ŽIVOT I SMRT SIME INĐIĆA Simo Inđić je rođen u selu Kalatima, srez Donji Lapac. Potiče iz seljaćke porodice. Prije ratazavršioje obućarski zanat i kao napredni radnikje, već na poćetku ustaške strahovlade, uhvaćen i mučen u Kulen-Vakufu. Kao naprednog omladinca, sajoš stotinjak nevinih ljudi, žena i djece zatvaiaju ga u pravoslavnu crkvu, gdje ih strahovito muče, da bi im i krov zapalili nad glavum. Simo je smogao snage i imao sreće da se izvuće iz tog užasa i tako izbjegne sigurnu smrt. Taj događaj ostavioje na njega vrlo težak dojam, pa se, već u ljeto 1941. godine, odaziva pozivu Partije i iiključuje se u NOP. Kao radnik i napredan omladinac, a uskoro i član SKOJ-a, pa kandidat za člana KPJ i član Partije, Simo oko sebe okuplja desetine omladinaca i kreće u borbu, tumačeći im nužnost i ciljeve te borbe. Takoje na svom ratnom putu već 1942. godine dospio i u Prvu krajišku brigadu. Žapaženje kao primjeran, snalažljiv i odvažan borac, paje ubrzo postao zamjenik političkog komesara čete i sekretar partijske ćelije. Sjećam se kako meje lično, avgusta 1943. godine, pozvao i saopćio mi odluku ćelije-dasam kandidovan zaćlana KPJ. Međutim, nije pri tom izostavio da kaže kako sjutra uveče napadamo Kiseljak i da drugovi želejošjednom da provjere moju hrabrost i bombašku sposobnost. Ja sam nastojao da to opravdam, a kako i ne bih kad sam onako žarko želio da postanem član Partije. U tom momentu nisam uopće mislio na smrt nego na ono što mi je Simo saopćio. Naravno, prijem u KPJ je uslijedio, ali ne sa crvenim karamfilom, već sa crnom ručnom bombom uz iskrene čestitke drugova i riječi nadanja da ću sačuvati snažnu volju za dalju borbu. Simo je ovim putem i metodom prilazio svim borcima koji su zasluživali da postanu članovi KPJ. On se lično uvjeravao u hrabrost svakog pojedinca jer je u svim akcijama uvjek bio ispred nas, najbliži neprijateljskoj cijevi i dohvatu ručne bombe. Bioje nosilac hrabrosti i morala među borcima, organizirao je pjesmu pred svaku akciju. Svakoj borbenoj akciji je pridavao veliki značaj. Zato je redovno organizirao političke pripreme, putem sastanaka četnog kolektiva, aktiva SKOJ-a, partijske ćelije. Uvijek nam je snažno i nenametljivo ulijevao vjeru u ono za što smo davali živote i snagu da izdržimo do kraja. U tom pogleduje uticao na svakog borca, pazeći da koga nesvjesno ne potcijeni, zaobiđe, povrijedi, da se ne dogodi da nečije znanje, htjenje i umijeće ne iskoristi za opštu pobjedu. Sa povjerenjem i osmijehom se odnosio prema borcima i pred svoju posljednju akciju, napad na Kuršumliju, 14. i 15. augusta 1944. godine. Sjećam se kakoje hrabrio borce riječima da sa nama napadaju Četvrta crnogorska i jedna ud brigada Dvadeset prve srpske divizije, da je to sada grupa brigada kojima će lično komandovati proslavljeni general Peko Dapčević. Sve je to tako i bilo, jer Sima nikada nije obmanjivao borce, ali su se Bugari očajnički branili iz jakih utvrđenja i bunkera. Simo je, s nama nekolicinom, išao rječicom Krušumlijom, gazeći njeno neravno dno, duboke virove i brzake koji su vodili ravno na bugarski bunker. On je nosio bombe, i kada mu je bunker bio gotovo nadohvat ruke i kada je uzmahivao da ih ubaci i fašističkoj vojsci nazove "dobro jutro" - bio je presječen iz mitraljeza. Pao je u rijeku, ali se još uvijek podizao i vikao: "Naprijed, drugovi!" Tako je teško ranjen da mu je ispala crijeva zanosila matica riječice. O Siminom junaštvu i podvizima moglo bi se mnogo reći i napisati. Čak i kada je izdisao i kada ga je svega nekoliko sekundi dijelilo od smrti, na naše divljenje, izgovarao je posljednje riječi: "Drugovi, osvetite me!" Malo zatim, već znatno tiše, rekao je: "Nastavite hrabro kao i do sada i pozdravite drugove. A ti, Milane, ako ostaneš živ - reci mojima gdje sam poginuo". Pogibija druga Sime Inđića i njegov nestanak iz naših redova bili su težak gubitakza sve nas u četi i bataljonu. Onje iza sebe ostavio primjer hrabrosti, odvažnosti, junaštva i nadahnuća, što nas je nosilo u naredne borbe, podsjećajući nas na jednog od stotine neustrašivih boraca i rukovodilaca proslavljene Prve krajiške proleterske brigade. Milan Glušica Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka