Napad na Veliku u Požeškoj kotlini   Poslije uspješnih borbi, Brigada je 22. novembra u 5 sati izvršila pokret pravcem: Šušnjari, Vrhovci, bilo Papuka i Uvačka glava. Snijeg je gusto padao. Oko sto boraca imalo je veoma slabu odjeću i obuću. Borac 2. čete 3. bataljona Ivan Šterba159 iz Slavonskog Broda uvio je noge u šatorsko krilo, jer za njega nije bilo broja (48). Išao je bez pogovora, a u njegovoj četi bilo je još osam boraca koji su, takođe, bili bosi. I pored hladnoće, partijske ćelije u 3. i 4. bataljonu održale su u koloni na maršu radni sastanak, i analizirali držanje članova Partije u zadnjoj borbi kod s. Bogdašića. U koloni se pričalo da Brigada ide u napad na Veliku.[1] U zapovijesti, koja je bila indikativna zbog sadržaja i metoda organizacije napada, obuhvaćene su tri faze. Prva: pripreme za napad, druga: tok napada i treća: povlačenje. U prvoj fazi posebna pažnja posvećena je političkoj i moralnoj pripremi boraca i načinu njihove ishrane. U vezi s tim, štabovima bataljona naređeno je da bataljonske komore ostanu u s. Šušnjarima, skuvaju goveđe meso, koje je toga dana do 15 sati doneseno na Uvačku Glavu i podijeljeno borcima. Za vrijeme ručka između 15 i 16 sati dok su se borci grejali pored ogromnih vatri, starješine brigade od komandira voda do komandanta brigade, nalazile su se na izviđanju. Bila je nedjelja poslije podne, 22. novembra 1942. Na prvoj radnoj tački k. 555 - Piliš, nalazile su se starješine 2. bataljona i 1. čete 1. bataljona Drugog NOP odreda sa načelnikom Štaba Jovom Geodenom Bogdanovićem i vršiocem dužnosti komandanta Brigade Radojicom Nenezičem. Na drugoj radnoj tački k. 616 - Toplička glava nalazile su se starješine 3. i 4. bataljona sa zamjenikom komandanta Brigade, Josipom Antolovićem Hrvatom. Za vrijeme izviđanja precizirani su zadaci svakoj četi i pravci nastupanja od polaznog do jurišnog položaja, kao i oblik borbenog poretka. Iako su svi prisutni bili zaokupljeni važnošću predstojećeg napada, većini prisutnih nije promakla slika s. Velike. Dolje, na nekoliko stotina metara ispod grebena Papuka, u ravnici snijegom pokrivenim krovovima, vidjelo se dugačko s. Velika. Iz dimnjaka je lizao dim, a zatim se upalile ulične svetiljke. Čitav taj zimski ambijent dočaravao je sliku tipičnog zimskog pejzaža koji je borce podsjećao na dane mirnodopskog seoskog života. Kroz nekoliko časova tu zimsku idilu poremetiće štektanje mitraljeza i eksplozija ručnih bombi. U uporištu se nalazilo oko 400 domobrana raspoređenih u javnim zgradama - školi, pošti, opštinskoj zgradi, žandarmerijskoj stanici, a veći dio bio je smješten u seoskim kućama. Drugi bataljon napadao je sa sjeverozapadne strane prema crkvi, gdje se nalazila žandarmerijska stanica kao glavni objekat napada, a 3. bataljon s istočne strane, prema centru sela. Na jugoistočni dio sela napadao je 4. bataljon sa zadatkom da likvidira neprijateljevu otpornu tačku na željezničkoj stanici, a potom da postavi osiguranje u pravcu Slavonske Požege. Svim borcima i starješinama skrenuta je pažnja da se ne kreću brisanim prostorom, već da se zaklanjaju za kuće i druge objekte. Jedinice predviđene za napad do 21 sat su bile na polaznim položajima Koprivnato brdo, a početak napada zakazan je za 22 sata. Održavanje veze između bataljona i Štaba Brigade organizovano je kuririma. Zabranjeno je paljenje kuća i stogova sa slamom. Takođe, bilo je zabranjeno strijeljanje zarobljenih neprijateljevih vojnika. Borci su bili upoznati da je Velika hrvatsko selo, i da, od njihovog držanja, zavisi da li će hrvatski narod u partizanima gledati svoje oslobodioce ili ne. Prva četa 3. bataljona sve do (trig. 350) Umitalice, kretala se na čelu bataljona, a poslije toga u obliku klina približila se položaju za napad. Neprijateljev stražar je prije vremena određenog za napad, otvorio vatru. Poslije date uzbune, u dejstvo su stupili puškomitraljezi i minobacači. Zbog jake vatre, bataljon je zalegao, a komandir 1. čete Borislav Mioljević, bez oklijevanja, poveo je četu u juriš. Neprijatelj se u početku uporno i žilavo branio, ali nije odolio žestokom napadu hrabrih boraca. U neprijateljeve rovove uskočili su: Milutin Vujnić, Nikola Lasić, Dušan Dražić, Vlado Vuković, Lazo Utješinović, Stanko Vučković, Milan Milovanović, Mihailo Vranešević i desetar Vlajko Gavrilović. Neprijateljev otpor je slomljen, a četa je za sat vremena izvršila zadatak. Zarobljeno je: 60 domobrana i zaplijenjeno 60 pušaka, 4000 metaka, 36 pari cipela i odjeće, više šatorskih krila, ćebadi i drugog ratnog materijala. Četa je imala 3 lakše ranjena borca: Milutina Vujnića iz s. Bračevaca, Stanka Vukovića iz s. Ostrošinca i Mihaila Vraneševića iz s. Bobota. Druga i 3. četa zaostale su u napadu zbog jake mitraljeske i minobacačke vatre, i prikovane za zemlju. Tom prilikom poginuo je komandir čete Milan Mesić Busugin, iz Orahovice.160 Drugi bataljon naišao je na žestok otpor žandarma. Svi napori 1. i 2. čete, kojima su komandovali Rade Radomir Marković Salko i Franjo Hemetek, ostali su bez uspjeha. Četvrti bataljon u svom nastupanju nije naišao na ozbiljniji otpor neprijatelja sve dok se nije približio željezničkoj stanici. Poslije kratke, ali veoma žestoke borbe, neprijatelj je pobjegao u pravcu Slavonske Požege, a stanica je zapaljena. U napadu na Veliku, Brigada je imala jednog poginulog i 7 lakše ranjenih boraca. [1] Arhiv VII, f. NOP-a, k. 891, reg. br. 2-1. Zbornik ..., tom V, knj. 9, dok. 83, dok. 110. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument