PLANOVI OZNE ZA HVATANJE MIHAILOVIĆA Dok je tako Mihailović bio zabavljen i dok je borbena jakost i borbeni duh četničkih snaga sve više slabio zbog loše opskrbe hranom i zbog nedostatka smještaja, tifusa i drugih bolesti, te unutarnje nesloge oko toga što dalje činiti u beznadnom položaju, NOVJ je održavala stanovit vojni pritisak na četničke snage gdje god su bile smještene. Vršili su sistematsku propagandnu kampanju smišljenu da potkopa moral četnika i drugih antikomunističkih snaga, stalno produžujući rok amnestije i obećavajući onima koji pređu u jedinice NOV i POJ da će zadržati čin. A čitavo vrijeme razmišljali su na koji će način napokon onemogućiti sve svoje protivnike. Mihailović je, naravno, bio specijalni slučaj i planovi namijenjeni njemu i njegovim četnicima nisu nužno bili jednaki onima za druge domaće antikomunističke snage. Na sastanku koji je krajem 1944. održan u Beogradu, rukovodioci snaga sigurnosti nove Jugoslavije odlučili su, čini se, da u završnoj fazi rata unište sve svoje unutrašnje neprijatelje. Poteškoće sa zapadnim Saveznicima, u posljednjim tjednima rata, osobito s Britancima oko Istre i Trsta, te opasnost da bi antikomunističke snage, ako pobjegnu, mogle u budućnosti biti upotrijebljene protiv nove Jugoslavije, bez sumnje su učvrstile takvu odluku. Pišući već citirani niz članaka o hvatanju Mihailovića, Banović i Stepanović sumiraju te odluke ovako: Krajem decembra 1944. godine, dok su na Sremskom frontu plamtele najžešće bitke, održano je u Beogradu savetovanje načelnika Ozne iz ćele Jugoslavije. Na tom savetovanju kojim je rukovodio Aleksandar Ranković kao član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, glavna tema razgovora bila je izrada plana za dalju borbu protiv kvislinških jedinica i njihovih ostataka u našoj zemlji. »Sa okupatorom je svršeno« - rekao je Aleksandar Ranković. -»Danas ili sutra nijedan okupatorski vojnik neće ostati na teritoriji naše zemlje i mir je veoma blizu, ali za oficire Ozne ostaje teška i uporna borba protiv domaćih izdajnika. U toj borbi mi ćemo kao i dosad imati neizmernu pomoć našeg naroda i narodne vlasti, naše vojske, a posebno Korpusa narodne odbrane i Narodne milicije.« Jedan deo odmetničkih bandi, naglasio je Ranković, pokušaće da se domogne granice i inostranstva u kome bi na razne načine dejstvovao protiv Jugoslavije, a drugi će težiti da ostane u zemlji, da bi drugim sredstvima pokušao da poremeti njen razvoj. Bande u zemlji moraju biti razbijene i uništene u oružanim akcijama. S druge strane, u kvislinškim jedinicama koje se povlače ima dosta i nevinih ljudi, mobilisanih ili zavedenih, koji ne bi morali da beže iz svoje otadžbine da se potucaju i propadaju po svetu, niti u samoj zemlji da odgovaraju za svoje ratne zablude. A sa zločincima, bilo da budu zarobljeni u završnim borbama, na putevima svog povlačenja bilo po završetku rata, mora se postupiti onako kako su oni i zaslužili. Diskusija vođena o povlačenju kvislinških jedinica uopšte, pokazala je da neke tako odmiču s Nemcima da ih neće biti mogućno zadržati. Među većim grupacijama, zaostalim u domašaju vojske i Ozne bili su i četnici Draže Mihailovića. O likvidaciji četničkih jedinica govorilo se posebno.28 28 Banović i Stepanović, u Politici od 5. augusta 1962. OZNA je Odjeljenje zaštite naroda, ime koje je tada nosila jugoslavenska policija. Odluka da se unište domaći neprijatelji koji su mogli biti opasni za novu vlast, koja je donesena na opisanom sastanku Rankovića s njegovim najužim suradnicima u decembru 1944, bila je jedna od politički dalekosežnih odluka uoči kraja rata. Osim citiranog mjesta iz Politike, pisci u Jugoslaviji podrobnije o tome nisu pisali ali se iz jedne epizode memoara Svetozara Vukmanovića Tempa, načelnika političke uprave Jugoslavenske armije od 1944. do 1948. i člana najužeg rukovodstva KPJ, može zaključiti da su za spomenutu odluku znali (ili je možda odobrili) bar neki najviši jugoslavenski rukovodioci tog razdoblja.29 29 Svetozar Vukmanović Tempo na str. 11 — 14 druge knjige svojih memoara Revolucija koja teče spominje kako je njegov brat Luka, pravoslavni vjeroučitelj i ideološki protivnik komunista, bio zarobljen krajem rata, na bijegu iz zemlje s grupom Đurišićevih četnika, negdje u Sloveniji. Tempo je bio obaviješten o tome, pretpostavljao je koja sudbina čeka brata, ali nije ništa poduzeo da ga spasi, jer je brat bio ideološki neprijatelj. Luka je strijeljan još istoga dana kad je i zarobljen. Uništenje velikog dijela hrvatske kvislinŠke vojske, također krajem rata na granici Slovenije prema Austriji, bit će raspravljeno u drugoj knjizi moje trilogije Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 - 1945. Ali kolikogod bile neodređene okolnosti koje su dovele do odluke, njeni rezultati mogu se obilno potvrditi: o konkretnim mjerama poduzetim za izvršenje politike uništenja domaćih neprijatelja u ovom slučaju generala Mihailovića i njegovih četnika - postoji masa svjedočanstava iz kojih možemo izvesti prilično potpunu sliku o cijelom procesu. Iako je NOVJ temeljito porazila četnike kad su im ovi pokušali oduzeti Tuzlu, zadnjeg tjedna u decembru, izgleda da nisu ni mogli ni htjeli početkom 1945. krenuti u jedan sveobuhvatan napad na četnike. Razlog tome treba dijelom tražiti u činjenici da je glavnina snaga NOVJ bila angažirana u borbi protiv Nijemaca u povlačenju na drugim mjestima, uglavnom na Srijemskom frontu, u Hercegovini i jugoistočnoj Bosni, ali su također bili vrlo oprezni u poduzimanju operacija na području Sarajeva i uzduž rijeke Bosne prema Bosanskom Brodu, gdje su jake njemačke snage štitile povlačenje svojih trupa s Balkana i služile kao zaštita četnicima. Povrh toga, čini se da se htjelo uljuljati četnike u osjećaj relativne sigurnosti i zadržati ih u sjeveroistočnoj i na sjeveru srednje Bosne. Zbog toga su jedinice NOVJ planirale dugoročnu operaciju protiv Mihailovića i to u vrijeme koje sami odaberu, s najmanje napora i krvi. Računalo se da bi za cijeli plan trebalo nekoliko mjeseci, a imao je u sebi nešto fantastično. Krajem decembra, jugoslavenska policija počela je postavljati Mihailoviću dobro smišljenu zamku. Umjesto da ga zajedno s njegovim snagama potiskuje srema granici u Sloveniju, ili da ga potakne na odluku da prihvati evakuaciju na Zapad zračnim putem, ona će ga namamiti da ostane negdje usred zemlje. Tada će ga u pravo vrijeme moći ili uništiti ili uhvatiti živa da mu se sudi. Plan koji je, čini se Ranković imao pod svojim direktnim nadzorom, bio je brižljivo smišljen i izrađen, te jednako pomno izvršen. Kasno u decembru 1944. jugoslavenska milicija opkolila je u jednom selu u zapadnoj Srbiji kapetana Predraga Rakovica, jednog od vodećih četničkih komandanata koji je ostao u Srbiji nakon četničkog povlačenja u Sandžak i stočnu Bosnu, te nekolicinu njegovih ljudi. Pomoću varke naveli su njegove ljude da se predaju, ali Raković je izvršio samoubistvo. Kod njega je milicija pronašla šifru, a kraj njega uređaj kojim se služio za radio-vezu s Mihailovićem. snage sigurnosti već su otprije imale u svojim rukama dva bivša četnička radio-telegrafista, kao i bivšeg četničkog oficira majora Trifuna Ćosića, i policija je upotrebljavajući obećanja i pritisak pridobila jednog radio-telegrafistu da aspostavi vezu sa Mihailovićem. Radio-telegrafist se pretvarao kao da poruke šalje neka mala četnička jedinica pod komandom majora Ćosića, koja je još uvijek na slobodi i operira u Srbiji. Služeći se ovom metodom, služba sigurnosti počela je početkom januara 1945. slati Mihailoviću lažne informacije o općim prilikama u Srbiji i o navodnim operacijama četničke grupe koju vodi Ćosić. Mihailović, koji je kao iskusni obavještajni oficir uvijek sumnjao u svakoga, potrudio se da provjeri ovu novu vezu, ali s vremenom je stekao uvjerenje da saobraća s dobronamjernom četničkom grupom i radio-stanicom, i od tad pa nadalje situaciju su kontrolirale snage sigurnosti. Udica je izdržala sve do njemačke kapitulacije. Čak i nakon nje. Čitav pothvat je bio smišljen tako da Mihailovića hrani lažnim informacijama koje su nagovještavale, ohrabrujući ga sve više, da u Srbiji postoji snažan podzemni val protiv novog komunističkog režima. Navodna četnička jedinica majora Ćosića opisana mu je kao da vodi male operacije protiv partizanske milicije i sabotira linije komunikacija; govori se da mnogi vojnici dezertitaju iz jedinica NOVJ i pridružuju se četnicima. Rečeno mu je preko radija da postoji stvarna prilika za organiziranje antikomunističke pobune u Srbiji, jer su teror i pogreške novog režima produbile stara neprijateljstva i stvorile mnogo novih neprijatelja, ali da bi četničke snage uspjele treba im jako i iskusno vodstvo. Mihailović je za uzvrat »majoru Ćosiću« davao razne savjete, a nekoliko drugih četničkih vojnih rukovodilaca također su istom radio-vezom slali poruke u Srbiju.30 U svjetlu kasnijih događaja postaje jasno da su od januara do sredine aprila 1945. ove poruke iz Srbije bile od velike važnosti zbog utjecaja na Mihailovićeve odluke.31 30 O ovome vidi Banović i Stepanović, u Politici od 5, 16, 21. i 22. augusta 1962. 31 Tobožnje informacije, koje je Mihailović primao u tim izvještajima, odražavaju se u njegovim saopćenjima svojim predstavnicima u inozemstvu i Ljotiću. Vidi npr. njegovu poruku od 21. marta 1945. svojim predstavnicima u inozemstvu u Jovan Đonović, »Izvještaji generala Mihailovića iz kraja 1943. i 1944. godine«, str. 71, te njegove radiotelegrame od 1. i 11. aprila Ljotiću, u Kostić, str. 237 - 239. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument