| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Rušenje podravske željezničke pruge U
Slavoniji su naročito ranjive neprijateljeve tačke bile željezničke pruge i
drumovi. Od 16. novembra do 6. decembra 1942. uspješno je realizovana prva faza
priprema napada na Voćin, napadima na Ćeralije, Rijence i Veliku u Požeškoj
kotlini. Izveden je i veoma uspješan napad na oklopni voz u dolini rijeke Voćinke.
Napadi i rušenja na podravskoj željezničkoj pruzi zbunjivali su neprijatelja.
Brigada je bila u punom zamahu i, uz najširu podršku naroda, porušila je i
popalila sve mostove, prekopala i izvršila masovno zaprečavanje na glavnim i
sporednim putevima. Podravska željeznička pruga uskog kolosjeka porušena je
na čitavoj dužini od Rijenaca do Mikleuša, i od Humljana do Slatinskog
Drenovca. U preko petnaest sela održani su politički zborovi i organizovani
tajni narodni odbori. Narod je s oduševljenjem dočekivao borce 12. slavonske
brigade. Napadom na neprijateljeve posade u šumi Slane vode, Male i Velike
Dungere i Kotline, očišćena je teritorija koja se nalazila u trouglu između
Podravske Slatine, Slatinskog Drenovca i Voćina. Od 1. do 6. decembra 1942.
Prvi i 2. bataljon vrše opsadu i pritisak na Voćin, a 3. i 4. bataljon ponovno
su u akciji na rušenju željezničke pruge uskog kolosjeka.[1] U
rejonu s. Smude i s. Macute, 4 km sjeveroistočno od Voćina, izvršen je oko
13.30 sati 3. decembra 1942. uspješan napad na oklopni voz. Ubijeno je 6
neprijateljevih vojnika, među njima i jedan satnik. Dva neprijateljeva vojnika
ranjena su, a 43 zarobljena. Među zarobljenima nalazio se i jedan natporučnik.
Zaplijenjeno je 36 pušaka, 4 puškomitraljeza, 2 teška mitraljeza, 2 minobacača
sa 28 mina i 6 hiljada metaka. Voz je zapaljen. Izgorjela su četiri vagona i
lokomotiva.[2]
Ovaj uspješni napad izveden je u sadejstvu jedinica 2. i 3. bataljona. Ipak,
istakla se 1. četa 3. bataljona. U trenutku kada su neprijateljevi vojnici izašli
iz voza da popravljaju porušenu željezničku prugu, četa je iznenadno izvela
munjevit napad. Jedan vod napadao je s fronta, a dva sa boka i iz pozadine.
Neprijatelj nije imao vremena da uđe u voz i da se iz njega brani. U toj borbi
istakli su se svi borci, a naročito komandir čete Borislav Mioljević, koji je
i bio glavni organizator uspješnog napada. Istakao se hrabri puškomitraljezac
Nikola Lasić, iz Slavonskog Broda, koji je bacio ručnu bombu na teški
mitraljez i onesposobio ga. Četa je imala samo dva lakše ranjena borca. Poslije
uspješnog napada na voz 1. četa je dobila zadatak da napadne neprijateljevu
posadu u selu Bokane. Napad je izvršen noću 3/4. decembra 1942. U 20 sati četa
je s polaznog položaja krenula u napad i vrlo brzo upala u centar sela. Poslije
kraće borbe neprijatelj se izvukao i pobjegao u pravcu Podravske Slatine, a u
Bokanama ostavio zaštitnicu od domaćih ustaša, koje su se, takođe, poslije
kraćeg puškaranja razbježale. Politički komesar čete održao je zbor sa
narodom i formirao narodni odbor u koji su ušli: Srbi, Hrvati i Mađari,
stanovnici sela. Za predsjednika Odbora izabran je predstavnik mađarske
narodnosti. Pedeset
dana od formiranja, Brigada je svakodnevno povećavala svoju borbenu spremnost i
postepeno savlađivala sopstvene slabosti. Uspješnim napadima na Ćeralijama,
na oklopni voz i željezničku prugu, napad na Veliku i poraz koji je nanijela
neprijatelju kod sela Bogdašića, premošćene su posljedice iz Gradišta.[3] U svakodnevnim akcijama dolazila je do izražaja
nepokolebljiva volja boraca i nesavladiv duh naroda u podršci i pružanju pomoći
svojoj brigadi u ishrani i smještaju, zajedničkom učešću u izvođenju
diverzantskih i sabotažnih akcija. Brigada je težila da neprijatelja dovede u
zabludu u pogledu stvarnih taktičkih namjera, podstakne njegova strahovanja i
naruši mu stabilnost. Težilo se da se neprijateljeva pažnja privuče na ono
što on ne želi da radi i, istovremeno, da se odvrati od onoga što želi. To
je bila osnovna ideja i načelo Štaba Brigade. Tada se rodila ideja o prodoru u
Podravski basen i pripreme za oslobođenje Voćina. Neprijateljeve snage u Voćinu
počele su se osjećati kao da se nalaze u kavezu, čime se smanjivala njihova
sposobnost za borbu. Teškoće neprijateljeve posade bile su u stalnom porastu,
dok je u boraca rasla moralna snaga, pojačana podrškom naroda.1663
U izvještaju Stožera 1. gorske ustaške divizije od 9. decembra 1942. o borbi
kod sela Smuđa se kaže: »Jedna satnija posadne bojne iz Voćina bila je u
borbi kod Smuđa i Macuta i imala znatne gubitke, naročito u oružju. Posadna
bojna u Voćinu je sada u duševno lošem stanju. Stoga bi trebalo tamo uputiti
višeg časnika radi upliva, a potom i svježiju snagu kako bi se moral tamošnjoj
posadi podigao«.[4] [1]
Arhiv VII, f. NOP-a, K-1481, reg. br. 4/8. [2]
Arhiv VII, f.
NOP-a,
K-1481, reg. br. 5/9. Zbornik
..., tom V, knj. 10. dok. 117. [4]>
Isto.
|