MIHAILOVIĆ JE UHVAĆEN U novom planu za hvatanje Mihailovića ključna figura je bio Kalabić, koga ;u do tog vremena (decembra 1945) već uhvatile snage sigurnosti. Kalabić je :nao da je padom u ruke jugoslavenskih vlasti proigrao svoju sudbinu, ali je bio pripravan, učiniti skoro sve samo da spasi svoju kožu. Svoju prvu uslugu policiji ačinio je pomažući pri hvatanju petnaest članova svog vlastitog bivšeg štaba.78 Dnda se je pokušao cjenkati sa službom sigurnosti: ako budu velikodušni, on će lastojati utjecati na pročetničko stanovništvo u Srbiji da prihvati novi režim; za izvrat je htio da ga njegovi zarobljivači puste otići u inozemstvo ili da mu lopuste živjeti pod krivim imenom u nekom gradiću u Srbiji s tim da će se jdreći svake političke aktivnosti protiv režima. Policija je ovu ponudu odbila, ali e pozvala Kalabića da im pomogne uhvatiti Mihailovića u mrežu i nakon što je azmislio (odbijajući najprije) Kalabić je pristao da surađuje. Policija je bila na )prezu zbog mogućnosti da se Kalabić u zadnji čas povuče ili nađe načina da dade znak Mihailoviću i njegovim ljudima da su u zamci i znala je da bi u tom slučaju mogli poginuti neki njeni ljudi, a i da bi Mihailović mogao biti ubijen. Ona nije željela da Mihailović bude ubijen, budući da je nova vlast samo sa živim Mihailovićem mogla prirediti primjereni politički proces koji joj je bio potreban iz domaćih i međunarodnih političkih razloga. Ali vrijeme je bilo najhitnije; što duže Mihailoviću uspije ostati na slobodi, to su mu veći bili izgledi da umakne. Jer kada jednom dođe proljeće i vrijeme se popravi, moći će manevrirati s mnogo više uspjeha. 78 Ibid, od 10. septembra 1962. Jugoslavenske vlasti držale su šesnaest godina u tajnosti okolnosti oko Mihailovićevog hvatanja. Slutnju o tome što se dogodilo objavio je već 1948. na Zapadu Monty Radulovic, predratni Reuterov dopisnik iz Beograda.79 Radulovic tvrdi da je čuo tu priču od jednog majora OZNE, koji je u tom času navodno bio pod utjecajem alkohola. Tek 1962. pojavio se potpuni, neslužbeni prikaz hvatanja, u već ranije citiranoj seriji članaka Gojka Banovića i Koste Stepanovića u beogradskom dnevniku Politika, od 5. augusta do 17. septembra 1962.80 79 Vidi njegovu knjigu Titos Republic, str. 186 - 188. 80 Ovaj niz članaka (koji bi u obliku knjige iznosio možda kojih 200 str.) je prilično neobična smjesa činjenica i fikcije. Tu se navode imaginarni razgovori između Mihailovića i raznih članova njegovog štaba, te Mihailovićeve misli i refleksije. Tu su također prikazi mnogih konkretnih terorističkih akata koji uopće nemaju veze s Mihailovićevim hvatanjem, iako su ih četnici počinili ili im se pripisuju, a na mnogo mjesta autori subjektivno interpretiraju umjesto da pruže dokumentirane dokaze. Usprkos tomu, prema nekim dobro obaviještenim osobama s kojima sam o tome raspravljao, uzet u cjelini ovaj prikaz predstavlja glavne činjenice točno. Članci su kasnije trebali biti izdani u obliku knjige, zajedno s dopunskim dokumentarnim materijalom: uz zadnji nastavak najavljen je i skori izlazak knjige. Ali ova se knjiga nije pojavila, što je izazvalo vrlo raznolike komentare. Za komentare četnika ili četničkih simpatizera na članke u Politici, vidi članak Nenada Petrovića u Naša Reč, juni - juli 1966, str. 20 - 23. Krajem 1971. u Beogradu je agent službe sigurnosti poznat kao Ljubo Popović objavio knjigu pod naslovom Velika igra sa Dravom Mihailovićem, koja se bavi hvatanjem generala Mihailovića. Popovićevo pripovijedanje počinje s oktobrom 1945. i vrlo je slično prikazu Banovića i Stepanovića, na kojem sam zasnovao ovaj opis. Dogodilo se izgleda slijedeće: oko 20. januara 1946, nakon odgovarajućeg planiranja i pripreme, grupa oficira sigurnosti, prerušena u četnike, otišla je s Kalabićem na područje Višegrada i počela ispitivati seljake po nekim selima, ispitujući posebno nekolicinu za koje su sumnjali da znaju za četničku aktivnost ili da su članovi njihovih obitelji među četnicima koji skrivaju Mihailovića. Tada je Kalabić u svom svojstvu zamjenika komandanta četnika u Srbiji (OZNA je već bila poslala poznatim četničkim vezama u Kalabićevo ime pismo Mihailoviću) naredio tim seljacima da dogovore sastanak s jednim od lokalnih bosanskih četnika, čovjekom po imenu Budimir Gajić, za kojeg se smatralo da je osobno upleten u skrivanje Mihailovića. Gajić je sumnjao u izvornost poruke koju mu je donio jedan od seljaka i rekao mu je da se vrati Kalabiću i kaže mu da ne može naći Gajića. Kad su Kalabić i oficiri sigurnosti još dva puta pokušali da isti seljak preda Gajiću pismo, Gajić je, sumnjajući sve više da iza cijele stvari stoji OZNA, savjetovao tom seljaku da se ne vraća Kalabiću. Seljak je preko jednog rođaka javio Kalabiću da ne može naći Gajića, našto je Kalabić poslao još jedno pismo Gajiću, javljajući mu da se vraća u Srbiju, ali da će kasnije doći natrag u Bosnu. Čitavo ovo manevriranje trajalo je nekoliko tjedana i napokon, negdje početkom marta, zbog nedostatka koordinacije između Beograda i lokalne  OZNE, lokalni su službenici pokušali uhvatiti Mihailovića na svoju ruku. Taj pokušaj nije uspio, a Mihailović je sa svojom pratnjom shvatio da je njihovo skrovište otkriveno i brzo su pobjegli u novo. Međutim izgleda da je Kalabićevo drugo i treće pismo dospjelo Mihailoviću u ruke. Budući da su pisma sadržavala i Kalabićeve fotografije s njegovim potpisom, Mihailović je zaključio da su poruke dobronamjerne. Njegov je boravak na području Višegrada tako i tako postajao nesiguran i Mihailović je ponukao svoje čuvare da stupe u kontakt s Kalabićem.81 Tako su se u trećem pokušaju (koji su agenti sigurnosti s Kalabićem na uzici započeli 6. marta) i Kalabić i Mihailović živo željeli sastati. Četnici su i dalje logično bili oprezni i tek nakon što su prošli nekoliko četničkih javki, te više puta bili provjeravani, Kalabić i njegovi »oficiri« prihvaćeni su kao pravi i napokon su 12. marta, još uvijek na području Višegrada, uspostavili direktni kontakt s Mihailovićem i bili pripušteni njegovom skrovištu. 81 Banović i Stepanović, u Politici od 7. i 11. do 14. septembra 1962. Kalabić nije imao teškoća da Mihailovića, koji očito nije sumnjao ništa, uvjeri da se s njim i njegovim »četnicima« vrati u Srbiju i dogovoreno je da će na put krenuti još iste noći. Mihailović se je također spremno složio s Kalabićevim prijedlogom da se desetak njegovih stražara — približno polovica — pošalje na zadatak prema Višegradu, u smjeru protivnom od onog kojim će Mihailović, Kalabić i drugi krenuti. To je bila mjera opreza zbog koje su oficiri sigurnosti bili posebno zabrinuti, jer bi inače bili brojčano slabiji. Grupa stražara koju je vodio Gajić otišla je na zadatak i te su noći ostali iz grupe — agenti, Kalabić, Mihailović i tucet njegovih čuvara — krenuli u Srbiju. Bila je mjesečina i mala se grupa kretala šumama u koloni po jedan. Na čelu kolone bio je četnički stražar; iza svakog četnika išao je po jedan prerušeni agent sigurnosti. Dva agenta bila su dodijeljena Mihailoviću (čak su ga i prenijeli preko jednog potoka tako da ne smoči noge). Izgleda da je neki nesporazum odgodio zatvaranje klopke, ali kad je dali" dogovoreni znak, svaki je agent ubio četnika ispred sebe — s iznimkom Kalabića. Mihailović je bačen na tlo i svezan lisicama. Samo je četnik na čelu, iako ranjen, uspio pobjeći. Tako je Mihailović bio nadmudren i konačno zarobljenik svojih zakletih neprijatelja. Slijedećeg dana (13. marta) Mihailović je odveden u Beograd. Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova pa tako i šef snaga sigurnosti, poslao je maršalu Titu koji je bio u državnom posjetu Poljskoj trijumfalnu poruku kojom je saopćio hvatanje.82 Nekoliko dana kasnije Ranković je o toj akciji izvijestio Narodnu skupštinu. Osim toga, rekao je Skupštini, »mnogi četnički komandanti ... neće više nikada ugrožavati naša mirna sela i stanovnike« (očito podrazumijevajući da su već bili ubijeni ili zatvoreni). Medu njima su uz Kalabića, Račića i Rakovica, bili slijedeći srpski i bosanski četnički komandanti: kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Voja Tribrođanin, poručnik Mišić, vojvoda Borivoje Kerović, kapetan Medić, poručnik Filip Ajdačić, vojvoda Guda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, poručnik Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroš, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, kapetan Miloš Erić, kapetan Bora Mitranović, pukovnik Gojko Borota, major Slavoljub Vranješević i vojvoda Radoslav Radić.83 82 Ibid, od 15. do 17. septembra 1962. 83 Jugoslavija, Ministarstvo za informacije, The Debate on the Budget for 1946 (Beograd, april 1946), str. 37 - 40. 10. juna 1946, nakon skoro tri mjeseca ispitivanja, Mihailoviću je suđeno za veleizdaju i ratne zločine. Suđenje, koje je bilo veoma pripremljeno i s mnogo publiciteta, trajalo je do 15. jula. Presuda je glasila »kriv«, a osuda, smrt. Mihailovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ i 17. jula kazna je izvršena strijeljanjem.84 Mjesto sahrane nikad nije otkriveno javnosti. 84 Službeni izvještaj o Mihailovićevoj optužnici, suđenju, presudi i izvršenju kazne je često citirani The Trial of Draja Mihailović, objavljen 1946, što je engleski prijevod publikacije »Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom«. Suđenje je potaklo velike proteste Mihailovićevih prijatelja u inozemstvu, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, i oni su izdali posebnu publikaciju - The Report of Commission of Inquiry of the Committee for a Fair Trial for Draja Mihailovich (Izvještaj istražne komisije komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću, 1946). Potpomognuti svojim prijateljima u Velikoj Britaniji, a osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, četnici u emigraciji su otada potrošili mnogo vremena i napora ovjekovječujući i braneći legendu o generalu Mihailoviću. Od važnijih četničkih emigrantskih nastojanja u tom smislu, pored dva sveska Knjige o Draži, posebno su zanimljive studije Branka Lazitcha (La tragedie du General Draja Mihailovitch), Evgueniya Yourichitcha (Le proces Tito - Mihailovitch), te Radoja Vukčevića (Na strašnom sudu). Avakumovićev Mihailović prema nemaćkim dokumentima može se spomenuti kao krajnje pristrana interpretacija njemačkih dokumenata, kako bi se potkrijepila misao da su Mihailovićevi četnici bili pravi pokret otpora protiv sila Osovine. To nije ništa drugo nego politički pamflet koji pokušava poduprijeti i obraniti jednu neodrživu tezu. Postoje barem dva zbornika s izjavama podrške Mihailoviću, prije, za vrijeme i poslije suđenja: General Mihailovich - The World's Verdict (1947) i Tributes to General Mihailovich (1966). Osim Mihailovića, pred sud su također u isto vrijeme izvedene druge dvadeset i tri osobe. To su bili Mihailovićevi bliski politički suradnici (dr Stevan Moljević, dr Mladen Žujović, dr Živko Topalović, Đuro Vilović), četnički oficiri (vojvoda Radoslav Radić, major Slavoljub Vranješević, kapetan Miloš Glišić), bivši prvaci izbjegličke vlade i jugoslavenski diplomati (Slobodan Jovanović, dr Božidar Purić, dr Momčilo Ninčić, general Petar Živković, Radoje Knežević, dr Milan Gavrilović, potpukovnik Živan Knežević, ambasador Konstantin Fotić — svi suđeni u odsutnosti), vojni komandanti i politički funkcionari Nedićeve vlade i Ljotićevih snaga (Dragomir-Dragi Jovanović, Tanasije Dinić, Velibor Jonić, general Đuro Dokić, general Kosta Mušicki, Boško Pavlović) i dva stara srbijanska političara koji za vrijeme rata nisu imali službenih funkcija, ali su sudjelovali u antipartizanskoj aktivnosti (dr Lazar Marković i dr Kosta Kumanudi).85 Sedmorica od njih osuđena su na smrt i kazna nad njima je izvršena. To su: Radoslav Radić, jedan od bosanskih četničkih vođa, Miloš Glišić, srbijanski četnički oficir, Dragomir-Dragi Jovanović, gradonačelnik Beograda i šef beogradske policije pod Nedićevim režimom, Tanasije Dinić, pukovnik i Nedićev ministar, Velibor Jonić, Nedićev ministar, Kosta Mušicki, bivši komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Boško Pavlović, zamjenik komandanta Nedićeve Srpske državne straže. Žujović i Živković suđeni su u odsutnosti na smrt. Ostala sedmorica koja su suđena u Beogradu, dobila su kazne zatvora u trajanju od najmanje dvije do najviše dvadeset godina. Uz dva velika suđenja četničkim i drugim antikomunističkim vođama u Srbiji, nove  jugoslavenske vlasti uhapsile su, povele istragu protiv, sudile i osudile na kazne zatvora u raznim trajanjima (ili naprosto pustile nakon ispitivanja) mnogo tisuća drugih ljudi koji su bili povezani s četnicima i podržavali četničku stvar ili srpske kvislinške vlasti. 85 Generala Nedića uhapsile su negdje u ranu jesen 1945. savezničke snage u Austriji i predale ga jugoslavenskim vlastima. Rečeno je da je počinio samoubojstvo u oktobru 1945, skočivši s prozora u hodniku tamnice u kojoj je bio zatvoren. Vladin plan da na suđenju Mihailoviću i suoptuženima iskoristi Mihailovića kako bi diskreditirala njega i njegovu stvar, njegove domaće suradnike i sljedbenike, te bivše jugoslavenske funkcionare u inozemstvu, u velikoj je mjeri uspio. Suđenje je također poslužilo da se u političke i propagandne svrhe žigošu četnički prijatelji na Zapadu, iako su mnogi od njih (kao i njihove vlade) odbacili Mihailovića i četnike tokom 1943. i 1944, okrećući svoju podršku Titu i partizanima.86 Tokom suđenja Mihailoviću 1946, kao i suđenja drugim političkim i vojnim rukovodiocima četničkog pokreta u augustu 1945, bilo je mnogo međusobnog okrivljavanja medu optuženima. Mihailović je stalno pokušavao zaobići pitanja tužioca, optužujući svoje komandante za kolaboraciju, nepoštivanje njegovih naređenja, vojnu nestručnost, proizvoljno ponašanje i tako dalje.87 Na isti su način njegovi komandanti, osobito Keserović i Lukačević, na suđenju u augustu 1945, okrivili Vrhovnu komandu za većinu akcija za koje su bili optuženi, služeći se poznatim izgovorom da su jednostavno izvršavali naređenja.88 Svjedočenja na procesu pokazuju da Mihailović nikad nije imao potpunu i čvrstu kontrolu nad većinom svojih komandanata i da komandanti gotovo cijelo vrijeme nisu od njega imali jasna i precizna naređenja, već su morali raditi po naredbama općenite naravi. Ta su naređenja trebali izvršavati po svom nahođenju i prema konkretnim uvjetima pod kojima su djelovali i nisu bili u strogom smislu odgovorni za svoja djela. Pod takvim uvjetima je za mnoge četničke komandante bilo prirodno da slijede svoje posebne, osobne i lokalne interese više nego da rade kao dio dobro usklađene vojne organizacije. 86 Vidi npr. pozivanje na britanske oficire za vezu kod četnika, pukovnike Baileyja i Hudsona, te na šefa arneričke vojne misije u Mihailovićevom štabu, pukovnika McDowella, u The Trial of Dra^a Mihailović, str. 123 - 124, 158 - 159, 184 - 185, 191 - 195, 199 - 203, 304 - 309, 465 - 467, i ZiherI, »Epilog jedne protivnarodne zavere«. 87 The Trial of Dra^a Mihailović, str. 162, 249 - 250, 252, 254, 258 - 259, 262, 270, 283 - 289, 296 - 297, 304, 334, 351, 358, 377 - 378, 384. 88 Suđenje članovima rukovodstva organizacije Drai^e Mihailovića, str. 144, 146, 149 — 150, 157, 161 — 163, 166, 209 - 210, 213, 221 - 223, 223 - 236,' 245, 248. Nedostatak čvrstog i odgovarajućeg rukovođenja vojnim poslovima iz jednog centra, nedostatak razvoja osobnih sposobnosti generala Mihailovića u skladu sa zahtjevima vremena i odsutnost životno sposobnog političkog programa i potrebne političke organiziranosti, sve je to onemogućavalo koheziju u četničkom pokretu, a s vremenom mu oduzelo i svaku efikasnost. Ove slabosti, zajedno s ustrajnom kolaboracijom s neprijateljem protiv svojih domaćih protivnika, te nesposobnost da iziđu na kraj s međunarodnim problemima s kojima su se suočili, učinile su neizbježnom propast koja je na kraju snašla četnički pokret i njegovo vodstvo. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument