VRATITI SE U SRBIJU ILI POĆI U SLOVENIJU? Oko sredine januara, Mihailović je sa svojim trupama krenuo s područja Majevice prema sjeverozapadu, na područje planine Trebava.Tamo su ostali oko dva mjeseca — da bi im se drugom polovinom februara pridružilo nekih sedam do osam tisuća četnika Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa, koje je pratilo oko tri tisuće civilnih izbjeglica, svi pod komandom potpukovnika Pavla Đurišića.32 Kako je objašnjeno u prethodnoj glavi, Crnogorski dobrovoljački korpus bio je specijalna vojna formacija ustanovljena kao oruđe Neubacherove politike za borbu protiv NOV i POJ u Sandžaku i Crnoj Gori, potpuno u njemačkoj službi. Ali korpus je također dugovao lojalnost Mihailoviću, što potvrđuje činjenica da je Đurišić, koji bi mnogo više volio povlačenje kroz Albaniju i Grčku, poslušao Mihailovićevu naredbu da mu se pridruži u sjeveroistočnoj Bosni. Đurišićevi četnici su se, naravno, povlačili iz Crne Gore pomiješani s njemačkim trupama u povlačenju ili su ih slijedili izbliza.33 Prema jugoslavenskim partizanskim izvorima, crnogorski četnici su bili bolje opremljeni i bolje uvježbani od svih drugih četničkih trupa i bili su prije svega apsolutno lojalni svom vođi Đurišiću.34 Čim se pridružio Mihailoviću, Đurišić je shvatio da je učinio ozbiljnu pogrešku, jer general uopće nije imao nikakvo rješenje za opasan položaj četnika. Dok mu se možda mogla pružiti prilika da spasi svoje ljude idući preko Albanije u Grčku, ili alternativno, da slijedi Đujićev i Jevdevićev primjer i krene uz obalu do Slovenskog primorja, on je ovdje zapeo s komandantom koji je bio odlučio da se vrati u Srbiju.35 32 Cemović, str. 55. Banović i Stepanović, u Politici od 18. augusta 1962, navode broj od oko 7.000 izbjeglica, ali broj od 3.000 koji navodi Cemović, jedan od preživjelih iz Đurišićeve grupe, izgleda mi realniji. 33 Posada jednog američkog aviona koja je iskočila nad Đurišićevim teritorijem u Crnoj Gori krenula je na put u istočnu Bosnu zajedno s Đurišićevim snagama i izbjeglicama što su ih pratile. Kasnije su se odvojili od njih i uspostavili kontakt s partizanima koji su ih odveli u Beograd, odakle su zatim evakuirani. Jedan od sudionika, major James M. Inks, opisao je to putovanje u obliku dnevnika, u jednom prikazu objavljenom 1954; vidi bibliografiju. 34 Banović i Stepanović, u Politici od 19. i 22. augusta 1962. U radiotelegramu od 8. aprila 1945. Ljotiću, Mihailović je rekao da su te trupe »slabe borbene vrednosti« - ali to je bilo nakon što je Đurišić napustio Mihailovića. Vidi Karapandžić, str. 414. 35 Kako je Crnogorski dobrovoljački korpus bio formalno dio Srpskog dobrovoljačkog korpusa, Ljotič se je nekoliko mjeseci nadao da će pridobiti Đurišića da svoje snage prebaci u Sloveniju. U septembru je pozvao Parežanina iz Pljevalja gdje je bio oficir za vezu s Đurišićevim snagama u Beograd s posebnim ciljem da ga instruira, kako bi uvjerio Đurišića da to i učini. Kad Parežaninova nastojanja nisu uspjela jer je Đurišić poslušao Mihailovićevu naredbu da krene u istočnu Bosnu, Parežanin je ostavio Đurišića kod Prijepolja u Sandžaku, Zadnjih dana decembra i praćen grupom od oko trideset ljudi, koje je sa sobom doveo iz Srbije, otišao je u Sloveniju. Vidi Parežanin, str. 494 — 498. Kostić, str. 202, citirajući iz Parežaninovog izvještaja o njegovoj nisiji u Crnoj Gori, pokazuje da je Parežanin u Sloveniju otišao preko Slavonskog Broda, što znači da je putovao prugom koju su kontrolirali Nijemci i ustaše. Negdje polovinom marta ove su razne četničke snage generala Mihailovića krenule preko rijeke Bosne na područje planine Vučjak (vidi kartu 7). U svim tim pokretima četnici su reagirali na dva osnovna motiva: na stvarne i moguće operacije NOVJ, te na pokrete njemačkih snaga, koje su još uvijek čvrsto kontrolirale područje koje je obuhvaćalo liniju komunikacije između Sarajeva i Bosanskog Broda, pa su tako i dalje služile četnicima kao zaštita od partizana.36 36 Banović i Stepanović, u Politici od 17. i 22. augusta 1962. Čak i u ovoj situaciji Mihailović se je čvrsto držao svog vjerovanja da će spas doći sa Zapada.37 Ali kako su dani prolazili, a takva se pomoć nije ostvarivala, Mihailović je znao da mora donijeti neku odluku o svom slijedećem koraku. Četnički položaj na sjeveru centralne Bosne postajao je danomice sve neodrživiji. Mihailović je imao otvorene dvije mogućnosti. 37 To je Đurišić rekao Kostiću za vrijeme njegove posjete četnicima, sredinom marta 1945. Vidi Kostić, itr. 231. Jedna je bila da se pokuša vratiti u Srbiju, na teren za koji su četnici vjerovali da im je još uvijek prijateljski naklonjen i gdje je, kako ih se navelo da misle, postojala šansa da počnu s novim otporom novoj vlasti koja je tamo uspostavljena u oktobru 1944. Mihailović je bio glavni i najodlučniji zagovornik ove alternative. Očito pod utjecajem Ćosićevih poruka, mislio je da stanovništvo u Srbiji samo čeka dolazak proljeća da masovno ustane i da je sve što mora učiniti samo to da se vrati i povede ih. Ali bez obzira na to kako je Mihailović mogao tumačiti perspektivu ustanka koji bi podržao četničku stvar ili koje je lade mogao polagati u zapadnu intervenciju ako bi četnici poveli antikomunistički ustanak: za četničke je snage prije svega bilo potrebno da se vrate u Srbiju. Alternativa je bila probijati se na zapad, do Slovenskog primorja kroz :eritorij koji su dijelom još uvijek držale njemačke snage i snage hrvatske marionetske države, a dijelom snage NOV i POJ. Tamo su se mogli spojiti sa srpskim kvislinškim i četničkim snagama koje su već bile na tom području i aapokon, nema sumnje, uspostaviti kontakt s američkim i britanskim snagama ?oje dolaze iz Italije ili, ako to ne bi bilo moguće, onda sa savezničkim trupama soje su u Austriju ulazile iz južne Njemačke. Ovaj smjer bio je posebno privlačan jtoliko što su Jevđevićevi četnički odredi iz Like bili u Slovenskom primorju još ad početka novembra, a Đujićevi odredi iz sjeverne Dalmacije, zapadne Bosne i užne Like krenuli su na to područje početkom januara. Ovi odredi, ukupno oko Dsam do devet tisuća ljudi pridružili su se trupama Srpskog dobrovoljačkog korpusa koje su Nijemci u oktobru izvukli iz Srbije i transportirali na to područje za borbu protiv NOV i POJ. S tim trupama bio je također i srpski fašistički vođa Dimitrije Ljotić.38 Nadalje diljem Slovenije nalazili su se slovenski domobrani (Bela garda) pod vodstvom generala Leona Rupnika, a i nekolicina slovenskih četnika pod komandom generala Prezelja. Usto je još i dio Srpske državne straže prebačen iz Austrije u Slovensko primorje gdje se pridružio Srpskom dobrovoljačkom korpusu, a mali broj drugih četnika i neki ratni zarobljenici pušteni iz Njemačke također su došli na to područje. Sve u svemu, ove su trupe prema proljotićevskim izvorima brojale možda i do 35.000 ljudi.39 38 Prebacivanje Đujičevih trupa bilo je uređeno njemačko-hrvatskim sporazumom. Prema jednoj Paveličevoj naredbi koju je 21. decembra 1944. izdao svim vojnim i onim civilnim vlastima kojih se to ticalo, hrvatske trupe u vezi s njemačkim trupama trebale su osigurati uredan i nesmetan prolaz (Đujićeve) grupe. Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Dokumenti NDH, reg. br. 48/1 - 2, kutija 233a. Dujić je imao najviše oko 6.000 vojnika (mikrofilm br. T-501, rola 266, snimak 524); Jevđević je čini se imao samo oko 3.000 ljudi. I Ljotić i Jevđević pomogli su da se dobije njemačka dozvola za pokret Đujićevih trupa na područje Slovenskog primorja. Vidi Kostić, str. 185, i Karapandžić, str. 396 - 399. 39 Kostić, str. 211. Meni se čini da je ova procjena prevelika za oko 20 do 25%. Iako su se sve ove srpske i slovenske kvislinške snage, kao i Đujićeve i Jevđevićeve četničke trupe, i dalje nadale da će ih kao svoje saveznike prihvatiti snage zapadnih Saveznika, mora da su shvaćali da im njihova poznata kolaboracija s neprijateljem veoma smanjuje šanse. S druge strane, Mihailović je, usprkos svom oštećenom renomeu, još uvijek imao mnogo prijatelja i pomagača na Zapadu; on je sigurno bio jedini čovjek koji bi vjerojatno bio prihvaćen kao vrhovni komandant ove šarolike grupe srpskih i slovenskih antikomunističkih snaga. Pokretačka politička snaga koja je stajala iza planova za koncentraciju svih srpskih i slovenskih antikomunističkih snaga na području Slovenskog primorja, bio je Ljotić. Izgleda da je Ljotić svoja nastojanja da Mihailovića navede na pokret u Sloveniju najprije saopćio preko Jevđevića i Đujića koji su imali redovitu radio-vezu s Mihailovićem, a ona su, kako će se ubrzo pokazati, došla do vrhunca sredinom marta, slanjem specijalnog izaslanika Mihailoviću. Pojedinosti o događajima i odlukama donesenim u četničkom taboru u sjeveroistočnoj i u sjevernom dijelu centralne Bosne od januara 1945. pa nadalje, osobito od početka marta nadalje, nisu bile potpuno razjašnjene ni na suđenju vojnom i političkom rukovodstvu Mihailovićeve organizacije 1945, niti na Mihailovićevom suđenju 1946. Neki dokumenti i spisi međutim pomažu da se proširi dokumentacija iznesena na tim suđenjima. To su: razni njemački i četnički dokumenti, spisi nekolicine četnika poput Miloševića, Vučetića i Cemovića koji su uspjeli otići na Zapad, spisi drugih srpskih emigranata poput Kostica, Karapandžića i Topalovića, a osobito već spomenuta serija članaka u beogradskoj Politici od augusta i septembra 1962, koja se bavi hvatanjem Mihailovića. Iz svjedočenja na ovim suđenjima i iz drugih spomenutih izvora, možemo dobiti prilično jasnu sliku završne faze četničkog pokreta u ratu. Iako ih je pomno prosijala jugoslavenska služba sigurnosti, materijali prikazani u člancima u Politici bez sumnje su zasnovani na saslušanjima samog Mihailovića, njegovih političkih suradnika koji su bili aktivni s njim u Bosni (Stevana Moljevića, Aleksandra Aksentijevića i Mustafe Mulalića), vojnih komandanata poput Nikole Kalabića i Dragutina Keserovića, a također i na izvještajima policijskih oficira koji su sudjelovali u hvatanju Mihailovića. Prema mojim izvorima, ti su članci u suštini istiniti. Tokom marta 1945. zbila su se dva važna događaja koja su duboko djelovala na sudbinu četnika: 1) formiranje jedinstvene jugoslavenske vlade 7. marta u Beogradu, fuzijom Titovog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i Šubašićeve jugoslavenske izbjegličke vlade; 2) dolazak Ljotićevog emisara Boška N. Kostića u četničku Vrhovnu komandu kako bi nagovorio četnike da se pridruže srpskim i slovenskim antikomunističkim snagama u Slovenskom primorju. Budući da je jedinstvena vlada s maršalom Titom kao predsjednikom i ministrom narodne obrane i drom Šubašićem kao ministrom vanjskih poslova bila formirana u skladu s odlukama konferencije na Jalti i da su je Velika trojica gotovo odmah priznala, Narodnooslobodilački pokret je stekao potpunu domaću i međunarodnu legitimnost. Većini četnika to je moralo dokrajčiti sve nade da će ponovo steći naklonost zapadnih Saveznika. Samo su Mihailović i nekolicina njegovih komandanata nastavili vjerovati da će se Veliki savez raspasti, a da će oni biti spašeni. Negdje početkom marta su članovi Centralnog nacionalnog komiteta, koji su očito shvatili da je sve izgubljeno, održali vjerojatno svoj posljednji službeni sastanak u selu Kožuhe blizu Doboja. Mihailović je odbio njihov poziv da prisustvuje, tako da je komitet otišao njemu s prijedlogom da okonča kolaboraciju s Nijemcima i pokuša se nekako sporazumjeti s novom Titovom vladom, čime bi četnici počeli surađivati s režimom, a njihove bi se snage pridružile Narodnooslobodilačkoj vojsci. Mihailović je odbio da razmotri oba dijela tog prijedloga: neće okončati kolaboraciju jer je on »iskorištavao« Nijemce, a glatko je odbio ideju da pokuša surađivati s Titovom vladom i predbacio je članovima komiteta što su mu uopće nešto takvo predložili. Predložio je umjesto toga da se četnici vrate u Srbiju, gdje po njegovom vjerovanju narod čeka povoljan trenutak da ustane protiv komunističkog režima. Ako dođe do ustanka, dokazivao je, doći će do zapadne intervencije i četnici će odnijeti pobjedu. Mihailović je uspio uvjeriti sve osim jednog člana komiteta. Ta iznimka bio je Mustafa Mulalić, muslimanski potpredsjednik komiteta, koji je odmah nakon sastanka s Mihailovićem otišao do najbliže predstraže NOVJ i predao se.40 40 Banović i Stepanović, u Politici od 19. augusta 1962. Nekoliko tjedana prije tog sastanka jedan je američki diplomat, nakon četrnaestodnevnog boravka u Beogradu, podnio State Departmentu izvještaj sastavljen na temelju neslužbenih dodira, u kojem se također nalazila i slijedeća ocjena: »Dražine dionice smanjuje neugodna reputacija njegovih drugova i njegov nedostatak političke oštroumnosti i vojne snage. FRl.'S 1945, V, 1212. Alternativa koju je predložio Ljotić — pokret prema Sloveniji - još je uvijek bila otvorena i u skladu sa svojim prijedlogom Ljotić je uredio da se u četnički štab pošalje misija, koja se sastojala od njegovog pouzdanika Boška Kostica, dva oficira koji su zastupali četničke komandante Đujića i Jevđevića, i generala Matije Parca, koga je Mihailović proizveo u vodu »Hrvatske vojske« unutar Jugoslovenske vojske u otadžbini. Dozvolu za to morao je, međutim, dati poslanik Neubacher, a budući da je on bio za to da se Mihailoviću pošalje četnička grupa za vezu iz Beča u osobi Milana Aćimovića, te majora Ivana Pavlovića i Jovana Navelića, na kraju je od čitave delegacije koju je odredio Ljotić ostao samo jedan član, Kostić.41 Grupa je 15. marta stigla u četnički štab blizu planine Vučjak. Kostić je Mihailoviću donio poruke od Ljotića i od četničkih grupa koje su već bile u Sloveniji, te je učinio sve kako bi uvjerio Mihailovića da sa svojim trupama krene u Sloveniju, u namjeri da se tamo koncentriraju sve srpske i slovenske antikomunističke snage. Ljotić je dijelio Mihailovićevo uvjerenje da prije ili kasnije mora doći do razdvajanja puteva zapadnih Saveznika i Rusa i njihovih novih satelita i mislio je da bi antikomunističke trupe, ako udruže svoje snage pod Mihailovićevom komandom i zatim stupe u dodir s angloameričkim snagama koje su trebale doći iz sjeverne Italije, mogle tada otpočeti vojnu kampanju protiv partizana. Uz savezničku pomoć Mihailovićeve bi snage mogle uništiti NOVJ i stvoriti jugoslavensku vladu po svom nahođenju.42 Taj plan zavisio je prije svega o volji i sposobnosti generala Mihailovića i njegovih četnika da se probiju putem od sjevernog dijela centralne Bosne do Slovenije. Plan je također zavisio o prekidu savezništva između zapadnih Saveznika i Sovjeta, i to o tako ozbiljnom prekidu da bi zapadni Saveznici zapravo upotrijebili oružje protiv Sovjetskog Saveza, odmah nakon ili čak prije konačnog poraza Njemačke i u tom času prihvatili četnike i ostale srpske i slovenske antikomunističke snage kao saveznike. 41 Kostić, str. 206 - 207; Karapanđžić, str. 401 - 405. 42 Kostić, str. 211 - 212, 235, 241 - 243, citirajući razne radiotelegrame Ljotića Mihailoviću i proglas generala Damjanovića. Jedan neobičan Mihailovićev plan, koji se spominje već u februaru 1943, bio je da krajem rata organizira jugoslavenske ratne zarobljenike u Njemačkoj i Italiji (oko 90 % njih bili su Srbi) kao specijalnu vojsku pod svojom komandom. Nakon što bi ju opskrbili i u zapadne krajeve Jugoslavije prebacili zapadni Saveznici, ova bi vojska trebala pomoći Mihailoviću da zatvori jugoslavenske granice u Sloveniji i Hrvatskoj, a zatim okupira ona područja nastanjena Hrvatima i Slovencima koja su još uvijek bila pod stranim suverenitetom (t.j. Istru, Slovensko primorje i dijelove Koruške), kao i da razoruža i čuva Pavelićeve kvislinške snage i partizane, dok bi četničke snage uspostavljale četnički režim u zemlji. Te bi specijalne trupe kasnije ušle u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Za tekst Mihailovićevog naređenja od 5. februara 1943. o organizaciji ove specijalne vojske, vidi Topalović, »Promašene nade«. Tokom nekoliko posljednjih mjeseci rata Nijemci su izgleda pokušali navesti nešto srpskih ratnih zarobljenika da se pridruže Srpskom dobrovoljačkom korpusu smještenom na području Slovenskog primorja, ali su promihailovićevski oficiri natjerali zarobljenike da to odbiju. Kad je Mihailović o tome obaviješten, smatrao je stav ovih oficira pogrešnim i preko Kostica je 16. marta 1945. uputio poruku ratnim zarobljenicima u Njemačkoj, tražeći njihovu podršku i pomoć. Kostić, str. 222 - 226. Ljotićev prijedlog svidio se gotovo svim važnim četničkim političkim i vojnim licima u sjeveroistočnoj i sjeverno-centralnoj Bosni. Jedino je Mihailović bio do kraja protiv.43 Na Kostićevo dokazivanje da bi se ostajući u Bosni general i njegove trupe, u slučaju naglog njemačkog sloma, mogle naći u vrlo teškom položaju, Mihailović je navodno odgovorio: »Ja mislim da će Nemci izdržati ovako još godinu dana. Zato imam još vremena da dođem.«44 Za razliku od Ljotića-političara, koji je postojeću vojnu situaciju u njenom općem a i u konkretnom jugoslavenskom aspektu shvaćao realistički, Mihailovićeve su ocjene bile potpuno pogrešne ili se on uopće nije obazirao na stvarnu situaciju. U martu 1945. vojni je položaj jasno pokazivao da su njemačkoj vojsci na svim frontovima dani odbrojeni. Ako je Mihailović želio spasiti sebe i svoje trupe odlaskom u Sloveniju, nije mogao dopustiti ni trena odlaganja. Njegova gruba greška u prosuđivanju vojne situacije u svojoj vlastitoj okolici jasno se vidi iz slijedećih izjava u depeši Ljotiću, 1. aprila 1945: »Sada mi ne vidimo nikakve poteze nemačkog povlačenja iz Jugoslavije. Naprotiv, sada su u vrlo oštroj ofanzivi i protivu komunista u oblasti Sarajevo — Tuzla. No mi smo čak u stanju da verujemo po izvesnim znacima i po ovakvome radu Nemaca u Jugoslaviji da oni možda imaju i neki sporazum sa Anglo-Saksoncima.« U istom telegramu također se kaže: »očekujemo da ćete sa svima snagama krenuti ovamo.... Na našem prostoru akcije se razvijaju vrlo povoljno po nas.«45 Ali njemačke akcije o kojima je govorio Mihailović išle su samo za tim da se zadrži Sarajevo kao otvoreno prometno čvorište. Samo pet dana nakon Mihailovićeve poruke, uslijed nepovoljnih događaja po Nijemce u zapadnoj Mađarskoj i pod sve većim pritiskom NOVJ, njemačke i hrvatske kvislinške trupe nakon uspješnog otpremanja zadnjih transporta s trupama koje su se povlačile, napustile su Sarajevo.46 43 Mora da su Ljotić i ostali pretpostavljali da će se Mihailović i njegove trupe moći probiti na zapad, ili imati sreće pa da u pokretu ne budu napadnuti. Ta pretpostavka nikako nije bila realna. Prolaz kroz partizanski teritorij značio bi ogorčenu borbu jer su partizani jako željeli zarobiti Mihailovića. Što se tiče prolaza kroz hrvatski kvislinški teritorij, točno je da su Dujićeve i Jevdevićeve trupe prošle lako, ali neki su dijelovi Srpskog dobrovoljačkog korpusa, povlačeći se pod njemačkom zaštitom preko ustaškog teritorija na zapad, u oktobru i novembru 1944, uletjeli u ozbiljne neprilike iako se Ljotićeve trupe nisu nikad borile s ustašama, a kao vojna snaga koju su održavali Nijemci imale su odličnu reputaciju. Nekih trideset ili četrdeset oficira, iz jedne male grupe ovih trupa, ustaše su na prolazu kroz Zagreb skinuli s transporta i po kratkom postupku ubili. Ustaše su također ubili i grupu od oko 120 četničkih vojnika uključujući neke bolesnike i ranjenike, koji su bili transportirani na zapad preko njihovog teritorija, a koje su 17. decembra 1944. uhvatili u Kostajnici. Kostić, str. 186 - 189. Ustaški general Luburić ističe ove i neke druge demonstracije nasilja kao izraz ustaške nezavisnosti od Nijemaca. Vidi Luburić (general Drinjanin, pseudonim), str. 21. 44 Kostić, str. 229 - 230. 45 Ibid, str. 237 - 238. 46 Zadržavanje Sarajeva je također do neke mjere zavisilo i o napredovanju njemačke ofenzive u zapadnoj Mađarskoj. Ta je ofenziva jenjala sredinom marta, a 20. marta je Hitler dao dopuštenje da se Sarajevo evakuira, što je bila operacija koja je »s operativne točke gledišta već dugo bila neizbježiva«. Schmidt-Richberg, str. 98 - 108, osobito str. 107. Vidi također Hronologija 1941 - 1945, str. 1094. Usput se može zabilježiti da su se Nijemci za zaštitu komunikacije Sarajevo - Bosanski Brod poslužili na nekim sekcijama Ruskim zaštitnim korpusom koji su organizirali i upotrebljavali u Srbiji. Kasnije su evakuirani u Njemačku. Vidi Vertepov, ed, str. 316 - 325. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument