Jovan Kokot: DVANAESTA SLAVONSKA

Dok su dvije čete 4. bataljona bile u sastavu 1. bataljona radi pojačanja udarne snage u borbi za drugu i treću liniju neprijateljeve odbrane, jedna četa istog bataljona bila je u rezervi Štaba Brigade. Oko 12 sati 20. septembra 1943. Štab Brigade uveo je u borbu svoju rezervu da bi zadao što jači udarac neprijateljevoj odbrani koja je već bila ozbiljno uzdrmana, tako da se njen konačan slom očekivao svakog trenutka. U jurišu 1. čete, 4. bataljona na neprijateljeve bunkere, ranjeno je 5 boraca i komandant bataljona Stjepan Brkljačić Busa, koji je zajedno sa svojim borcima jurišao na neprijatelja. Metak mu je presjekao arteriju na lijevoj ruci i rana je obilno krvarila. Bolničarke 4. bataljona zahtijevale su od svog komandanta da mu previju ranu, ali je on odbio s objašnjenjem da će to učiniti kad zauzmu bunker iz kojeg se neprijatelj branio. Busa je zauzeo bunker ručnim bombama i otvorio put četi koja je nastupala u pravcu željezničke stanice, ali se i Busin život, zbog velike količine izgubljene krvi, počeo lagano gasiti. Teško ranjenog komandanta, njegovi borci stavili su na nosila i ponijeli prema brigadnom previjalištu koje se nalazilo u s. Puklici, udaljenom 1,5 km od Miokovićeva. Na putu prema previjalištu, na rukama svojih boraca i bolničarki, umro je hrabri i omiljeni komandant Stjepan Brkljačić Busa.^[1]

Stjepan Brkljačić Busa rođen je u Rijeci, u naprednoj hrvatskoj radničkoj porodici. U Sisku je došao u dodir s komunistima, i otada do svoje smrti davao je sebe čitavog za ideale radničke klase. U NOR-u je od 1941. a ratovao je u Moslavini, Moslavačkom partizanskom odredu, zajedno sa Marijanom Cvetkovićem i Franjom Kneblom.⁶³⁸ Busa je brzo zapažen svojom snažnom pojavom i vojničkim držanjem. Bio je borac, komandir čete, komandant bataljona i operativni oficir u Štabu Moslavačkog partizanskog odreda. U 12. NOU brigadi bio je na dužnosti komandanta 4. bataljona. U borbama je ispoljio sve odlike vojnog komandanta, ali i dobrog druga. Sahranjen je u seoskom groblju u Voćinu 21. septembra 1943. uz zvuke Lenjinovog posmrtnog marša i ispaljene plotune boraca 4. bataljona.

Poslije rata Savez boraca Općine Sisak prenio je posmrtne ostatke Stjepana Brkljačića Buse i sahranio u spomen-groblju. Na granitnom spomeniku, ispod kojeg počivaju oni koji su prkosili smrti, ispisane su riječi pjesnika i ratnika Jure Kaštelana: »U našim srcima vječno ćete živjeti vi, koji ste pali za slobodu i najljepšu budućnost svoga naroda i za najsvjetlije ideale čovječanstva... «.

U dramatičnoj i neizvjesnoj borbi punoj obrta, 12. NOU brigada je poslije 11 sati likvidirala neprijateljevo uporište i oslobodila Miokovićevo. Prije početka napada odnos snaga bio je 1,5:1 u korist Brigade. U prvoj fazi napada, do proboja prve linije neprijateljeve odbrane, povoljniji odnos snaga bio je na strani neprijatelja, zbog visokog kvaliteta organizacije odbrane i precizno planiranog vatrenog sistema. U drugoj fazi, i u toku napada na drugu i treću liniju odbrane na težištu napada, odnos snaga se promjenio u korist Brigade. Uvođenjem 4. bataljona iz rezerve, Štab Brigade je i materijalno obezbjedio glavni pravac napada.

U sklopu neprijateljeve odbrane bila su tri vjerovatna, topografska i taktički izražena pravca napada. Štab Brigade je poslije svestrane procjene i upoređivanja dobrih i slabih strana na sva tri pravca, odlučio da je pravac s. Katinac - Miokovićevo povoljniji u odnosu na ostala dva pravca (Cjepidlake - Miokovićevo i Nova Krivaja - Miokovićevo) iz dva razloga. Prvo, pravac Katinac - Miokovićevo dovoljno je kratak i veoma osjetljiv, jer cjelokupni reljef zemljišta s potokom »Rijeka«, željezničkom i drumskom komunikacijom i naseljenim prostorom, ne čini neprijateljevu odbranu homogenom cjelinom, već je razbija na više manjih i zasebnih otpornih tačaka. Drugo, taj pravac, obezbjeđuje relativno brz prodor u sam centar Miokovićeva, gdje se nalazio čvor neprijateljeve odbrane. Ugrožavanjem centra Miokovićeva, bio je narušen cjelokupni sistem neprijateljeve odbrane, tako da je neprijatelj imao samo dva izbora: borba do posljednjeg metka, ili se spašavati probojem. Neprijatelj se odlučio za proboj u pravcu Daruvara, gdje mu se nalazila matična jedinica - 4. gorski zdrug. U izboru i organizaciji borbenog poretka Štab Brigade poslužio se orginalnom varijantom. Prema borbenoj zapovjesti za napad, naređeno je da do proboja prve linije neprijateljeve odbrane bude borbeni poredak u borbenim kolonama, a poslije proboja prve linije, borbeni poredak organizovan je u dva ešelona, i to: 1. bataljon sa 3 čete u prvom, a 4. bataljon bez jedne čete u drugom ešelonu, uz podršku artiljerijske i minobacačke vatre. Silinom udara na težištu napada napravljena je pukotina u neprijateljevoj odbrani, i to je, relativno brzo, dovelo do slamanja cjelokupnog sistema neprijateljeve odbrane. Ipak, odbrambeni sistem ni u jednom trenutku nije bio za potcjenjivanje, a to je potvrdila jedanaestsatna žilava i oštra borba. Konačan ishod napada na neprijateljevu posadu bio je: 156 zarobljenih, među kojima i 2 oficira. Bilo je oko 40 poginulih i toliko ranjenih neprijateljevih vojnika.^[2] Zaplijenjeno je: 1 protivtenkovski top 37 mm sa 107 granata, 3 teška mitraljeza, 8 puškomitraljeza, 4 automata, 2 teška minobacača, 3 laka minobacača sa 190 mina, 300 ručnih bombi, 1 radio-stanica, 15 tovarnih konja, 134 puške i 120.000 metaka. U toku borbe neprijätelj je na 12. brigadu ispalio preko 1500 mina. Brigada je imala 82 borca izbačena iz stroja, od čega, 13 poginulih i 69 ranjenih. Među poginulima bio je komandant Stjepan Brkljačić Busa, a među ranjenim, zamjenik komandanta Brigade Borislav Mioljević, komandir 3. čete 2. bataljona Pero Pavković i komandir 3. čete, 3. bataljona Rudolf Kolak Smreka. U borbi je utrošeno 15000 metaka, 27 artiljerijskih granata, 31 mina za teške minobacače i 20 granata za top 28 mm.^[3] U borbi su se istakli svi vojni i politički rukovodioci Brigade, a posebno komandant 4. bataljona Stjepan Brkljačić Busa, komandir 3. čete, 2. bataljona Pero Pavković i komandir 3. čete, 3. bataljona Rudolf Kolak Smreka.

U izvještaju Štaba 12. divizije Štabu 1. korpusa od 22. septembra 1943. doslovno stoji: »Naša 12. brigada likvidirala je jedno od najjačih utvrđenja u Slavoniji sa 100 bunkera. Posle 11-časovne ogorčene borbe neprijatelj je savladan. I ovoga puta naša 12. brigada zadala je neprijatelju težak udarac«.⁶⁴¹ Nakon završene borbe neprijateljeve bunkere obišao je predstavnik Engleske vojne misije pri Štabu 1. korpusa, kapetan Oven. On je sa čuđenjen postavio pitanje komandantu Brigade Antoloviću: »Kako ste uspjeli da zauzmete 100 bunkera, a od naoružanja imate samo puške i mitraljeze«. Odgovoreno mu je da to pitanje treba postaviti borcima 12. slavonske brigade.^[4]

Na osiguranju prema Daruvaru, Podravskoj Slatini i Virovitici nalazila se 16. i 18. brigada, ali do borbe nije došlo jer neprijatelj nije intervenisao. Do kraja rata u Miokovićevu nije bilo neprijateljevih snaga, pa je u njemu bila smještena Komanda Virovitičkog vojnog područa, Okružni kotarski komitet KPH za Viroviticu, Narodni odbor i rukovodstvo omladinske organizacije i AFŽ-a, zatim, prva partizanska učiteljska i ekonomska škola i brojne društvene i pozadinske organizacije. U cjelini, Miokovićevo je bilo politički, vojnopozadinski i mobilizacijski centar za Bilo-goru i dio Podravine između Podravske Slatine i Virovitice.^[5] Oslobođenjem Miokovićeva, Bilo-gora je čvrsto povezana s oslobođenom teritorijom centralnog i zapadnog dijela Slavonije, čime je stvorena velika oslobođena teritorija koja je obuhvatala oko 6000 km², skoro polovinu ukupne površine Slavonije. Proširenjem oslobođene teritorije podstaknut je brži razvoj NOP-a u Moslavini i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Slavonija je, konačno, postala osnovna politička i materijalna baza za razvoj NOR-a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, čime su realizovani ciljevi vojne i političke strategije koje je formulisao Vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito.^[6]

Nakon oslobođenja Miokovićeva po naređenju Štaba 12. divizije, 12. brigada razmjestila se ovako: 1. bataljon u s. Macute, 2. u Kometniku, a 3. i 4. bataljon u Voćinu. Za vrijeme kratkotrajnog odmora u Brigadu je došlo preko 100 boraca dobrovoljaca iz istočne Slavonije, najviše iz sela Bobote. Tom prilikom u slavonske partizanske jedinice iz istočne Slavonije došlo je više stotina boraca. Za vrijeme kratkotrajnog odmora izvršene su neophodne kadrovske popune i nova postavljenja komandira četa i vodova. U Štabu 4. bataljona za komananta je postavljen Vlajko Gavrilović,^[7] do tada zamjenik komandanta bataljona, umjesto poginulog Stjepana Brkljačića. Za zamjenika komandanta bataljona postavljen je Alojz Puh, do tada komandir čete u 4. bataljonu.

^63?) Jedan od najmlađih boraca 4. bataljona Siniša Babič, nosio je u sebi lik svog komandanta punih 38 godina i napisao toplu priču o junaku Busi, kome je borba za slobodu bila milija od života.

^[2]) Iz neprijateljevih dokumenata vidi se da je prilikom proboja poginulo 100, a u Daruvar se izvuklo 109 neprijateljevih vojnika. Taj podatak ne može se prihvatiti kao objektivna istina, jer je u koliziji sa činjenicama koje su utvrđene na licu mjesta. Pretpostavka je da se oko 100 neprijateljevih vojnika razbježalo kućama, a komanda 4. gorskog zdruga prikazala ih je kao da su poginuli. Na mjestu proboja izbrojano je oko 30 neprijateljevih lješeva. Pored toga utvrđeno je da u Miokovićevu nije bilo oko 750 neprijateljevih vojnika, kako je to navedeno u zapovjesti 12. slavonske divizije i Štaba Brigade, nego - najviše oko 450-470. U izvještaju Komande 4. gorskog zdruga stoji: »Da su na Djulaves (Miokovićevo) napadale tri brigade, 12, 16. i 17. Posada iz Djulavesa bila je primorana da se probije«. Neprijatelj priznaje gubitke u mrtvim i ranjenim kao i gubitak naoružanja. Arhiv VII f. NOP-a k-892 reg. br. 13/21; f. NDH k-6 reg br. 1-34 k. 30 reg. br. 36-6/1 i 34-6/1.

⁶⁴°) Arhiv VII, k. 892 reg. br. 13/21, k. 842 reg. br. 22/1, k. 881 reg. br. 10/2.

^[3]) Arhiv VII, k-892-10/2, Zbornik..., Tom V, knjiga 3, dokument 2, str. 14, dokument 16, knj. 5 strana 59.

^[4]) Arhiv VII, k-881 reg. br. 10/2. Po sjećanju Ljube Mraovića, admirala u penziji. U protekla 4 mjeseca Englezi su spustili padobranima na Zvečevu 840 kg eksploziva, 9 protutenkovskih pušaka, 12 mitraljeza i diverzantski materijal, 2 američka protivtenkov- ska mitraljeza, 50 pari rublja, 15 uniformi i sanitetski materijal. Izvor; ARHIV VII, f. NOP-a, k-472 reg. br. 4-57/19 i k. 472 reg. br. 2/1-56/19.

Arhiv VII, f. NOP-a, k. 881 reg. br. 10/2.

^[6]) Zbornik . . ., Tom V, knj. 3, dok. br. 2, i knj. 5, dokum. 18.

u NOVJ od 1942. Bio je, borac, desetar, komandir voda i čete, zamjenik komandanta i komandant bataljona, načelnik štaba brigade i komandant brigade.

^[7]) Arhiv VII, f. NOP-a k-472-A reg. br. 1-62/49 i 1-50/19.