SA PRVOM KRAJIŠKOM NA JASTREPCU Po naređenju vrhovnog komandanta NOV Jugoslavije, druga Tita, naša Peta krajiška NOU divizijaje na zadatak u istočne krajeve zemlje krenula početkom oktobra 1943. godine. Zavićajnu Bosansku krajinu napustilaje kada je za taj zadatak i vojnićki i politički dobro pripremljena. Popunjena i ojaćana ulaskom u njen sastav Desete i dva bataljona Seste krajiške brigade, kao i nekoliko stotina novih boraca iz Sarajeva i okoline i iz sastava Visočko-fojničkog NOP odreda, naša divizija tada je brojila oko 3.500 dobro naoružanih boraca. Rat je, međutim, činio svoje. U deset narednih mjeseci, dakle u vremenu koje je prošlo od tog našeg rastanka sa Krajinom do dolaska u rejon Aleksandrovačke župe i izbijanja Prve krajiške brigade ujastrebački kraj - naši bataljoni i čcte su sc, uslijed stalnih borbi, teških marševa i brojnih drugih nedaća koje su nas u stopu pratile na tom dugom ratnom putu, osjetno brojno smanjile. Taj dio ratne staze divizije bio je izuzetno složen, zaobilazan i težak: krenuvši od Bugojna, uspjela je da stigne pred Užice, na Zlatibor i nadomak Sjenice u jesen 1943. godine; zatim je u zimu, pod pritiskom šeste neprijateljske ofanzive, ponovo morala preko Drinc u Bosnu, izbivši do blizu Zavidovića; odatle je, preko Romanije, došla na teritoriju Foče i gornjeg Podrinja; sa ove teritorije je ponovo krenula preko Lima, izbila na Zlatibor i stigla do rijeke Ibra, da bi sa planine Golije okrenula na sjever i prodrla do blizu Valjeva; odakle se, pod stalnim borbama, preko Šargana, Zlatibora i Zlatara, vratila u Crnu Goru i Sandžak; sa tog prostora je, preko Novopazarskog Sandžaka i Kosova, rijeke Ibra i planine Kopaonika, stigla, evo, u župski kraj, u čemu će ovdje biti nešto više riječi. Na tom dugom ratnom putu, u neprestalnim, doslovno danonoćnim borbama protiv Nijemaca, Bugara, četnika, nedićevaca i drugih neprijatelja, poginulo je na stotine naših drugova i drugarica, ajoš više ihje ranjeno i oboljelo. Borbeni strojevi naših četa stalno su se prorjeđivali a njihovo brojno stanje poslije svake od tih borbi osjetno smanjivalo. Kada smo, avgusta 1944. godine, po treći put krenuli za Srbiju, čete u našim brigadama brojno su bile znatno oslabljene, a na pravcu kuda smo prolazili i stalnu se borili nije bilo uslova za njihovu popunu novim borcima. Naime, gotovo svuda - od Foče i Drine, preko Lima do Ibra, i u zapadnoj Srbiji do Valjeva - četnici su sve sposobno ljudstvo sa terena bili mobilisali u svoje brigade i korpuse i, zajedno sa Švabama i Bugarima, bacili ih u borbu protiv naših snaga koje su tamo nastupale (Druga i Peta divizija). Sela su bila gotovo bez ijednog mlađeg čovjeka, pa je lako razumjeti zašto su za punih deset ratnih mjeseci u naše čete došli tek pokoji omladinac ili omladinka, riječju koja desetina i ništa više. Otudaje za našu diviziju, koja je tal^o dugo djelovala u pozadini neprijatelja i bila izložena stalnim gubicima, pitanje popune novim borcima za sve to vrijeme bio naš najteži vojni i politički problem. Pristizanjem u ove krajeve, prvi put nam se nakon odlaska iz Bosanske krajine pružila prilika da izvršimo ozbiljniju popunu novim borcima. To ponajprije zbog toga štoje u to vrijeme u Srbiji naglojačao narodnooslobodilački pokret, naroćito na jugu Srbije i na podrućju Jastrepca. Novi borci su dobrovoljno i masovno dolazili u narodnooslobodilačke odrede, brigade i divizije, odlučni da se ukljuće u borbu za konačno oslobođenje zemlje. U štabu generala Peka Dapčevića, sa drugovima iz Glavnog štaba za Srbiju je dogovoreno da Prva krajiška brigada krene na Jastrebac i područje nešto sjevernije od njega. Glavni cilj ovog pokreta bio je da se ojačaju snage NOVJ koje su tamo djejstvovale (jedna brigada 21. srpske divizije i Jastrebački NOP odred) i da narod vidi jednu udarnu Titovu brigadu kojaje ovamo stigla sa zapada zemlje. Kasnije je štab brigade dobio zadatak da na tom terenu izvrši maksimalnu popunu jedinica novim borcima, što je, s obzirom na osjetno smanjeno brojno stanje, postajalo prva pretpostavka osposobljavanja za naredne borbene zadatke. Svakako, brigada je, uz tu ponajprije političku misiju, trebalo da na tom prostoru izvodi i vojne akcije, već prema prilikama, ali je najvažnije od svega bilo - mobilizacija novog ljudstva. U vezi s tim, u štabu Pete divizije je dogovoreno da i ja, kao politićki komesar divizije, krenem sa Prvom brigadom. Pokret brigade sa prostora Kuršumlije prema Jastrepcu izvšen je 20. avgusta 1944. godine. Sa namaje pošao i drug Petar Stambolić, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Ali prije nego što smo krenuli na taj marš i zadatak, kao završnu pripremu održali smo sastanak Divizijskog komiteta KPJ. Tu smojošjednom i veoma odgovorno analizirali situaciju u krajevima u koje se Prva brigada zaputila i gdje će se, kako se predviđalo, nešto duže zadržati. Odredili smo zadatke iz domena političkog rada i uopšte djelovanja naših jedinica u narodu, jer je trebalo što više boraca dobrovoljno privući u brigadu. Naruku nam je išlo i to što je politička klima u narodu bila veoma povoljna, a i oružja, koje smo svakodnevno plijenili u uspješno okončanim borbama i razoružavanjem četnika, - imali smo dovoljno. Sa tog sastanka najodgovornijih komunista iz divizije duboko mije ostalo u sjećanju neobično pažljivo ophođenje druga Petra Stambolića. On je sve vrijeme prisustvovao sastanku, budno prateći kako diskutujemo, šta zaključujemo, na šta sebe i saborce obavezujemo. Očekivali smo da će i on na kraju uzeti riječ da bi nas pobliže upoznao sa situacijom u Srbiji, a pogotovu u krajevima u koje smo kretali sa Prvom brigadom. Umjesto toga rekao nam je približno samo slijedeće: "Ja, drugovi, nemam šta da vam kažem više od onoga što vi već znate i što ste zaključili. Samo tako nastavite... Vaša iskustva su za mene dragocjena...". Prijatno me je iznenadila takva komunistička skromnost i drugarski odnos Petra Stambolića prema ljudima i komunistima koji su u Srbiji, gdjeje on tada vršio visoku partijsku i političku dužnost, stigli iz drugih krajeva zemlje da pomognu u razgaranju NOB-a. To mi je bilo utoliko prijatnije jer sam ga doživio neposredno poslije gorkog iskustva koje sam imao sa Blagojem Neškovićem Mihajlom i Vukom. Drug Stambolić seJednostavno, odlučio da pogleda kako mi radimo i šta namjeravamo, a ne da nam dijeli ocjene i "popuje", štoje, inače, bio običaj nekih drugova kada bi nam dolazili iz viših rukovodstava, pogotovu kada bismo došli na "njihov" teren. Za 14 narednih dana, koliko smo bili odvojeni od divizije, Prva brigadaje na tom novom području izvela nekoliko veoma uspješnih akcija, među kojima su bile: napad na aerodrom kod Kruševca, dvije diverzije na prugu Stalać - Niš, razbijanje četnika na više tačaka itd. 0 toj aktivnosti brigade neću dužiti, jer o tome je dosta i zapisano. Navešću samo dva momenta, bolje reći, opisaću dvije zgode vezane za ove akcije. Na pruzi Stalać - Niš srušen je teretni voz i pobijena njemačka posada koja ga je sprovodila iz Grčke, uništeni lokomotiva i svi vagoni. U uništenoj kompoziciji su, pored ostalog, nađena i dva ili tri vagona suve slanine. Bataljon koji je izveo tu akciju jednostavno nije mogao da izvuče i ponese mnogo toga dragocjenog artikla. A da slanina ne bi ponovo dospjela u ruke Švaba, naši borci su otišli u obližnje selo i pozvali mještane da od nje nose koliko god ko može. Dok su seljaci stigli i dragocjeni teret izvlačili podalje od pruge, borci su mjesto akcije obezbjeđivali s jedne i druge strane. Uspješan vojni ishod akcije i tako pažljiv postupak štaba našeg bataljona prema mještanima veoma povoljno su odjeknuli u narodu. Drugo sjećanje odnosi se na uspješnu borbu naših boraca i rejonu župskog vinogorja. Treba reći da je ovo bio prvi put u toku NOR-a da se Krajišnici bore po ovakvom terenu, a pogotovu po vinogradima. U međuvremenu, dok je Prva brigada bila sjeverno od Jastrepca, dobili smo naređenje da hitno krenemo i napadnemo u bok četničke korpuse, udarajući preko Župe i uz Zapadnu Moravu. Uporedo sa nama napadala je i jedna od srpskih brigada ili partizanski odred. U borbu smo ušli sa manjim zakašnjenjem i po danu. Biloje to 29. avgusta, u vrijeme kada su ostale angažovane snage iz sastava Operativne grupe generala Dapćevića već uveliko bile uvedene u borbu. Napad naše brigade izveden je iz pokreta i bio je vrlo uspješan. Ta borbaje za naše dobro naoružane borce ispala dosta laka. Cetnici su bježali pred nama i krili se po vinogradima poput preplašenih kokošaka. U toku nastupanja naših četa borci su koristili svaki zastanak i brali i zobali grožđe, onako između pucnjava. A mi iz štabova ne samo što im to nismo branili već smo, naprotiv, uživali gledajući tu lijepu sliku. I tako, pucajući i berući grožđe iz župskih vinograda, naši borci su pretjerali četnike preko Zapadne Morave, duboko ubijeđeni da se te bande i izdajnici srpskog naroda nikada više neće vratiti u ovu prebogatu Župu uz blagorodnu vodu Moravu, o čijoj smo lijepoti i mi, Krajišnici, ćesto pjevali sa saborcima iz Srbije. Narod koji je živio u trouglu sjeverno od Jastrepca, kamo smo se ponovo vratili iz Župe, bio je listom uz NOB. Tu četnici nisu imali pristalica, gotovo se može reći - ni jednog. Naprotiv, oni su ovamo upadali povremeno i vršili razne zločine. Središte ove slobodne teritorije bilo je seosko opštinsko mjesto Žitište. Ovdje su, zajedno sa mjesnim rukovodstvima narodnooslobodilačkog pokreta, pravljeni planovi za našu svestranu aktivnost u narodu. Pozadinaje, inače, bila dobro organizovana. Naši borci i politički kadar svakodnevno su učestvovali na konferencijama, priredbama i drugim skupovima u selima. Divizijska kulturna ekipa svakodnevno je davala priredbe i obnoć priređivala igranke i zabave, zajedno sa agilnom seoskom omladinom ovog kraja. U tim brojnim susretima i zajedničkim aktivnostima drugarstvo između omladine i naših boraca brzo se razvilo i jaćalo tako da se bolje nije moglo tako reći ni poželjeti. Naši intendanti nisu imali nikakvih poteškoća oko snabdjevanja jedinica brigade, i to ne samo hranom već i mnogim drugim potrebama. Seoski organi su, recimo, preuzeli svu brigu oko pribiranja hrane za borce, i to su uspješno obavljali. Seljaci su sve artikle davali dobrovoljno i u izobilju. Inaće, ovaj kraj je veoma bogat i žitorodan, a godina je bila izuzetno rodna. Svakojako voće je bilo prispjelo i domaćini su s najvećom ljubavlju davali borcima da jedu i nose koliko god mogu i hoće. Bio je to naš prvi odmor u ovako bogatom kraju, još u kojem je narod bio listom uz nas. Borci su se dobro odmorili, čak i bez obzira na to što je često bilu i akcija i manjih borbi, što smo i u takvim uslovima zahtijevali i obezbjeđivali punu budnost i čvrstu disciplinu.jerje to bio uslov pune borbene sprcmnosti jedinica, a to je ovaj slobodarski narod, rekao bih, posebno cijenio. Sa takvim narodom i taj predah i te borbe bili su, što se kaže, prava pjesma. Iz svakog postupka mještana bilo je vidljivo da narod borce i brigadu iskrenu voli i visoko cijeni. Osim što su bili nosioci borbe za vojnički izgled svih naših pripadnika, za red i čvrstu diciplinu u četama, naši stariji borci cu, gotovo svi od reda, bili dobri agitatori: znalački su tumačili ciljeve naše borbe, a posebno značaj bratstva i jedinstva naroda, i ne samo korektno već i sa ljubavlju su se ophodili prema svakom mještaninu - od pionira do starca. S pravom se može reći da su naši stari borci djelovali kao da su politički komesari, što je i razumljivo kada se zna da su većina njih bili članovi KPJ i da su mjesecima živjeli intenzivnim političkim životom i djelovali u narodu krajeva kroz koje smo prolazili i vodili borbe. Rezultati našeg boravka, a posebno političkog i kulturnog djelovanja po selima ovog nezaboravnog kraja nisu izostali. Već sutradan pošto smo se sa štabom brigade smjestili u selu Žitištu počeli su nam dolaziti novi borci, uglavnom omladinci. Nakon nekoliko dana zajedničkog rada sa političkim aktivistima sa terena i iz partizanskog odreda, javljanje omladine u štabove i komande našihjedinica biloje sve masovnije. Osim neosporne politićke koristi od našeg prisustva ovom terenu, najznačajnije je bilo to što je brigada tako reći za nekoTiko dana popunila svoje redove sa oko 450 novih boraca i sa sobomjoš povela preko stotinu boraca iz postojećeg odreda za popunu ostale dvije brigade naše Pete divizije. To je bio i najdragocjeniji uspjeh koji se tada mogao poželjeti. Istina, i u Četvrtu i Desetu brigadu biloje došlo dosta novih boraca, ali svakako ne toliko kao u Prvu. Tako su borci jastrebačkog kraja u velikom broju i odlučno krenuli u dalje borbe, zajedno sa Krajišnicima jačajući bratstvo i jedinstvo naroda. I išli su sa puškom u ruci iz borbe u borbu, sve do konačnog oslobođenja zemlje. Mnogi od tih divnih mladića, sinova ovog slobodarskog kraja, vaspitanih na dobrim tradicijama srpske vojske, pali su na posljednjoj dionici teškog i dugog borbenog puta Pete krajiške divizije - od Šumadije do izbijanja njenih brigada na zapadne granice naše domovine, nakon sedam dana "rata poslije rata". Ovako masovno javljanje i dobrovoljno stupanje boraca u brigade koje su u Srbiju stigle iz drugih krajeva zemlje, kao i u one koje su osnivane u ovom i drugim područjima Srbije, bio je tek početak stupanja novih boraca ujednice NOVJ najvećim razmjerama. To se najpotpunije izrazilo kada smo sa Petom divizijom stigli u Šumadiju. Prolazeći kroz te krajeve osvjedočili smo se kako je Partija na hiljade dobrovoljaca već bila potpuno pripremila za odlazak u brigade - čim one stignu u te rejone. Naročito veliki priliv mladića i djevojaka u Petu diviziju bio je iz sela u okolini Aranđelovca, gdje smo ostali dvadesetak dana, poslije oslobođenja ove varoši ispod Bukulje i njene okoline. Isto tako u velikom broju svakodnevno su, uglavnom partijskim vezama, stizali i dobrovoljci iz Beograda. Slobodarsko selo Darosava (sada Partizani) bilo je glavni punkt gdje se javljala omladina kojaje neprekidno dolazila iz Beograda. Bili su to mladi radnici, šegrti, đaci, studenti. Tako se broj boraca u brigadama Pete krajiške divizije za vrijeme našeg boravka na ovoj prostoriji u srcu Šumadije doslovno udvostručio. U oslobođenom Beogradu i u Banatu vršena je daljnja popuna brigada Pete divizije, sve dobrovoljcima koji su sada dolazili direktno u jedinice. Tako je naša Peta krajiška NOU divizija, prilikom polaska na Sremski front, početkom decembra 1944. godine, brojila preko 10.000 odlično naoružanih boraca, što smo odavno priželjkivali. Iz zavičajne Krajine njena Peta divizijaje krenula sa oko 3.500 boraca, za deset mjeseci ratovanja na vratima Srbije i po Srbiji njeno brojno stanjeje spalo na svega oko 2.000, da bi, samo za dva do tri mjeseca potom, naraslo na preko 10.000 boraca, što je bilo brojno stanje i najbolje popunjenih i savezničkih i protivničkih divizija. Tako je i ovo kazivanje sa borbenog puta divizije Krajišnika svojevrsno svjedočanstvo o tokovima naše revolucije, o tome kako se kovalo bratstvo ijedinstvo naroda, izrastala i jačala naša mlada revolucionarna armija - okružena ljubavlju naroda, pod rukovodstvom voljenog Tita. Ilija Materić Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka