LUKAČEVIĆ SE OTCJEPLJUJE OD MIHAILOVIĆA Smjenjivanje Purićeve vlade u maju 1944, a s njom i smjenjivanje generala Mihailovića s položaja ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, moralo se odraziti na buduće vojno držanje i svrstavanje četničkih snaga izvan Srbije kojih se nije direktno ticala predstojeća bitka za glavno četničko uporište. Major Lukačević, komandant četničkih snaga u Sandžaku, potpukovnik Ostojić, komandant četničkih snaga za istočnu Bosnu, potpukovnik Baćović, komandant četničkih snaga za Hercegovinu, kao i potpukovnik Pavle Novaković i kapetan Krivošić, pokušavali su na svoju ruku radijom stupiti u dodir sa savezničkim snagama u Italiji. Kad u tom nisu uspjeli, uputili su 12. augusta pismo brigadnom generalu Macleanu, šefu britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, moleći da ih se dovede u dodir s Vrhovnom savezničkom komandom za Sredozemlje u svrhu postizavanja sporazuma za zajedničku borbu protiv neprijatelja. Posebno su tražili da se zaključi privremeni pakt o nenapadanju s Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije dok se ne sklopi njihov sporazum sa Vrhovnom savezničkom komandom. Tražili su da se kopija njihovog pisma pošalje kralju Petru, te da im se omogući kontakt s jugoslavenskom izbjegličkom dadom. 92 Ibid, rola 194, snimak 149. Nakon odgovarajućeg razmatranja britanske su vlasti u Italiji obavijestile naršala Tita o tom prijedlogu. Tito nije odbio četnički prijedlog, ali inzistirao je da se četnički komandanti stave pod njegovo zapovjedništvo te da trebaju pokrenuti izravne razgovore s komandantom Prvog korpusa NOVJ.93 Izgleda, međutim da ni britanske vojne vlasti niti jugoslavenska izbjeglička vlada nisu poslale odgovor na Lukačevićevo pismo, ili ako su Britanci odgovorili da je njihov odgovor bio neobavezan. Prvih dana septembra su se Lukačević, Ostojić i Baćović očito složili da izdaju proglas narodu, u kojem bi objasnili razloge zbog kojih planiraju otpočeti s aktivnom borbom protiv neprijatelja. Čini se da je .Lukačević sam sastavio i izdao proglas u ime sva tri komandanta, ali je uskoro ustanovio da su Ostojić i Baćović promijenili svoje mišljenje i da se ne drže dogovora, iako izgleda da je Baćović odredio da se neke njegove jedinice pridruže Lukačeviću.94 Za Lukačevića je kocka bila bačena. Odlučio je da ide naprijed i bez sporazuma s Britancima ili kontakta s jugoslavenskom izbjegličkom vladom ili privremenog primirja s NOVJ, te bez podrške Baćovića i Ostojića. Naredio je svojim trupama koje su brojale oko 4.500 ljudi da krenu prema južnoj Hercegovini i 22. septembra napao je jedinice njemačke 369. pješadijske divizije (hrvatski legionari). Zauzeo je neka mjesta i zarobio nekoliko stotina vojnika.95 Mihailović nije gubio vremena da Lukačeviću oduzme komandu i zahtijevao je d svojih ostalih komandanata da suzbiju Lukačevićevu aktivnost.96 Podozrijevajući da bi Lukačević mogao pokušati steći čvrsto uporište u južnoj Hercegovini i na obali kako bi bio u stanju doći u dodir s britanskim ekspedicionim snagama kojima se nadao, rukovodstvo NOVJ je odlučilo da se mora napasti. Bilo kakvo povezivanje između Lukačevića i Britanaca — kojima partizani usprkos tijesnoj suradnji i dalje nisu potpuno vjerovali — moglo je dovesti do neugodnih političkih i vojnih poteškoća za NOP. Jedinice NOVJ su napale Lukačevićeve snage 25. septembra iz unutrašnjosti i u roku od par dana zauzele četničko porište Bileću, a zatim napredovale prema južnoj Hercegovini gdje su temeljito porazile Lukačevićeve snage. Lukačević se je s nekoliko stotina ljudi iz svoje potučene vojske koji su mu još preostali, povukao najprije u unutrašnjost Hercegovine i napokon na područje Foče u jugoistočnoj Bosni.97 93 Niz britanskih dokumenata koji se bave ovim predmetom, uključujući i kopiju pisma četničkih komandanata, nalazi se pod brojem F. O. 371/44262, R13201/8/92. Kapetan Krivošić je 24. septembra 1944. stigao u Bari s grupom drugova u malom brodiću. Ispitivale su ga savezničke vojne vlasti i molio je pomoć za Lukačevićevu grupu, ali je njegova misija ostala bez ikakvog praktičnog rezultata. Vidi F. O. 371/44280, 18689/11/92. 94 Lukačevićev pokušaj da djeluje samostalno u potpunosti se razmatra u Pajovićevom članku -formiranje četničke »nezavisne grupe nacionalnog otpora«. Jedan od specijalnih izvora informacija kojim se poslužio Pajović su prijepisi ispitivanja koje su nakon Lukačevićevog hapšenja izvršile jugoslavenske policijske vlasti, iako Pajović kaže da taj izvor treba koristiti s rezervom, jer je Lukačević nastojao da se obrani, a ne da govori istinu. 95 Ibid, str. 62-64, 67-68. 96 Ibid, str. 60-62; mikrofilm br. T-311, rola 189, snimak 1137. Obavještajni njemački izvještaj od 2. okttobra 1944, služeći se pouzdanim izvorom kaže: »Draža Mihailović izričito ne odobrava neprijateljski stav /ih četnika prema Nijemcima«. Vidi mikrofilm br. T-311, rola 194, snimak 105-106. Posljednjih dana oktobra, sporazumno s Titom, nekoliko se britanskih jedinica iskrcalo na području Dubrovnika i ubrzo nakon toga raspoređene su s jedinicama NOVJ u Crnoj Gori za borbu protiv njemačkog 21. brdskog korpusa koji se povlačio iz Albanije i dijela Crne Gore. Početkom decembra jedna od tih britanskih jedinica prodrla je duboko u Hercegovinu i došla do Bileće. Lukačević je konačno došao u priliku da stupi u kontakt s Britancima, ali njegovi pokušaji nisu uspjeli i jedinice NOVJ su ga zarobile.98 Baćović i Ostojić ne samo da nisu sudjelovali u Lukačevićevim akcijama protiv Nijemaca u septembru, već nisu pokušali stupiti u dodir s britanskim snagama ni kod Dubrovnika ni drugdje. Učinili su nekoliko neefikasnih pokreta ne bi li izišli iz beznadne situacije u kojoj su se, kao i četnički komandanti svugdje, našli u tom času, ali su na kraju ostali gdje su i bili.99 97 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 1139, 1305. 98 Pajović, »Formiranje četničke nezavisne grupe nacionalnog otpora«, str. 70. Lukačeviču je zajedno s grupom drugih četničkih vojnih i političkih voda Vrhovni vojni sud u Beogradu sudio od 28. jula do 9. augusta 1945. Proglašen je krivim zbog toga što je bio jedan od vodečih vojnih komandanata četničkog pokreta, što je vodio vojne operacije protiv Narodnooslobodilačke vojske, zbog kolaboracije s neprijateljem i zbog raznih drugih ratnih zločina. Osuđen je na smrt, a osuda je izvršena 14. augusta 1945. Vidi Suđenje članovima rukovodstva organizacije Dra%e Mihailovića, str. 25-27, 136-138, 549-551, 562-564. 99 Prema poručniku Lalichu, šefu jedinice za spašavanje američkih avionskih posada pri četnicima, Bačović je rekao Mihailoviču da ga u Bari zove general Masterson (iz SOE), ali Lalich je to provjerio u Bariju i saznao da je Bačovičeva tvrdnja neistinita. Baćović je (također prema Lalichu) želio da se ukrca kao slijepi putnik u jedan od aviona kojim su spašavani američki avijatičari. Lalich je također izvijestio da je potpukovnik Ostojić želio uspostaviti direktnu vezu s Britancima u Italiji i čak je Lalichu dao u tu svrhu posebnu šifru, ali se nakon par dana predomislio i povukao je. RG 226, OSS-dokument br. XL 5727, str. 6. Privid jedinstva među četničkim snagama (koje nikad nije karakteriziralo jedinstvo) brzo je nestajao i komandanti su sve više težili tome da djeluju na svoju ruku, već kako su im okolnosti i njihovo vlastito prosuđivanje nalagali. Neke trupe, naročito one pod komandom Đujića i Jevđevića, kao i veliki dio snaga u istočnoj Bosni, nastavile su kolaborirati s Nijemcima protiv NOVJ. Ostali su tek čekali, kretali se uglavnom po istočnoj Bosni, nesigurni što da rade ili što da očekuju. Pukotine koje su se pojavile u komandnom kadru nastavile su se širiti pod obeshrabrujućim udarcima događaja koji su se nizali jedan za drugim. Čini se da je samo Mihailović još vjerovao da će spasenje napokon doći sa zapada. Držao se grčevito tog vjerovanja, dijelom zbog toga što je bio uvjeren da mora doći do kavge između zapadnih Saveznika i Sovjetskog Saveza u završnoj fazi rata, kad će se njihovi suprotni dugoročni politički ciljevi i interesi sudariti, a dijelom zbog savjeta koji mu je dao pukovnik McDowell, koji je u četničkom glavnom štabu ostao do 1. novembra. U međuvremenu, znao je da mora zadržati što više može od teritorija koji je još bio pod četničkom kontrolom. To je bio onaj razlog zbog kojeg je naredio povlačenje u sjeveroistočnu Bosnu, na područje gdje su četnici još uvijek bili prilično jaki i gdje je hrane bilo relativno obilno — što je bio važan motiv jer se približavala još jedna zima. Ali najgore je tek trebalo doći s događajima koji će u mjesecima martu, aprilu i maju 1945. dovesti do odluke. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument