ČETNICI SE POVLAČE IZ SRBIJE Dok su jugoslavenske i sovjetske snage ulazile u Beograd, četničke su snage u Srbiji bile odlučno potučene ili veoma oslabljene, uključujući tu i elitnu Četvrtu grupu jurišnih korpusa. Da ne budu potpuno uništeni četnici su se morali povući iz Srbije. Vrhovna komanda izdala je 14. oktobra naređenje kojim se zabranjuje polaganje oružja, izjavljujući da će narod trebati oružje kad rat svrši.80 U roku od tjedan dana iza toga Crvenoarmejci su prisilno razoružali dvije Keserovićeve brigade i Ocokoljićeve snage, kako je navedeno u Glavi 10. Ni Raković ni Keserović nisu postigli zadovoljavajuću suradnju s Crvenom armijom. Tako su se do 20. oktobra praktično sve jedinice u Srbiji nalazile u procesu povlačenja prema Sandžaku ili dolinom Zapadne Morave na putu u Sandžak. Komandanti ovih jedinica u povlačenju 21. su oktobra zajedno s Vasićem (koji je još uvijek bio jedan od glavnih Mihailovićevih političkih savjetnika, iako se više nisu potpuno slagali) održali sastanak u gradiću Ivanjici, četrdesetak kilometara južno od željezničke pruge Čačak - Užice, da odluče što da se radi. Mihailovićeve namjere da iz Srbije povuče sve trupe (što potvrđuje i jedna naredba od četiri dana kasnije) jasno su shvaćene i ta je odluka prevladala, iako su komandanti također razmatrali Đurišićev poziv da se krene u Crnu Goru.81 80 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 1025, 1035. 81 Za naredbu Vrhovne komande od 25. oktobra vidi ibid, kadrovi 1106, 1139. U općem povlačenju prema Sandžaku, a kasnije i prema sjeveroistočnoj Bosni, četnike su pratile preostale jedinice bivše Srpske državne straže koje su se odnedavna povezale s četnicima. 6. oktobra je komanda Srpske straže i Granične straže predana naredbom generala Felbera generalu Damjanoviću, šefu Nedićevog kabineta. Damjanović je bio i glavni Mihailovićev pouzdanik u Nedičevoj upravi, te su se on i komandanti Straže odmah stavili pod Mihailovićevu komandu. Ove jedinice, preimenovane u Srpski jurišni korpus Jugoslovenske vojske u otadžbini, pridružile su se tako drugim četnicima u povlačenju prema Sandžaku. Njihovo je savezništvo ipak bilo nesigurno i, kao što će se vidjeti u slijedećoj glavi, ubrzo se raspalo.82 Tokom posljednjih tjedana njemačke prisutnosti u Srbiji, njemački komandanti, te političke i policijske vlasti analizirale su efikasnost četnika protiv partizana i kao njemačkih saveznika i koliko bi još ubuduće mogli biti korisni. Na sastanku 8. oktobra, kojem su prisustvovali i Glavni komandant jugoistočne Evrope feldmaršal von Weichs, policijski i viši SS vođa za Srbiju general Hermann Behrends, poslanik Neubacher i SS voda za Hrvatsku general Kammerhofer, odlučeno je da će Nijemci iskoristiti svaku grupu — uključujući i četnike — koja će nastaviti borbu protiv komunista; četnici bi eventualno mogli poslužiti kao prethodnica protiv NOVJ na onim područjima preko kojih se njemačke snage povlače. Razmatrane su još dvije točke. Prva je bila politički problem koji će nastati s hrvatskim vlastima kad srpski četnici, kako se očekivalo, krenu na njen teritorij. Najprije je odlučeno da će Glavni komandant za jugoistočnu Evropu obavijestiti Vrhovnu komandu oružanih snaga a poslanik Neubacher ministarstvo vanjskih poslova o očekivanim poteškoćama, što je impliciralo da će ove vrhovne instance Reicha srediti stvar s vlastima NDH; kasnije je ta ideja napuštena jer se smatralo da će, kad i ako njemačko-sovjetske vojne operacije budu prebačene na teritorij NDH, problem četnika imati tek sporedno i čisto vojno značenje, te da će s njim lako rukovati i sam Glavni komandant jugoistočne Evrope.83 Drugi je problem bio naći djelotvorniju metodu za daljnju kontrolu i komandu nad četnicima. Od nekog vremena u augustu četnici su u sjeverozapadnoj Srbiji bili pod komandom njemačkog pukovnika von Jungenfelda, a oni u sjeveroistočnoj i istočnoj Srbiji pod generalom Arturom Müllerom, koji je pod sobom imao i 1. brdsku i 7. SS »Prinz Eugen« diviziju, te manje jedinice grupirane oko ove dvije divizije. Von Weichs je bio mišljenja da bi viši SS i policijski vođa za Srbiju (Behrends) bio najprikladnija osoba za tu funkciju; zapisnici sa sastanka kažu da je »u zaključku general Behrends primijetio kako je već ugradio (eingebaut) dovoljno jake odrede komandosa Sicherheitsdiensta u četničke jedinice, koji će s njima ostati. Nakon toga je glavni komandant kazao da već sama ta činjenica osigurava višem SS i policijskom vodi daljnje upravljanje četničkim formacijama.«84 Nije jasno tko su bili ti SD komandosi i kako su regrutirani, niti je jasno da li su general Mihailović i četnički komandanti znali za njihovu prisutnost i funkciju u četničkim jedinicama. Ti su odredi komandosa možda mogli pomoći da se četnici drže na liniji sve dok su Nijemci u Srbiji bili jaki i dok su mogli nametati svoju politiku s obzirom na razne četničke komandante. Ali potreba velikog i brzog pomicanja njihovih snaga, kako bi se suprotstavili opasnosti od Crvene armije, dovela je do loma u mehanizmu njemačke kontrole nad četnicima85 i Nijemci nisu mogli spriječiti da se neki važni četnički komandanti, kao Keserović i Raković, ne pokušaju nagoditi s Rusima nakon njihovog prodora duboko u Srbiju. Također se ne zna da li su ovi komandosi Sicherheitsdiensta ostali pridodani četničkim jedinicama i nakon njihovog povlačenja iz Srbije. Za razliku od nekih bosanskih, hercegovačkih i sandžačkih, a čak i nekih četnika u Crnoj Gori, koji su se sporadično sukobljavali s Nijemcima, srbijanski četnici (osim Keserovića i Rakovića, te vrlo kratko Račića) nisu nikad okretali oružje protiv Nijemaca tokom preostalih mjeseci rata, već su, naprotiv, nastavili s njima održavati kontakte, povremeno se uz njih boriti protiv NOVJ i primati od njih bar nešto oružja i municije. 82 Mikrofilm br. T-501, rok 256, snimak 871; ibid, rola 257, snimak 187. Za dobar opis odnosa između četnika i Straže od početka oktobra 1944. u Srbiji pa do njihovog odvajanja početkom januara 1945. u sjeveroistočnoj Bosni i konačne sudbine Straže vidi Solarić, »Druga strana bosanske Golgote«. 83 Mikrofilm br. T-311, rola 194, snimci 45-47. 84 Ibid, snimak 46. Behrends je zamijenio Meyssnera u proljeće 1944. 85 Ibid, snimak 562. U izvještajima koje je slao svojim inozemnim predstavnicima u jesen 1944. general Mihailović iz svojih vlastitih razloga ne spominje četnički poraz i bijeg iz Srbije. Slijedećeg proljeća, u jednom saopćenju Fotiću s datumom 15. aprila 1945, koje se, međutim, najviše bavi događajima u Srbiji iz prošlog septembra i oktobra, Mihailović je dao svoje vlastito tumačenje povlačenja: Da bi se izbegli neminovni sukobi sa sovjetskim trupama, do kojih bi neminovno došlo zbog ovakvih postupaka [on je već ranije javio o njihovom neprijateljskom držanju prema četničkim trupama i o razoružanju nekih njihovih jedinica sa strane sovjetskih trupa], Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini naredila je povlačenje borbenih snaga iz Srbije, i to je jedino omogućilo partizanima da nametnu svoju vlast u Srbiji, po odlasku okupatora iz nje.86 86 Jovan Đonović, »Izveštaji Đenerala Mihailovića iz kraja 1943. i 1944. godine«, str. 76. Čak ni tako kasno Mihailović nije htio priznati svojim prijateljima u inozemstvu što se zaista dogodilo, bojeći se možda da bi saznanje o tome moglo još više naškoditi njihovoj djelotvornosti kod britanskih i američkih vlasti a pred širokom javnošću stvaranju podrške četničkoj stvari. Ne može se sa sigurnošću znati u kojoj je mjeri Mihailović, iako još uvijek glavni zapovjednik, vršio direktnu kontrolu nad četničkim snagama u Srbiji koje su se suprotstavile napadu NOVJ početkom septembra. Jedinice NOVJ su ga 11. septembra skoro zarobile, uslijedilo je odvajanje od glavnine trupa u Srbiji i povlačenje u Bosnu u vrijeme dok su drugi četnički komandanti i njihovi vojnici u borbi za život još uvijek bili u Srbiji, a sve to teško da je povećalo njegov ugled ili podiglo moral njegovih trupa. Postoji zaista obilje dokaza da je povjerenje između Mihailovića i njegovih komandanata bilo ozbiljno poljuljano i da su obje strane bile veoma razočarane.87 Ali Mihailovića i njegove četnike primoralo je na povlačenje iz Srbije združeno djelovanje niza udaraca: porazile su ih divizije NOVJ, Crvena armija je razoružala neke četničke jedinice, nije bilo moguće naći modus vivendi sa Sovjetima, Nijemci su u Srbiji trpjeli poraze i stoga nisu mogli pomagati četnike. Njemački obavještajni izvještaj od 19. oktobra 1944. sadrži tvrdnje koje razotkrivaju četničku situaciju u Srbiji u to vrijeme: Titovi vojni uspjesi i njegovi sposobni vanjskopolitički potezi očito su povećali osjećaj manje vrijednosti kod četnika. U postojećim okolnostima Tito zaista većini Srba mora izgledati kao glavni stub jugoslavenskog jedinstva. Tito, koji je uvijek bio politički vješt, osobito na nižim administrativnim razinama, i koji je svjesno zaobilazio komunističke parole, nesumnjivo je pod tim okolnostima stekao mnogo novih pristaša također i u Srbiji. Brojčano smanjenje četničkih trupa koje su još u Srbiji rezultat je ne samo nesumnjivo teških gubitaka u borbi s Titovim partizanima tokom prošlih tjedana, već također i sve većeg dezertiranja. Ali točne brojke u tom smislu nisu nam na raspolaganju.88 87 Vidi posebno Mihailovićeve izjave na suđenju, osobito s obzirom na majora Račića i kapetana Neška Nedića. The Trial od Draja Mihailović, str. 252, 258-259. Vidi također Banović i Stepanović u Politici, 8. i 9. augusta 1962. 88 Mikrofilm br. T-311, rola 194, snimak 563. formulacija »sposobni vanjskopolitički potezi« nesumnjivo predstavlja aluziju na Titov sporazum sa sovjetskom komandom o ulasku sovjetskih snaga na jugoslavenski teritorij zbog operacija protiv Nijemaca, sporazum koji je rukovodstvo NOP shvaćalo prvim formalnim priznanjem njihovog režima od strane jednog Saveznika. To rukovodstvo se nadalo da će im ovo priznanje sa sovjetske strane pomoći da se odupru britanskom pritisku da im se dozvoli iskrcavanje trupa na jugoslavenskoj obali, barem utoliko što će Britanci morati najprije tražiti njihovu dozvolu. Vidi npr. Čolaković, Zapisi i% oslobodilačkog rata, V, 302. Praktično sve one četničke jedinice kojima je uspjelo da se izvuku nalazile su se krajem oktobra na putu u Sandžak. Jedinu iznimku predstavljale su jedinice kapetana Rakovića koji je u razdoblju od neka dva tjedna surađivao s Crvenom armijom i borio se protiv Nijemaca na području Čačka. Ali nakon razmatranja sovjetskog ultimatuma da polože oružje ili da pređu pod komandu maršala Tita, te su jedinice sredinom novembra također odlučile da krenu prema Sandžaku.89 Gubitak Srbije bio je nepopravljiv za četnički pokret i za generala Mihailovića osobno. Srbija je bila ono mjesto gdje su četnici pod Mihailovićevim vodstvom započeli kao organizirana, oružana grupa s grandioznim očekivanjima, gdje su se u jesen 1941. reorganizirali kao službena vojska izbjegličke vlade i stekli oduševljenu podršku Britanaca, kojoj je uslijedio uspon Mihailovića kao svjetske figure, gdje su prvi puta formirali svoju vojnu i političku strategiju prema okupacionim silama, kvislinškim režimima i svojim suparnicima partizanima, gdje je njihova politička organizacija bila najjača i gdje su u stvari nakon sredine 1943. organizirali i zadržali neku vrstu vlade u sjeni pod okupacionim režimom,90 gdje su još u augustu 1944. imali svoje glavne snage i gdje su još i u ljetu 1944. mogli naći stanovitu podršku u narodu.91 89 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 1116, 1201-1211, 1303-1304. 90 Njemačke vojne vlasti priznale su u nekim svojim izvještajima da su Mihailovićevi četnici u Srbiji imali nešto što je u stvari vrijedilo kao »vlada u sjeni«. Vidi npr. izvještaj načelnika štaba glavnog komandanta jugoistočne Evrope generala Wintera, od 5. jula 1944, u ibid, rola 195, snimci 788-791; vidi i komentare iz marta 1945. bivšeg načelnika štaba vojnog zapovjednika Srbije, generala von Geidtnera, o završnom izvještaju o njemačkoj vojnoj upravi u Srbiji, u mikrofilmu br. T-501, rola 260, snimak 424. Ali srpsko pučanstvo, narod poznat po svojoj političkoj oštroumnosti, pronicavosti i jakom antinjemačkom stavu, sve je više privlačila strana NOP, dijelom zbog onoga za što su partizani bili i kako su se za to borili, a dijelom i zbog toga što su predstavljali jedinu alternativu. Nema sumnje da su četnički porazi u septembru i oktobru 1944. osvjedočili mnogo više ljudi u Srbiji da je NOP pobjednička strana. Sad je izgledalo jasno da su četnici inferiorni NOVJ, brojem, naoružanjem, rukovođenjem, vezama sa Saveznicima i borbenom sposobnošću. Razlika između dvije strane s obzirom na borbenu sposobnost jezgrovito je sumirao general August Winter, načelnik štaba glavnog komandanta jugoistočne Evrope, u svom izvještaju Drugoj oklopnoj armiji, datiranom 2. oktobra 1944: »Prema dosadašnjem iskustvu, formacije Draže Mihailovića nikad se nisu pokazale kao efikasna protuteža Titovim snagama.«92 Čini se, začudo, da ni Mihailović niti komandanti četničkih trupa u Srbiji nisu shvatili veličinu i implikacije svog poraza. Krećući se prema Sandžaku, oni su očito vjerovali da se kreću smjerom na kojem će se s vremenom sastati s trupama zapadnih saveznika koje dolaze s mjesta iskrcavanja na dalmatinskoj ili crnogorskoj obali, te da će se s njima pobjedonosno vratiti u Srbiju. To se iskrcavanje nije, naravno, nikad ostvarilo i egzodus iz Srbije bio je u stvari prva faza na četničkom putu do potpunog uništenja. 91 Njemački obavještajni izvještaj od 11. jula 1944. kaže da iza četnika u Srbiji stoji oko 90% stanovništva; istim brojem služi se i von Weichs u svom izvještaju Hitleru 22. augusta 1944. U oktobru 1944. kapetan Raković je u svojim razgovorima sa sovjetskim komandantima u Srbiji tvrdio da četnici imaju iza sebe oko 80% naroda u Srbiji. Vidi mikrofilm br. T-311, rola 195, snimci 733, 961; rola 189, snimci 1237. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument