| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Noću
6/7. decembra 1942. Brigada je izvršila iznenadni napad na kotarsko mjesto
Podravsku Slatinu. Osnovni cilj napada bio je da se neprijatelj iznenadi i
stvori situacija koju nije očekivao. Zbog iznenađenja, neprijatelj je bio
paralisan. Koristeći se ratnim lukavstvom, smjelošću i partizanskom vještinom
ratovanja, borci 1. i 2. čete 2. bataljona likvidirali su neprijatelja u samom
centru grada za nešto više od jednog sata, ali bez ispaljenog metka. Ostala je
nelikvidirana žandarmerijska stanica i ustaški tabor zbog iznenadno
izgubljenih veza i međusobnog sukoba 2. čete 3. bataljona i 1. čete 4.
bataljona. Zarobljeno je 60 domobrana, nekoliko legionara i 4 oficira. Ubijeno
je i ranjeno oko 50 neprijateljevih vojnika. To je najmanje, jer se tačan broj
nije znao. Neprijateljeva posada u Podravskoj Slatini pripadala je 4. pješadijskom
puku 4. gorskog zdruga Prve gorske divizije »Ante Pavelić«.[1]
Zaplijenjeno je 70 pušaka, 8 puškomitraljeza, 3 automata i 10 hiljada metaka.
Zaplijenjene su i velike količine pšenice, kukuruza, soli, šećera i druge
ratne opreme. Evakuacija ratnog plijena izvršena je u toku noći sa pedeset
zaprežnih kola. U
ovom napadu istakle su se 1. i 2. četa 2. bataljona sa komandirima četa
Franjom Hemetekom i Radomirom Markovićem Salkom. Ipak glavni junak prepada bili
su vodnik iz 1. čete Milorad Vidović[2]i
desetar Pero Dobričić.[3]
Neposredno prije napada desetina Pere Dobričića kretala se na čelu
prethodnice 2. bataljona u ulozi patrole i izviđačke grupe. U toj ulozi, borci
su nosili domobranske kape. Na ulazu u grad, desetina je naišla na stražara
koga je snalažljivi desetar Dobričić obmanuo, predstavljajući se kao vođa
domobranske ophodnje. Stražar je brzo savladan, bez otpora, a od njega su
dobijeni znaci za noćno raspoznavanje. Sa dobijenim znacima 1. i 2. četa ušle
su bez ikakvog ometanja u centar Podravske Slatine. U centru su naišli na
Vatrogasni dom koji je bio pun neprijateljskih vojnika, jačine jedne satnije, a
ispred Doma stražar je drijemao. Dok su jedni ležali na slami prostrtoj na
podu, drugi su igrali karte i zabavljali se. Oružje je brio
složeno u »kupe« na sredini sale. Prvi se snašao i
brzo reagovao desetar Luka Vuković iz sela Dereze.[4]
On je onesposobio stražara bez upotrebe oružja, a zatim je Milorad Vidović
kroz prozor ubacio jednu za drugom tri bombe od po jednog kilograma. Poslije
eksplozije, u dvorani je nastao metež, pomiješan sa jaucima i dozivanjem
ranjenih neprijateljevih vojnika. Vodnik Vidović djelovao je i dalje smjelo i
odlučno. Uskočio je kroz prozor, zajedno sa Perom Dobričićem i Stojanom
Prodanovićem, među ranjene i poginule. Pokupili su puške, puškomitraljeze i
drugu vojnu opremu i sve to kroz prozor izbacili na ulicu. Podvig vodnika Vidovića
doveo je do potpunog uspjeha u Podravskoj Slatini, i njemu pripada zasluga za
zaplijenjeno oružje.[5] U
prepadu na neprijatelja nije ispaljen nijedan metak, a od boraca koji su učestvovali
u napadu, nije bilo ni ranjenih ni poginulih. Ostali bataljoni, koji su učestvovali
u prepadu na Podravsku Slatinu, djelimično su izvršili svoje zadatke. Zauzeta
je željeznička stanica, ali nije likvidirana žandarmerijska stanica i ustaški
tabor. U toku približavanja neprijateljevim položajima zbog pomrčine i kiše
koja je lila, 3. četa 3. bataljona i 1. četa 4. bataljona izgubile su
orijentaciju, međusobno se sudarile i izmijenjale mitraljeske rafale, od kojih
su dva borca lakše ranjena.[6]
Na obezbjeđenju napada od Virovitice i Miokovićeva nalazio se 1. bataljon 12.
slavonske brigade. U kraćoj borbi bataljon je likvidirao manju ustašku posadu
i noćnu stražu u selu Cabuni, deset kilometara sjeverozapadno od Podravske
Slatine, a zatim zaposjeo položaje za odbranu. Kao pomoć posadi u Podravskoj
Slatini upućena je jedna konjička satnija iz Virovitice, a iz Miokovićeva
oklopni voz sa 50 legionara i folksdojčera. Oklopni voz naišao je na minu, 2
km sjeverozapadno od Cabune. Tu se razvila borba, gdje je neprijatelj, po
sopstvenom priznanju, imao 2 poginula i 3 ranjena vojnika. Komanda
2. domobranskog zbornog područja u Slavonskom Brodu, u svom operativnom izvještaju,
priznaje da su dijelovi 4. pješadijskog puka u Podravskoj Slatini bili
prisiljeni na predaju.[7]
Međutim, u istom izvještaju navodi se da je 1. slavonska brigada imala sto
mrtvih i dvanaest zarobljenih, i da su zarobljeni prilikom pokušaja bjekstva,
ubijeni.[8] Poslije
gotovo mjesec dana uspješnih pritisaka, obmana, opsada i iznuravanja
neprijatelja, Brigada je konačno pristupila realizaciji druge faze.
Organizovala je napad na Voćin. Sve ranije borbene mjere preduzete su da bi se
olakšao napad na Voćin.[9]
Većina boraca tukla se protiv neprijatelja već godinu dana. Oni su živi
svjedoci zvjerskog uništavanja naroda i pljačke njihove imovine. Prije napada
na Voćin, primjetno je poraslo raspoloženje boraca za borbu. [2]
u NOVJ od 1941. Bio je borac, puškomitraljezac, desetar, vodnik, komandir
čete, informativni oficir, komandant odreda i komandant mjesta u Skender
Vakufu. Poginuo je u januaru 1944. na dužnosti komandanta mjesta u Skender
Vakufu. [3]
u NOVJ od 1942. Bio je borac, puškomitraljezac, desetar, komandir čete,
zamjenik komandanta bataljona, komandant bataljona i komandant mjesta u
Virovitici. U
NOVJ od 1942. Bio je borac, puškomitraljezac i zamjenik komandira čete. Teški
vojni ratni invalid. 172>
Zbog podviga u prepadu na Podravsku Slatinu, Štab brigade predložio je Štabu
3. operativne zone da Glavni štab Hrvatske pohvali vodnika Milorada Vidovića
za hrabrost i snalažljivost, i da ga istakne za primjer drugima. Arhiv VII,
f. NOP-a, k. 1618, reg.
br. 1—15 i Zbornik
tom V, knj. 10, dok. 13. / / [6])
Arhiv VII, f. NOP-a, k. 16, reg.
br. 8/1-15. [7])
Isto. [8])
U napadu na neprijateljevo uporište u Podravskoj Slatini, Brigada nije
imala gubitaka od neprijateljeve vatre, jer su 1. i 2. četa 2. bataljona
izvršile svoje zadatke bez ispaljenog metka. Lakše su ranjena samo dva
borca zbog međusobnog sukoba 3. i 4. bataljona prije početka napada.
Jedini borac koji je poginuo u Podravskoj Slatini bio je Savo Komnenac iz
sela Grahovljana. Od teške rane na putu za bolnicu umro je Bogdan Gašparević
iz Velike Barne kod Grubišnog Polja. Pored njega, bio je ranjen i komandir
voda 3. čete 1. bataljona Nikola Dančilović. Međutim, poginuli borci i
ranjeni komandir voda pripadali su 1. bataljonu koji se nalazio na obezbjeđenju
napada prema Virovitici i Miokovićevu. Prema tome, izvještaj komande 2.
domobranskog zbornog područja koji se odnosi na poginule i zarobljene borce
1. slavonske brigade nije tačan. [9])
Arhiv VII, f. NOP-a, k. 102 B, reg.
br. 23-3.
|