| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |
|
RASTANAK SA DRUGOVIMA Avgusta 1944. godine savladali smo Ibar i izbili na Kopaonik. Tu smo se sučelili sa balistima, koje smo rastjerali, a zatim odmah i sa četnicima, koje smo razbili. U toku daljeg pokreta i borbi čule su se u brigadi priče o tome da se formiraju nove srpske jedinice NOVJ, ali da pri tom nedostaje komandnog kadra, pa će morati i neko iz naše brigade da ide za rukovodioce u te novoformirane jedinice. Tim pričama nisam pridavao neku naročitu važnost, smatrajući da to mene nikako neće moći "zakaćiti". Međutim, kako su se nove borbe razgarale, tako su i te priče postajale sve češće i gasnije, ali sam i dalje ostao pri svome. ' U borbi protiv Bugara u selu Žuč na rijeci Toplici neprijatelja smo do nogu potukli, tako da im je na bojištu ostalo oko 80 poginulih. Po završenoj borbi, a već je i noć bila pala, povukli smo se najedan proplanak, gdje mije komandir čete Stevo Đaković naredio da ostanem sa vodom u zasjedi jer se očekivalo da će Bugari iz Kuršumlije poći da pokupe izginule. Na novom položaju smo ostali cijelu noć i naredni dan, kadajje, u sam sumrak, došao kurir iz čete i rekao mi da, sa političkim delegatom voda Danom Radoševićem (onje teško ranjen u borbama oko Zvornika, februara 1945. godine, i prenijet u bolnicu u Banji Koviljači, gdje je podlegao ranama i tu sahranjen), odmah krenem u komandu. Upitao sam ga šta da radim sa vodom, a on mi je odgovorio: "Neka ostane i dalje na položaju." Dane i ja odmah smo krenuli u komandu čete, razmišljajući o tome zašto nas zovu. U razgovoru smo zaključili da, vjerovatno, predstoji nova borba, pošto se to otkad smo prešli Ibar često ponavljalo. Kada smo stigli u komandu čete, odmah nam je pala u oči dosta neobična pojedinost za ondašnje prilike. Naime, komandir čete Stevo Đaković, politički komesar čete Dušan Kecman i zamjenik komandira čete Stevo Filipović sjedjeli su ispod jednog drveta, oko spremljene zakuske. Cim smo stigli, pozvali su nas da sjednemo pored njih, na očevidno rezervisana mjesta. Nikad nisam saznao što je Dane u tom trenutku pomislio, ali je nreni nekako odmah bilo jasno što je posredi - da moramo da idemo u novujedinicu. I ne očekujući objašnjenje, upitao sam zašto baš nas dvojica iz čete idemo, zašto se ne uputi neko drugi. Na to mije politicki komesar Kecman odgovorio: "Druže Mrđa, mi smo dobili naređenje od štabova brigade i bataljona da upravo vas dvojica morate da idete, a znaj da ni nama nije lako što odlazite, ali Partija od vas to zahtijeva, pa prema tome nećemo o tome da diskutujemo." S obzirom na to da je vrijeme javljanja u štab brigade bilo veoma kratko, i da nas je prosto ophrvala tuga zbog rastanka od jedinice u kojoj srrno proveli gotovo cio rat i u kojoj je vladalo takvo drugarstvo da smo brigadu smatrali drugim roditeljskim domom - nismo mogli ni zalogaja hrane progutati, iako je ono što je spremljeno primamljivo djelovalo a mi bili gladni kao vukovi. Ponajteže nam je palo to što se sa vodom nismo pozdravili, ali nam izbora nije bilo.jerje, kako reče politički komesar Kecman, u pitanju direktiva Partije. Iz Trećeg bataljona tada smo u srpske jedinice, koliko se sjećam, pošli: iz Treće čete Dane Radošević i ja, iz Druge čete komandir Lazo Ivaniš i bolničarka Danica Zarač, i zamjenik komandanta brigade Mirko Zec (poginuo je marta 1945. godine na dužnosti komandanta Šesnaeste spske brigade kod Graćaca). Iz ostalih bataljona ne znam ko je sve otišao, a pamtim da je tada otišao i politički komesar naše brigade Mlađo Marin. Iz štaba brigade, nakon dirljivih oproštaja, pa i pokoje tvrde ratničke suze, otišli smo u štab divizije, gdje smo se skupili iz svih brigada, tako da nas je bilo oko 75 rukovodilaca, spremnih za pokret na nove dužnosti. U štabu divizije zadržali smo se tri dana, ćekajući neke drugove koji još nisu stigli. Cijela grupa bila je potištena zbog rastanka sa svojom brigadom, a ovo čekanje u štabu divizije stvaralo je još veću nervozu. Konačno je došao i taj čas kada smo morali da krenemo, rastajući se sa matićnom jedinicom. Postrojili smo se ispred štaba divizije, štoje bilo uobičajeno za slične rastanke, a nasuprot nas svrstala se kulturno-umjetnička ekipa divizije - da nas svečano isprati. Prvi je počeo da govori politički komesar divizije Ilija Materić. Izgovorio je samo nekoliko riječi, a onda su mu se usta doslovno osušila, tako da nije mogao da nastavi sa oproštajnim govorom. Bilo mu je žao zbog našeg odlaska. Zato je uzeo riječ komandant divizije Milutin Morača, ali je i on izgovorio samo nekoliko riječi, više nije mogao. Bilo je to neobično isto toliko koliko i ljudski: naše proslavljene starješine, junaci iz silnih juriša na neprijatelja, ovdje su bili ranjivi, odveć osjećajni prema onima koje su u tri godine vodili u stotine juriša, a sada, kada se nazirao kraj rata, ispraćaju ih u druge jedinice, u ratne neizvjesnosti. Zatim je komandant Operativne grupe Peko Dapčević počeo da nam govori. I danas se sjećam njegovih riječi: "Drugovi, vidanas odlazite iz ove proslavljene divizije, i vidite i sami da vaš komandant i politićki komesar ne mogu da vam kažu riječ priznanja i dobrih želja na rastanku, jer im je žao zbog vašeg odlaska, svjesni da im srž divizije odlazi. A da znate, ni meni nije lako, jer i iz Druge proleterske i Sedamnaeste istočnobosanske divizije ide isto toliko sjajnih starješina. Alije sveta dužnost nas koji ostajemo da i dalje nastavimo gajenje tradicija ove jedinice, a vaša da prenosite bogato ratno iskustvo najedinke u koje sada odlazite, jedinice popunjene sinovima srpskog naroda koje će, rame uz rame sa vašom i drugim starim divizijama, nastaviti nezadrživ juriš do slobode. Srećan vam put, drugovi!" Poslije govora generala Dapčevića divizijski hor počeoje pjevati, ali su i njegovi članovi proplakali, štoje kod nas povećalo nervozu i tugovanje zajedinicama koje napuštamo. Vidjevši da se sve, mimo "ratnog protokcla", ražalostilo, pa i rasplakalo, Mirko Zec, određen za vođu naše grupe, nije više mcgao izdržati većje komandovao "mirno" i "na desno". Krenuli smo tužni i žalosni, ali nam se u tom času činilo da su oni koji ostajujoš tužniji bez nas. Kada smo odmakli od zbornog mjesta za stotinjak metara, neko iz kolone je viknuo: "Pjesma!" Na to smo zapjevali svi uglas, tako da su, i danas mi se čini, sva brdaječala, a zatim je odjeknula pucnjava u štabu divizije - u čast našeg odlaska. Na putu u nove jedinice, u sumrak smo stigli u selo Žitni Potok. Tu su nas dočekali odbornici, pošto su obaviješteni o našem dolasku i počeli su nas razmještati. Pred školom su nam rekli: "Ovdje će se smjestiti borci, a oficiri po kućama". Međutim, Rade Zorić, dotadašnji komandant Četvrte krajiške brigade, je rekao: "Sve su ovo oficiri, i svima da bude jednako". Odbornik se trgnuo i sve nas vratio i smjestio po kućama, upozoravajući nas da ne prelazimo na sjevernu stranu sela, pošto je taj dio četnički nastrojen. Sutradan su mještani u jednom voćnjaku spremili ručak, zakazan za 13.00 časova. Tu se okupila velika masa naroda, svirači i pjevači, a ijedan guslar. Poslije ručka najavili su da će nam uz gusle otpjevati nekoliko junačkih pjesama. Između sebe smo diskutovali kako će sada, sigurno, pjevati o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću i drugim junacima iz starih zemana, kad on poče da "veze", jednu za drugom pjesme iz NOB-a, i to takve da doslovno nije bilo kraja zemlje koji nije spomenuo slaveći junaštva partizana, bratstvo i slogu naroda. U popodnevnim časovima krenuli smo dalje, u pravcu sela Gornji i Donji Konjuvci, gdje je, kako su nam rekli, spremljena večera za nas. Na ulazu u selo dočekali su nas omladinka i omladinac. Kada smo im se približili, omladinac je opalio iz puške 5 metaka, a omladinka "prosula" iz automata cio rafal. Toje bio znak dobrodošlice i najava našeg dolaska u selo. U selu nasje dočekalo veliko iznenađenje: sa obje strane puta skupio se narod da nas što svečanije dočeka i pozdravi, sa transparentima ispisanim riječima dobrodošlice i slavolucima ispod kojih smo prolazili. Namajejedna parola odmah pala u oći i ostala nam zauvijek u dubokom sjećanju. Na njoj je pisalo "Živeli Kraišćani!", što jezički nije bilo ispravno, jerje trebalo da piše Krajišnici, ali to nije umanjivalo iskrenost kojom je ispisana i istaknuta. Zatim je počela pucnjava, a masa naroda je navalila među nas, tako da određeni redari nisu mogli ništa da urade. Pomiješali smo se sa narodom i nigdje više dvojica nismo bili zajedno. Jedva smo se na jednom poljančetu postrojili, da bi se održao govor, a onda je došla večera, pa narodno veselje. Tu smo prenoćili, a sutradan je trebalo da produžimo u Glavni štab Srbije, ali sujoš neka sela tražila da ih posjetimo. Tako smo otišli u selo Bojnik, tragićno stradalo od Bugara, gdje smo se mogli zadržati samo sat vremena, a i preživjelog narodaje bilo odveć malo, a zatim smo otišli u selo Lopatnice, gdje nas je čekao isti doček kao i u Konjuvcima, čak i sa istim parolama dobrodošlice i onim "Kraišćani". Ovdje nam je pala u oći jedna starica koju su iz kuće iznijeli na nosilima. Kada smo je pitali zašto je to poželjela, odgovorilaje: "Djeco moja, samo da vas vidim pa ne žalim umrijeti!" Stigli smo u Glavni štab Srbije, na Radan-planini, odakle smo raspoređeni po novoformiranim jedinicama. Meni je dopalo da idem u osamnaestu brigadu Dvadesetpete srpske divizije. Petar Mrđa
|