POBJEGLI SMO IZ BOLNICE Uoči napada na Aranđelovac naša brigadaje stigla u selo Jelovik, ispod Bukulje. Tada sam sejoš nalazio u brigadnoj bolnici, alije moja rana, kako sam mislio, već bila na putu da zacijeli. Kadaje počela borba za oslobođenje Arandelovca, grupa nas ranjenika je tražila od ljekara da nas pusti da učestvujemo u tom napadu naše brigade. Međutim, on je to odbio ubjeđujući nas da još nismo zdravstveno sposobni za borbu. Shvativši da ga uzalud molimo, nas nekolicina smo se dogovorili da pobjegnemo iz bolnice kako bismo pomogli našim drugovima. Tako smo i učinili. Ali dok smo stigli do Aranđelovca, borba za taj gradić već je bila završena. Pošto smo pobjegli iz bolnice na svoju ruku, više se u nju nismo smjeli vratiti, pa smo se dogovorili da svako od nas odmah ide u svoj bataljon, s tim da ne kažemo da smo pobjegli jer bi nas odmah vratili u bolnicu, a možda i kaznili zbog samovolje. U skladu sa tim dogovorom javio sam se komandantu Drugog bataljona Dani Raci, govoreći mu, ipak, istinu, jer sam se bojao potjere iz bolnice za nama, pa bi ispalo veoma nezgodno što sam još slagao svoga komandanta. Komandant Raca se malo ljutio na moju samovolju, ali me nije kaznio niti vratio u bolnicu, već mi je rekao da privremeno ostanem u bataljonu, tačnije pri komandi naše Druge čete, dok ne dobijem novi raspored. Ujedno meje savjetovao da se pričuvam dok mi rane ne zarastu. Slijedećeg dana dobili smo puškomitraljeze italijanskog porijekla i komandant Raca me je pozvao k stebi i naredio mi da obučim nekoliko drugova u rukovanju tim oružjem, naglašavajući: "Večeras idemo u napad na Topolu, paje neophodno da brzo i što bolje obučiš mlade drugove u gađanju iz ovog oružja". Prionuo sam na posao i obuku završio već oko 17 časova, kada se bataljon spremao da krene u napad. Tada sam rekao komandantu da ija želim da učestvujem, na šta mi on odgovori: "E, ne možeš ići u napad tako ćopav, pa da te otuda nosim bez potrebe". Rekaoje to odlučnim glasom, ali sam ja i dalje tjerao svoje, i on mi, na kraju, odobri da pođem. Kada se smrklo, naš Drugi bataljon je krenuo prema Topoli. Išlo se veoma brzo, i ja sam, na moju veliku žalost, počeo da zaostajem iza kolone. Međutim stisnuo sam zube i ćopao, a kada bi kolona stala.ja bih produžio do njenog čela i stekao izvjesnu prednost. I tako dok nismo stigli do polaznih položaja za napad, gdje se naš bataljon našao na lijevom krilu. Druga četa je tu dobila zadatak da napada na dva omanja brijega: Prvi vod na manji, a Drugi i Treći vod na veći. Ja sam krenuo u napad u sastavu Prvog voda, s tim što smo se prije napada dogovorili da pola voda napada s fronta, a druga polovina da se provuće uz potok i napadne neprijatelja sa leđa. Stvarno, ovaj drugi dio vodaje uspio da se neprimjećen prije poćetka napada provuče u pozadinu neprijatelja. Kada je dat znak za početak napada, Prvi vod je, iz navedenog rasporeda, brzo i bezžrtava osvojio neprijateljski položaj, dok su ostale jedinice i dalje vodile borbu. Sjećam se da se vod našao usred nekog velikog vinograda, a grožđe još nije bilo obrano. Tada je jedan mlađi borac ubrao grozd, pa je politički delegat voda Mrđa počeo da ga grdi što uzima narodnu imovinu bez pitanja i odobrenja. Pošto su likvidirani prvi položaji, dat je znak za produženje napada. Krenuo sam pred vodom, praveći prolaze u ogradama oko vinograda. Dogodilo se da sam odmakao naprijed, a vod, naišavši na neki put, otišao iznad vinograda. Produžio sam pravo i ušao u neko voće, a zatim nabasao na kuću ograđenu daskama. Istrgao sam dvije daske i provukao se u dvorište - puno vojnika. Pošto je bio gust mrak, nisam vidio koja je to vojska, a nisam se ni raspitivao ubijeđen da je to Prva četa našeg bataljona. Pa sam i povikao: "Brže, prva!". Grabeći dalje vidim: na vojnicima šljemovi! Tada sam shvatio da sam među Nijemcima. Uto ćujem glas delegata Mrđe: "Stojane, o Stojane!" Nisam smio da mu sejavim, a čujem ljepo kad me otpisa: "Uhvatiše ga živog!" Tada sam ga u sebi psovao što ne ćuti, da se Nijemci ne bi dosjetili da sam među njima. Vratio sam se nazad, ali nigdje one rupe u ogradi. Išao sam pored ograde, pipao, buljio u pornrčinu, ali mog otvora nema pa nema. U tome sam naišao na kapiju, provalio je, okrenuo se, stao iza njenog stupa i počeo da pucam u Nijemce u dvorištu. Kada sam opalio nekoliku metaka, Nijemci su otvorili vatru na mene i primorali me da legnem u blato na putu. Kadaje paljba Nijemaca prestala, pobjegau sam u voće i tamo sreo Prvu četu sa komandirom Danom Srdićem na ćelu. Srećan zbog toga susreta, rekao sam Dani gdje su Nijemci. Brzo sam stigao do Prvog voda, i napali smo Nijemce sa dvije strane. Švabe se nadoše između dvije vatre, pa smo ih brzo likvidirali, produžavajući sa napadom. Kada smo stigli'do grada, neprijatelju su došli tenkovi u pomoć, a još je počelo i rasvanjivati. Situacijaje time za nas postala veoma teška, i stiglo namje naređenje da se povlačimo na polazne položaje na Venćacu i Bukulji. Rekao sam Mrđi: "Vodi vojsku pravo na ono brdo gdje smo najprije napadali". Na to me on upita: "A, šta ćeš ti tako ćopav, hoćeš li da te nosimo?" Rekao sam mu da na brdo idu bez mene, a ja ću se izvući sam, kroz voćnjake i vinograde. Povlačeći se, ponovo sam naišao na onu kuću u čije sam dvorište upao među Nijemce. Ušao sam u avliju i vidio veći broj mrtvih Nijemaca. Da taj prizor svojim očima nisam vidio, ne bih mogao ni zamisliti da smo tu pobili toliko njemačkih vojnika. Zakucao sam na vrata i domaćin se oglasi pitanjem: "Koje?" Odgovorio sam mu da sam partizan. Domaćin, živahan čičica, otvorio vrata i kada je vidio koliko je Nijemaca ubijeno u njegovoj avliji - od silnog straha se prosto ukoćio. Kada je malo došao k sebi, zamolio sam ga da mi proda malo rakije, na šta mi je nasuo punu čuturicu stare prepečenice, odbivši i pomisao da muje platim. Tada sam ćiči skrenuo pažnju da napusti kuću i s porodicom se izmakne prema Aranđelovcu, kako mu se Nijemci ne bi osvetili. Ciča me je poslušao. Prilikom povratka u bataljon, u štabu sam, od zamjenika političkog komesara, čuo daje u sinoćnjem napadu na Nijemce u onoj avliji ranjen i zamjenik komandira Prve čete Dušan Ratković, rodom iz Hašana. Onje pred četomjurišao na Nijemce i u dvorištu i tom prilikom teško ranjen. Drugovi su ga odmah iznijeli i uputili u brigadnu bolnicu. Prvo se liječio u Aranđelovcu, a zatim u Kraljevu. Inače, Dušan je bio vrlo hrabar borac i dobar rukovodilac. Stalno se isticao u borbama, a od drugova je, zbog poštenja i skromnosti, visoko cijenjen i iskreno poštovan. Uz sve vrline, uvijekje bio oran za šalu i pjesmu, spreman da prihvati najmanji komad hljeba, da preuzme najteži zadatak. Stojan Drljača Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka