Generalna proba prije napada na Voćin   Prije polaska Brigade na marš u istočnu Slavoniju, predviđeno je da se jedinice u povratku preko grebena Papuka zadrže na prostoru sjeverno od Papuka i da se razmotri mogućnost prenošenja borbenih dejstava u Podravinu oko Voćina, Podravske Slatine i Orahovice. Ta ideja bila je privlačna, jer je narod u selima oko Papuka bio već opredijeljen za NOB još od ljeta 1941, kada je postao žrtva ustaškog terora. Podravina je gusto naseljena i predstavljala je šire mogućnosti za mobilizaciju boraca i za prikupljanje većih količina rezervne hrane. Poslije iskustva u selima oko Nove Gradiške, Slavonske Požege i Slavonskog Broda, ovdje se Brigadi pružila mogućnost da postigne sve ono što je do tada bilo promašeno kao cilj i neostvareno kao zadatak. U sklopu prodiranja u Podravinu iskrslo je nužno i nezaobilazno pitanje kako razvijati borbena dejstva u Podravini, a da Voćin, kao najjače neprijateljevo uporište, ostane iza leđa Brigadi.[1] Sa vojnog stanovišta gledano, Voćin je u obliku tvrđave zatvarao jedini prolaz i jedinu drumsku komunikaciju koja, kroz duboko usječeni klanac Papuka, povezuje oslobođenu teritoriju centralnog dijela Slavonije sa Podravinom. Voćinska tvrđava nije velika po površini, ali po svom topografskom i taktičkom sklopu predstavlja prirodni objekat za organizovanje odbrane sa relativno malim snagama. Dominira nad okolinom u dolini r. Voćinke, i zbog toga se teško napada, ali veoma lako brani. Taktičke procjene polazile su od toga da se bez upotrebe teškog artiljerijskog naoružanja ili dugotrajne opsade, Voćin ne bi jnogao zauzeti, a da se pri tome ne rizikuju velike ljudske žrtve. Takav prirodni položaj Voćina imao je izvanredan operativni i taktički značaj za neprijatelja, ali još više i za narodnooslobodilački pokret Slavonije. Svaki napad na Voćin imao je posebne taktičke postupke i rješenja. Nijedan napad nije izveden na isti način. U napadu je Brigada težila iznenađenju, suprotno onom što je neprijatelj očekivao. Međutim, i neprijatelj je pažljivo proučavao taktičke postupke Brigade i u svakom narednom napadu na Voćin, koristio se stečenim iskustvima. U prvom napadu neprijatelj se, uglavnom branio na klasičan način. Ali, pri drugom, a naročito trećem napadu, neprijatelj se vješto branio. Organizovao je i uredio savremenu i elastičnu odbranu. Uspješno je manevrisao s rezervama i upotrebom snaga koje nisu bile izložene glavnom udaru. I pored iznijetih teškoća 12. slavonska brigada je 12. decembra 1942. zauzela Voćin, ali uz prethodnu masovnu primjenu sabotažnih, diverzantskih i psihološko-propagandnih mjera, kombinovanih sa taktičkim obmanama i taktikom iznurivanja. [1] Voćin je stari srednjovjekovni grad. Spominje se još u XII stoljeću kao Othin, kada su u njemu vladali voćinski plemići. Turci su ga zauzeli 1543. i na vrhu kupastog uz- višenja sagradili grad od kamena iz kojeg su se uspješno branili 144 godine. U aust- rijsko-turskom ratu 1678. godine, Voćin su oslobodile hrvatske krajiške snage. Osnovna karakteristika Voćina je da predstavlja prirodni objekt i da pruža velike mogućnosti za organizovanje odbrane. U NOR je Voćin zbog svog izuzetnog vojnog značaja i kao raskrsnica puteva, napadan i osvajan pet puta. Prvi put 11. XII 1942, drugi put 5. I 1943; treći put 8. V 1943; četvrti put 24. IV 1944. i peti put 18. IV 1945. godine, kada je i konačno oslobođen. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument