U fronti okupljanja snaga kontrarevolucije   Stvarne pozicije ustaškog režima svodile su se od kraja 1944. uglavnom na malobrojne upravne i ustaške ustanove u pojedinim gradovima. Riječ je o području duboko zahvaćenom glavnim linijama fronti i ispresijecanom brojnim slobodnim teritorij ima NOP-a. Panika koja je zahvatila 'ustaške vrhove nakon oslobođenja Beograda, u listopadu 1944, privremeno je opala zbog stabilizacije fronte u Srijemu. U nastaloj situaciji glavna je zadaća ustaškog režima bila zadovoljavanje potreba njemačkih oružanih snaga. U vezi s tim treba razumijevati i reorganizaciju oružanih snaga NDH koja je započela krajem 1944. Ujedinjavanjem ustaške vojnice i domobranstva Pavelić je računao da će dobiti veću i privrženiju vojnu silu, koja bi mu poslužila za neku buduću akciju nakon povlačenja. Na ključna komandna mjesta postavljeni su visoki ustaški funkcionari, a računa se da su te snage početkom 1945. imale oko 150.000 vojnika. Tu je akciju pratila i pojačana ustaška propaganda -veličanja savezništva NDH s Trećim Reichom kao jedine perspektive opstanka ustaške države. Brzina odvijanja značajnih događaja, u prvom redu onih koji su dokazivali uspjeh borbe za međunarodno priznanje nove Jugoslavije, utjecala je da se u toj propagandi posebno inzistira na obrani »hrvatske države«, tj. NDH kao konačnog rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja. 110 U tu kampanju nisu se, međutim, uključile samo tzv. reprezentativne ustanove ustaškog režima, nego je konkretna podrška dana i iz vrhova katoličkog klera u Hrvatskoj. Nedvojbeno je da je Poslanica, koja je potkraj ožujka 1945. donesena na biskupskoj konferenciji u Zagrebu, inicirana iz ustaških vrhova. U tom dokumentu, koji je bio u prvom redu namijenjen međunarodnoj javnosti, grupa biskupa na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, usmjerila je oštricu protiv narodnooslobodilačkog pokreta kao opasnosti za »katoličku Hrvatsku« i hrvatski narod koji je »materijalistički komunizam«, kako se isticalo, »plebiscitarno odbio». Bilo je očito da se radi u prvom redu o političkoj akciji, koja je inzistirala na poistovećivanju interesa hrvatskog naroda s »tisućgodišnjom katoličkom tradicijom» bez koje je, prema Stepincu, njegova perspektiva nezamisliva.111 110 Opširnije Je l i ć - B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj., 278 i d. 111 »Hrvatski narod,« 25. III 1945; »Katolički list«, 29. III 1945; Je l i ć - B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj., 301-303. . Svakako je zanimljivije pitanje koliko se u tom momentu računalo na NDH kao na eventualni faktor šireg okupljanja snaga kontrarevolucije. Koliko je, naime, ustaško vodstvo moglo biti privlačno i za neke druge kontrarevolucionarne snage? Činjenica je da su od kraja 1944. uspostavljeni dodiri između ustaškog vodstva, crnogorskih separatista, Mihailovićevih četnika i slovenskih kvislinga. Ovom prigodom, dakako, u prvom redu pažnju privlače dodiri četničkih faktora s ustaškim vodstvom i nekim drugim faktorima u Zagrebu, poglavito sa HSS-om. Između crnogorskih separatista i ustaških vrhova postojale su veze od 1941. godine. One su u Zagrebu poglavito održavane preko publicista Savića M. Štedimlije, koji je ondje 1941. organizirao tzv. Crnogorski ured.1l2 Akcija na toj liniji osobito je pojačana nakon kapitulacije Italije. Tada je Sekula Drljević, vođa desničarsko-separatističke frakcije Crnogorske federalističke stranke, pojačao svoju akciju oko restauracije crnogorske države, tražeći pomoć od Nijemaca. Uspostavljeni su dodiri s njemačkim poslanstvom u Zagrebu preko Štedimlije, koji je prenio Drljevićeva gledišta. Drljević je tražio pomoć Nijemaca za, akciju separatista oko preuzimanja vlasti u Crnoj Gori, obećavajući da bi time bile poražene snage NOP-a.113 Istodobno su uspostavljene i veze s vladom NDH kako bi se i od nje dobila podrška i pomoć za tu akciju. Vlada NDH je pokazala interes, jer je ustaško vodstvo time dobivalo saveznika i nosioca koncepcije razbijanja Jugoslavije i stvaranja više zasebnih država na njenom tlu. Drljević se u proljeće 1944. nastanio u Zagrebu i u srpnju osnovao Crnogorsko državno vijeće kao privremenu vladu, sa zadaćom da bude nosilac daljnje akcije ostvarivanja ideje osnivanja crnogorske države. Njemačko poslanstvo u Zagrebu uputilo je Drljevića da se obrati Neubacheru, koji je bio nosilac projekta ujedinjavanja kontrarevolucionarnih snaga u Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji radi uspješnijeg suprotstavljanja NOP-u. Drljević, međutim, nije s te strane naišao na očekivanu podršku, što je značilo da treba još više intenzivirati akciju kod Nijemaca. Stoga je bio angažiran i bivši novinar iz Nikšića Dušan Krivokapić, koji je bio nastanjen u Berlinu, i na koga je Drljević računao u želji da se približi njemačkim političkim vrhovima.114 Također je s istom zadaćom upućen u Beč Štedimlija, koji je ondje radio pod okriljem Ministarstva vanjskih poslova NDH.115 Drljević je osobito bio zainteresiran da organizira vlastite oružane snage, pri čemu je mislio i na uključivanje crnogorskih četnika. U prosincu 1944. četnička grupacija u Crnoj Gori, pod komandom Pavla Đurišića, koja je imala oko 7000 ljudi, pripremala se zajedno s Nijemcima za povlačenje iz Crne Gore. Te su snage u povlačenju povećane na oko 8700 ljudi. Đurišić se sa svojom grupacijom povlačio preko istočne Bosne i u Trebavi se sastao s Mihailovićem. Mihailovićevoj sugestiji da se četničke snage vrate »u gerilu«, jer je to gledište Vrhovne komande, Đurišić je suprotstavio plan povlačenja na zapad, u Sloveniju, s ciljem da se ondje stvori zajednička fronta protiv snaga NOP-a. Dobivši podršku svojih pomoćnika, on je uspio kod četnika stvoriti raspoloženje za daljnje povlačenje, tj. protiv Mihailovićeve koncepcije. To je utjecalo i na stvaranje napetih odnosa s Mihailovićem. Istodobno je Đurišić uspostavio radio-vezu s Nedićem, izražavajući mu spremnost da s velikom grupacijom od oko 15.000 četnika i oko 1500 izbjeglica iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine dođe u Sloveniju. Njegov prijedlog je naišao na. zdušnu podršku Ljotića i Đujića, koji su se zauzeli kod Nijemaca da se omogući dolazak četničkoj grupaciji u Sloveniju. Ljotić je, ujedno, preko svog posebnog emisara pokušavao pridobiti i Mihailovića da i on sa svojim snagama dođe u Sloveniju. Međutim, to nije uspjelo, a Đurišić je nastavio kretanje prema zapadu. Pridružio mu se i Baćović s grupacijom hercegovačkih četnika i Romanijskim korpusom. Zbog razlaza s Mihailovićem Đurišić je nastavio dodire s Drljevićevim predstavnicima, zainteresiran u prvom redu za prijelaz četnika preko NDH. U pregovorima do kojih je došlo s Drljevićevim predstavnicima u Doboju, po svoj prilici početkom ožujka 1945, Đurišić je pristao da sklopi sporazumm. U Zagrebu su se 16. ožujka sastali s Drljevićem Đurišićevi delegati Bećir Tomović, Milan Piletić, Dušan S. Pavlović i Vukosav Drljević. Sačuvani zapisnik tog sastanka sadrži tekst sporazuma koji je tom prilikom uglavljen. On glasi: » 1) Crnogorska vojska koja se sada nalazi pod komandom oficira Crnogoraca na području Nezavisne Države Hrvatske u buduće će se zvati Crnogorska Narodna vojska i priznaje se vojskom Crnogorske Narodne Organizacije; kojoj je cilj borba za uspostavu slobodne Crnogorske Države. 2) Crnogorsko Državno Vijeće, koje je vrhovna vlast Crnogoraca u emigraciji, Crnogorska Narodna vojska priznaje svojom vrhovnom vlašću, a predsjednika Vijeća i vođu Crnogorske Narodne Organizacije, dr Sekulu Drljevića svojim vrhovnim komandantom i obavezuje se pokoravati se njegovim naredbama. 3) Crnogorska Narodna Vojska obavezuje se položiti pod drom Drljevićem ili njegovim izaslanikom zakletvu koju polažu svi članovi Crnogorske Narodne Organizacije, tj. zakletvu vjernosti Crnoj Gori i borbi za uspostavu samostalne Crnogorske Države. 4) Sve odredbe ovoga zapisnika stupaju na snagu danom njegovog pravljenja i podpisa prisutnih«.117 112 Na intervenciju talijanskih predstavnika u Zagrebu, u siječnju 1942., Crnogorci su se trebali obraćati samo njima, jer se spomenuti ured nije mogao smatrati njihovim »zakonitim predstavništvom«. (AVII, NDH, kut. 77, br. reg. 23/4, obavijest MVP NDH, 7. I 1942). 113 P a j o v i ć, n. dj.,A51 i d. 114 Opširnije P a j o v i ć, n. dj. 536 i d. 115 Ustaše i Treći raich, II. n. dj., 243 i d. 116 P a j o v i ć, n. dj., 534-540. 117 U zapisniku se navodi da mu se prilaže Đurišićeva punomoć, a zatim slijede potpisi. (AH, NDH MVP, kut. 2). Prema tom sporazumu, Đurišić je postao operativni komandant Crnogorske vojske, koji dalje zapovijedi izdaje u ime Drljevića. Drljević je poduzeo kod vlasti NDH mjere za prihvaćanje ranjenika i bolesnika, kojih je potom oko 2700 prebačeno preko Save i smješteno u Staroj Gradiški. S druge strane, i Mihailović je poduzeo akciju, ocjenjujući Đurišićev postupak kao »čistu izdaju« izvršenu u korist Drljevića. Svakako je Drljeviću i bio jedan od glavnih ciljeva da se postignutim sporazumom pridonese razbijanju Mihailovićeve četničke organizacije. Međutim, Đurišić nije ostao ravnodušan na Mihailovićevu optužbu, pa je krenuo drugim pravcem, desnom obalom Save prema Motajici i Lijevča polju. Drljević je taj njegov postupak okvalificirao kao prekršaj sporazuma, obavijestivši o tome i ustaško. vodstvo. Tako su ustaške i domobranske jedinice iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju, 4. travnja 1945, i u trodnevnim borbama ih razbile. Tome je pridonijela i Drljevićeva propaganda preko vlastitih emisara, tako da je jedan broj četnika prišao na njegovu stranu, a glavninu je zahvatila demoralizacija i rasulo. Četnici koji su se predali smješteni su u Staroj Gradiški. Od njih je Drljević formirao tri brigade Crnogorske narodne vojske, koje su potom prebačene na područje oko Karlovca, gdje su bile raspoređene pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Odatle su se četnici tajedno s ustašama povlačili prema Austriji. Nakon razbijanja na Lijevča polju, Đurišić je pokušao da se s manjom četničkom grupacijom probije prema Bihaću, ali to nije uspio zbog jedinica NOVJ. Budući da je od Drljevića dobio uvjeravanja da će ga prihvatiti, Đurišić se sa svojom jedinicom uputio u Staru Gradišku i predao. Ondje su ih ustaše razoružali. Đurišić i njegova grupa odvedeni su u Jasenovac gdje su pogubIjeni.118 118 P a j o v i ć, n. dj. 539-549. U travnju 1945. došli su u Zagreb Mihailovićevi emisari sa zadaćom da uspostave dodir s Mačekom ili nekim od članova rukovodstva HSS-a. Dodiri, koji su bili uspostavljeni u toku 1943, pokazali su da postoje vidljive razlike u gledištima i određene rezerve predstavnika vodećeg kruga HSS-a prema prijedlozima danim u ime četničkog vodstva. Ipak to nisu bili presudni razlozi za prekid dodira, nego je na to utjecalo hapšenje Mihailovićevih emisara u Zagrebu. Mihailović je bio i dalje zainteresiran za uspostavu što neposrednijih dodira, po mogućnosti i samim Mačekom. To je bilo i shvatljivo s obzirom na koncepciju stvaranja JVO i ispitivanje mogućnosti oko uključivanja domo-branskih jedinica. Mihailović je računao da će taj dodir biti lakši nakon četničkog kongresa u selu Ba, krajem siječnja 1944, koji je u svojoj rezoluciji izrazio načelo o federativnom uređenju buduće jugoslavenske države.119 To je bilo i mišljenje generala Svetomira Đukića, kojega je Mihailović imenovao za komandanta »sjevernih pokrajina«, i koji je na neki način trebao zamijeniti uhapšenog Žarka Todorovića. Đukić je u veljači 1944. obavijestio Mihailovića da »najviđeniji Hrvati u Beogradu« polažu u njega »velike nade«. Javljao je da je »uhvaćena veza sa Mačekom« i da je uspio pribaviti »pismene uslove koji su za polaznu tačku povoljni«. Prema njegovom mišljenju, sve su to bili povoljni rezultati rezolucije iz Ba.120 Iz svih navedenih podataka moglo bi se, dakle, zaključiti da je inicijativa za međusobne dodire dolazila od Mihailovića. On je svakako mogao biti zainteresiran za konkretniji dogovor i poduzimanje određene akcije, posebno nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a, s ciljem da se četnički pokret predstavi kao matična snaga oko koje se okupljaju prosaveznički orijentirane građanske snage Jugoslavije. Raspoloživa dokumentacija ne potvrđuje Đukićeve podatke. Prema podatku koji donosi Maček u svojim memoarima, Mihailović mu je uoči ljeta 1944. poslao pismo u kojemu ga upoznaje s planom »prema kojem bi tri nezavisne vojske (srpska, hrvatska i slovenska), koje bi dobile iste povlastice, bile stvorene zajedno da se bore protiv komunista«. Maček zaključuje da je »na žalost« Mihailovićev prijedlog »došao prekasno«, jer su se zapadne demokracije »odlučno izjasnile u Titovu korist«.121 Kako se vidi, inicijative su od četnika dolazile, ali su zbog različitih okolnosti ostajale na pokušajima. To su potvrđivale i određene inicijative na terenu. 122 119 T o m a s e v i c h, n. dj., 355-361; Knjiga o Draži, sv. II, n. dj., 10-15. 120 Zbornik dokumenata NOR-a, XIVl3, 427, radiogram 23. II 1944. U njemu Đukić još navodi ovo: »Maček želi da domobranstvom komanduje general Marić, koji će biti pod Vašom vrhovnom komandom ( . . .)«. 121 V l a d k o M a č e k, In the Struggle for Freedom, New York 1957,252. Maček navodi da je Mihailovićev emisar trebao osobno njemu predati pismo, ali kako to nije bilo moguće, pismo je prepisao Ljudevit Tomašić i uspio mu ga prokriumčariti. 122 U drugoj polovici kolovoza 1943. u Tepljuhu su se sastali četnički predstavnici i predstavnici HSS-a iz Drniške i Prominske krajine. Prema riječima Nikanora Kalika, koji je o tome poslao Đujiću izvještaj, 24. VIlI 1943 »utvrđeno je da pretstavnici HSS u ovim krajevima odmah zatraže uputstvo od svoga vodstva i odmah i u najkraćem vremenu sa odgovorom i svojem stanovištu upoznaju četničku komandu Dinarske oblasti da se sve učini da se sa jedne i druge strane stvara snošljivo stanje, izbjegavaju sukobi i na taj način omogući čestitim Hrvatima da mogu svoju saradnju povezati sa Srbima«. (NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 7, 992). U pismu jednom svom pouzdaniku u Splitu, 8. VIlI 1944, Đujić se žalio da je i »pored najbolje volje sa naše strane i našeg prošlogodišnjeg nastojanja, mačekovci do sada nisu našli za potrebno da udu u saradnju sa nama. Takav njihov stav škodio je njima samima kao i našoj opštoj stvari«. (AIHRPH, NG, kut. 424, f. 6). U spomenutom pismu, koje je po svoj prilici u isto vrijeme uputio Stevo Kosanović iz Like Jevdeviću, navodi se da je jedna od glavnih zadaća »hvatanje veza sa prvacima HSS«. (AVII, ČA, kut. 157, br. reg. 56/4). Raspoloživi podaci govore da su se u Zagrebu u travnju 1945., kao Mihailovićevi emisari, našli Svetomir Đukić, Vladimir Predavec, Ranko Brašić, Žika Andrić i Matija Parac. Oni su bili zainteresirani za što neposrednije dodire s Mačekom, ali je činjenica da su se zapravo sastali s Pavelićem. Nastojanja da se dođe do Mačeka vodila su neposrednim dodirima s Pavelićem i ustaškim vodstvom. Ti dodiri pokazuju da je Pavelić težio sebe postaviti u prvi plan kada je riječ o ispitivanju mogućnosti šireg organiziranja snaga kontrarevolucije. Na prijedloge i planove koji su bili namijenjeni Mačeku, on je odgovarao vlastitim inicijativama i prijedlozima. To, međutim, ne znači da Mihailovićevi emisari nisu bili zainteresirani i za dodir i određene dogovore s ustaškim vodstvom. Borba za uništenje NOP-a bila je zajednički cilj, koji je jednako respektirala i jedna i druga strana. U završnici rata taj cilj je mogao još više utjecati na pokušaje oko međusobnog približavanja. Po svoj prilici su Brašić i Andrić već nešto prije održavali dodire na toj liniji.123 Sastanak koji je Đukić imao s Pavelićem pokazuje da je četničko vodstvo izrazilo posebne zahtjeve, koji su se poglavito odnosili na pružanje pomoći četnicima.124 Na osnovi jednog drugog izvora vidi se da su se s Pavelićem posebno sastali Predavec i Parac. Predavec je bio sin bivšeg potpredsjednika HSS-a Josipa Predavca. Živio je u Beogradu i priključio se četničkom pokretu došavši u Mihailovićev štab. U svojoj »Prvoj poruci Hrvatima«, vjerojatno krajem 1944, apelirao je na uključivanje Hrvata u JVO, zagovarajući Mihailovića kao njenog Vođu.125 Predavec je sudjelovao na kongresu u selu Ba, pa otuda i netočno mišljenje ponegdje u literaturi da se njega može smatrati predstavnikom HSS-a. Činjenica je da je i samo četničko vodstvo konstatiralo da su na kongresu u Ba bile" zastupljene »sve političke stranke u zemlji (...) sa izuzetkom Hrvatske Seljačke Stranke - sa kojom usled specijalnog stanja u zemlji, nije mogao biti uspostavljen potpun dodir .126 Parca je u činu generala Mihailović u prosincu 1944. imenovao za komandanta »Hrvatske vojske« u sklopu JVO.127 123 Usp. T o m a s e v i c h, n. dj., 399-400. Mihailović je Brašića upućivao u Zagreb prvenstveno radi dodira s Mačekom. Na suđenju je Mihailović izjavio da mu se Brašić nudio za uspostavu tih dodira te ga je on poslao jer je bio jako zainteresiran da »uhvati vezu sa Mačekovcima i da tu vezu obnovi«, jer ju je izgubio dolaskom u Bosnu u jesen 1944. Mihailović misli da je Brašić trebao zapravo uspostaviti vezu s Košutićem. Navodi da gaje Brašić obavijestio »da je uhvatio vezu sa mačekovcima, da su veoma neodređeni, da traže da se od strane Centralnog nacionalnog komiteta upute pretstavnici na razgovor i da traže još da budu Srbijanci, a da ne budu iz drugih krajeva«. Brašić je više puta dolazio u Zagreb u njemačkoj uniformi. Po svoj prilici se sastao i sa Stepincem. Mihailović inače negira da je uputio pismo Stepincu. (Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom. Stenografske beleške i dokumenta sa suđenja Dragoljubu Draži Mihailoviću, Beograd 1946, 287-294). U Zborniku dokumenata NOR-a XIV/4, 989-990, objavljen je tekst Mihailovićeva pisma Stepincu, datiranog 15. IV 1945. Da je Brašić neposredno kontaktirao s ustaškim krugovima svjedoči podatak Eriha Lisaka, glavnog ravnatelja RAVSIGUR-a, koji mu je izdao osobnu iskaznicu i dokument, »da bi vlasti išle njemu na ruku«. (Sudenje Lisaku, Stepincu, Saliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima, Zagreb1946, 533). 124 Na osnovi raspoloživih izvora T o m a s e v i c h ovim riječima rezimira te dodire: »Đukić je praćen Predavecem, te Brašićem i Andrićem, imao dva sastanka s Pavelićem, 17. i 22. aprila. Na njima je tražio slijedeće: oslobađanje četničke bolnice i onih koji su bili u njoj, a koje su ustaše zarobili na planini Vučjak; puštanje 1.200 srpskih civilnih lica koje su ustaše zarobili i držali u Samcu; lijekove, municiju i hranu za četnike te slobodan prolaz četničkih trupa kroz NDH na putu u Sloveniju (ali bez Mihailovića koji će ostati u planinama). Ovaj posljednji zahtjev, slobodan prolaz preko teritorija NDH, očito je trebao zavesti ustaške vlasti (a još više jedinice Jugoslavenske armije, čiji su obavještajni izvori u Zagrebu sigurno radili efikasno) da pomisle kako Mihailović namjerava poslati svoje snage u Sloveniju, a ne u Srbiju«. (N. dj., 400). 125 AVII, NDH, kut. 178, br. reg. 43/2. Mihailović je 1. prosinca izdao letak »Braćo Hrvati!« u kojemu poziva hrvatsko stanovništvo da stupa u »slobodne hrvatske odrede« koji se nalaze u sastavu JVO, a u cilju zajedničke borbe protiv NOP-a. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/4, 435-437). Po svoj prilici u ljeto 1944. objavljena je brošura »Ravna Gora - uskrsnuće nove Jugoslavije«, koju su Hrvati-Ravnogorci« namijenili »braći u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj". U njoj su objavljeni, među ostalim, Mihailovićevi proglasi »Hrvatskom narodu« i »Hrvatskim domobranima, oficirima, podoficirima, kaplarima i redovima«. 126 AIHRPH, NG, kut. 425, Bilten br. 16 Direkcije za informativnu službu. 127 T o m a s e v i c h, n. dj., 392; AIHRPH, OS-9/911, izvještaj obavještajne službe NOP-a iz Zagreba, 18. IV 1945. P r e d r a g D. I v a n o v i ć, Ko su Ljotićevci?, Chicago 1954, 121, navodi podatak da je Parčeva »hrvatska armija«imala oko 130 ljudi. U spomenutom proglasu »Braćo Hrvati!«, 1. XII 1944, pored Parca Mihailović navodi i generala Dragutina Kuzmića, kao jednog od glavnih organizatora »slobodnih hrvatskih odreda«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/4, 437). Dok je Parac bio zadužen za »područje uže Hrvatske«, Kuzmić je trebao raditi na području Bosne i Hercegovine. Kuzmić se kao general Jugoslavenske vojske nalazio u njemačkom zarobljeništvu -do ljeta 1944, kada se vratio u Kragujevac i odazvao Mihailovićevu pozivu uključivši se u akciju četničkog pokreta. Za Parca, međutim, nema konkretnijih podataka, pa se prema nekim indicijama može pretpostaviti da su Kuzniić i Parac jedna osoba. Predavec i Parac su namjeravali u prvom redu da se sastanu s Mačekom. Akcija je bila organizirana posredstvom župana u Slav. Brodu Dragana Urumovića. Cilj im je bio da Mačeka upoznaju sa širim vojno-političkim planom na kojemu bi trebalo zajednički poraditi. Riječ je zapravo o pokušaju okupljanja svih kontrarevolucionarnih snaga u zemlji radi organiziranog otpora snagama NOP-a, kako bi se izazvala pažnja i naklonost zapadnih saveznika. Treba ukazati na određenu istovetnost ideja tog plana s idejama što ih je u Mihailovićevu štabu iznio šef američke vojne misije Mac Dowell. Prema raspoloživim podacima, riječ je o mogućnosti stvaranja jednog »zajedničkog političkog tijela« što bi ga činili Slovenski narodni odbor, vodstvo HSS-a i četnički Centralni nacionalni komitet, koje bi tijelo bilo predstavnik »jednog ne komunističkog otpora«. Ono bi povlačenjem na zapad, na području Slovenije, došlo u vezu sa američkom armijom od koje bi se tražila »intervencija za prekid građanskog rata u Jugoslaviji«.128 Međutim, Predavec i Parac nisu došli u dodir s Mačekom nego su odvedeni Paveliću. Spomenuti plan s kojim su Mihailovićevi emisari trebali upoznati Mačeka, a koji je bio sadržanu posebnom memorandumu, predan je zapravo Paveliću.129 Pavelić je, prema nekim podacima, bio spreman da se uključi u takav plan, što može navoditi na zaključak i o interesu za dodir sa zapadnim. saveznicima. To potvrđuje i konkretna akcija početkom svibnja, kada je Pavelićev emisar Vjekoslav Vrančić poslan iz Zagreba avionom da preda memorandum vlade NDH feldmaršalu Alexanderu. 130 128 Pukovnik Robert Mac Dowell je došao u Mihailovićev štab u blizini Čačka krajem kolovoza 1944. sa još deset članova misije. Tražio je od Mihailovića da mu, među ostalim, omogući i vezu s Nijemcima, što je dovelo početkom rujna do njegova sastanka sa Neubacherovim opunomoćenikom. (Opširnije M i l o v a n o v i ć, n. dj., »Slom«, 149-157). 129 Prema podatku Mehmeda Alajbegovića, tada ministra vanjskih poslova NDH, on je osobno čuo od Pavelića da je ovaj razgovarao s četničkim predstavnicima. (J e l i ć - B u t i ć , Ustaše i NDH n. dj., 306). Jedna verzija teksta memoranduma je objavljena u: Suđenje Lisaku, Stepincu, Saliću i družini, n. dj., 49-52. U Zborniku dokumenata NOR-a XIV/4, 1011-1015, objavljena je verzija jednog memoranduma upućenog Mačeku, a koji je datiran 27. IV 1945. u Zagrebu. M i l o v a n o v i ć, n. dj., Slom, 318-319, navodi da je memorandum napisao Predavec. Taj tekst je u mnogočemu sličan spomenutom memorandumu. 130 J e l i ć - B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj., 307-308. ' Pavelić je na kraju dopustio da se spomenuti dokument koji je dobio od Predavca dostavi i Mačeku.l3l Prema nekim podacima, taj je memorandum mogao doći do Mačeka i posredstvom biskupa Rožmana, kojemu je primjerak dokumenta Predavec uručio kada je došao u Ljubljanu i susreo se s njim. Iz toga proizlazi zaključak da se zapravo ne radi o memorandumu predstavnika slovenske kontrarevolucije, koji su oni uručili Paveliću, kalo se inače u povijesnoj literaturi navodi. Ostaje, dakako, za daljnju detaljniju analizu pitanje konkretnog odnosa slovenskih kontrarevolucionarnih krugova prema tom dokumentu, tj. da li je u vezi s tim došlo i do nekih promjena u njegovu sadržaju. Činjenica je da su ti krugovi održavali u to vrijeme dodire sa ustaškim vrhovima, a također su nastojali uspostaviti dodir s Mačekom.132 Prema raspoloživim podacima, Maček osobno nije pokazao interes za razgovore s četničkim predstavnicima, s motivacijom »da se još uvijek nalazi u internaciji«.133 On je u stvari bio ponajviše zainteresiran da što prije napusti Zagreb i ode u inozemstvo što je i učinio 6. svibnja 1945. Isti dan je to uradio i Pavelić. 131 Prema podatku Ilije Jukića, Pavelić se najprije protivio dodiru Predavca s Mačekom, ali je zatim pristao. (I l i j a Ju k ić, Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda, London 1965, 162). 132 B o r i s M l a k ar, »Ustaši in slovenska protirevolucija,« Borec 5/1984, 361 i d. 133 AIHRPH, F 20, sn 122, izjava Branka Figurića, funkcionara ustaške policije u Zagrebu . Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument