Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
Politička
kampanja protiv NOP-a kao posljednje oružje Kao jedan od nosilaca kontrarevolucije četnički pokret
je doživio potpun slom u sukobu s narodnooslobodilačkim pokretom. Nastavši
s tendencijom da bude nosilac pokreta otpora protiv okupacionih sila u poraženoj
i raskomadanoj Kraljevini Jugoslaviji, taj se pokret ubrzano ispoljavao kao
nosilac idejnog i političkog programa na
kojemu se nije mogao zasnivati nacionalno oslobodilački pokret. Budući
da je suprotstavljao programskim koncepcijama drugih kvislinških snaga u zemlji
- u prvom redu velikohrvatskoj koncepciji ustaša i njenoj konkretnoj primjeni u
stvaranju NDH - svoj velikosrpski program, ubrzo se pokazalo da organiziranje
akcije na njegovoj realizaciji ne može biti privlačno u širim razmjerima.
Zbog toga su bile neostvarive i težnje da se taj pokret organizira i djeluje
kao. vojna snaga emigrantske vlade pod imenom Jugoslavenske vojske u otadžbini.
Iako se vodstvo četničkog pokreta nastojalo predstavljati kao nosilac takve sile, kojoj je glavna zadaća da vodi
oslobodilačku borbu protiv okupatora, njega je svakodnevna zbilja sve više
demantirala zbog paradoksalnog statusa u koji je zapao četnički pokret. Pojava
i konstantno jačanje narodnooslobodilačkog pokreta, kojemu je organizator i
predvodnik bila KPJ, utjecali su da četnički pokret prvenstveno u njemu
spoznaje svog glavnog protivnika. Idejno-politički i klasni razlozi bili su
osnovno polazište za etnički pokret u odbacivanju mogućnosti suradnje s NOP-om
protiv okupatora kao zajedničkog neprijatelja. Ta činjenica, kao i spoznaja da nacionalno-oslobodilačka
dimenzija jugoslavenske socijalističke revolucije postaje sve privlačnija i snažnija poluga u procesu opredjeljivanja
naroda, utjecali su da je četnički pokret pribjegao stvaranju savezništva
sa snagama okupatora. Kada je riječ o Hrvatskoj, treba u prvom redu voditi računa o činjenici
da je uspostava ustaškog režima, označenog proglašenjem NDH, a uz pomoć
glavnih okupacionih sila, bio faktor koji će posebno utjecati na stvaranje i
organiziranje četničkih elemenata i grupacija. U idejno-političkom pogledu
bio je to zapravo nastavak sukoba unutar građanskih snaga iz predratnog razdoblja.
Taj sukob je pretkazivao ulazak u fazu žestokog obračuna, ali je daljnji razvoj
rata ukazivao i na druge momente. Riječ je o tome da će pojava i konstantno jačanje
narodnooslobodilačkog pokreta biti presudni faktor koji će u mnogočemu
utjecati na taktiku u držanju sučeljenih snaga unutar kontrarevolucije.
U Hrvatskoj će to vidljivo doći do izražaja u odnosima između četničkog
pokreta i ustaškog režima. Pokazat će se, naime - kao i u cijeloj zemlji -da
su NOP i revolucija bili onaj faktor protiv kojeg su se u mnogočemu poistovećivali
interesi i ciljevi snage kontrarevolucije utječući ujedno i na karakter
njihovih međusobnih odnosa, tj. stupanj sukobljenosti i isključivosti. Dakako
da usko povezano s tim treba sagledavati i ulogu okupacionih sila. Politička kampanja protiv NOP-a ispoljavala se kao jedna od bitnih komponenata
vojno-političke djelatnosti četničkog pokreta. Ona se izražavala u brojnim i
različitim oblicima organizacionog i propagandnog karaktera. S razvojem
rata zapravo se sve više ispoljavala kao svojevrstan pokazatelj stvarnih mogućnosti
i utjecaja četničkog pokreta. Postajala je, naime, sve neophodnija zamjena za
slabljenje stvarnih pozicija četnika. Uočavanje njene funkcije i sadržaja
omogućuje istodobno spoznavanje sve veće nemoći četničkog pokreta u odnosu
na sve dominantniju poziciju NOP-a. Kada vidljivo oslabljene pozicije četničkog pokreta od jeseni 1943. doživ-ljavaju
sve veće potrese, i zbog značajnih promjena u kvalifikaciji tog pokreta od
strane Saveznika, u prvom redu Velike Britanije, pod čijim su okriljem bili
kralj i emigrantska vlada - znatno veća pažnja je bila posvećena utemeljenju pojedinih organizacionih
oblika. Na pojedinim područjima poduzimaju se dosta intenzivne akcije
oko organiziranja stanovništva u pojedine organizacije, preko kojih se teži
uspostaviti što potpuf1iji politički nadzor i organizirati što dinamičnija
politička kampanja protiv NOP-a. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da se ta
akcija pokušala što šire organizirati na području Dinarske četničke
oblasti. U svibnju 1944. osnovan je
Nacionalno-prosvjetni odbor Dinarske četničke divizije, koji je, među
ostalim, trebao raditi na organiziranju »prikupljanja građe antikomunističke propagande«
i »obavještajne službe o Srbima koji su u partizanskim redovima«134
U srpnju je uslijedilo osnivanje Oblasnog nacionalno-prosvjetnog odbora, tj. za
čitavu Dinarsku četničku oblast.135 Sredinom kolovoza održana i u
Kosovu konferencija učitelja i profesora. Cilj je četničkog
rukovodstva bio da se što više angažiraju
prosvjetni radnici u političkoj akciji pod parolom da su »dužni da
svoj glas dadu na odbranu srpstva i svetosavlja«, te da se od njih »kao
nacionalnih radnika očekuje, da će kao takovi odobriti ne samo nacionalni rad
Dinarske četničke oblasti, nego i odobriti sadašnju četničku borbu, koja se
vodj protiv komunizma«. Skup je, međutim, pokazao da među prosvjetnim
radnicima vlada vidljiva odbojnost prema četnicima i njihovoj akciji, u koju se
veoma mali broj uključio.136
Nacionalno-prosvjetni odbor je u organizaciji četničke propagande preuzeo i
zadaću pokretanja i izdavanja listova.137 134 AH, ČA, kut. 1, Zapisnik sednice za osnivanje Nacionalno-prosvetnog odbora Dinarske divizije
održane u Kosovu 20. V 1944. 135
AIHRPH, NG,
kUt.
424,
L2,
Đujićeva
»naredba
pov.
br.
9«,
12.
Nil
1944. 136 Zbog odlučnog suprotstavljanja takvim tendencijama
izraženim na konferenciji i odbijanja da potpišu rezoluciju, četnici su
uhapsili učiteljice Ilku Popović, Danicu Popović i Kseniju Govedaricu, koje
su inače bile suradnice NOP-a, i ubili ih. (Usp. Za slobodu - Učitelji,
nastavnici iprofesori Hrvatske poginuli u narodnooslobodilačkom ratu, uredio
T o m o Ž a l a c, Zagreb 1955,51-52 i 122-123). 137 Na sjednici Nacionalno-prosvjetnog odbora, 9. IX 1944, zaključeno je da se intenzivira rad na izdavanju
četničkih listova. (AH, CA, kut. 1, zapisnik sjednice). Osim već konstatiranih u toku 1943-1944.
izlazio je u Hrvatskoj povremeno veći broj listova, od kojih navodimo: »Četnik«,
»Glas srpstva«, »Dinarski glasnik«, »Naša vera«, »Jadranski glasnik«, »Glas Tromeđe«, »Dinarski
četnik«, »Vidovdan«, »Glas nove omladine«, »Naša uzdanica«, »Naša
Bukovica«, »Glas Bukovice i Ravnih kotara«, »Srbobran«, »Naša Lika«, »Glas
naše Like«, »Ličko planinski četnik«, »Srpski četnik«, »Krajina u krvi«.
Ti listovi su se poglavito pojavljivali u nekoliko brojeva, ponekad kao leci u
povodu nekog događaja, umnožavani na ciklostilu, a češće pisani i, rukom. Istodobno je poduzeta i akcija političkog angažiranja pravoslavnog svećenstva.
Četničko rukovodstvo nije nailazilo u redovima svećenstva na željnu podršku,
iako je jedan broj svećenika prišao četnicima. Krajem listopada 1943. u Bjelini
je održana konferencija pravoslavnih svećenika sjeverne Dalmacije, na kojoj su
se izjasnili za podršku NOP-u. Tom prilikom je donesen proglas u kojemu
pravoslavni svećenici protestiraju protiv zločina »izvršenih od strane bezdušnog
fašističkog okupatora i njegovih slugu ustaša i četnika«. U proglasu se
posebno osuđuje »izdajnički rad jugoslavenske izbjegličke 'vlade' u Londonu,
koja preko svoga ministra Draže Mihailovića organizuje četničke bande koje,
u zajednici sa najvećim neprijateljem našeg
naroda Nijemcima, vode borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske«. 138
U odgovoru koji je uslijedio na taj proglas u ime »sveštenika u četničkim
redovima«, poručuje se svećenicima i~ sjeverne Dalmacije da narodnooslobodilačku
borbu vodi »hrvatska partizanska vojska« radi uništenja srpskog naroda. 139
U daljnjoj akciji posebno se značenje pridavalo »skupštini
srpsko-pravoslavnog sveštenstva sa Tromeđe«, održanoj krajem kolovoza 1944.
li Kosovu, Trebao je to biti skup predstavnika svećenstva s područja
Dalmacije, Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne. Mnogi pozvani svećenici nisu
se, međutim, odazvali. Zbog toga, navođenje 35 imena svećenika kao
potpisnika Izjave koju su prisutni objavili na konferenciji, ne odražava pravo stanje,
nego je svojevrsni falsifikat. 140
Izjava izražava podršku četničkom pokretu i sadrži apele na »pravoslavnu
javnost«, od kojih se, među ostalim, ističe: »U današnjim tragičnim danima
kad se postavlja pitanje biti ili ne biti za srpski narod, nema mesta
nikakvoj partiskoj opredeljenosti ili delatnosti. Danas je potrebno
da se prikupe sve naše snage na spasavanju Srpstva. Zato apelujemo na srpski
narod da odbaci od sebe sve lične partiske nesuglasice i svaku podvojenost, da
se međusobno izmiri i na taj način postigne jedinstvo duha i misli, kako bi bratska ljubav i sloga potpuno triumfovala na spas milog nam Srpstva«. 141 U toku 1944. pokušalo se, također u sklopu Dinarske četničke oblasti,
pojačati organiziranje »nacionalne omladine«. Pri tome se posebna pažnja
pridavala organiziranju omladinskih brigada i organizacija »Uzdanica« i »Zatočnici«.
142 Intenziviran je rad na organiziranju žena u Kolu srpskih
sestara. 143 138 G i z d i ć, Dalmacija 1943, n. dj., 717-718. 139 AH, ČA, kut. 1, Poruka sveštenicima iz sjeverne
Dalmacije. 140 AH, ČA, kut. 1, poziv i odgovori pozvanih za sastanak
31. VIII 1944. 141 AH, ČA, kut. 1. U žestokoj kampanji konfrontacije sa NOP-om četnički pokret je bio jedan
od glavnih nosilaca ideja građanskog
nacionalizma, antikomunizma i konzervativne tradicije. Narodnooslobodilačkom
pokretu, koji je utemeljenje puta rješavanja nacionalnog pitanja jugoslavenskih
naroda sve uvjerljivije dokazivao svojim pobjedama i sve većom snagom bratstva
i jedinstva, težilo se suprotstaviti sve bezobzirnijom diskvalifikacijom i odveć
prozirnim programskim postulatima. U Hrvatskoj je takav smjer kampanje vidljivo došao
do izražaja. U obezvređivanju NOP-a i njegovih ciljeva četnički pokret je osobito
težio ustrajati na tezi o njegovoj istovetnosti sa ustaštvom. Cilj je bio da
se isticanjem takve simbioze prvenstveno ukazuje kako je riječ o pokretu koji
je uperen protiv interesa srpskog naroda i s kojim se njegova perspektiva ni u
kojem pogledu ne može povezivati.
Apsurdnost tih tendencija svakako je najuvjerljivije potvrđivala istovetna
ustaška kampanja, dakako, s drugih pozicija: Ta
je kampanja pokušavala u prvom redu obezvrijediti NOP
kao pokret uperen protiv hrvatskog naroda, težeći pri tome gorljivo uvjeravati
kako su glavni pokretači i nosioci NOP-a četničke velikosrpske snage. Usko povezano s tim, četnička je kampanja prvenstveno težila
diskvalifikaciji KPJ kao organizatora NOP-a. Komunisti su proglašeni kao
glavni neprijatelji srpskog naroda. »Danas je naša borba protiv tog
neprijatelja olakšana time«, isticao je Đujić, »što se komunisti više ne
kriju, oni sada rade otvoreno, a pod njihovu firmu srpa i čekića i jevrejske
petokrake zvijezde, svrstali su se, osim Jevreja
i frankovci koji su duhovno podigli ustaše - za koje je već i radio London
javio već nekoliko puta, da prelaze u masama u komunističke redove. Sada su se
svi strpali u jedan koš, i naš narod žilavo udara po tome košu bez
milosti i sažaljenja, onako kao što su i komunisti pune dvije godine bez
milosti, ubijali naše najbolje sinove, uništavali naša narodna bogatstva, i
pod krvavom jevrejskom petokrakom zvijezdom kroz našu razapetu Otadžbinu, u
znaku srpa i čekića, sijali glad i smrt i stvarali od naroda i njegove imovine
nova i strašna zgarišta, grobljišta i pepelišta«.144 Program rješavanja nacionalnog pitanja, koji je formulirao NOP
i učinio kvalitetan korak naprijed u njegovu ostvarivanju s odlukama Drugog
zasjedanja AVNOJ-a, krajem studenog 1943. u
Jajcu, bio je osobito težak udarac četničkom pokretu kao i ostalim
kontrarevolucionarnim snagama. U vezi s tim četnička je kampanja posebno
inzistirala na optužbi da su odluke u Jajcu uperene protiv interesa srpskog
naroda i da, prema tome, ne vode rješavanju njegova nacionalnog pitanja.
Inzistiralo se na tome da NOP radi na stvaranju velike Hrvatske i komadanju srpskih zemalja. U povodu Prvog zasjedanja ZA
VNOH-a, sredinom lipnja 1943, četnička propaganda je isticala da se NOP
bori »za Hrvatsku od Zemuna do Kotora i za raspačavanje srpstva«. Stvaranje
nove Jugoslavije kao federativne zajednice ravnopravnih naroda okvalificirano je
prvenstveno kao negacija tekovina »srpske državne misli«. Konstituiranje federalnih jedinica Crne Gore, Makedonije, Bosne i
Hercegovine ocijenjeno je kao tendencija da se te zemlje »istrgne iz srpske
zajednice« i »odvoji od srpstva«. 145
Osnivanje Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, u siječnju 1944, ocijenjeno
je kao čin »nacionalne izdaje« izvršen od grupe samozvanaca u čijem se
proglasu srpskom narodu u Hrvatskoj »falsifikuje našu istoriju i pokušava da
najpodlijim lažima i podvalama otruje dušu narodnu«. 146 142
AIHRPH, NG, kut. 424, f. 2, Organizacija i formacija nacionalne omladine
Dinarske četničke oblasti, nedatirano. 143
AIHRPH, NG, km. 429, Pravilnik o radu Kola srpskih sestara, siječanj 1944. 144
AIHRPH, NG, kut. 428, M. Đujić: »O našem najvećem narodnom neprijatelju o
komunistima«, listopad 1943. 145
AIHRPH, NG,
kut.
431,
f.
10. 146
AIHRPH, NG,
kut.
431,
f.
8,
letak:
«Srpskom
narodu«. Na tim parolama četnička je propaganda nastojala ustrajati isticanjem četničkog
pokreta kao jedine snage koja se bori za spas srpskog naroda od opasnosti koje
prijete njegovom razjedinjenju i postepenom uništenju. Ta je kampanja polazila
od apela za okupljanje svih Srba u četničke redove, »jer jedino Četništvo
čuva Kraljevu Srbiju i osigurava nacionalnu egzistenciju Balkana« . 147
Usko povezano s tim, četnički je pokret zagovarao i svoju koncepciju
buduće 1ugoslavije, u kojoj mora da se »formira
jedna jedina srpska jedinica, sastavljena iz svih srpskih krajeva zajedno
sa Srbijom« . 148 147
AIHRPH,
NG,
kut.
431,
f.
2,
letak:
»Ko
ne
mjeri
mjerom
-
taj
prevrne
vjerom«,
izd. Propagandnog
otseka Drugog dalmatinskog korpusa. 148
Kao
u
bilj.
141.
|