PRVA KRAJIŠKA - NEZAMJENJIVA ŠKOLA KADRA U opštenarodnom ustanku kojije poćeo 27.jula 1941. godine, narod Bosanske krajine je na svoje čelo isticao najbolje borce, ljude koji su se sa puno odvažnosti, hrabrosti, samoprijegora i političke širine borili protiv najvećeg i najljućeg narodnog neprijatelja - fašističkog okupatora i njegovih pomagača i domaćih izdajnika. Ljudi, tako reći dojuče nevični ratovanju i rukovanju vatrenim oružjem, kroz teške, danonoćno vođene borbe, postadoše pravijunaci i dobre vojne starješine, a široko učestvovanje masa u borbi, njihovo svestrano aktiviranje i inicijativa dadoše političkim rukovodiocima pun zamah u radu. Predvodeći mase, organizujući ih za borbu, uzdizali su se i potvrđivali narodni prvoborci. Oni su ućili i sebe i druge kroz živu i surovu praksu svakodnevnih borbi. Upravo od takvih prvoboraca i biranih sinova ovog slobodarskog naroda formiranaje Prva krajiška brigada.jedinica koja je od prvog dana, svojim sastavom i htjenjima, u punoj mjeri garantovala da će se iz njene sredine regrutovati i izdići veliki broj rukovodilaca, razumije se, ako se pitanju vojnih i politićkih starješina bude posvećivala ona pažnja kojaje karakterisala odnos KPJ prema izgradnji kadra. Prvoformirane brigade su predstavljale viši stepen organizovanosti naše narodne vojske, a za sve nas brigada je bila ideal. U isto vrijeme ona je za naš način života i vođenja borbe bila nešto novo: mjesto dotadašnjih partizanskih četa i odreda stvaraju se ćvrsto organizovane jedinice, veoma pokretljive, moralno-politički učvršćene i sposobne da se bore na svakom dijelu uzavrelog jugoslovenskog ratišta, zapravo, tamo gdje to budu najviše zahtijevali interesi opštenarodne borbe. Takvi zadaci i takav način života i radajedinica od rukovodećeg kadra su zahtijevali nove kvalitete. Unijeti u jedinice više vojničkog duha, više organizovanosti, učiti samog sebe i jedinicu brzom, smjelom i svrsishodnom manevru, efikasno pripremiti ljudstvo za borbu u bilo kojem kraju naše zemlje i osposobiti ga za svestran politički rad na ma kom terenu - bili su glavni zadaci koji su se morali riješiti u brigadi u samom početku. Neprestane borbe i marševi nisu dozvoljavali da se tako krupni zadaci riješavaju putem obuke ljudstva, recimo na raznim kursevima, već se sve to moralo postići pod najtežim uslovima fizičkih napora, borbi i gubitaka. Svakodnevna teška i krvava praksa bila nam je dobra škola, koja nam je pružala dovoljno lekcija i materijala za izučavanje, a mi smo to objerućke prihvatili, detaljno razrađivali, uopštavali i iz njega usvajali ono najvrijednije, zapravo, sve što je bilo potrebno, pa i nužno. Cetne i bataljonske konferencije bile su naši časovi, naše zbornice i učionice u kojima smo mogli čuti i naučiti pravu istinu, poimati suštinu čovjekoljublja. Tu je detaljno analiziran svaki naš i neprijateljev potez, unosilo se mnogo bistrine i razumijevanja za stvari, smjelo i otovoreno gledalo na sopstvene greške. Tako su se kolektivno uzdizali i jedinica i starješine. Posebna savjetovanja vojno-političkih rukovodilaca sa višim štabovima još više su ubrzavala uzdizanje našeg kadra, koji je iz dana u dan morao biti sve više stručan i politički širok, jer su to od njega neumoljivo zahtijevali sve složeniji uslovi borbe. Skupni život pojedinicama i visok stepen ubijeđenosti boraca u opravdanost borbe koju su vodili stvarali su povoljne uslove za aktivan rad političkih rukovodilaca. Ali za sve je to trebalo ne samo snaga već i vremena, a njega je bilo ponajmanje. Otuda se morao koristiti svaki sastanak, manji ili veći odmor, držanje položaja, svijetlo vatre založene u šumi. Trebaloje za rad otrgnuti od samog sebe one dragocjene, vrlo rijetke časove, koji su čovjeku bili potrebni da se i sam malo odmori. A pored toga, iz dana u danje, u teškim borbama, ginuo stari, veoma iskusni kadar, a na njihova mjestaje trebalo da dođu mlađi rukovodioci, koji će ih dostojno i valjano zamijeniti. Slušali su sinovi Kozare, Bihaća, Drvara, Petrovca i Grahova sjedeći pored vatre, podjelom ili stijenom, gutajući svaku riječ kad bi neki od njihovih drugova pričao o Marksu, Lenjinu, Staljinu, Titu i Partiji, i o našim saveznicima u toj surovoj borbi i za nas svojevrsnoj školi. Po prirodi veoma bistri, vođeni žarkom željom da što više nauče, i od strane Partije upućeni na prave puteve, brzo su Krajišnici shvatali život i društvena zbivanja. Učili su da bi sutra mogli ućiti druge. A mnogije od njih poginuo sa brižljivo čuvanom knjižicom ili brošurom u džepu ili torbici, ne proćitavši je do kraja za života. Duboko usađena svijest o potrebi učenja i velika energija i upornost rukovodilaca u izgradnji samih sebe i svojih jedinica omogućili su da se, iako pod veoma teškim uslovima, riješi prvo i osnovno pitanje kadrovske politike u brigadi: izgrađeni su sposobni rukovodioci i stvorena je rezerva kadra. Našim dolaskom u Srbiju stvaraju se nove jedinice, tako da naša vojska brzo raste. Za te jedinice trebalo je dati takav kadar koji će ih svojom umješnošću, organizatorskim sposobnostima i bogatim ratnim iskustvom brzo uzdići i osposobiti za one teške zadatke koji su se od samog početka rata pred NOVJ postavljali. Takav kadar su, uglavnom, mogle dati starije, proleterske jedinice, među kojima i Prva krajiška proleterska NOU brigada. Treba naročito istaći da je brigadno rukovodstvo u to vrijeme, kao i prije i kasnije, vodilo izrazito pravilnu i širokogrudu politiku u pogledu davanja dobrih rukovodioca za druge jedinice. Odlazeći iz brigade na nove i odgovornije dužnosti našim se drugovima pružila prilika da svestrano i sa punim zamahom razviju svoju sposobnost, brzo se uzdižući, prenoseći na mlađejedinice bogato iskustvo iz rada i borbi svoje matične brigade i sav onaj polet i izdržljivost jedinice u kojoj su i sami stasali. Na taj način je riješeno drugo glavno pitanje politike kadrova u brigadi: izvršenaje pravilna raspodjela kadra i ljudi su dolazili na mjesta kojima su bili dorasli. Prva krajiškaje vodila teške borbe i širom zemljeje poginulo na stotine njenih boraca sinova Bosanske krajine, raznoseći buktinju narodnog ustanka, šireći bratstvo i jedinstvo među našim narodima. Ljudi, žene, djeca, čitavi krajevi, izražavali su bratsku zahvalnost Prvoj krajiškoj brigadi za sve one žrtve koje je ona za njih podnijela, poklanjajući joj, kao svoj najveći dar i najljepše oličenje narodne ljubavi - svoje sinove, kćeri i muževe. Stotine novih boraca Srbije, Vojvodine, Hrvatske i Slovenije došli su u brigadu sa puno poleta i odlučnosti da nastave djelo onih koji su pali, ponosni što su stupili baš u Prvu krajišku proletersku NOU brigadu. Stari borci i rukovodioci primili su ih na bratski topao način, proleterski široko, posvećujući svu svoju pažnju vojnom i političkom osposobljavanju tih mladih ljudi, koji su, iako bez dovoljno životnog i ratnog iskustva, imali da izdrže velike terete i surove probe raznih ofanziva i završnih operacija za oslobođenje zemlje. Ali, pobijedilaje njihova beskrajna ljubav prema svom narodu, pobijedilaje očinska briga rukovodilaca, koji su uspjeli da, svojim znanjem, iskustvom i zalaganjem, uzdignu te neiskusne ljude do nivoa koji je obezbjeđivao da iz njihove sredine, pod najtežim okolnostima, brzo izrastaju vojni i politički rukovodioci, kadar koji je po svojoj hrabrosti, odlučnosti i umješnosti dostizao stare rukovodioce. To je još više povećalo monolitnost brigade, koja je postala obrazac kako se na djelu, u teškoj borbi, ostvaruje bratstvo naroda i gradi kadar revolucije. Ubojitost brigade je rasla iz dana u dan, pa je riješeno i treće pitanje politike kadra u brigadi: od njihovih boraca stvorenje veliki broj borbenih vojno-političkih i ostalih rukovodilaca. Kroz\urovu školu teških borbi vođenih na Kozari, u Bosanskom Novom, Jajcu, Kupresu, Mrkonjić-Gradu, Bihaću, Rajlovcu, širom čitave Bosne, Crne Gore, Sribije i Srema, kao i u mnogim drugim mjestima, uz svestranu pomoć viših štabova i partijskih rukovodstava, neumorno radeći na ličnoj izgradnji i nesebično pomažući drugima da se uzdižu - rastao je kadar Prve krajiške brigade. Na stotinu viših i nižih rukovodilaca koji su otišli iz brigade u raznejedinice naše vojske i na druge dužnosti od Krajine do Slovenije najsnažnije i najvjernije svjedoče o njenoj vrijednosti i značaju njenog doprinosa za narodno oslobođenje. Za potvrdu ovoga dovoljno je navesti samo neka imena od stotina ljudi Prve krajiške brigade, među kojima svakako zapaženo mjesto imaju: Veljo Stojnić, Milinko Kušić, Sava Kesar, IHja Materić, Vojo Todorović, Stevo Rauš, Mlađo Marin, Svetko Kačar, Mirko Turić, Rahmija Kadenić, Dragutin Stanić, Petar Mećava, Borko Arsenić, Mikan Marjanović, Živko Rodić, Drago Đukić, Pero Đurić, Veljko Stojaković, Mirko Zec, Branko Surla, Ljubomir Jajčanin, Lazo Ivaniš, Božo Dimitrijević, Niko Garača, Zivko Radak, Petar Mrđa, Ilija Bursać, Dragutin Vučkovac, Mirko Stričević, Bodan Vukša, Nikola Graonić, Slavko Obajdin, Dmitar Kralj, Pavle Marin i mnogi drugi. Brigada je bila naša škola, u njoj se brzo i sigurno ućilo jer se nije moglo ponavljati. Odgajala nas je roditeljskom pažnjom, uzdizala nas je ćvrstom i sigurnom rukom, čuvala nas u borbi i vodila u pobjede, a mi smoje neizmjerno voljeli. Voljeli smo jerje nas naučila s koliko se odlučnosti bori za slobodu i kako se žarko vole ljudi i svoj narod. A koliko se voli Prva krajiška brigada - tu je čovjek ispod njene ratne zastave najbolje mogao da osjeti tek kad je polazio iz njenrh redova. Stotine su to duboko doživjele i doživotno nosilie u srcu - kao izraz ljubavi, kao podsticaj, kao najdublju ljudsku obavezu da ostane dostojan njene ljubavi i slave, sin slobodarske Krajine. Đuro Vukobrat Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka