Bijeg pred snagama NOP-a   Ustaški faktori su očekivali da će nakon kapitulacije Italije pristup četnič- . kom pitanju, dobiti novi pravac, svakako povoljniji za NDH. Vjera u to temeljila se i na činjenici da su Nijemci drugačije gledali na ulogu četnika nego Talijani, tj. da su njihova gledišta bila u mnogočemu u interesu ustaškog režima. Međutim, dosta brza promjena u gledištu na daljnju ulogu četnika pokazala je da se to pitanje neće moći rješavati onako kako su to ustaški faktori očekivali. Ministarstvo oružanih snaga NDH poslalo je sredinom ožujka 1944. molbu generalu Glaiseu da se na obostranu korist riješi četničko pitanje. On je odgovorio da se suradnja na području NDH sa »samozaštitnim i ostalim postrojbama koje djelatno sudjeluju u borbi protiv komunista«, pri čemu se mislilo na četnike, treba »tako dugo podpomagati« dok oni ne vrše prestup protiv njemačkih oružanih snaga i organa NDH. Jedino treba »nastupiti svom oštrinom« protiv onih četničkih skupina »koje nisu ugovorno vezane« a vrše prestupe protiv njemačke vojske. Što se tiče četničkih skupina koje krše ugovor što ga imaju s njemačkim oružanim snagama, njih treba razoružati. 80 Daljnja je praksa, međutim, sve više potvrđivala da njemački vojni faktori nisu bili voljni poduzeti radikalnije korake oko rješavanja statusa četnika. Naprotiv, četnici su privlačili sve veću pažnju kao snaga koju treba što više iskoristiti u borbi protiv NOP-a, pogotovu na području Hrvatske. Ocjene koje su njemački vojni faktori u tom pogledu davali o četnicima najčešće su bile poticane nezadovoljstvom mogućnostima i opsegom vojnog angažiranja NDH. U analizi situacije u Dalmaciji, koju je sredinom travnja 1944. dao Štab 264. pješadijske divizije, nasuprot izraženom nezadovoljstvu sa NDH, ističe se da »četnike treba ceniti kao jedini pouzdani faktor borbe protiv komunističkih bandi«. Ukazuje se na to da četnici imaju bolje rukovođenje i organizaciju i da je njihova obavještajna služba od vidljive pomoći njemačkim oružanim snagama.31 Karakteristična je bila izjava generala Rendulica predstavnicima NDH, sredinom svibnja, da je on voljan razoružati četnike, pod uvjetom da NDH dade novih 20.000 do 30.000 vojnika koji bi ih nadomjestili. Za NDH takav prijedlog nije značio nikakav ustupak, jer ga ona nije mogla ispuniti. Suštinu toga problema izložio je Hitler Paveliću sredinom rujna 1944. Pavelić je, naime, prilikom svoga posjeta Hitleru izrazio mišljenje da bi trebalo da Nijemci prestanu dalje potpomagati četnike, na što je Hitler »primijetio, da bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim postupkom prisili da priđu partizanima«. 82 80 AVII, NDH, kut. 153, br. reg. 33/5, okružnica GLAVSIGUR-a od 28. VII 1944. Zbog svega toga, od strane Nijemaca uslijedile su zapravo tek neznatne intervencije u vezi s četnicima, koje bi trebale biti u interesu NDH. To je naj konkretnije došlo do izražaja u nastojanjima da se uklanjaju neka vanjska obilježja kod četnika, što bi trebalo biti i znak njihove određene preobrazbe u pomoćne snage njemačke vojne sile.83 81 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV4, 192. 82 Je l i ć - B u t i ć, Ustaše i NDH, n. dj., 287. Vrančić je prilikom posjete Berlinu, u kolovozu 1944, pred predstavnikom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, poslanikom Clodiusom, pokrenuo pitanje četnika. U razgovoru oko financiranja njemačke vojske u NDH i visini tog iznosa, Vrančić je tražio da ta sredstva ne budu korištena i za financiranje četnika. U vezi s tim saopćeno je Vladimiru Košaku, poslaniku NDH u Berlinu, da »Njemačka Vlada ne može u ugovor o financiranju njemačke vojske u Hrvatskoj unijeti traženu četničku klauzulu, jer da imade 15.000 četnika unutar redova njemačke vojske». (AVII, NDH, kut. 90, br. reg. 10/1, dopis Ministarstva oružanih snaga NDH, nedatirano). 83 Tako je Jovo Stanisavljević obavijestio 19. VII 1944. komandanta Prvog ličkog korpusa da su Nijemci naredili četnicima da skinu svoje oznake, kao što su značke s dvoglavim orlom, te da ne smiju nositi srpsk.e trobojnice i zastave. Svi oni koji to ne učine bit će »skinuti sa hrane i poslati u Srbiju«. (AH, ČA, kut. 4). U vezi sa isticanjem zastave u jednom mjestu »gde četnici drže vlast u svojim rukama«, a na što su ustaški organi protestirali kod njemačke komande, komandant Prvog ličkog korpusa Vuksanović je žestoko intervenirao navodeći da je to učinila »grupa nezrelih i nesvesnih četnika«. U vezi s tim on je zaključivao: »Nije još momenat za isticanje srpskih zastava, jer bi se time mnoge stvari dovele u pitanje i nezgodan položaj. Biće vremena i za to ali sve u svoje vreme«. (AH, ČA, kut. 4, dopis komandantu Prve brigade, 16. IX 1944). Četnici su u njemačkim vojnim snagama vidjeli i zaštitnika od ustaškog režima. Naime, stalno je bilo određene bojazni od ponovnih jačih oružanih il1tervencija. Teror koji su ustaše provodili u toku 1944. godine u pojedinim momentima je neposredno prijetio i opstanku pojedinih četničkih grupacija, kao što je spomenuta likvidacija četnika u Otočcu i akcije protiv četnika u Lipovu polju. Ta je opasnost bila i jedan od važnijih razloga koji je utjecao na Đujića da se osobno sastane s njemačkim vojnim predstavnicima. Na spomenutom sastanku u svibnju, on se Nijemcima posebno žalio na akciju ustaškog pukovnika Servatzyja koji radi na stvaranju »ustaške milicije« na području koje su prije bile okupirale talijanske vojne snage. Prema Đujićevoj ocjeni, Servatzy »vrši organizovanje i ponovno ustrojavanje većih jedinica oko pravoslavnih teritorija, sa očitom namerom, da se ovde prouzrokuje ponavljanje događaja od 1941. godine«.84 Ta je bojazan bila povećavana zbog vijesti da bi Nijemci na intervenciju ustaških faktora mogli razoružati četnike. 85 Nijemci su bili za što snošljiviji odnos između četnika i ustaša, tj. sve tri zainteresirane strane. Zbog toga su u pojedinim momentima reagirali i na postupke ustaških organa prema četnicima. 86 U svakom slučaju, daljnja je praksa pokazivala da su zainteresirane strane nastojale da međusobni odnosi budu snošljiviji. Dapače, i međusobna suradnja je s daljnjim razvojem situacije više dolazila do izražaja. Posebno se očitovala u međusobnom potpomaganju oko provođenja mobilizacije i hvatanja bjegunaca. 87 84 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/3, 953. 85 U izvještaju RAVSIGUR-a, 14. VIII 1944, iznosi 'se podatak da su četnici doznali za njemačke planove za njihovo razoružanje. Navodi se da je Đujić uputio Nijemcima »spomenicu« u kojoj dokazuje doprinos četnika u borbi protiv partizana i potrebu daljnjeg održanja četničke organizacije. Pretpostavljalo se da je »spomenica« dostavljena generalu Glaiseu u 2agrebu. (AVII, NDH, kut. 267, br. reg. 4/1-43). Đujić je doista upućivao Nijemcima i pisane »referate«, kojima je autor vjerojatno bio Stevan Prostran. U pismu Prostranu, 19. I 1944; Đujić zahvaljuje za jedan takav »referat«, koji je predan »njemačkim vlastima koje su bile sa "njime neobično zadovoljne i pretstavnici Nijemaca su izjavili da je poslije ovoga sada sasvim razjašnjena situacija između nas i njih, da su odnosi postavljeni !Ja pravilnu osnovu i od sada da će nastojati da nam pomognu koliko više budu mogli«. (AH, ČA, kut. 1). U elaboratu pod naslovom «Severna Dalmacija«, koji je vjerojatno u travnju 1944, dostavljen Nijemcima, navodi se da četnički pokret "nema nikakvog političkog programa«, osim da Srbe drži, "na okupu na nacijonalnoj liniji« ine dopusti »da ih odnese internacijonalna crvena bujica«. U vezi s tom zadaćom četnicima se nameće suradnja s njemačkom vojnom silom. (AH, ČA, kut. 1). 86 Župa u Dubrovniku izvijestila je 10. VII 1944. MUP NDH da ne može izvršiti »odstranjenje pripadnika četničkih organizacija i četničkih zapovjednika koji nisu hrvatski državljani«, jer se »njemačke vojne vlasti najenergičnije protive stvaranju neraspoloženja u četničkim redovima, koje oni sada trebaju u borbi protiv partizana, jer ovi sve više ugrožavaju područje ove Velike Župe a Nijemci ne raspolažu dovoljnim postrojbama, o čemu se je i ranije izvjestilo«. Također je Zupska redarstvena oblast. u Dubrovniku, u srpnju 1944, pokušala da »odkaže gostoprimstvo petorici četnika sa područja van Dubrovnika, jer su bili nepoćudni a neki su se, bavili i kriumčarenjem«,ali su njemački generalni konzul i zapovjednik mjesta obavijestili župana da »dotični uživaju zaštitu Njemačkog Reicha do opoziva«. (AIHRPH, NG; inv. br. 22484). 87 U ljeto i jesen 1944. četnici su ,zajedno s ustašama držali područje oko Zadra (Smilčić, Smoković, Islam Grčki), Benkovac, Kulu Atlagića kraj Benkovca, Poljice, Obrovac, te neka mjesta u Bukovici. (AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20). Usp. i B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta,« n. dj. 923-924. Budući da je daljnji razvoj događaja sve više ugrožavao pozicije četničkih snaga, Đujić je htio da se što više četnika koncentrira u Kosovu. Računao je, među ostalim, da će tako spriječiti sve veće osipanje njihovih jedinica. Također ga je, prema raspoloživim podacima, u rujnu zaokupljala i ideja o eventualnom iskrcavanju Saveznika na dalmatinskoj obali. U vezi s tim poduzeo je i određenu akciju. 88 Pokazalo se, međutim, da su četnici najneposrednije suočeni s pitanjem definitivnog povlačenja, pa se i ideja o koncentraciji najuže povezala s tim. 88 B r a n i c a , »Razvoj četničkog pokreta,« n. dj. 925; navodi podatak da je, radi pripreme za invaziju Saveznika na dalmatinsku obalu, Đujić uputio jedinice Prvog bosanskog korpusa, pod komandom Cvjetičanina, u područje Lozovca i Konjevrata. U vezi s tim, on citira naredbu Mijovića 1. X 1944, u kojoj se ističe da Dinarska četnička oblast »po svim znacima i izgledima imaće tu čast da prva uhvati vezu sa našim velikim saveznicima koji se svakog časa očekuju«. U isto je vrijeme organizirana i četnička propaganda na području Dubrovnika o iskrcavanju Saveznika. U tom cilju šireni su četnički leci u kojima poziva stanovništvo dubrovačkog područja da dočeka i podrži jedinice JVO, koje vodi major Vojislav Lukačevič. (AIHRPH, NG, inv. br. 22821, letak »Hrvati i Srbi Dubrovnika i sreza dubrovačkog!«, potpisao »Pokrajinski nacionalni komitet za Hercegovinu, Boku i Dubrovnik», dijeljen u Dubrovniku, u rujnu 1944). Također je kapetan Svilokos objavio letak »Dubrovčanima grada i sreza«, u kome apelira da se »bezuvjetno izvršavaju naređenja komandanta operacija Hercegovine i južnog primorja« Lukačevića. (Isto). Lukačevića je u to područje poslao Mihailović da razvije četničku akciju, medu ostalim, i zbog eventualnog iskrcavanja Saveznika. Lukačević je uputio poseban letak domobranima pozivajući ih da stupaju u JVO. (Isto). U povodu akcije i raspačavanja spomenutih letaka, Gradski NOO Dubrovnik objavio je svoj letak stanovništvu pod naslovom »Posljednji pokušaji odbačenih«, u kojem se razotkrivaju ciljevi četničke propagande. (Isto, inv. br. 22820). L a t a s - D ž e l e b d ž i ć, n. dj., 404, navode podatak da se Lukačević trebao kod Dubrovnika spojiti s jednim britanskim odredom. Došao je trenutak kada su kontrarevolucionarne snage ubrzano napuštale Srbiju pred velikom ofenzivom NOVJ i Crvene armije. Preko područja sjeverne Hrvatske išao je glavni pravac povlačenja tih snaga s istoka na zapad. Riječ je u prvom redu o prebacivanju oružanih formacija koje su činile jedinice Nedića i Ljotića, te dio ostataka Mhailovićevih četnika. Dakako, čitava je ta akcija organizirana u režiji Nijemaca. Dok se Nedić sa svojim najužim krugom početkom listopada 1944. povukao preko Mađarske u Austriju, dotle su se njegove jedinice, reorganizirane u Srpski udarni korpus, povlačile pred ofenzivom NOVJ zajedno s njemačkim trupama u Bosnu, odakle su u siječnju 1945. stigle u Austriju, vrlo oslabljene. Istodobno se iz Beograda povlačio Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus, s ciljem da stigne u Sloveniju. Iako je Pavelić protestirao zbog povlačenja tih jedinica preko NDH, one su se ipak uz pomoć Nijemaca prebacile u Sloveniju. 89 U Ilirskoj Bistrici 1Jjotića je dočekao Jevđević koji je ondje otprije bio sa svojom četničkom jedinicom.90 Koncentracija tih snaga u Istri provodila se zapravo po planu Nijemaca. Taj je plan odgovarao i četnicima, jer je riječ o području odakle bi se u određenom trenutku mogao izvršiti i neposredan spoj sa savezničkim vojnim snagama. Ideja o povlačenju u tom pravcu zaokupila je, među ostalim, i Đujića. U neposrednoj pripremi povlačenja Đujić je osobito bio suočen s bojazni od sve većeg osipanja četničkih snaga koje sli bile pod njegovom komandom. Na svom inspekcijskom putu u Obrovac, kamo je išao zajedno s njemačkom kolonom, početkom listopada, 1944, komandant Prvog ličkog korpusa Milivoje Vuksanović, naišao je na poraznu situaciju kod jedinica Drugog dalmatinskog korpusa. »Četnički duh i moral kod boraca II Dalmatinskog korpusa«, konstatira on, »se poljuljao i veliki broj 'četnika' je otišao u partizane. Ovo je nastalo usled zauzeća Benkovca od strane partizana, kao i zbog ogromne lažne partizanske propagande i pritiska na ove krajeve, kao i usled Sporazuma Šubašićeve vlade sa Titom i navodnog govora Nj. V. Kralja Petra II preko Londonskog radia«. Govoreći o stanju u pojedinim brigadama, Vuksanović ističe da se Gavro Stanovjević povukao u Obrovac, jer u Karinu »nije mogao da ostane: Njegovi ljudi su prvo jednim dijelom otišli u partizane, a ostatak je otišao u sastav leteće brigade u Kulu i Smilčić«. On navodi da Stanojević ima »navodno oko 100« ljudi. Draško Prostran je raspolagao sa 30-35 četnika, »dok mu je ostalo ljudstvo sa 8-10 mitraljeza, 2 novodobivena bacača i municijom, otišlo u partizane«. U Benkovačkoj brigadi je ostalo 4-5 četnika. Prema Vuksanoviću, komandanti Krupske i Obrovačke brigade »nemaju nikakve veze sa drugim brigadama svoga korpusa niti sa štabom korpusa (. . .)«.91 Taj proces je još više zahvatio četničke snage u žestokim borbama koje su u toku listopada i studenog uslijedile protiv jedinica NOVJ u sjevernoj Dalmaciji i oko Knina. U pružanju jakog otpora jedinicama Osmog korpusa NOVJ, zajedno s njemačkim snagama, četnici su pretrpjeli znatne gubitke. Posljedica je rasulo čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio ljudstva prešao na stranu NOVJ. Đujić je poslije toga zaprijetio još žešćim terorom. On je održavao radio vezu sa Mihailovićem, koji mu je sugerirao da izbjegava veće borbe radi očuvanja svojih snaga. Također je Mihailović bio zainteresiran da se Đujić povuče prema tromeđi i ondje se pokuša utvrditi. 92 Nije mu, dakle, odgovaralo potpuno povlačenje četničkih snaga s tog područja. Raspoloživi podaci potvrđuju, međutim, da je Đujić u prvom redu bio zaokupljen povlačenjem prema Istri. On je, naime, održavao i radio-vezu s Jevđevićem, na kojega je apelirao da se zauzme kod Nijemaca da mu se omogući povlačenje u Sloveniju iz sjeverne Dalmacije, gdje je četničkim snagama prijetilo okruženje i potpuno uništenje od jedinica NOVJ. I Ljotić se kod Hermanna Neubachera, specijalnog izaslanika njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, zauzimao za to, da se omogući četnicima pod Đujićevom komandom da dođu u Sloveniju, jer bi to bilo i u interesu Nijemaca zbog zajedničke borbe protiv NOP-a. Za to se zalagao i major Kapetanović, koji je već bio u Ilirskoj Bistrici. 93 Jevđević je krajem studenoga 1944. u posebnom letku »Slovenskoj nacionalnoj javnosti« uputio apel za podršku Đujiću, koji vodi žestoke borbe sa NOVJ i time daje značajan doprinos obrani Slovenije. »Radi toga«, naglašavao je Jevđević, »treba pre svega izvršiti duhovnu mobilizaciju svih nacionalnih Slovenskih f Srpskih, odnosno Jugoslovenskih snaga koje se srećom u nesreći nalaze zajedno u ovom prostoru. Bilo da Đujić stabilizuje svoju situaciju u Lici bilo da dođe ovamo, njegove dve divizije znatna su pomoć za Sloveniju«.94 89 Opširnije M l a d e n S t e f a n o v i ć, Zbor Dimitrija Ljotića 1934-1945, Beograd 1984, 294 i d. S Ljotićevim korpusom, koji se. 8. X 1944. povukao iz Beograda, nije bio Peti puk s komandantom majorom Miloradom Mojićem. Taj puk je stigao vlakom u Zagreb 6. XII, gdje su trebali prenoćiti. Sutradan je grupa ustaša izvukla iz vagona 39 Ljotićevaca zajedno sa Mojićem i odvela ih. Ubrzo su stigli Nijemci da zaštite ostale i obavijestili ih da su odvedeni strijeljani. Ljotićevci šu napustili Zagreb u njemačkim automobilima. (S t e f a n ov i ć, n. dj., 306). 90 Stefanović, n. dj., 305. 91 AH, ČA, kut. 4, pismo od 4. X 1944. 92 B r a n i c a, »Razvoj četničkog pokreta«, n. dj., 925-926. 93 B o š k o N. K o s t i ć, Za istoriju naših dana. Odlomci iz zapisa za vreme okupacije, Lille (Francuska), 1949, 185. 94 AVII, Č A, kut. 157, br. reg. 54/4, letak od 27. XI 1944. Nedvojbeno je da je Đujić već u prvoj etapi borbi koje su snage NOVJ vodile za oslobođenje sjeverne Dalmacije, donio odluku o povlačenju četničkih snaga s tog područja. On je 18. listopada izdao naredbu o rekviziciji stoke, žita i drugih namirnica. Po selima je popisivana cjelokupna imovina. Zahtijevao je da se naredba najhitnije izvrši, ističući da je nastupio »novi period vremena za naš dalji vojni i politički rad li ovim krajevima«. 95 Zatim je 21. listopada uslijedila njegova naredba u ime Štaba Dinarske četničke oblasti o prikupljanju četnika »na koncentracijsku prostoriju na Dalmatinsko Kosovo«, gdje su se trebale okupiti sve jedinice oblasti. Ukazivao je da »situacija i razvoj spoljnih vojno-političkih događaja« utječu na donošenje tih odluka. Polazio je od toga da Nijemci »prema svojim operacionim planovima napuštaju teren Jugoslavije« i da će najvjerojatnije uskoro napustiti i teritorij Dinarske četničke oblasti. Zbog toga, zaključivao je Đujić, »mi našu živu snagu moramo da očuvamo za odsudni momenat. (. . .) Zato moramo blagovremeno da izvršimo pripajanje svih naših manjih odvojenih i usamljenih grupa glavnini te da tako odbijemo svaki pokušaj ma sa koje strane dolazio protivu nas i konačno i definitivno rešimo naše nacionalno pitanje dolaskom Amerikanaca i Engleza«. Naredio je da se sve četničke grupe iz gornje Like prikupe i dođu u Kosovo. 96 Ideja o koncentraciji četnika u Kosovu svakako opravdava pretpostavku da pravac za njihovo povlačenje tada još nije bio definitivno utvrđen. Đujić je, što bi se moglo razumjeti iz prethodne naredbe, po svoj prilici još uzimao u obzir i eventualnu mogućnost iskrcavanja Saveznika, a to bi značilo i da glavni pravac četničke akcije bude usmjeren prema moru. Međutim, spoznaja da će vrlo brzo NOVJ konačno osloboditi Dalmaciju odbacila je takvu mogućnost. Preostao je pravac povlačenja na sjever, tj. preko dijela Like prema Bihaću, a odatle na zapad u Istru. Prema nekim podacima na taj put se krenulo već 1. prosinca 1944, tj. prije završetka Kninske operacije. Četničke jedinice su sudjelovale u toj operaciji, ali za razliku od njemačkih i ustaško-domobranskih snaga, one nisu pretrpjele veće gubitke. 97 Prema tome, one su se mogle organizirano izvući s područja gdje su se vodile završne borbe u sklopu Kninske operacije.98 Dopis koji je major Mijović u ime Štaba Dinarske četničke oblasti uputio njemačkoj komandi u Kninu, 1. XII 1944, tj. na početku povlačenja, otkriva neke razloge poduzimanja te akcije. On je najprije ukazao na značenje dotadašnje suradnje četnika i njemačkih oružanih snaga ovim riječima: »Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je pre skoro mesec dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije, četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna, jer da će ipak jednoga dana morati napustiti ovu teritoriju«. Mijović dalje navodi da je njemačka komanda u Kninu bila upoznata s tim. Na inzistiranje Nijemaca da se nastavi zajednička borba protiv jedinica NOVJ, četničko vodstvo je pristalo na to pod uvjetom da se četnicima osigura naoružanje i snabdijevanje, te organizira evakuacija ranjenika i svih građana koji su se željeli povući. Mijović konstatira da »sa strane Nemaca nisu ispunjena obećanja tako-reći nimalo«, unatoč intervencijama koje su poduzimane. On se, kako navodi, u to osvjedočio i1.prosirica kada je došao u njemačku komandu u Knin, gdje »ne samo da nije naišao ni na kakvu pomoć, već nije naišao niti na razumevanje«. Žaleći što je do toga došlo, Mijović zaključuje da »sa nemačke strane ne postoji mogućnost da se naše jedinice osposobe za daljnju borbu snemačkim jedinicama«. 99 95 AH, ČA, kut. 4. 96 AH, ČA, kut. 1. U vezi s Đujićevim naređenjem od 21. X o koncentraciji četnika u Kosovu, 5. brigada Prvog ličkog korpusa (bivši Medački odred) krenula je iz Gračaca 30. X, sastavljena od 122 četnika. Međutim, 3. XI major Vuksanović je obavijestio Đujlća da se ta brigada nije uspjela probiti u Kosovo zbog napada partizana na Oton i Pađane, i zadržala se u Zrmanji. (AH ČA, kut. 4). Vuksanović je naredio 3. XI komandantu 1. brigade da se pripremi za povlačenje u Otrić. »U koliko bi se nemačke snage», isticao je on, »povukle iz nekog garnizona iznenadno, dotična četnička jedinica povući će se blagovremeno na koncentracionu prostoriju na Otrić ne čekajući naređenje ovog korpusa. Prema tome voditi budno računa o pokretu Nemačkih snaga tako da koja od jedinica ne bi bila iznenađena te da joj ne bi bio onemogućen dolazak na koncentracisku prostoriju«. (AH, ČA, kut. 3). Nijemci su se 2/3. XI povukli iz Obrovca. Prije njihova odlaska, povukli su se četnici Velebitske i Obrovačke brigade u Gračac, a s njima i četničke porodice iz Obrovca. (AH, ČA, kut. 4, dopis Štaba L ličkog korpusa Đujiću, 3. XI 1944). 97 T o d o r R a d o š e v i ć, Ofanziva za oslobođenje Dalmacije (1. IX-9. XII 1944). Beograd 1965, 170, navodi da su uoči Kninske operacije četničke snage »u širem rejonu Knina« imale oko 5000 ljudi. 98 Isto 277. 99 Dokument citira Branica, Razvoj četničkog pokreta, n, dj., 926-927. U telegramu Jevđeviću, 3. prosinca, tj. neposredno po oslobođenju Knina, Đujić je apelirao da se od Nijemaca što prije dobije odobrenje za transport njegove četničke grupacije u Sloveniju. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/4, 480 i 590). Četnička grupacija na čelu s Đujićem povlačila se pravcem Pađene-Velika Popina-Srb-Suvaja-Doljani-Dobroselo-Donji Lapac. Odatle je grupacija oko 10. prosinca nastavila kretanje pravcem Nebljusi-Skočaj-Zavalje, te pored Bihaća na pravac Ličko Petrovo Selo-Drežnik-Saborsko. Odatle su četnici 21. prosinca stigli u Gacku dolinu, gdje ostaju pet dana. To je povlačenje organizirano uz podršku njemačkih vojnih faktora. Na takav pravac povlačenja Đujićeve grupacije mogla je utjecati i činjenica da su njemačke vojne snage izvršile veliku koncentraciju na prometnici Bihać-Vrhovine-Otočac, nastojeći je pošto-poto održavati u žestokim borbama s jedinicama NOV]. U međuvremenu, dok je grupacija boravila u Gackoj dolini, i Pavelić je izdao naredbu kojom se omogućuje nesmetano povlačenje četnika. U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti »četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku«. U naredbi se kao »vjerojatni smjerovi pokreta« navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija »bezuvjetno nesmetano« propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH.l00 Kako se vidi, u Pavelićevoj naredbi se govori o drugim pravcima povlačenja. Međutim, do toga nije došlo. Četnici su se povlačili u pravcu Istre, za što je i Đujić bio zainteresiran. 101 U Gackoj dolini su se Đujićevoj grupaciji priključili četnici iz gornje Like. Tako velika koncentracija četnika stvorila je izvanredno stanje u tom području. Glavno obilježje mu je davala prisilna mobilizacija praćena žestokim zastrašivanjem stanovništva. Iz Gacke doline su svi okupljeni četnici 26. prosinca nastavili povlačenje u pravcu Brlog-Žuta Lokva-Prokike te preko Velebita na Krivi put, a odatle su se spustili u Novi i Bribir, krećući dalje pored Crikvenice i Bakra u Škrljevo. Ondje su ih dočekali četnici koji su im pošli u susret iz Slovenije, među njima Jevđević i Ljotić. Iz Škrljeva je 1. siječnja 1945. grupacija preko Grobnika došla u Sv. Matej (danas Viškovo) gdje je reorganizirana.102 100 Dokument je u cijelosti citiran u B o g d a n K r iz m a n, Ustaše i Treći Reich, Zagreb 1983, sv. 2,220-221. 101 Pravac povlačenja u smislu Pavelićeve naredbe Đujiću nije mogao odgovarati i zbog bojazni od sukoba s ustašama. K o s t i ć, n. dj., 189, navodi podatak da su grupu od 123 ranjena četnika iz Dinarske divizije, koji su transportirani vlakom, ubili ustaše 17. XII 1944. u Kostajnici. Autor također navodi podatak da je Ljotić 25. XII dobio telegram da je »omogućen« dolazak Đujićeve grupacije u Istru. (188). 102 Prikaz povlačenja, tj. kretanja četničke grupacije iz sjeverne Dalmacije do Istre, temelji se na podacima iz Đujićevih i Jevdevićevih telegrama (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/4, 680, 694, 726) i onima koje daje K o s t i ć, n. dj., 190. On navodi da je u Sv. Matej stiglo oko 6000 četnika. U izvorima i literaturi se navode različiti podaci o broj noj snazi Đujićeve grupacije koja se povukla u Istru. Prema Pregledu naoružanja i brojnog stanja Dinarske vojno-četničke divizije od 25. XII 1944, tj. po dolasku u Gacku dolinu, u njenom sastavu je bio 4561 četnik. (R a d o š e vi ć, n. dj., 277).Prema drugom izvoru, ta je grupacija u isto vrijeme bila veća, tj. imala je 5380 četnika. (AH, ZKRZ-GUZ-1945, km. 20). Isti izvor navodi podatak da se toj grupaciji u Gackoj dolini priključilo oko 400 četnika. Prema izvještaju koji su Marović i Jevtić uputili 8. I 1945. Mihailoviću, navodi se da je »pop Đujić, sa oko 4000 vojnika, otišao u Istru«. (L a t a s - Dž e l e b d ž i ć, n. dj., 268). U literaturi se navode brojke u znatno većem rasponu. L a t as, »Četnici iz Like u službi Nemaca,« n. dj. 212, navodi da je Đujićeva grupacija koja je došla u Liku imala oko 4000 četnika, a njoj se pridružila grupacija od oko 1000 ljudi pod komandom poručnika Marijana. U r o š K o s t i ć, Oslobođenje Iste, Slovenačkog primorja i Trsta. Ofanziva Jugoslovenske armije, Beograd 1978, 244, donosi podatak da je četnička grupacija pod komandom Đujića, 31. III 1945, tj. u Vipavskoj dolini, imala ukupno oko 7000 ljudi. Ta je grupacija bila sastavljena od ovih jedinica: Lički, Dalmatinski i Bosanski korpus, bataljon »Kraljeve garde«, koji je Đujić osnovao nešto prije povlačenja od izabranih četnika, slovenski četnički bataljon »Beli orao«. U isto vrijeme grupacija, koja je bila pod komandom Jevdevića, imala je oko 500 ljudi, organiziranih kao zaseban korpus. Na putu od Gacke doline preko Hrvatskog primorja četnici su provodili žestoki teror nad stanovništvom, vršeći ubojstva, pljačkajući i pa leći kuće u pojedinim selima. U izvještaju Centralnom komitetu KPH, Okružni komitet za Liku konstatira da su četnici poveli sa sobom «jedan dio svojih familija« povlačeći se preko Gacke doline u Istru. «Pri odlasku«, navodi se u izvještaju, «ostavili su kroz sela pismeno obrazloženje, zbog čega se povlače, iz koga se zapaža u velikoj mjeri njihovo demoraliziranje i bezperspektivnost, ali uporedo nastoje ubijediti svoje familije i narod koji ostaje da je svrha njihovog povlačenja sačuvati vojničke formacije od uništenja i vratiti se poslije neoštećeni i još ojačani. Krajevi kroz koje su se povlačili bili su od njih bezobzirno pljačkani, a narod teroriziran, pa je to izazvalo još veću mržnju i ogorčenje naroda protiv njih«. 103 Prema izvještaju Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje, četnici su 30. prosinca prošli od Senja do Sušaka i «napravili totainu pljačku, paljevine i ubistva-među narodom«. Osobito je teško stradao Bribir, u kome je zapaljeno oko 60 kuća, a u općini Grižane ubijeno je šest Ijudi. 104 Dolaskom Đujićeve grupacije povećane su izbjegle kvislinške snage u Istri i dijelu Slovenije. Jevđević je 1. siječnja 1945. javio Mihailoviću da je grupacija stigla i da će on i Đujić napraviti "zajednički vojni savez sa Ljotićem i slovenačkim domobrancima«. Đujić je od Jevđevića i Ljotića upoznat sa situacijom na tom području i planovima za daljnju akciju. Obaviješten je o nastojanju Ljotića da se i Mihailović sa svojim snagama povuče iz Bosne u Sloveniju, odakle bi zajednički trebalo povesti borbu «za oslobođenje cele Jugoslavije od komunista«. Prema Ljotićevim riječima, u prvom svjetskom ratu je «oslobođenje Otadžbine počelo od Soluna, a ovoga puta, ako Bog da, počeće se od Triglava «. 105 O tome kakvo je pak bilo stanje među četnicima dok su bili u Kastavštini, zanimljiva su zapažanja koja je dao Oblasni komitet KPH za Istru, početkom ožujka 1945. Konstatira se da se na području kotara Kastav, Opatija i Lovran nalazi oko 6000 četnika, među kojima vlada »nervoza i nezadovoljstvo, jer ih Nijemci oblače u uniforme i prebacuju prema Sloveniji«. »Demoralizirani su«, konstatira se dalje, »hrane se pljačkom od naroda, nabavljaju civilna odijela i nastoje se prebaciti ka Lici. Njihove vođe govore im da su došli da dočekaju kralja i Saveznike i uspostave svoju vlast. U prošlom ratu, govore oni, stvarali smo Jugoslaviju na Kajmakčalanu, sada ćemo je stvoriti u Istri. Poslije krimske konferencije izgubili su vjeru u Englesku i sada govore da su im jedini spas Amerikanci, koji će se navodno iskrcati u Istri«.106 103 AIHRPH, KP-42-I/3031, izvještaj od 1. II 1945. 104 AIHRPH, KP-42-I/2922, izvještaj Centralnom komitetu KPH, 4. I 1945. 105 S t e f a n o v i ć , n. dj., 308. 106 AIHRPH, KP-42-II/3122, izvještaj Centralnom komitetu KPH, 3. III 1945. U izvještaju Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje navodi se da se među četnicima u Kastvu uočava pojačano bježanje kućama. (AIHRPH, KP-42-I/3071). U toku ožujka glavnina četnika iz Istre prebacila se u Sloveniju, na područje između Ilirske Bistrice i Gorice. 107 U Sloveniji je nastavljeno povezivanje kvislinških snaga koje su ondje bile. U Ljubljani je došlo i do zajedničkog sastanka između Ljotića, Đujića i pukovnika Ivana Prezelja, komandanta četnika u Sloveniji. Jevđević je inače redovito obavještavao Mihailovića o razvoju situacije. 108 A ona se doista odvijala vrtoglavom brzinom s obzirom na položaj četnika. Krajem travnja i početkom svibnja 1945. četničke i druge kvislinške jedinice prelaze Soču i predaju se anglo američkim snagama. 109 Područje Hrvatske bilo je u potpunosti oslobođeno od četničkih snaga. Ostale su tek rijetke grupice i pojedinci, koji će pokušavati jedno vrijeme nastaviti četničku akciju, dok nisu bili do kraja poraženi. 107 Početkom travnja 1945. sjedište Đujićeva štaba bilo je u Sv. Petru (danas Pivka) kod Gorice. Na području između Ilirske Bistrice i Postojne bile su Stacionirane Jevđevićeve i Ljotićeve jedinice. U Vipavi je bilo sjedište Bosanskog korpusa. (AIHRPH, NG, kut. 425, f. 20). Prema podatku u spomenutom izvještaju Oblasnog komiteta KPH za Istru, procjenjuje se da je na području Rijeka-Trst stacionirano oko 17.000 četnika, Ljotićevaca i Nedićevaca. (Kao u bilj. 106). Prema jednom podatku obavještajne službe NOP-a iz Zagreba, u Istri i Sloveniji bilo je između 15.000 i 18.000 četnika, pri čemu se mislilo na sve spomenute snage. (AIHRPH, OS-8/911, izvještaj 18. IV 1945). 108 S t e f a n o v i ć, n. dj., 311 i d. 109 L a t a s - D ž e l e b d ž i ć, n. dj., 268-269; S t e f a n o v i ć, n. dj., 329-330. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument