ĐURIŠIĆEV ZLOSRETNI POKRET Otkad je došao na sjever centralne Bosne, Pavle Đurišić je bio vrlo kritički raspoložen prema Mihailovićevom rukovođenju i bio je glavni predlagač da se krene u Sloveniju. Njegovo čvrsto vladanje crnogorskim četnicima i dobru vojnu prošlost poštovali su drugi četnički komandanti i većina njih slagala se s njim oko pokreta u Sloveniju. Kad se Mihailovića nije moglo uvjeriti, Đurišić je odlučio otići i povesti svoje crnogorske četnike. Zamolio je Ljotića da mu u pomoć pošalje neke svoje formacije da se sastanu na pola puta i Ljotić se s tim drage volje složio; ali Đurišić je još uvijek trebao sam doći na područje Bihaća u zapadnoj Bosni.47 Đurišić se je tada sporazumio s hrvatskim ustaškim vlastima i predstavnicima crnogorskog separatiste dra Sekule Drljevića da dobije siguran prolaz ili je bar to tako shvatio. Drljević je rat proveo većim dijelom u marionetskoj državi Hrvatskoj, isprva u Zemunu, a od proljeća 1944. u Zagrebu; u ljetu 1944. osnovao je Crnogorsko državno vijeće, neku vrstu crnogorske izbjegličke vlade. Htio je uz njemačku i ustašku pomoć uspostaviti crnogorsku državu i stvoriti svoju vlastitu crnogorsku vojsku. Tako je Drljević, kad su Đurišićevi i njegovi predstavnici pregovarali za siguran prolaz, uočio priliku da Đurišićeve četničke snage upotrijebi za svoje ciljeve. Nakon zaključenja sporazuma za siguran prolaz s ustaškim vlastima i Drljevićem, Đurišić je sa svojim četnicima, praćen velikom grupom civilnih izbjeglica u kojoj je bilo nekoliko desetaka crnogorskih pravoslavnih svećenika, krenuo 18. marta s planine Vučjak prema Sloveniji (Vidi kartu 7).48 47 Karapandžić, str. 405 - 417; Kostić, str. 230 - 232. 48 Mitropolit Joanikije nije bio među ovim svećenicima. On je izgleda iz istočne Bosne otišao u Srbiju, gdje je prema nekim navodima kasnije u 1945. umro. Koliko je dubok bio rascijep među četnicima pokazivao je ne samo Đurišićev odlazak od Mihailovića, već još više činjenica da se Đurišiću na njegovom putu na zapad pridružio i Mihailovićev prvi titularni zamjenik i glavni politički savjetnik Dragiša Vasić. To su učinili i mnogi Mihailovićevi vodeći komandanti, među njima Zaharije Ostojić, načelnik komande za istočnu Bosnu, Petar Baćović, komandant hercegovačkih četnika, Mirko Lalatović, jedan od vodećih četničkih štabnih oficira, te Luka Baletić i Pavle Novaković.49 Glavni četnički komandanti iz Srbije, Dragoslav Račić i Nikola Kalabić, također su bili za marš na zapad i činili su sve što su mogli da privole Mihailovića da krene, ali kad je on odbio ostali su s njim.50 Glavnina bosanskih četnika (osim onih pod Ostojićem) nije se pridružila ni Đurišiću ni Mihailoviću, već se jednostavno razišla; većina njih utonula je u masu srpskog pravoslavnog pučanstva Bosne otkud je i došla, drugi su otišli u duboke bosanske šume gdje su ostali mnoge mjesece poslije svršetka rata. Tako su početkom aprila postojale četiri jasno određene grupe četnika, a svaka je išla svojim putem u nadi da će izbjeći nadolazeću propast: grupa koja je ostala vjerna Mihailoviću, grupa koja je bila uz Đurišića, bosanski četnici koji su se povukli i Đujićevi i Jevđevićevi četnici koji su se već nalazili na području Slovenije. 49 Banović i Stepanović, u Politici od 22. i 23. augusta 1962. Sandžački četnički vođa Vuk Kalaitović krenuo je također s Đurišićem, ali je nakon nekog vremena promijenio mišljenje i s oko 200 svojih ljudi udario natrag prema Sandžaku. Čini se da su do Sandžaka sretno stigli. Za zadnju fazu zlosretnog putovanja Đurišićeve grupe vidi Cemović, str. 68 - 88. 50 Kostić, str. 229; Banović i Stepanović, u Politici od 22. augusta 1962. Nisu poznate pojedinosti sporazuma koji je Đurišić sklopio s ustašama i Drljevićevim predstavnicima, ali čini se da je Đurišić sa svojim četnicima trebao preći preko Save u Slavoniju. Tamo bi se svrstali uz Drljevića pod imenom »Crnogorska narodna vojska«, Đurišić bi zadržao operativnu komandu i prebacili bi se na zapad željeznicom. Četnički izvori ukazuju na to da se je Đurišić namjeravao držati sporazuma samo dok se ne riješi bolesnih i ranjenih među svojim vojnicima i među civilima koji su ga slijedili, tako da bi postao pokretniji i imao veću operativnu slobodu.51 S tom je namjerom poslao oko osam stotina svojih ranjenika i bolesnika preko Save ustašama i Drljeviću. Tada je sa svojim četnicima i ostalim izbjeglicama, pojačan Baćovićevim i Ostojićevim odredima krenuo prema zapadu, držeći se nešto južnije od desne obale Save. Više je nego sigurno da su Drljević i ustaše od početka namjeravali sporazum iskoristiti kao zamku za Đurišića; kad ih je Đurišić pokušao nadmudriti oni su odbacili svaki privid dobronamjernosti. I Drljević i ustaše imali su svoje posebne razloge kad su htjeli uhvatiti Đurišića u stupicu - ustaše zbog toga što je Đurišić bio jedan od onih koji su najaktivnije vršili masovni teror nad muslimanskim stanovništvom sandžaka i jugoistočne Bosne, a Drljević zato što je Đurišić bio jedan od najjačih pobornika potpunog ujedinjenja Crne Gore i Srbije i time protiv Drljevićevog separatizma. 51 Cemović, str. 65; Zečević, str. 87 - 91. Zečević je, kao i Cemović, jedan od preživjelih iz Đurišićeve grupe, ali on je pripadao jednoj jedinici koja je prilično rano prešla Drljeviću. Vidi također Vučetić, str. 139 - 140. Gotovo od početka svog kretanja na zapad Đurišić je sa svojim četnicima morao na mahove odbijati ustaške i povremene partizanske napade, ali stigli su do Vrbasa i većina ga je prešla i došla do Lijevča Polja, sjeverno od Banja Luke. Tu su ih napale jake ustaške snage. Đurišićeve snage bile su teško poražene i uslijed poraza su ustaše i Drljevićevi predstavnici uspjeli navesti Đurišićev prvi puk da pređe pod Drljevićevo vodstvo.52 Đurišić je s dijelom svojih preostalih formacija pokušao zaobići Banju Luku s juga, namjeravajući da produži u smjeru zapada, ali je opet naišao na hrvatske kvislinške snage. S njim su došli u kontakt ustaški oficiri i on je napokon pristao da pregovara neposredno s ustaškim vlastima i Drljevićevim predstavnicima o daljnjem kretanju svojih trupa prema napadu. Pokazalo se da je priča o novim pregovorima bila samo stupica. Putem do mjesta sastanka Đurišića su zajedno s mnogim njegovim pratiocima, uključujući i neke političke vođe i svećenike, napali i uhvatili ustaše. Ima nekoliko verzija o tome što se zatim dogodilo. Ono što je jasno jest da su Đurišić i neki drugi četnički komandanti, među njima Ostojić, Baćović, Vasić i još neki solitički vođe, a također i neki pravoslavni svećenici, bili svi ubijeni. Neki vojnici i izbjeglice koji su pratili Đurišića također su ubijeni. Malom dijelu Đurišićeve grupe uspjelo je pobjeći i probiti se prema zapadu, ali veći je dio, ostavši bez vodstva, pripojen Drljevićevim snagama i odaslan prema austrijskoj granici. Dijelove obje ove grupe uhvatila je kasnije jugoslavenska Treća armija u Sloveniji. Većinu onih koji su uspjeli preći u Austriju Treća armija je vratila u Sloveniju, gdje su drugom polovinom maja zajedno s raznim drugim kolaboracionističkim snagama uništeni. Od cijele vojske onih koji su s Đurišićem krenuli iz Crne Gore, te onih drugih četnika koji su mu se pridružili za put na zapad, preživjelo je možda manje od četvrtine. Sam Drljević je poput svojih ustaških prijatelja bio prisiljen da pred napredovanjem Jugoslavenske armije zadnjih dana rata pobjegne u Austriju. Tamo su njega i njegovu ženu nekoliko jedana kasnije otkrili i ubili neki Đurišićevi pristaše.53 Treba zabilježiti da su 11. aprila tri puka Srpskog dobrovoljačkog korpusa i jedan kontingent Jevdevićevih četnika poslani u jugozapadnu Hrvatsku da se sastanu s Đurišićevim snagama, koje se naravno nisu nikad pojavile. Te su jedinice kasnije usmjerene na sjever prema Ljubljani i dalje prema austrijskoj granici, gdje su se borile protiv Jugoslavenske armije i u završnim danima rata zajedno sa slovenskim kvislinškim snagama i bile likvidirane.54 52 Cemović, str. 71 - 80; Banović i Stepanović, u Politici od 22 - 25. augusta 1962. Za ustaški prikaz ove akcije vidi Luburić (Domagoj, pseudonim), »Bitka na Lievču polju«. Izgleda da je Luburićeva teza (str. 78) da je Đurišićev marš na zapad bio dio značajnog četničkog plana po kojem je trebalo uspostaviti vezu sa srpskim snagama na području Slovenskog primorja, a zatim uništiti NDH i dovesti natrag kralja Petra. Na str. 9. Luburić spominje da su ustaše tom prilikom uhvatile oko 7.000 četnika, ali ne kaže ništa o sudbini Đurišića i njegovih trupa nakon hvatanja. 53 Cemović, str. 80 - 88; Karapandžić, str. 416 - 419. Banović i Stepanović, u Politici od 25. augusta 1962. O sporazumu za siguran prolaz, o Drljevićevim naporima da organizira crnogorsku vojsku i o sudbini tih naga nakon katastrofe na Lijevče Polju vidi također Pajović, »Politička akcija Sekule Drljevića«, str. 79 - 89. 54 Kostić, str. 247. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument