SJEĆANJE NA MILU ANĐELIĆA Mile Anđelić se rodio 1925. godine u selu Strigova, u pitomom Knešpolju ispod slobodarske Kozare. Po njegovom rođenju, otac Mikan muje, nesrećnim slučajem, poginuo od puške kremenjače. Mile je sa majkom ostao kod strica Antonija, gdje je proveo zlopatno djetinjstvo siročeta i završio osnovnu školu. Kada muje bilo dvanaest godina, Miluje primio drugi stric, Vaso, koji se ranije sa porodicom odselio u banatsko selo Vladimirovac. Radoznali dječak odmah jc poćeo da uči krojački zanat u Alibunaru. Kao i svaki šegrt u ono vrijeme, imao je pune ruke posla, alije, onako prirodno bistar i vrijedan, brzo shvatao i napredovao u zanatu. Obdaren vrlinama, bio je omiljen u krojačkoj radionici, gdje su ga od milja zvali "Bosanče". Sve je šire shvatao svoj položaj - sa mnogo obaveza, a malo prava. Želja muje bila da što prije postane svoj čovjek i riješi se ponižavajućeg šegrtovanja. U tomeje i uspio krajem 1940. godine, položivši ispit za kvalifikovanog krojača. Poslije aprilskog sloma vojske i države došlo je do opšteg rasula i okupacije, a s time i ubijanja nevinih ljudi. Milina sudbina u Banatu, poput sudbina desetina hiljada drugih "dodjoša", postalaje krajnje neizvjesna. U tako teškoj situaciji krenuo je na dug i neizvjestan put - svom zavičaju. Po onome što je u kući strica Antonija i u rodnoj Strigovi čuo i vidio, šesnaestogodišnji Mile je predosjećao da su na pomolu veliki događaji sve je slutilo da će se "dići kuka i motika". Stvarno, ne prođe dugo vremena a po selima i noću crkvena zvona zazvoniše, a iza njih puče glas: "Ustanak, narode! Vadi oružje i sve što imaš od opreme, zborno mjesto na Balju, napada se Kostajnica". Narod krenu u rat: malo i veliko, naoružani puškama ili roguljama. U kratkom roku sela u Potkozarju su bila oslobođena. Formirane su Baljska i Karanska četa. Partizani su napadali na sve strane. Narod je pozvan na rušenje pruge Prijedor - Bosanski Novi. Svi su se odazvali i zadatak izvršili. Veseli su se kući vraćali, svaki poneku zgodu prepričavajući. I Mileje pričao kako je kod Svodne prošao. U nešto poodmaklim ustaničkim danima svi su imali pune ruke posla: formirani su seoski narodnooslobodilački odbori, držane konferencije, govoreno o uspjesima i budućim zadacima. Došao je i Mlađo Marin, član Okružnog komiteta SKOJ-a, sa zadatkom da osniva omladinske organizacije po selima i zaseocima. Mileje, kao politićki aktivista, radio sagrupom omladinaca: čitao im i objašnjavao, pozivao ih u akcije sakupljanja hrane i odjeće za partizane. A noću bi bdio na straži u selu, ili na rušenju prug^. Ipak, sveje to smatrao nedovoljnim, želio da bude partizan, da se bori sa puškom uruci. Satom željomje.udecembru 1941.godine, stigao u Karan, u logor partizana, i zamolio komandanta Ratka Marušića da ga primi. Ratko gaje pažljivo mjerkao, pa će: "Ti si, Mile, još mlad, sačekaj malo, ima dosta starijih drugova koji traže isto". Mile je bio uporan; objašnjavao je kakoje već odrastao i može da se bori, dodajući da je i šnajder pa može pomoći oko odjeće boraca. Komandant Ratko je popustio i Mile je postao borac Omladinske čete. Prve ratne zime partizani su često napadali na prugu Prijedor-Bosanski Novi, oslobodili mnoga mjesta u dolini Sane i zarobili dosta domobrana. U proljeće, poslije oslobođenja Prijedora i Ljubije, 21. maja 1942. godine, formira se Prva krajiška udarna brigada. Mile, sada već iskusan borac, staje u stroj Prve čete Trećeg bataljona. Bio je srećan i ponosan što mu je pripala čast da, između toliko boraca sa Kozare, upravo on bude jedan od izabranika za krajišku miljenicu. Istakao se već u prvim borbama, a u junu je počela i velika neprijateljeva ofanziva na Kozaru. Vođene su teške borbe na pravcu Prijedor- Banja Luka. Ujednoj od tih borbi, vođenoj kod Bronzanog Majdana, komandirčete Mile Tubić poslaoje borca Milu Andjelića da uhvati vezu sa Trećim vodom, koji je otišao suviše daleko. Tako je Mile postao četni, a zatim bataljonski i brigadni kurir. Treba reći da je nerado taj zadatak prihvatio, ali ga je savjesno i skojevski odgovorno obavljao. Znano je da je i tada i dugo kasnije često jedina veza između štabova i jedinica i u najtežim situacijama održavana zahvaljujući hrabrim, pronicljivim, odgovornim, snalažljivim i hitrim partizanskim kuririma. To smo svi znali i cijenili. Sjećam se kako je tada i mjesecima kasnije komandant našeg bataljona Stevo Rauš vrlo često i roditeljski pažljivo podućavao i savjetovao kurire i sve nas koji to možemo biti - kako se snaći u pojedinim teškim situacijama, istovremeno ostajući veoma strog i uporan u zahtjevima da se naređenja do čete, ili izvještaj do štaba na vrijeme prenoseJer su od toga nerijetko zavisili životi ljudi i sudbina jedinica. Razumije se, to nije bilo uvjek lako, ali je kurir Mile svaki zadatak izvršavao na najbolji način. Pro sto je milina bilo ići sa njim. Uvijek je bio samouvjeren da će, i kadje "najgušće", naći pravo rješenje i sigurno prenijeti izvještaj. Ponavljalo se to u planini Manjači 1942. godine i početkom 1943. godine u srednjoj Bosni, kadaje za kurire bilo poteškoća na četničkom terenu, koji su izdajice dobro poznavale. Cetnici bi, služeći se često raznim lukavstvima, propustili naše jače jedinice, a poslije bi postavili zasjede i kukavički ubijali kurire. Znajući to, Mile je, kao već iskusan ratnik, imao izoštren osjećaj da blagovremeno izbjegne svaku klopku, I ne samo to često bi, kada mu se za to pružila prilika (kao, na primjer, kod sela Lokvara), iznenada potprašio "bradonje". Bio je prirodno bistar, obdaren izrazitim pamćenjem i velikom moći zapažanja, što je za kurira bilo veoma važno. LJ stanju je bio da od riječi do riječi prenese naređenje ili izvještaj, bez obzira na njihovu dužinu i sadržaj. Brzo se i lako orijentisao na svakom terenu. Sjećam se kako je jednom prilikom bataljon dobio zadatak da se hitno prebaci od Kreševa na planinu Bitovnju i napadne Bradinu, mjesto i željezničku stanicu na pruzi Sarajevo - Mostar. Dugo smo marševali i u oznaćeni rejon stigli noću. U međuvremenu, situacija se izmijenila i o tome je trebalo hitno obavijestiti štab brigade. Na konjima smo Mile ija noćujurili, aja sam se bojao da ćemo zalutati. Mile meje tješio, govoreći da će sve biti dobro. I bioje u pravu. Kad smo se vraćali pitao sam ga: "Cime se služiš kada nikad ne zalutaš?" On mi je objašnjavao kako u pokretu uočava drveće, kuće, brda, raskrsnice puteva, potoke, a čak mu i običan panj, veli, dobrodođe za orijentaciju. "U borbi sam primijetio", nastavio je, "da se ni jedan neprijatelj ne tuče na isti način. Švabo kada je za mitraljezom po pravilu počinje kratkim, pa dugim, a onda opet kratkim rafalom; četnik, ustaša, domobran, Italijan - svaki se na svoj način ponaša u borbi, pa se i po tome orijentišem..." U rijetkim trenucima predaha, ili za vrijeme odmorajedinica, ćesto bi nam govorio o svojim željama. Želio je, recimo, da bude bombaš, govoreći: "Dojadilo mi je sve ovo! Samo izvršavam ono što mi se postavi, u borbi su mi ruke vezane". Želiu je da provjeri svoja ratnička iskustva, da se pokaže i istakne u borbi. Ubrzo mu se pružila ta mogućnost. Juna 1943. godine bataljonje vodio borbu na Brvancima, selu na cesti Travnik - Donji Vakuf- Jajce. Dok su cika rafala i eksplozije ručnih bombi odjekivali Vlašićem, Krajišnici su složno jurišali uz povike: "Razbucaj, Stevanija!" To je snažno odzvanjalo, hrabrilo, pozivalo, opominjalo. Lijevo od nas su jurišale ostale naše jedinice. Uto su ispred našeg bataljona Nijemci počeli da bježe. Cestaje bila slobodna. Bataljonje, poput bujice, tako reći na leđima Nijemaca, hrlio naprijed. Komandant bataljona pozvaoje dvojicu kurira. Javili smo se Mile ija. Dao namje zadatak: "Idite i prenesite komandirima...". U trku ka komandirima srećemo se sa mitraljescom Treće čete i desetarom Ostojom Đuričićem. Oni štite svoju četu dok zauzima slijedeću kosu. "Slušajte, dolje su Švabe, došli su sa lijevog krila, hajde da ih napadnemo" - predlaže nam Đurićić. Rado smo prihvatili prijedlog. Sada Ostoja i mitraljezac idu putem prema štali, a Mile i ja na vodenicu. Prelazimo jedan potok i pužemo prema drugom, gdje je vodenica. Mile, sav u znoju, prilijepio se za zemlju i poput zmije odmiče naprijed. Slijedeći ga, sjetio sam se one njegove bombaške želje. Mislim u sebi: "E, Mile Anđeliću, baš ćeš ovdje bombaški ispit polagati, kod ove vodenice u selu Brvancu, na sjeverozapadnim padinama Vlašića!" Neprimijećeni, prišli smo veoma blizu vodenice. Gledamo Švabe kao na dlanu. Mile mi daje znak da se prikrijem i u taj mah primijećujem kako aktivira i baca bombu. Nasta tresak i jauk. On povika: Predaj se!" Iznenađene i preplašene, Švabe odmah digoše ruke uvis i baciše oružje. Uto Mile primijeti još jednu grupicu Nijemaca u potoku, ispod vodenice, i reskim glasom i njih pozva na predaju. I oni odložiše oružje. Predalo se osam Nijemaca, među kojimaje bilo i folksdojčera iz Banata, štoje hrabri Mile smatrao naplatom dijelaonog duga iz Vladimirovca. Naš plijen su bila i dva belgijska pištolja i nekoliko pušaka. Ponosni na rezultate ove naše akcije, vraćali smo se u štab bataljona. Dok je Mile raportirao, komandant Rauš nas je mrko pogledivao. Lijepo sam vidio kako mu se zatresao mišić na licu i kako je pocrvenio. Shvatili smo: ljutje što naređenje nismo izvršili. U takvoj situaciji bataljon je, čuvši borbu iza leđa, okrenuo nalijevo-krug - da dokrajči sa Švabama. Veličina naše greške ogledala se ponajprije u tome što je nekoliko drugova bespotrebno poginulo, među njima i vodnik voda Miloš Deretić, jedan od najhrbrijih boraca, prava dika Prvog bataljona. Na skojevskom sastanku, koji nam je teže pao nego juriš na Nijemce, oštro smo kritikovani za ispoljenu samovolju. Na Devetaku je 16. decembra 1943. godine, prilikom proboja njemačkog obruča, na cesti ostao politički komesar brigade Mlađo Marin sa Trećim bataljonom. Branili su brešu kroz kojuje trebalo što hitnije "provući" svejedinice divizije, kao i bolnicu i komoru. Sa Mlađomje od kurira ostao Mile. Politički komesar gaje stalno slao do bolnice i četa koje su se, prsa u prsa, borile sa Nijemcima na cesti. Nijemci su, opet, vršili snažan pritisak, angažujući snažnu mitraljesku, artiljerijsku i tenkovsku vatru na taj prostor - da bi po svaku cijenu zatvorili prolaz i spriječili izvlačenje preostalih naših dijelova. U toj gužvi Mile je ostao priseban. lako sav u znoju od umora - nije posustajao. Ujednom trenutku politički komesar Mlađoje kod Mile primijetio krv oko usta. Upitao ga je šta je to, na šta je on opipao usne i ispljunuo komadić metala. Bilo je to parče granate. Mile odgovori: "Mislio sam, druže komesare, da me je neka grana ošinula". I produži kurir Mile Anđelić - kao da mu se ništa nije dogodilo. Komandant brigade Stevo Rauš cijenio je Milu kao odgovrnog komunistu i veoma hrabrog borca, koji je dužnost kurira odgovorno i znalački obavljao. Komandant je znao da Mile ne potcjenjuje znaćaj te dužnosti, ali i da je ne voli, već uvijek želi da bude u prvim borbenim redovima. Znajući to, komandant Rauš je uvažio prijedlog štaba Prvog bataljona da se Mile postavi za vodnika voda i, ujedno, zamjenika komandira čete. O tom postavljenjuje donijeta i naredba,ali prije njenog izvršenja Mile je, februara 1944. godine, upućen na jednomjesečni kurs za komandire vodova i četa, kojije radio pri štabu brigade u Foći. Kursje završio sa odličnim uspjehom i nestrpljivo očekivao da ide na novu dužnost. Međutim, baš tih dana je u štab naše brigade, preko Vrhovnog štaba NOV i PO i štaba Pete krajiške divizije, stiglo pismo Okružnog komiteta KPJ za Kozaru u kome je stajalo da je sve od uže Miline porodice, izuzev stare majke Ljube, stradalo za vrijeme neprijateljske ofanzive na ovo područje, pa je štab brigade drugarski zamoljen da pripazi na njega. U želji da udovolji opravdanoj molbi Okružnog komiteta, štab brigade novom naredbom postavlja Milu za vodnika voda kurira. Kako je znao za ono ranije postavljenje, a budući da mu se nije moglo reći zbog čega ga štab brigade sada mijenja, Mile je bez imalo oduševljenja primio novu dužnost, ali ju je, dosljedan sebi, sa punom odgovornošću, uspješno i do pusljednjeg časa izvršavao. Početkom septembra 1944. nezadrživo smo se probijali ka srcu Šumadije. Pred sobom smo gledali Bukulju. Bližila se sloboda i Mile mi je, u toku marša, povjerio svoje razmišljanje o tome kako će otići u Alibunar, da potraži one bezdušne folksdojčere i namiri dugove, ali i vidi svoju simpatiju, crnokosu, vedru i nasmijanu Jelenu. U tome je bio optimista, govoreći: "Vidjeću, vidjeću sve u slobodi!" U tim razmišljanjima neko iz kolone ga prekinu. Predstojao nam je napad na Aranđelovac. U podne 19. septembra počele su borbe i produžene su do sutradan u 16 časova. Cetnici, nedićevci i ljotićevci grčevito su se branili. Borbaje postajala sve žešća. Preostalo nam je još samo da se osvoji zgrada "Starog zdanja". Juriši su ponavljani, ali bez vidnijih rezultata. Naša vatra iz topova, minobacača i mitraljeza bez prekida je tukla otvore zgrade. U dimu eksplozija, u posljednjem jurišu, na miniranom otvoru zgrade "Starog zdanja", 20. septembra je, sa još 13 drugova, pokošen četnićkim kuršumima i vodnik Mile Anđelić, devetnaestogodišnji vodnik voda kurira pri štabu brigade, primjerni komunista i naš miljenik, jedinac u stare majke Ljube. Pogibija Mile Anđelića, tako reći u osvit slobode, teškoje pala svima, a posebno štabu brigade i komandantu Stevi Raušu. Komandant i drugovi iz najužeg dijela štaba brigade jedini su i znali sadržaj onog pisma stiglog sa Kozare i činili su sve što se moglo da Mile preživi završne dane surovog rata i dočeka slobodu. On im se u tome baš otimao, a zla ratna sreća je uzimala neštedimice, ne birajući. Mlađen Mlađo Vukliš Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka