Jovan Kokot: DVANAESTA SLAVONSKA

Miokovićevo se nalazi na posljednjim istočnim padinama Bilo-gore, koje se spuštaju u Podravinu i leže na željezničkoj i drumskoj komunikaciji: Suho Polje - Daruvar - Banova Jaruga. Preko Miokovićeva Podravina je povezana sa zapadnom Slavonijom. Neprijatelj je dobro uočio značaj Miokovićeva kao saobraćajnog čvora i vododelnice preko koje se održava veza i kontrola saobraćaja. Miokovićevo je čvor koji spaja Bilo-goru sa Papukom na njegovom najužem dijelu.

U toku NOR-a neprijateljeva posada u Miokovićevu bila je velika smetnja za komuniciranje i održavanje veza između oslobođenih dijelova Slavonije i Bilo-gore.

U Miokovićevu je živjelo stanovništvo mješovitog sastava: pripadnici njemačke nacionalne manjine - folksdojčeri, Hrvati, nešto Mađara, a samo 5-6 porodica bile su srpske nacionalnosti. U toku NOR-a od 1941. porodica Kulić bila je maltretirana, hapšena i, napokon, protjerana u Viroviticu. U ljeto 1943. čitava porodica odlazi u partizane: majka Jovanka, ćerke Ljuba i Vera i najmlađi sin, 14-godišnji Dušan. Najmlađa ćerka, 18-togodišnja Nada, osuđena je na smrt od ustaškog prijekog suda u Slavonskoj Požegi i strijeljana 27. marta 1943. zajedno sa svojim vjerenikom Mirkom Sinekom zbog saradnje sa partizanskim pokretom.⁶³¹U Miokovićevu je bila razvijena trgovina i sitno zanatstvo, poznato prije rata po stočnim sajmovima. U toku NOR-a, u prvoj polovini 1942. Miokovićevo je napadao 1. slavonski partizanski odred tri puta veoma uspješno. Iako uporište nije bilo oslobođeno, neprijatelj je pretrpio osjetne gubitke, a dobijen je i vrijedan ratni plijen.⁶³²

U Miokovićevu se nalazila 2. bojna iz sastava 4. gorskog zdruga u Daruvaru. Zdrug je formacijski pripadao 1. gorskoj diviziji - »Ante Pavelić«, čiji se štab nalazio u Kutini. U uporištu se nalazilo, prema obavještajnim i informativnim podacima i njihovim dokumentima 450 neprijateljevih vojnika, naoružanih sa 8 teških mitraljeza, 35 puškomitraljeza, 2 teška minobacača i 7 minobacača kalibra 28 mm, 30 automata, 1 top 37 mm, a ostalo puške. Neprijateljeva odbrana bila je solidno organizovana i oslanjala se na kružnu odbranu postrojenu u tri linije sa 100 bunkera; minsko-eksplozivnim i žičanim preprekama, kao i precizno organizovanim vatrenim sistemom u kome je do detalja isplanirana minobacačka i mitraljeska vatra na čitavoj kružnoj osnovici. Svaki kvadratni metar zemljišta na prilazima, i u samom uporištu, bio je pokriven vatrenim sistemom. Bunkeri su bili povezani sistemom rovova i saobraćajnica za kretanje u normalnom položaju. U cjelini, neprijateljeva odbrana bila je veoma čvrsta, duboka i protivpješadijska, gdje su izvršeni obimni inžinjerijski i fortifikacijski radovi i minsko-eksplozivna zapriječavanja na prilazima uporištu. Čvor neprijateljeve odbrane nalazio se u centru Miokovićeva, oko katoličke crkve, željezničke stanice i bloka kuća gdje se nalazila i komanda uporišta. Miokovićevo je do tada bilo jedno od najjače utvrđenih uporišta i sa najvećim brojem bunkera koje su do tada napadale slavonske brigade.^[2]

borac za ujedinjenjejugoslovenskih zemalja sa Srbijom koje su bile pod austrijskom okupacijom. Poslije atentata na regenta Ferdinanda u Sarajevu, optužen je za veleizdaju i proveo je 6 godina na robiji u Staroj Gradiški. Poslije njegove smrti stanovnici općine Đulaves odužili su mu se na taj način što su ovome mjestu dali ime Miokovićevo. Za vrijeme NDH ustaške vlasti su Miokovićevu ponovo dali staro ime Đulaves.

⁶³Nada Kulić i Mirko Sinek sarađivali su sa sekretarom Kotarskog komiteta za Viroviticu, Vašom Vostrelom, od 1941. Kao naprednom omladincu, Sineku je preporučeno da prikuplja oružje i dostavlja povjerljive informacije. Ustaše su ga postavile za šefa Otkupne stanice u Miokovićevu, odakle je zajedno sa Nadom slao povjerljive informacije, oružje i municiju i drugu ratnu opremu. U avgustu 1943. otkriveni su oboje i uhapšeni. I pored mučenja, ustaše nisu uspjele da iznude njihovo priznanje. Poslije 9 mjeseci provedenih u zatvoru u Slavonskoj Požegi, Mirko i Nada su od ustaškog prijekog suda osuđeni na smrt strijeljanjem. Tri sata pred strijeljanje Nada Kulić je izrazila posljednju želju da se vjenča sa Mirkom Sinekom. Vjenčanju su prisustvovali zatvorenici, a dvojica osuđenih na smrt bili su im kumovi. Prema sjećanju Grge Andrije, člana Kotarskog komiteta Virovitica, Kamenka Markovića člana CK KPH, Jovanke, Ljube, Vere i Dušana Kulića. ⁶³²) Arhiv VII, k. 842 reg. br. 22/1.

U napadu na neprijateljevu posadu u Miokovićevu u prvoj fazi borbe učestvovala je 12. brigada sa tri bataljona i jednim bataljonom u rezervi. Brigada je bila ojačana jednom haubicom 100 mm, jednim topom 75 mm i 2 teška minobacača. Na osnovu procjene neprijateljevih snaga i organizacije odbrane, Štab Brigade ocjenio je da je težište i ključ neprijateljeve odbrane kod katoličke crkve i željezničke stanice. S obzirom na takvu procjenu, Štab Brigade orijentisao je glavne snage na pravcu s. Katinac - Miokovićevo. Prije početka napada izvršena je kratka artiljerijska i minobacačka priprema sa 15 artiljerijskih granata, a minobacači su ispalili 6 mina. Tako mršava artiljerijska priprema više je uzbunila, nego što je nanijela gubitke neprijateljevoj posadi. Napad je otpočeo 19. septembra 1943. u 2 sata noću. Borbeni znaci su bili: »Pas-Poglavnik«.

Prvi bataljon ojačan sa dvije čete 4. bataljona i topom 28 mm, napadao je s jugozapadne strane pravcem: s. Katinci - Miokovićevo i potokom »Rijeka«. Jedna četa 4. bataljona postavljena je sjeverno od druma i željezničke pruge na poljski put: Miokovićevo - Brđani sa zadatkom da spriječi proboj i bjekstvo neprijatelja na tom pravcu. Prije izbijanja Bataljona na polazni položaj za napad, neprijateljeva posada zaposjela je sve bunkere i rovove u očekivanju napada. U napadu na Miokovićevo nije postignuto iznenađenje. U toku približavanja prednjem kraju neprijateljeve odbrane, 1. bataljon se na svom lijevom krilu koristio koritom potoka »Rijeka«, izlomljenim reljefom zemljišta i blokovima kuća na desnom krilu. Prije izbijanja pred prvu liniju neprijateljeve odbrane, jedinice 1. bataljona zaustavljene su ranije planiranom minobacačkom vatrom, tako da je odmah ranjeno 7 boraca iz 1. čete. Do svanuća Bataljon nije uspio da probije prednji kraj odbrane i savlada žičane prepreke.

Upotrebom topa 28 mm i preciznim gađanjem vatrom iz teškog minobacača, kojom je upravljao Frane Kofler,^[3] oko 10 sati prije podne neprijateljeva odbrana je probijena, i borba se prenijela u unutrašnjost uporišta oko katoličke crkve, željezničke stanice i bloka utvrđenih zgrada, gdje se i nalazio čvor odbrane i komanda uporišta.

U organizaciji proboja neprijateljeve odbrane, pun doprinos dao je komandant Josip Antolović u organizaciji sistema vatrene podrške, grupisanju snaga i formiranju borbenog poretka. Na pravcu proboja u prvoj fazi borbe, upotrebljene su tri čete pod čijim pritiskom neprijatelj nije mogao da izdrži. U napadu na drugu liniju i čvor odbrane, uveden je u borbu 4. bataljon koji se nalazio u brigadnoj rezervi. Uvođenjem brigadne rezerve i pojačanjem udara prvog ešelona, odnos snaga se promjenio u korist Brigade. Tada je došlo i do kvalitetne promjene sa perspektivom da se, prodorom u centar Miokovićeva, naruši sistem neprijateljeve odbrane. Do 14 sati 20. septembra 1943. borba se vodila za svaki bunker, za svaki rov i za svaku zgradu, kada su do izražaja došli bombaši i puškomitraljesci. Među onima koji su se isticali, nalazili su se: Stojan Milinović Abisinac, komandir čete, Stojan Prodanović, komandir voda, Joco Šljubura, Dušan Krajinović, Dušan Sokolović, Marijan Biberović, Katica Živković, Sofija Vranešević, Vlado Maglajić, Radivoje Rončević i dr. Između 12 i 14 sati po žestini napada glavnih snaga Brigade i žilavoj odbrani neprijatelja, borba se približavala vrhuncu. Sa 3 čete u prvom ešelonu i 2 čete u drugom, Brigada je ispoljila nadmoćnost na pravcu koji je bio odlučujući za razbijanje neprijateljeve odbrane. U težnji da pojača udarnu snagu radi slamanja neprijateljeve odbrane, Štab 1. bataljona povukao je svoju četu koja se nalazila sjeverozapadno od željezničke pruge. Povlačenjem čete taj pravac ostao je otvoren, što je neprijatelj iskoristio. Oko 200 neprijateljevih vojnika iskoristili su svoju šansu, probili su se iz okruženja pravcem Miokovićeva-Cjepidlake, i izbjegli zarobljavanje.

U toku borbe 1. bataljon imao je 2 poginula i 20 ranjenih boraca.^[4]Drugi bataljon koji je napadao sa sjeverne strane pravcem: Cjepidlake - Miokovićevo, naišao je na neprobojnu odbranu, načičkanu bunkerima i ojačanu žičanim i minsko-eksplozivnim preprekama. Slično kao i na pravcu Katinac - Miokovićevo, neprijateljeva odbrana bila je čvrsta. Radi aktiviranja minskog polja koje se nalazilo ispred prve linije odbrane, 2. bataljon upotrebio je oko 10 grla krupne stoke (krava i volova), ali su se ona od mitraljeske i minobacačke vatre razbježala, tako da od toga nije bilo koristi. Neprijatelj se osjećao veoma sigurnim zbog velikog broja bunkera, rovova i saobraćajnica ojačanih minsko-eksplozivnim i žičanim preprekama. Napad bataljona bio je zaustavljen ispred prve linije odbrane, ranije pripremljenom zaprečnom vatrom minobacača, što mu je onemogućilo napad noću. Čitavu noć neprijatelj je držao bataljon ispred prednjeg kraja odbrane, ne dozvoljavajući mu ni najmanji pokret. Svi pokušaji boraca, komandira vodova i četa da probiju neprijateljevu odbranu, ostali su bez uspjeha. Neprijatelj je galamio, upućivao psovke borcima i u toku noći pjevao ustašku himnu i ustaške pjesme: »puška puca, a top riče, barut miriše ... «. U jurišima na neprijateljevu odbranu naročito se isticala 3. četa 2. bataljona pod komandom Pere Pavkoviča. U jutarnjim satima uz pomoć minobacačke vatre, četa je uspjela da probije prvu liniju neprijateljeve odbrane i zauzme vilu u vinogradima. Međutim, snažnim protivnapadom neprijatelja izbačena je iz vile i primorana da se povuče na polazne položaje. Uporni komandir Pavković, iako je bio ranjen, nije odustajao od svoje namjere. Još dva puta ponovio je napade na neprijateljevu odbrambenu tačku. Oko 13 sati četa je uspjela da se uklini u prednji kraj odbrane i ponovno zauzme vilu, glavnu otpornu tačku na lijevom krilu borbenog poretka 2. bataljona. Oko 14 sati neprijatelj je iznenadio 1. četu 2. bataljona, koja se nalazila na putu Cjepidlake - Miokovićevo i izvršio proboj u pravcu Brđana, Miletinca, Munije, Borove Kose i izvukao se u Daruvar. Štab Bataljona je brzo reagovao i organizovao gonjenje neprijatelja vatrom i pokretom, ali veći uspjeh nije postignut. Neprijatelj je uspjeo da se izvuče. Ipak, bataljon je uspjeo da zahvati začelje neprijateljevih snaga i zaplijeni protivtenkovski top 37 mm. U toku borbe bataljon je imao 9 poginulih i 20 ranjenih boraca.

Treći bataljon napadao je pravcem: Nova Krivaja - Miokovićevo, ali je zadržan snažnom minobacačkom vatrom ispred prednjeg kraja odbrane. Svi pokušaji bataljona da se još u toku noći probije neprijateljeva odbrana, ostali su bez uspjeha i sa većim brojem ranjenih boraca. Neprijatelj je uporno branio taj pravac jer je bio najkraći i direktno je ugrožavao čvor njegove odbrane. Posluga kod topa 75 mm, kojim je bataljon bio ojačan, nije izvršila zadatak. Gađala je neprecizno sa vatrenog položaja koji je bio udaljen. Posluga se odupirala da neposredno iza streljačkog stroja bataljona gađa neprijateljeve bunkere. Ustezala se zbog snažnih vatrenih udara neprijateljevih minobacača. Ono što nije uradila posluga topa 75 mm, učinio je komandir 3. čete, 3. bataljona Rudolf Kolak Smreka i komandir mitraljeskog voda Pero Jakovljević. Obojica su organizovali probijanje zidova na stambenim zgradama i, kroz otvore na zidu, izvršili direktan napad na neprijateljeve bunkere. U borbi su se istakli: komandir 3. čete, 3. bataljona Rudolf Kolak, Pero Jakovljević, komandir mitraljeskog voda i nišandžije kod teških mitraljeza: Pero Žarković, Rade Marković, Stanko Obradović, Blagoje Milinović i bolničarka Jula Stanivuković iz Voćina. Bataljon je imao 1 poginulog i 24 ranjena borca. Među ranjenim borcima bili su: Košta Rekić, komandir 2. voda, 2. čete i Dušan Prodanović, puškomitraljezac iz Dragovića.^[5] Poginuo je i sekretar bataljonskog komiteta SKOJ-a Karlo Ivančević.

[1] Miokovićevo je dobilo ime 1918. godine poslije ujedinjenja jugoslovenskih zemalja koje su bile pod austrijskom vlašću. Popularni lekar Dušan Mioković, poslije završenih studija u Beču, zaposlio se u opštinskom mjestu koje se zvalo Đulaves. Isticao se time što je besplatno liječio siromašne seljake i radnike, ali isto tako i kao istaknuti borac protiv austrougarske vladavine i nacionalnog ugnjetavanja. Bio je uporni

[2] Komandant neprijateljeve posade u Miokovićevu bio je Ivo Tutić Poljanić. Prije dolaska u Miokovićevo, bio je komandant posade u Siraču kod Daruvara, koju je u junu 1943. uništila 17. slavonska brigada. Tutić je bio lukav i neprijateljski raspoložen prema NOB-u, ali se kao član HSS vješto prikrivao kao simpatizer partizana. On je glavni krivac za smrt i ranjavanje boraca 17. brigade u Siraču, kao i za smrt i ranjavanje boraca 12. NOU brigade za vrijeme napada na Miokovićevo. Poslije bjekstva iz Miokovićeva, Pavelić mu je povjerio dužnost predsjednika Prijekog ratnog suda u Zagrebu. Prilikom oslobođenja Zagreba, Tutić je zarobljen, a potom od narodnog suda osuđen na 18 godina robije. Sud je uzeo u obzir činjenicu da mu je rođeni brat bio predratni komunista koji je poginuo u toku NOR-a. (Izjava i svjedočenje: Frane Koflera, Načelnika Štaba 12. slavonske diyizije, general-majora u penziji).

[3] u NOVJ od 1942. Bio je načelnik Štaba 12. slavonske divizije, ali je poznatiji kao specijalista za upravljanje minobacačkom vatrom. U napadu na Veliku, Sirač, Voćin i u oranzivi »Braun«, uspjevao je da bez nišanskih sprava i s improvizovane minobacačke podloge pogađa neprijateljeve ciljeve sa velikom preciznošću. General-major u penziji.

^[4]) Arhiv VII, k. 892 reg. br. 13/21, k. 30 reg. br. 36/6-1. o

[5] u NOVJ od 1942. Bio je borac, puškomitraljezac i komandir voda. Od 8 članova porodice, jedini je preživjeo ustaško klanje 1941. u s. Drago viču kod Pakraca.