Jovan Kokot: DVANAESTA SLAVONSKA

Za vrijeme petnaestodnevne neprijateljeve ofanzive na centralnu Bosnu, situacija na Motajici se pogoršala. U nekim elementima stanje je bilo teže nego prije 3 mjeseca. Četnici su iskoristili jednomjesečno odsustvo Brigade sa Motajice, izvršili koncentraciju svojih snaga da bi pred narodom demonstrirali vojnu snagu. Raniju teritorijalnu i administrativnu vlast, ne samo da su ponovno uspostavili, već su je i znatno proširili i učvrstili. Četnička propaganda bila je agresivna, jer im je bilo potrebno da uspostave ranije pokidane veze u sistemu svoje vlasti i obavještajne službe. Otpočeli su čak i sa mobilizacijom, čiji je cilj bio da brojno ojačaju svoje jedinice. Na javnim zborovima objašnjavali su narodu da na Motajicu dolazi 12000 četnika da unište 12. slavonsku brigadu. Tu lažnu priču i propagandu potvrđivalo je i 5 bivših oficira Jugoslovenske vojske - četnici Draže Mihailovića, koji su došli iz Beograda u Štab Četničkog korpusa na čelu sa majorom Vraneševićem. Ti oficiri nastojali su da bar djelimično isprave ono što su lokalne četničke jedinice pljačkom, silovanjem i ubijanjem pokvarile. Narodu su govorili da je kucnuo čas oslobođenja od okupatora, i da se jugoslovenski kralj Petar Karađorđević nalazi u Štabu Draže Mihailovića na Ravnoj gori. Za vrijeme banjalučke operacije, radio-telegrafista 12. brigade uhvatio je telegram Draže Mihailovića u kome on naređuje da četnici obustave saradnju s okupatorom, a tamo gdje se to ne može, neka se to sakrije od naroda.^[1]

Uz podršku oficira Draže Mihailovića, u selima oko Motajice izvršena je mobilizacija. Mobilisano je sve što je moglo pušku da nosi, a narod je, pod uticajem četničke propagande, napuštao sela i zajedno sa četnicima odlazio u šumu. U jednom naređenju Draža Mihailović traži od četničkih jedinica da prekinu neprijateljsko držanje prema Muslimanima i da ih pokušaju mobilisati u četničke jedinice. I prema Poljacima na Motajici četnici menjaju svoj stav. Uspjeli su da mobilišu 20 Poljaka. Đuro Forkapa, načelnik Štaba Motajičke četničke brigade, zajedno sa Markom Vukovićem Bradonjom, proširio je i ojačao četničku obavještajnu mrežu na Motajici. Za rad u obavještajnoj službi četnici su koristili sve živo: žene, starce, djecu, seoske knezove, pa čak i prosjake koji su prikupljali podatke o 12. brigadi. Njihova aktivnost je bila veoma živa i dinamična, pa su uspjevali da ubace u Brigadu čak i letke sa četničkim idejama i propagandom. Preduzete su mjere da se posveti veća pažnja licima koja su dolazila u kontakt sa borcima i starješinama Brigade, jer je uočeno da je svaki pokret Brigade s jednog na drugi sektor bio često otkriven. Ubrzo je od Štaba Brigade otkriveno i uhapšeno 70 seljaka, četničkih agenata i jataka. Poslije detaljnog saslušavanja i istrage, od 70 uhapšenih, 12 je osuđeno na smrt strijeljanjem a ostali su, iz propagandnih razloga i uz političku pouku, pušteni kućama. Tom prilikom Štab Brigade došao je do dragocjenih podataka koji su iskorišćeni za raskrinkavanje četnika kao saradnika i saveznika okupatora i ustaša.

Najzad, poslije dobro organizovanih potjera, pročešljavanja i čišćenja terena, uhvaćen je Marko Vuković Bradonja, šef četničke obavještajne službe na Motajici. I njemački okupator je u to vrijeme, sa svoje strane, preduzeo propagandu protiv 12. brigade. Nijemci su bacili veću količinu letaka iz aviona u kojima su pozivali borce na predaju, obećavajući im slobodu, izgradnju kuća i bezbjedan život pod okriljem Njemačkog Rajha.

Teškoće u borbi sa četnicima, kao i sve ono što su borci preživeli u vrletima bosanskih planina za vrijeme neprijateljeve ofanzive u najsurovijim zimskim uslovima, neminovno se odrazilo na stanje u jedinicama. Naime, borbeni moral bio je i dalje na visini, ali mržnja prema četnicima dostigla je vrhunac. Kada se Brigada vraćala na Motajicu, poslije neprijateljeve ofanzive i oslobođenja Prnjavora, u prolazu kroz četničko selo Smrtić četnici su pripucali iz kuća i ubili komandira 1. čete, 4. bataljona Božu Krnjčevića, jednog od najboljih komandira u Brigadi. Borci 4. bataljona emotivno su reagovali i zapalili nekoliko kuća, kaznili i konfiskovali njihovu imovinu.

U svakodnevnim potjerama za četnicima, borci su poslije 2 mjeseca u većem broju ostali bez obuće i odjeće, ali i bez municije. Od poginulih i zarobljenih četnika nije se moglo skoro ništa zaplijeniti, sem puške i najviše 5-10 metaka. Borci 12. brigade na taj način nisu mogli da izvršavaju u potpunosti zadatke koje im je ratna situacija nametala. Razvučenost jedinica na prostoru za koji su, objektivno, bile potrebne dve divizije, ograničavala je mogućnost redovnijeg vojnostručnog, političkog i kulturno-prosvjetnog rada. Povećani rashodi za patrolnu, izviđačku delatnost, kao i za stražarsku službu, uvećali su šanse za sitne prestupe boraca: traženje hrane po kućama, pojava alkoholizma i druge slabosti. Zbog preživljenih teškoća za vrijeme neprijateljeve ofanzive, među borcima su se pojavile i nepopularne parole: »Bolje poginuti, nego biti ranjen u borbi«.^[2]

U vezi sa stanjem u Brigadi i na terenu Motajice, politički komesar 6. slavonskog korpusa Vlado Janjić Capo u svom izvještaju od 19. januara 1944. obavjestio je Glavni štab Hrvatske: »12. udarna brigada koja se nalazi na Motajici bori se sa raznim teškoćama kao što su, na primjer, odjeća, obuća, ishrana i, inače, teške prilike, pa je u njoj politički rad vrlo slab. Kako je veza s njom vrlo teška, ne može joj se dostavljati politički materijal, a od 11. krajiške divizije ne dobijaju nikakvu političku pomoć, to se u njihovom političkom radu osjeća neprekidno slabljenje, a njihovi postupci su često nepravilni. Tako, na primjer, u preduzimanju mjera protiv četničkih saradnika uveli su razne kazne koje idu od konfiskacije imovine do paljenja kuća. Zbog nedovoljnog političkog rada, borci prave razne ispade. Pojedinci se opijaju, a dogodi se da istuku pojedine seljake ili hapse pojedine odbornike. Kod boraca Brigade razvila se strahovita mržnja prema četnicima i borci izjavljuju da četnike treba klati, a ne ubijati. Jer, četnici ubijaju partizanske kurire, a zarobljene partizane strahovito masakriraju. U ovoj brigadi ima preko 300 bosih boraca. Borci većinom nose čarape i papuče i zbog toga im je teško izvršavati borbene zadatke i jurišati za četnicima po lošem vremenu i hladnoći. Istovremeno, dok u 12. slavonskoj NOU brigadi ima preko 300 boraca bez obuće, u 17. slavonskoj NOU brigadi samo 3 borca nemaju obuću. Odlučili smo da zamjenimo 12. NOU brigadu sa nekom od naših najboljih brigada«.¹⁶

^[1]) Bato Javorski: izvještaj Oblasnom komitetu KPH za Slavoniju.

^[2]) Za vrijeme neprijateljeve ofanzive najteže su prošli ranjenici koje su borci, na dugom putu, nosili sa sobom, jer je bolnica bila evakuisana, pa je nedostajala medicinska pomoć, a hladnoća i glad činili su svoje.