POSLJEDNJI DANI NA VUČJAKU Iako je Mihailović donio čvrstu odluku da se vrati u Srbiju sa svojim srbijanskim četnicima, ipak je odaslao u Sloveniju generala Damjanovića (bivšeg šefa kabineta generala Nedića i kraće vrijeme u oktobru 1944. komandanta Srpske državne straže), imenujući ga komandantom istaknutog štaba Vrhovne komande. Damjanović je 27. marta preuzeo komandu nad četnicima i snagama Srpskog dobrovoljačkog korpusa smještenim na području Slovenskog primorja i time su prema sporazumu postignutom za vrijeme Kostićeve posjete Mihailoviću i ove potonje trupe postale dio Jugoslovenske vojske u otadžbini. Sve ove jedinice bile su pod komandom SS i policijskog vođe generala Odila Globocnika u Trstu, koji se je brinuo i za njihovo održavanje.55 55 Ibid, str. 222, 233 - 234, 240 - 243. Vidi i Tomac, ur. str. 142. Mihailović je očito pokušavao zadržati neku vlast nad snagama u Sloveniji, makar je i bio tvrdo protiv toga da sam ode tamo. On je htio u Srbiju, osobito sada kad je imao dojam (iz lažnih poruka koje je primao od svog tobožnjeg četničkog komandanta majora Ćosića) da tamo postoji veliki potencijal za ustanak protiv novog režima. Mihailović je sebe vidio kao vođu i borca za svoj narod i toj svojoj slici o sebi morao je udovoljiti povratkom svome narodu u nevolji. U radiogramu Ljotiću od 1. aprila rekao je: »Mi moramo razviti što jaču gerilu u ćelom našem prostoru Jugoslavije. U komunističkim redovima veliko je rasulo naročito u Srbiji. Narod u Srbiji nas željno očekuje i kad olista šuma prepuniće šume i planine.« U drugoj poruci Ljotiću, od 11. aprila, rekao je: »Što se tiče ustanka u Srbiji to je sam narod koji se diže i to se ne može sprečiti. Ja samo koristim situaciju koja se time stvara.«56 Ali Mihailović je imao i druge razloge da ne ode u Sloveniju. Pridružiti se Srpskom dobrovoljačkom korpusu, te Jevđevićevim i Đujićevim četnicima u Slovenskom primorju za njega i njegove formacije značilo bi doći pod neposrednu komandu generala Globocnika. Mihailović koji je dosljedno tvrdio da nije surađivao s Nijemcima već da im se odupirao, ne bi se dragovoljno mogao dovesti u položaj otvorene osobne kolaboracije s jednim njemačkim SS generalom u ovim završnim danima rata. Alternativu - povratak u Srbiju - je vrijedilo riskirati, ako može ispuniti njegove nade da će uspješno organizirati ustanak protiv novog režima i time zapadne Saveznike navesti da interveniraju i da dođu u pomoć njemu i njegovim snagama. 56 Kostić, str. 238 - 239. Jedan od posljednjih Mihailovićevih telegrama Fotiću, datiran 2. aprila 1945, pokazuje kako je daleko otišao u svojim snovima o eventualnoj zapadnoj intervenciji. U tom telegramu je Mihailović dao Fotiću neke instrukcije s tim da se izvrše »na način koji vi nađete najpogodnijim i na pogodnim mestima.« a) On treba zatražiti da se u Jugoslaviju pošalju savezničke komisije koje će ispitati političku situaciju u zemlji i same vidjeti da se četnici u građanskom ratu ne bore za to da prigrabe vlast, nego za zaštitu demokratskih sloboda i uvođenje demokratske uprave, b) On treba naglasiti da je potrebno osloniti se na demokratske političke stranke u zemlji i na njihovo sudjelovanje u privremenoj vladi i zahtijevati da se prelazna vlada u Beogradu zamijeni jednom vladom u kojoj će sudjelovati demokratske stranke, uključujući Jugoslovensku narodno-demokratsku zajednicu (koju su kontrolirali četnici), c) »Da je hitno potrebno da američka saveznička vojska posedne celu teritoriju Jugoslavije i time spreči dalji građanski rat i omogući uvođenje demokratske uprave u zemlji. Naša Vrhovna komanda i Jugoslovenska vojska u otadžbini koja je pod njom, pozdravili bi to i priključili joj se.«57 Zadnja točka je naravno, bila najvažnija; njome se htjelo ne samo spriječiti uspostavljanje komunističke vlasti u Jugoslaviji, već istovremeno omogućiti četnicima da u Jugoslaviji uspostave svoju vlast. Fotić je zaista podnio memorandum osnivačkom sastanku Ujedinjenih nacija koji je 25. aprila sazvan u San Franciscu, ali ne u svrhu u koju je to tražio Mihailović, jer bi nakon formiranja ujedinjene vlade u Beogradu na dan 7. marta i njenog brzog priznavanja od strane Velike trojice takav zahtjev bio smiješan. On je zapravo zatražio da jedna međunarodna komisija nadzire i zajamči slobodne izbore i zaista demokratsko sprovođenje odluka konferencije na Jalti, koliko su se odnosile na Jugoslaviju.58 57 Jovan Đonović, »Izvještaji generala Mihailovića iz kraja 1943 i 1944 godine,« str. 74. 58 Fotić, The Political Situation in Yugoslavia Today, str. 17 - 18. Treba zabilježiti da je pored Mihailovića bilo i drugih koji su posljednjih jedana rata tražili da zapadni Saveznici okupiraju neke dijelove Jugoslavije. Dr Gregorij Rožman, ljubljanski biskup i jedan od istaknutih vođa antikomunističkih političkih snaga Slovenije, poslao je poruku papi Piju XII da je prenese avezničkoj komandi u Caserti, tražeći da Saveznici okupiraju Sloveniju kako bi spriječili uspostavljanje komunističke vlasti.59 A Pavelić, poglavnik marionetske hrvatske države na izdisaju, poslao je specijalnog izaslanika dra Vjekoslava Vrančića savezničkoj komandi u Italiji, tražeći od zapadnih Saveznika da dođu u pomoć hrvatskom narodu, te da od partizana zaštite njegovu jezgru i mnoge tisuće unutarnjih izbjeglica. Pavelićeva vlada je tražila hitno odašiljanje jedne savezničke misije koja bi utvrdila činjenice i zahtijevala je da saveznička vojska dođe na naše državno područje, da olakša ovo teško i pogibeljno stanje.«60 I Rožmanove i Pavelićeve molbe bile su uzaludne. 59 Za tekst poruke biskupa Rožmana vidi Clissold, str. 223. 60 Vrančića su umjesto za zeleni stol s feldmaršalom Alexanderom odveli u zarobljenički logor. O egovoj misiji vidi u S bielom zastavom preko Alpa. Tekst memoranduma Pavelićeve vlade može se naći u Stanić, str. 46 - 48. Kako se situacija razvijala, četnici i druge kvislinške snage iz Srbije okupljene u Slovenskom primorju, videći da Nijemci gube na svim frontovima i a se povlače s juga i jugoistoka prema Austriji i južnoj Njemačkoj i ne videći ni traga od ulaska savezničkih trupa iz Italije morale su odlučiti kuda da krenu, kako bi se spasile da ih ne uništi napredovanje Jugoslavenske armije. Usred ove krize odlučivanja poginuo je 23. aprila u automobilskoj nesreći politički vođa Srpskog dobrovoljačkog korpusa Ljotić.61 Šest dana kasnije Damjanović je izdao naređenje svim snagama pod njegovom komandom da pređu preko Soče dublje u talijanski teritorij. Ove su snage 4. maja došle do Palmanove, grada udaljenog oko pedeset kilometara na sjeverozapad od Trsta, a 5. maja su po naređenju britanskih snaga koje su bile tamo predale svoje oružje i postale britanski ratni zarobljenici.62 General Kosta Mušicki, komandant bivšeg Srpskog dobrovoljačkog korpusa, predan je kasnije Jugoslavenima, ali su drugi oficiri i obični vojnici iz ovih trupa ostali neko vrijeme u britanskim zarobljeničkim logorima u Italiji i nakon puštanja su se pomalo rasuli po cijelom svijetu. General Damjanović umro je u Hannoveru, augusta 1956. Vojvoda Jevđević umro je u Rimu, u oktobru 1962, a vojvoda Đujić je još 1973. živio u Sjedinjenim Američkim Državama. Već nekoliko mjeseci Mihailović je živo želio surađivati sa snagama hrvatske marionetske države »jer je zajednički cilj bio uništenje komunista.«63 Poslao je svog emisara, advokata dra Janka Brašića, ne samo dru Paveliću, poglavniku hrvatske marionetske države, već i poglavaru katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskupu Alojziju Stepincu, a također i dru Mačeku, vođi Hrvatske seljačke stranke, koji se pasivno protivio kvislinškoj vladi.64 Pavelić je Brašiću dao određenu količinu lijekova protiv tifusa, koji je bio raširen među četničkim trupama u Bosni. Izgleda da je osim dra Brašića i četnički major Žika Andrić imao tokom posljednjih mjeseci rata neku vrstu stalnog dodira s vojnim vlastima NDH u Zagrebu.65 Konačno je Mihailović sredinom aprila 1945. poslao generala Svetomira Đukića, navodno u misiju da uspostavi kontakt sa savezničkim armijama koje su napredovale u sjevernoj Italiji, ali da istovremeno na prolazu kroz Zagreb vidi Pavelića i raspravi s njim mogućnost suradnje između četničkih i hrvatskih kvislinških trupa, te da od njega dobije niz ustupaka. Da pomogne Đukićeve napore u Zagrebu, Mihailović je s njim poslao Vladimira Predaveca, koji je već duže vrijeme bio član četničkog Centralnog komiteta. Đukić je praćen Predavecem, te Brašićem i Andrićem, imao dva sastanka s Pavelićem, 17. i 22. aprila. Na njima je tražio slijedeće: oslobađanje četničke bolnice i onih koji su bili u njoj, a koje su ustaše zarobili na planini Vučjak; puštanje 1200 srpskih civilnih lica koje su ustaše zarobili i držali u Šamcu; lijekove, municiju i hranu za četnike, te slobodan prolaz četničkih trupa kroz NDH na putu u Sloveniju (ali bez Mihailovića koji će ostati u planinama).66 Ovaj posljednji zahtjev, slobodan prolaz preko teritorija NDH, očito je trebao zavesti ustaške vlasti (a još više jedinice Jugoslavenske armije, čiji su obavještajni izvori u Zagrebu sigurno radili efikasno) da pomisle kako Mihailović namjerava poslati svoje snage u Sloveniju, a ne u Srbiju. 61 Kostić, str. 250. 62 Ibid, str. 259 - 267. 63 Vidi izvještaj njemačkog opunomoćenog generala za Hrvatsku od 24. decembra 1944, u kojem se poziva na izjavu jednog svog pouzdanog agenta. Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 427. 64 Iako je Mihailović na svom suđenju izjavio da je Brašić bio opunomoćen samo za kontakt s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke, dokazano je da je Brašić također vidio Pavelića i Stepinca. Vidi The Trial of Dra%a Mihailović, str. 289 - 296, 453 - 456. Dru Brašiću, koji je tada živio u New Yorku, pisao sam 26. aprila 1972. i pitao ga da li je nešto napisao o svojoj aktivnosti kao čovjek za vezu između Mihailovića i Pavelića, a ako nije, da li bi bio ljubazan da odgovori na niz pitanja o tome. U svom odgovoru od 6. maja 1972. dr Brašić je rekao da do sada nije napisao ništa meritorno o svojoj »nacionalno-političkoj delatnosti iz vremena drugog svetskog rata«, jer da u načelu vjeruje kako memoare i slične spise treba objaviti tek pedeset godina nakon događaja koje opisuju. S tog razloga također nije bio voljan odgovoriti na bilo koje pitanje o svojoj aktivnosti tokom rata. Dr Brašić je umro 22. novembra iste godine. Treba zabilježiti da su već 1943. godine predstavnici Mihailovića i Hrvatske seljačke stranke (koju su podržavali mnogi domobranski oficiri) poveli diskusiju o budućnosti Jugoslavije. Do sporazuma međutim nije došlo jer HSS nije htjela priznati Mihailovića kao glavnog komandanta svih jugoslavenskih snaga, uključujući i domobrane, a Mihailović se nije htio složiti s time da se odrekne onih četničkih grupa koje su bile odgovorne za masovni teror nad hrvatskim stanovništvom. Ova informacija potječe od domobranskog pukovnika Ivana Babića, kome su u januaru 1944. visoke vojne vlasti NDH pomogle da pobjegne u Italiju kako bi uspostavio kontakt sa savezničkim snagama u ime domobranske vojske i HSS. Vidi F. O. 371/44245, R 1040/8/92 i F. O. 371/44249, R 3364/8/92. Krajem 1944. su se i neke domobranske jedinice u Bosni, konkretno one smještene u Varešu i Zenici, očito pokušale nekako približiti Mihailoviću, stavljajući mu u izgled priznanje njegove vrhovne komande. Vidi npr. Mihailovićevo pismo od 29. novembra 1944. domobranskom komandantu Vareša Mati Matićeviću, u The Trial of Draža Mihailović, str. 218 i mikrofilm br. T-501, rola 257, snimci 1077 - 1078. Vidi također i sasvim nevjerojatnu priču koju saopćava poručnik Lalich u svom već citiranom izvještaju pretpostavljenima iz OSS. 65 Karapandžić, str. 438. Prvih dana aprila je i njemački obavještajni agent Stärker posljednji puta posjetio Mihailovića i donio mu ponudu generalpukovnika Löhra da se preda zapadnim Saveznicima, zajedno sa zahtjevom da im tu ponudu preda Mihailović. Mihailović je na svom suđenju posvjedočio da je to učinio i da su dva njegova važna komandanta, major Račić i kapetan Nedić, otišli u Zagreb (vjerojatno prije 12. aprila) da od Löhra zatraže predaju, ali naravno bez uspjeha.67 To je vjerojatno bila posljedica Stärkerove posjete Mihailoviću. 66 Serija članaka generala Đukića o njegovoj misiji kod Pavelića izlazila je u mjesečniku Srpska Rastava (Buenos Aires), od decembra 1954. do maja 1955. pod naslovom »Iz šume u emigraciju«. Đukiću je odgovorio ustaški general Luburić »Otvorenim pismom srpskom generalu Svetomiru Đukiću« u časopisu Drina (Madrid), u decembru 1955. Pavelić je 1949. također objavio svoja sjećanja na te sastanke. Karapandžić, str. 436 - 439, opširno citira Đukićev članak, a na str. 439 - 444, u potpunosti navodi Pavelićevu izjavu o istoj stvari. 67 The Trial of Dra^a Mihailović, str. 270 - 271, 291 - 292. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument