| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
NOĆNI NAPAD NA UŽICE Na maršu iz Župe za Sumadiju Peta udarna divizijaje, 13. septembra 1944. godine, izvršila noćni napad na neprijateljski garnizon u Užicu. Prva krajiška brigada grad je napadala sa jugoistočne strane, između puteva koji od Užica vode prema Čajetini i Višegradu. Prema odluci štaba brigade, Drugi bataljonje imao zadatak da, polazeći sa puta Čajetina - Užice, koristeći se krševitim i pošumljenim terenom i koritom riječice Đetinje, pod zaštitom mraka i bez borbe uđe u grad, iznenadi neprijatelja i napadne ga iz njegove pozadine, te na taj način olakša drugim bataljonima da savladaju uporišta spoljne odbrane neprijatelja. To nam je sopšteno pred sam poćetak akcije. Poslije dugog marša izvršenog toga dana od Ivanjice prema Užicu, Drugi bataljon je u sumrak stigao poviše grada, u blizini sela Ljubonje. Poslije kratkog zastanka i predaha, komandir Druge čete Jovo Mrđa i zamjenik političkog komesara Živko Dojčinović (tada nismo imali političkog komesara i zamjenika kumandira čete, jer su obojica poginuli u prethodnim borbama protiv četnika i Bugara na Kopaoniku i u Kuršumliji) postrojili su nas i saopštili nam zadatak naše čete u napadu na Užice. Oni su taj zadatak dobili od štaba bataljona, a suštinu sujednostavno ubjasnili: treba da se bez borbe provučemo kroz neprijateljevu spoljnu odbranu grada, iznenadimo ga i napadnemo u samom gradu, koji brane nedićevci i četnici. Komandir upozorava borce da dobro pritegnu opremu kako u putu ne bi zveckala, dalje, da u koloni bude besprekorna tišina kako nas neprijatelj ne bi opazio do izbijanja na cilj, da sigurno održavamo vezu u koloni jerje teren za sve nas nepoznat i teško bismo se mogli orijentisati i snaći bez vodiča. Naša komora, kaže, ostaje u selu, pa ako se neko od boraca osjeća bolesnim ili premorenim, može da ostane sa komordžijama. Niko se nijejavio; svi smo bili raspoloženi za borbu, iakoje pritiskao umor od dugog marša, vukao nas k zemlji, omamljivao. U koloni po jedan pošli smo niz strminu obraslu žbunjem i niskim drvećem. Noćje tiha, ali vidljivost slaba, pa se kroz šumu i bespuće sporo krećemo. Niz neke duboke jaruge i vododerine, sišli smo do riječice Đetinje, na samom ulazu u grad. Vodostaj je mali pa smo rijeku lako pregazili i prebacili se na drugu obalu. Ali pored sve naše opreznosti pri prelasku preko rijeke, neprijateljsko obezbjeđenje nas je opazilo i otvorilo vatru. U streljačkom stroju, preko jedne njive pod kukuruzom, jurnuli smo na neprijatelja i izbili na put koji od Višegrada vodi u Užice. Na drumu smo zatekli kolonu zaprežnih vozila iz sastava njemačke komore. Toje, u stvari, bila komora neke odjedinica njemačke "Princ Eugen" divizije, koje su tek pristigle od Višegrada u Užice. Pospani i bunovni, njemački vojnici su iskakali iz zaprežnih vozila i bježali u grad, a neki su se hvatali za guše sa našim borcima nastojeći da umaknu u mrak. Vodnik Drugog voda Drago Solomun i ja, kao politićki delegat, upozoravali smo borce da se ne zadržavaju oko plijena, već smjelo kreću naprijed, kako neprijatelju ne bismo dozvolili da se sredi i pruži otpor. Dok promičemo pored sela ugledah dramatičan prizor. Jedan crvenoarmejac, koji je ranije pobjegao iz njemačkog zarobljeništva i dospio u naš vod, prolazeći pored zaprežnih vozila nožem nataknutim na pušku bocnu u tovar najednom vozilu. Na to odjednom iz vozila iskoči njemački vojnik, koji se očevidno tek tada probudio, i bacio se na crvenoarmejca. Nastade rvanje i gušanje između njih dvojice. lako sam već bio prešad na drugu stranu puta, povratih se da pomognem Rusu. Munuh Švabu puščanom cevi u rebra; on se uvi i jauknu od bola, a onda pusti Rusa i svom snagom jurnu na mene, pokušavajući da mi otme pušku i umakne u mrak. U tom trenutku neko opali metak i Švaba se svali u jarak pored puta. Od plamena iz usta cijevi puške nastade još veći mrak i nikoga ne vidim oko sebe. Iz mraka se javi komandir čete Jovo Mrđa: "Repajiću, jesam li te ubio?" "Ne, nisi. Sve je u redu". "Onda idemo dalje", pozva me Mrđa. Njemački vojnici su se malo sredili i sa jednog brežuljka iznad puta i iz obližnjih kuća otvorili žestoku paljbu iz pušaka i puškomitraljeza. Vodnik Solomun poveo je naš Drugi vod na juriš. Nijemci su ustuknuli, ali ne daleko. Iz tvrdih zgrada i ranije pripremljenih zaklona pružili su žestok otpor. Uz to, pristizala imje pomoć iz grada i izvršili su protivnapad sa ciljem da nas odbace i preotmu svoju komoru. Naši puškomitraljesci Jovan Marjanović, Milan Šurlan i Drago Grujičić dobro su postavljeni i uspješno odbijaju juriše Nijemaca i nedićevaca. Svaki njihov pokušaj da nas protivnapadom potisnu sa dostignute linije odbijen je uz velike gubitke. Prvi i Treći vod su, takođe, uspješno odbijali protivnapade neprijatelja. Ali ni mi nismo mogli naprijed. Nijemci i nedićevci pojačavali su svoju odbranu dovlačeći nove snage iz grada i pripremajući se za protivnapad. Negdje pred svanuće stiglo je naređenje štaba brigade da se povučemo na polazne položaje, jer naše jedinice nisu uspjele da ovladaju spoljnom odbranom neprijatelja - zbog pristizanja njemačke "Princ Eugen" divizije od Višegrada, na šta se prilikom donošenja odluke o napadu na Užice nije računalo jer podataka o tome nije bilo. Žao nam je bilo da se povučemo, jer smo gorjeli od želje da oslobodimo taj junački grad u kome je boravio Vrhovni štab ustanićke 1941. godine, gdje je bio centar prve partizanske republike i koji su branili njegovi heroji sa Kadinjače do posljednjeg daha. U oko 50 zaprežnih vozila njemačke komore bilo je dosta za nas dragocjenog ratnog materijala - municije, odjeće, obuće, hrane i drugih potreba. Prava je šteta bila što tu opremu nismo mogli svu izvući. Riječ je o tome da smo se povlačili bespućem, kuda smo i došli, i kuda nije bilo moguće izvući zaprežna vozila. Borci su se snabdjeli municijom i od drugog ponijelijoš onoliko koliko su mogli, uglavnom odjeće i obuće. Neki su ponijeli i po parče slanine i pršute, što se takođe našlo u kolima. Poveli smo i dva konja, ali im se komordžije nisu mnogo obradovale, jer su to bili teški "štajerci", pogodni samo za vuču, a nama su bili potrebni samo tovarni konjići. I ja sam se ovajdio od tog plijena - ponio sam nove vojničke cokule i bluzu. Bluza mi je naročito dobrodošla da zamijenim moju englesku koja mi je bila toliko tijesna da je nisam mogao zakopčati. Poveli smo i jednog zarobljenog njemačkog vojnika. 0 njemu se starao zamjenik političkog komesara čete Živko Dojčinović. Ispitivao gaje i pokušavao da dozna kojoj jedinici pripada, odakle su došli itd. Ali hitlerovac je bio i ostao drzak, nije htio ništa da kaže. Samo je uzvikivao: "Hajl Hitler!" Po dolasku u selo predatje u nadležnost štabu bataljona. Poslije jednodnevnog odmora u selu Tripkovo, pošli smo dalje - u Sumadiju, hrleći prema Aranđelovcu. Ranko Repajić
|