PREMA SRBIJI I KONAČNOJ PROPASTI Mihailović i preostali srbijanski četnici, koji su brojili oko 12.000 ljudi, otišli su 13. aprila s Vučjaka na sjeveru centralne Bosne i započeli svoj~čTug pokret prema Srbiji.68 Umjesto da krenu prema donjem toku rijeke Drine, gdje je u to doba godine zbog nabujalih voda bilo nemoguće prijeći bez posebne opreme, krenuli su zapadnim putem uzduž desne obale Save, sve dok se nisu približili utoku Vrbasa u Savu. (Ova ruta trebala je navesti jedinice Jugoslavenske armije na pomisao da su krenuli prema Sloveniji). Zatim je njihova približna maršruta, kako pokazuje karta 7, naglo zaokretala na jug i jugoistočno kroz planine, sve do točke koja se nalazi nešto istočnije od Konjica na Neretvi, a zatim na jugoistok u smjeru Kalinovika i Zelengore, te dalje na istok, opet prema Drini, do točke blizu Broda, gdje je bilo moguće prijeći rijeku bez poteškoća.69 68 Banović i Stepanović, u Politici od 26. augusta 1962. Mihailović također navodi broj od 12.000 u svom saopćenju od 28. februara 1945. svojim predstavnicima u inozemstvu. (On zapravo govori o 20.000 četničkih boraca iz Srbije i Crne Gore). Vidi Jovan Donović, »Izvještaji generala Mihailovića iz kraja 1943 i 1944 godine«, str. 71. 69 Najpotpuniji četnički prikaz ovog pokreta, iz pera jednog preživjelog koji je uspio pobjeći u inozemstvo, nalazi se u Milošević, str. 228 - 244. Na suđenju u augustu 1945. Keserović je izjavio da je Mihailović izabrao »najduži i najteži pravac« za povratak u Srbiju. Suđenje članovima rukovodstva organizacije Draže Mihailovića, str. 219. Karta 7. Pravac Mihailovićevog i Đurišićevog posljednjeg pokreta Na tom maršu, dugom oko dvije stotine osamdeset kilometara, četničke snage bile su ostaci jedne vojske koja je u bitci za svoju stvar bila poražena i čije su snage desetkovali vojni porazi, tifus i unutarnja nesloga. Bila je to vojska kojoj su nedostajale vojna, sanitetska, kao i transportna sredstva, opterećena bolesnim i ranjenim vojnicima. Na početku su se ove obeshrabrene formacije morale nositi s povremenim uznemiravanjem i ustaša i dijelova Jugoslavenske armije, ali njihovi napadi nisu bili u međusobnom odnosu; zatim su ostale samo jedinice Jugoslavenske armije koje su operirale i kao lokalni odredi i kao jedinice regularne vojske i vršile stalan iako ne uništavajući pritisak, prividno namijenjen tome da omete, ali ne i da zadrži četničko napredovanje. Nakon otprilike dvije trećine puta, jugoslavenska avijacija postala je dnevni pratilac četnika, ponekad napadajući a ponekad ne, ali izvještavajući partizanska komandna mjesta o njihovom kretanju. Mihailović je i dalje cijelo vrijeme od »majora Ćosića« dobivao poruke koje su pružale primamljivu sliku prilika u Srbiji, pa su tako četnici, trpeći loše vremenske uvjete skupa s uznemiravanjem, od strane dijelova Jugoslavenske armije hitali prema, kako su mislili, sigurnom terenu. Nakon otprilike mjesec dana marša približili su se mjestu gdje su namjeravali prijeći Drinu. Tada ih je 10. maja koncentrirani napad djelova Jugoslavenske armije stjerao u stvarno opasni položaj na obali Jezerice, male desne pritoke Neretve, zapadno od Kalinovika. Na tom je mjestu obala Jezerice sasvim okomita i visoka klisura, pa je spuštanje prema rijeci vrlo otežano. Tako zaustavljeni, četnici su bili na milost i nemilost izloženi združenom zračnom i kopnenom napadu ovih snaga. Tokom spuštanja i prelaženja (iako je Jezerica ovdje tek malo širi potok) četnici su izgubili svu svoju tešku opremu, svu radio opremu, sve svoje konje i veliki broj ljudi.70 Dva dana kasnije opet su partizanske snage, Treći udarni korpus Jugoslavenske armije i 3. bosansko-hercegovačka divizija Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ),71 koncentrično napale oslabljene četničke kolone. Službena Hronologija narodnooslobodilačkog rata bilježi o događajima 12. maja 1945, u dijelu o Bosni i Hercegovini, slijedeće: »U rejonu r. Sutjeske i s. Zakmura jedinice 3. udarnog korpusa JA i 3. divizije KNOJ-a pristupile uništenju jake četničke grupe. (Četnici su uglavnom bili zarobljeni i uništeni, izuzev 300-400 četnika rasturenih na prostoriji od Zelengore do r. Prače, sa kojima su se nalazili Draža Mihailović i članovi četničke Vrhovne komande.)72 70 Banović i Stepanović, u Politici od 26. augusta 1962; Milosevic, str. 238 - 239. 71 Ovaj potonji, poznat kao KNOJ, sačinjavale su specijalne trupe, a njegove prve jedinice osnovane su u augustu 1944. One su osobito upotrebljavane za likvidaciju ostataka unutarnjih protivničkih snaga, suradnika okupatora. 72 Hronologija 1941 - 1945, str. 1107. S ovim snagama Jugoslavenske armije bio je također i odred OZNE pod komandom potpukovnika Đorđa Lazića, čiji je specijalni zadatak bio da Mihailovića uhvati živog. Ali njegov plijen mu je izmakao. U stanju konfuzije koja je zavladala među četnicima, trojici četničkih komandanata — Dragoslavu Račiću, Dragutinu Keseroviću i Nikoli Kalabiću — uspjelo je da se odvoje i da sa nešto svojih vojnika pobjegnu svaki za sebe prema Srbiji. Dva druga vodeća četnička komandanta, general Trifunović i kapetan Neško Nedić, poginuli su. U ta četiri dana, od 10. do 13. maja, pretežnu većinu srbijanskih četnika je nekom ironijom zadesila njihova sudbina blizu mjesta gdje je glavnina snaga NOVJ sa svojim vojno-političkim rukovodstvom u junu 1943. izbjegla uništenje u završnoj fazi operacije Schwartz (Peta neprijateljska ofenziva). Ostatke četnika gonile su snage KNOJ-a tjednima nakon ove četničke katastrofe. Možda najveću ovakvu grupu, u kojoj je bio i general Mihailović, opkolila je u noći od 21. na 22. maja blizu sela Bulozi u jugoistočnoj Bosni 3. proleterska brigada i gotovo ju potpuno zbrisala. Mihailoviću i još sedamnaestorici uspjelo je pobjeći. Prema detaljnom prikazu jugoslavenskih historičara između 1. i 18. maja četnički su gubici, ubijeni i zarobljeni, iznosili 9.235 ljudi, uključujući više od 300 oficira.73 73 Za potpuni prikaz konačnog napada na četnike i za sudbinu nekih komandanata vidi Banović i Stepanović, u Politici od 26. i 27. augusta 1962. Sloboda trojice četničkih komandanata koji su uspjeli pobjeći ovom napadu u blizini sela Zakmur, bila je kratkotrajna. Keserovića su uhvatili odmah nakon prijelaza preko Drine u Srbiju; suđeno mu je, osuđen je na smrt i u augustu 1945. je kazna nad njim izvršena. Račića su jugoslavenske snage sigurnosti otkrile idućeg novembra u jednom selu u Srbiji i ubijen je na mjestu. Kalabić je u Srbiju došao s možda ne manje od sto i pedeset ljudi i uspio je izmaknuti snagama sigurnosti sve do decembra, kada je uhvaćen pomoću dobro smišljene lukavštine.74 Pokazat će se da je Kalabić odigrao važnu ulogu u hvatanju Mihailovića nekoliko mjeseci kasnije. 74 Ibid, od 6. do 8. septembra 1962. Kad su službenici jugoslavenske policije pukim slučajem saznali za Kalabićevo, boravište, praveći se da su četnici, uspostavili su kontakt s mladim četničkim oficirom Milićem Boškovićem, kojeg je Kalabić nakon svog povratka u Srbiju imenovao komandantom valjevskog okruga, te su preko njega uspostavili kontakt i s Kalabićem. Rekli su ~Kalabiću da imaju vezu s jednim američkim obavještajnim agentom koji je u Jugoslaviji i želi pomoći Kalabiću da pobjegne u inozemstvo. Kad je Kalabić inzistirao na tome da vidi američkog agenta, doveden mu je čovjek koji se je ponašao kao Amerikanac. Uvjeren, i ne obazirući se na savjete nekih svojih oficira, Kalabić se je složio da ga agenti otprate do Beograda, kako bi tobože stupio u dodir s četnicima koji su tamo živjeli u tajnosti. Kalabić i njegov tjelohranitelj otišli su u Beograd s navodnim četnicima i »američkim« agentom i tamo su ih sakrili u jednoj kući. Ali nakon obroka za kojim se mnogo pilo, Kalabić je odvojen od svog čuvara, savladan i odveden u zatvor. Mihailović je nekim čudom još uvijek bio na slobodi, sa šakom svojih ljudi i usprkos katastrofi koja je zadesila glavninu njegovih trupa, uspio je nastaviti svojim putem. On je lukavim manevrima nadmudrio svoje gonitelje, krećući se sa svojom malom pratnjom od planine do planine, vraćajući se natrag kad je trebalo da se otrese potjere, te je s vremenom došao na područje planina Devetak i Javor u istočnoj Bosni. Tu je mala grupa naišla na neke bosanske četnike koji su se skrivali u šumama i udružili su snage. Grupa oko Mihailovića, koja ga je direktno opskrbljivala hranom, smještajem i obavještenjima, brojila je sada oko šezdeset ljudi, uključujući majora Dragišu Vasiljevića, Borka Radovića i nekoliko drugih četničkih komandanata. Jugoslavenske snage sigurnosti koje nisu mnogo zaostajale, uskoro su otkrile generalovo boravište, a u julu 1945. su od jednog bivšeg Mihailovićevog pratioca dobile potpune podatke o tome gdje se točno nalazi, o broju ljudi koje ima sa sobom i tako dalje.75 OZNA je u augustu i septembru učinila svoj prvi odlučni pokušaj da uhvati Mihailovića. Povjerila je taj zadatak jednom od svojih operativaca, čovjeku poznatom kao major Ljubo Popović. Nakon što je pustio bradu kakvu su nosili četnici, Popović je s nekolicinom slično prerušenih pomoćnika otišao u istočnu Bosnu; tamo su u četničkoj odjeći ušli u šume na sumnjivom području kako bi pronašli Mihailovićevu grupu. Bila je to jalova potraga. Ili im je Mihailović izmakao u zadnjem trenutku, ili nije bilo načina da se probije zaštitni pojas koji su oko njega stvorili njegovi ljudi i simpatizeri po selima. Major Popović je povučen u Beograd, ali su snage sigurnosti i dalje stalno nadzirale područje.76 75 Ibid, od 28. i 29. augusta 1962. Mihailović je čini se svoj prvi dodir s istočnobosanskim četnicima uspostavio 18. juna i ubrzo poslije toga održao je čak i sastanak s nekolicinom bosanskih četničkih omandanata koji su još uvijek bili na slobodi. Među njima je bio i pukovnik Borota. Nakon sastanka poslao ih natrag na njihova područja, s obećanjem da će poslije povratka u Srbiju dati znak za novi ustanak. 76 Ibid, od 29. do 31. augusta 1962. Mihailović nije imao veze s »majorom Ćosićem« otkad je izgubio radio-stanicu na Jezerici, ali je još uvijek vjerovao Ćosićevim porukama i živo je želio produžiti u Srbiju. U noći od 20. na 21. septembra četnici su drskim napadom na prilično nebudno stražarsko mjesto jedne jedinice KNOJ-a došli do jednog čamca i sretno prebacili Mihailovića na desnu obalu Drine. Nakon što su se par dana odmarali u blizini rijeke, Mihailović i mala grupa ljudi počeli su napredovati u Srbiju. Uspjeli su prodrijeti u blizinu gradića Kosjerića, oko dvadeset kilometara sjeveroistočno od Užica, ali su se razočarali što nisu našli nikakve četničke odrede i što seljaci očito nisu bili skloni da im pomognu. Prema jugoslavenskim izvorima, Mihailović je tek tada počeo shvaćati istinu o »majoru Ćosiću« i porukama koje su ga namamile u Srbiju. Umjesto da nastoji prodrijeti dalje u Srbiju, on se je sa svojom grupom vratio u Bosnu, negdje na područje Višegrada i sakrio se iza zida povjerljivih četnika i četničkih simpatizera. U međuvremenu su snage sigurnosti, došavši do zaključka da jednostavnim gonjenjem Mihailovića od mjesta do mjesta neće postići ništa, kovale potpuno novi plan za njegovo hvatanje.77 77 Ibid, od 1. do 3. septembra 1962. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument