pripreme boraca i jedinica. Po završenom sastanku otišli smo u svoje čete i odmah otpočeli sa pripremama boraca. I dok su pripreme bile u punom jeku, negdje oko 10 časova, ponovo smo pozvani u štab bataljona. Tamo su nas komandant i politički komesar bataljona Božo Mutić i Joco Stefanović upoznali sa zadatkom bataljona i precizirali zadatke četama. Prva četa je dobila zadatak da se kreće na ćelu bataljona pravcem: Jelovik -Kucelj - Travno Polje - Vrbica, koristeći pošumljenost i druge prirodne zaklone, da se što skrivenije razvije i, sa centra borbenog poretka bataljona, napadne južni dio grada i - u sadejstvu sa Drugom i Trećom četom našeg bataljona i dijelom Cetvrte krajiške brigade koje napadaju na sjeverni dio grada - uništava neprijatelja. Naređenje je da napad počne tog dana u 12.00 časova. Izbijanjem Treće čete na sjevernu ivicu s. Vrbice i na komunikaciju Aranđelovac - s. Balabanac - Venčac iznenada se pojavila njemačka motorizovana kolona. Odmah sam dobio naređenje da obustavim dalji pokret i hitno se javim komandantu bataljona. Od komandanta sam dobio zadatak da se sa četom ubacim u pozadinu Nijemaca, presječem im komunikaciju kojom su došli i spriječim njihovo povlačenje u Aranđelovac. Nakon što sam primio zadatak dotrčao sam u četu i pristupio njegovom izvršenju. Komunikaciju smo presjekli na jednoj velikoj krivini kod s. Vrbice. Dok se kolona naše čete nalazila na komunikaciji iznenadno je, upravo iza te velike krivine, naletio jedan njemački motorciklista i dok smo se mi snašli - on je umakao tako velikom brzinom da ni metak na njega nismo opalili. Toga smo se svi postidjeli, pitajući se kako to da nam jedan jedini Švabo između nas toliko pobjegne. Slaba nam je pri tom bila utjeha da je u ratu sve moguće. Nijemci su bili iznenađeni i zbunjeni našim napadom s leđa. Smjenjivali su se juriš zajurišem, uz mnogo gubitaka sa obje strane, ali su se Nijemci još uvek uporno branili, naročito iz oklopnih kola i tanketa. Bilo je neminovno da bombaši preuzmu stvar u svoje ruke. Djejstvovale su dvije grupe bombaša, koje su predvodili desetar Branko Vranješ i vodnik Prvog voda Milan Stojić. Odjeknule su eksplozije ručnih bombi, zatim žestoka streljačka vatra i uz gromko "Ura!" Krajišnika, Nijemci su bili postisnuti. Povlačili su se pružajući otpor prema komunikaciji Topola - Mladenovac. Mi smo se domogli njihovih kola i kamiona, demolirali ih i palili. U posljednjem jurišu paoje pokošen neprijateljskim rafalom puškomitraljezac i bombaš desetar Branko Vranješ. Po hrabrosti i junaštvu bio je na glasu u cijeloj brigadi. Nije znao za strah i nije priznavao riječ nemoguće kad je trebalo u borbi nešto izvršiti. Poginuoje i desetar Ratko Pupovac, hrabri Kozarcanin, kojije od prvog dana u Prvoj krajiškoj brigadi. Pali su desetar Mirić ijoš dva borca. Nih petoricu smo zajedno sahranili, kao što su se zajedno, rame uz rame, borili duž ratne staze brigade. Odali smo poslednju poštu petorici junaka Prve krajiške brigade koji su ostali na mrtvoj straži na padinama Bukulje iznad Aranđelovca, gradića u slobodarskoj Sumadiji, dajući živote za njegovo oslobođenje. Nijemci su imali dosta žrtava, a zapaljeno im je dosta kamiona i oklopnih kola. Samo Prva četa je zaplijenila petnaest pištolja, tri mašinke, dostapušaka, puškomitraljeza i municije za pješadijsko naoružanje, što je predato štabu brigade. Poslije završene ove borbe Prva četa je, zajedno sa ostalim jedinicama Prvog bataljona, krenula prema gradu, u pravcu žandarmerijske kasarne, gdje su Drugi, Treći i Četvrti bataljon već vodili borbu protiv četnika. U sumrak je cio grad, izuzev "Starog zdanja" i zgrade žandarmerijske stanice, bio oslobođen. Četnički komandanti i žandarmi su iz navedenih objekata pružali grčevit optor, jer poziv na predaju, zbog zlodjela koja su učinili, nisu prihvatili. Znali su, naime, da ih ćeka pravedna kazna za krvave zločine koje su počinili nad sopstvenim narodom. U toku narednog dana moja Prva četaje imala zadatak da što prije zauzme kasarnu. Osjetivši opasnost i bezizlazan položaj, žandarmi su se neprimijetno povukli ispod mosta i, uz potok i pored groblja, izvukli se iznad Aranđelovca. Međutim, nisu daleko stigli, sa te strane dočekale su ih nekejedinice Trećeg bataljona, paje došlo do sukoba i žandarmi su imali osjetne gubitke, a samo nešto ih je uspjelo pobjeći. Oko 16 časova naše jedinice su, uz pomoć eksploziva i rušenjem dijela hotela "Staro zdanje", najuriš zauzele i posljednje uporište u gradu, zarobivši cjelu posadu najokorelijih zlikovaca i izdajnika srpskog naroda. Zaplijenjeno je i cjelokupno njihovo naoružanje i druga oprema. Poslije te borbe Aranđelovac je konaćno bio oslobođen nakon četvorogodišnje okupacije i života pod strahovladom četnika i nedićevaca. Poslije oslobođenja gradića narod je izašao na ulice, srdačno se zdravio sa oslobodiocima. Nastalo je pravo narodno veselje. Iznosila se hrana, piće i duvan za borce. Istog dana četaje sa zbornog mjesta otišla u selo Banju ispod Venčaca. Tamo smo se u toku nekoliko narednih dana sprijateljili sa žiteljima i u večernjim satima, čak i neposredno poslije borbi, organizovali priredbe. Oformili smo mješovite grupe od boraca i mještana. Sa tim programima smo gostovali i u Aranđelovcu, koji je svaki put oduševljeno pozdravljao svoje oslobodioce. Milenko Đuđić Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka