KONGRES U BA Nedugo nakon nastupa nove godine, dok je prodor jedinica NOVJ u Srbiju bio privremeno odložen, četnici su, iskorištavajući relativnu sigurnost koju su im dopuštali njihovi sporazumi o primirju s Nijemcima, sazvali kongres u selu Ba, blizu Ravne Gore u zapadnoj Srbiji. To je bila daleko najvažnija politička manifestacija četničkog pokreta tokom cijelog rata — a budući da su je Nijemci lako mogli spriječiti ili raspršiti usred vijećanja, mora se pretpostaviti da je održana s prešutnim odobrenjem njemačkih okupacionih vlasti. Kongres je zasjedao od 25. do 28. januara (budući da je 27. januara sveti Sava, često se spominje i Svetosavski kongres). Prisustvovalo mu je preko tri stotine delegata,8 a po prvi i jedini puta okupili su se glavni četnički vojni komandanti, političari koji su od početka stali na stranu četničkog pokreta, kao Dragiša Vasić i dr Stevan Moljević, te priličan broj političara iz starih srpskih stranaka koji su, pomalo u zakašnjenju, odlučili da se otvoreno svrstaju s četnicima — ljudi kao Živko Topalović, Adam Pribićević i drugi. Na kongresu je također bilo i nekoliko Hrvata (Vladimir Predavec, Đuro Vilović i Niko Bartulović),9 jedan Slovenac (Anton Krejči, izbjeglica u Srbiju) i jedan bosanski Musliman (Mustafa Mulalić).10 S iznimkom Mulalića, svi nesrpski učesnici nisu bili političari i predstavljali su samo sebe. Kongres u selu Ba imao je, što se srpskih i crnogorskih sudionika tiče, mnogo širu zastupljenost nego ranija konferencija mladih četničkih intelektualaca, održana krajem 1942. u selu Sahovići u Sandžaku. 8 Prisutan je bio i poručnik George Musuiin, jedan od američkih oficira pridodanih britanskoj vojnoj misiji kod Mihailovića. Druga dva američka oficira, potpukovnik Seitz i kapetan Mansfield, bili su u to vrijeme na svom inspekcijskom putovanju u unutrašnjosti Srbije. Koliko sam mogao ustanoviti, članovi britanske misije nisu prisustvovali, a izgleda da nisu bili ni pozvani. Ali u Public Record Office u Londonu postoji iscrpan izvještaj o kongresu. 9 Bartulović i Vilović bili su pisci iz Splita i pročetnički opredijeljeni od početka rata. Ni jedan od njih nije predstavljao neku političku stranku. Čini se da je Predavec u četničkom pokretu imao neki status, dijelom zato što je bio jedan od prvih Hrvata koji je prišao četnicima, dijelom stoga što je bio sin Josipa Predaveca, bivšeg potpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, ubijenog 1931; on sam međutim nije imao nikakve veze s HSS. Upućivao je Hrvatima pozive da priđu četnicima (vidi npr. njegov poziv iz septembra 1943, u mikrofilmu br. T-501, rola 257, snimci 1030- 1031), ali s vidljivim neuspjehom i potkraj rata pokušao je pomoći da dođe do kontakta između Mihailovića, te Mačeka i Pavelića. 10 Vidi mikrofilm br. T-311, rola 196, snimci 244-249 za pismo koje je Mulalić poslao 28. decembra 1943. Huseinu Rovčaninu, komandantu Muslimanske milicije u Sandžaku. Izgleda da je to bila okružnica, koja je vjerojatno upućena i drugim muslimanskim vodama. U tom pismu Mulalić, bivši član jugoslavenske Skupštine i Jugoslavenske nacionalne stranke, istupa protiv ustaša i partizana u korist četnika, te preporučuje da se sandžački (a naravno i bosanski) Muslimani, osobito Muslimanska milicija, svrstaju uz Mihailovića. Za četničko otvaranje prema Muslimanima od kraja 1943. na dalje i za nastojanje nekih muslimanskih vođa, uključujući i Mulalića, da muslimanske prvake i oružane grupe svrstaju uz Mihailovića vidi Hurem, »Koncepcije nekih muslimanskih građanskih političara o položaju Bosne i Hercegovine u vremenu od sredine 1943, do kraja 1944. godine«, osobito str. 536-538, 542-545. Mišljenja o karakteru kongresa u selu Ba uvelike se razlikuju među onima koji su na njemu sudjelovali, a glavna je razlika između četnika s dugim stažem u vojnim i političkim organizacijama pokreta, i političara koji su prisustvovali kao predstavnici starih stranaka. Dvije grupe donijele su novoj organizaciji različita svojstva: četnici su donijeli vojnu organizaciju i vodstvo, te službeni status organa kao sila izbjegličke vlade, dok su političari donijeli bar vanjsko obilježje stare srpske pučke demokratske tradicije. A obje grupe željele su imati jednaku riječ u budućoj državi Jugoslaviji. Uz neke političare, osobito je Topalović, šef majušne Socijalističke stranke, koji je imenovan predsjedavajućim kongresa, je govorio kasnije o njemu kao u biti osnivačkom kongresu Jugoslovensko-demokratske narodne zajednice, koju je pozdravio kao nosioca svejugoslavenskog, demokratskog, narodnog otpora protiv okupacionih sila, a u kojoj su političke stranke ravnopravni partneri s četnicima.11 Četnici su, po njemu, postali vojna ruka Zajednice. Istina je, vjerojatnije, bila suprotna: to jest, Jugoslovensko-demokratska narodna zajednica trebala je funkcionirati kao politička ruka četnika, jer je Mihailović zadržao sva vojna i politička ovlaštenja.12 Ubrzo je postalo jasno i četničkim zastupnicima i političarima na kongresu da neće biti lako složiti se čak ni o proceduralnim stvarima, a ni o odlukama. Mihailović je kasnije na svom suđenju rekao da su Centralni nacionalni komitet i Beogradski četnički komitet bili protiv svakog kongresa koji bi uključio predstavnike starih političkih stranaka, te da su oni pozvani samo na njegovo inzistiranje.13 Mihailović je, čini se, bio protiv toga da se dodijeli bilo kakva važna uloga Vasiću s kojim se sve više svađao i popustio je tek na Topalovićevo inzistiranje. A mnogi su mlađi četnici bili neprijateljski raspoloženi prema starijoj grupi stranačkih političara, koje su prezirali kao niže i korumpirane i stoga su ih smatrali preprekom svakom stvarnom političkom, ekonomskom ili socijalnom napretku poslije rata.14 11 Za četničke poglede na kongres u selu Ba vidi Knjiga o Dra^i, II, 1-32. Za poglede političara kako ih , / predstavlja Topalović, koji je uz to što je bio predsjedavajući na kongresu bio i predsjednik Organizacionog odbora trojice ustanovljenog na kongresu, vidi Topalovićevu knjigu, Pokreti narodnog otpora, str. 80-94. Dr Topalović dobio je vodeću ulogu na kongresu, jer je Mihailović smatrao da to može pomoći četničkoj stvari, budući da je Topalović poznavao osobno laburističke članove britanske vlade Clementa Atlee-ja i Ernesta Bevina, s kojima bi se povremeno sastajao na međunarodnim kongresima socijalističkih partija. Mihailović je smatrao da su bliski odnosi rukovodstva NOP sa sovjetskom vladom ogromna prednost za NOP, te da je jugoslavenska izbjeglička vlada premještanjem u Kairo udaljena iz središta zbivanja i da je sada samo / igračka u britanskim rukama - otuda i nada da bi Topalovićeve veze mogle poslužiti boljem razumijevanju četničke stvari kod nekih članova britanske vlade. Vidi Topalović, Borba %a budućnost Jugoslavije, str. 97-98. 12 Po mojem mišljenju, neodrživa je Topalovićeva tvrdnja (Pokreti narodnog otpora, str. 92-95) da je glavni cilj ovih ujedinjenih, četničkih i srpskih stranačkih političkih snaga bio postizanje sporazuma s NOP kako bi se okončao građanski rat. Točno je da je Mihailović tokom decembra 1943. i januara 1944. izrazio Britancima spremnost da otpočne razgovor s rukovodstvom NOP, pod uvjetom da britanski oficiri posluže kao posrednici. Ali to je nesumnjivo bio taktički potez s njegove strane, ili kako su Britanci rekli, »pokajanje na samrtnoj postelji« u vrijeme kad su (kao što smo već vidjeli) Britanci počeli vršiti pritisak na kralja Petra da Mihailovića~ukloni iz vlade. Tako su Britanci odbili da posluže kao posrednici. 13 The Trial of Draja Mihailović, str. 331. Više o Mihailovićevim pogledima na kongres u Ba vidi u ibid, str. 320 — 324, 330 — 333. Nakon kongresa i proširenja Centralnog nacionalnog komiteta, Mihailović je posebno htio da četnici steknu širu političku osnovu u narodu, dijeleći odgovornost s predstavnicima starih političkih stranaka. 14 Kako je saopćio dr Miloiad M. Drachkovitch iz Hoover Institution, Stanford University. Vidi također Drachkovitchev i Lazitchev članak »Omladinski štab 501 Ravnogorske omladine«, str. 104, gdje kažu da su se delagati omladinske organizacije, kao i mnogi civilni i vojni delegati, protivili službenoj liniji kongresa jer im se činilo da su »drugorazredni« političari, koji su do tog vremena imali samo simboličnu vezu s četničkim pokretom, htjeli preuzeti vodstvo i dati mu drugačiju liniju i sadržaj. Samo njihova disciplina i odanost Mihailoviću, kažu oni, spriječila ih je da na kongresu ne protestiraju otvoreno. Za diskusiju (s pro-mihailovićevskog gledišta) odnosa između srpskih političkih stranaka (koje su tada, naravno, djelovale ilegalno) i četničkog pokreta, vidi Lazitch, La tragedie du General Draja Mihailovitch, str. 50-61. Za Vasićevo protivljenje srpskim stranačkim političarima i sazivanju kongresa u Ba vidi također Milovanović, NIN, 2. marta 1969. Rezolucija, koja je konačno nakon tri dana rasprave prihvaćena, obuhvaćala je i političke i vojne odluke. Prvo, kongres je žigosao odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a koje je održano u Jajcu u novembru 1943. kao djelo ustaško-komunističke manjine. Da uzvrati na to što se AVNOJ proglasio jedinim predstavnikom jugoslavenskog suvereniteta, kongres u Ba je izrazio punu podršku vladi u izbjeglištvu, Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini i Mihailovićevom vojnom vodstvu. Također je ponovo potvrdio četničko neprijateljstvo prema njemačkom okupacionom režimu i svim njegovim saveznicima i izjavio svoju odlučnost da mobilizira sve antikomunistički raspoložene Srbe u borbi za spas Srpstva. Napokon, kongres je objavio svoj vlastiti plan za buduće političko i socijalno-ekonomsko uređenje Jugoslavije, podsjećajući srpski narod, u skladu s postojećom četničkom propagandnom linijom, da su partizani i ustaše udružili svoje snage kako bi ga istrijebili.15 Točkom 1 prihvaćene rezolucije izjavljuje se da kongres s »oduševljenjem i naročitim priznanjem pozdravlja Jugoslovensku narodnu vojsku, koja se, pod komandom đenerala Draže Mihailovića organizovala u Otadžbini. Ova prava narodna vojska, pod komandom narodnih starešina i pod stručnim vodstvom narodnih oficira, jeste istiniti branitelj narodnih sloboda i zaloga državne budućnosti svih Jugoslovena.«16 15 Ustaše su na sličan način ukazivali na partizane kao na »Srbokomuniste« koji su čvrsto odlučili da unište Hrvate. Naravno da nije postojala ni »ustaško-komunistička« niti »srbo-komunistička« zavjera; partizani su naprosto provodili istinski jugoslavenski program koji je bio koliko protiv ustaša, toliko i protiv četnika. 16 Za tekst rezolucije vidi Knjiga o Draži, II, 10-15, osobito str. 13. i Poruka br, 19, str. 18. Četnici su po prvi puta otvoreno usvojili načelo federalizma kao osnovu za buduće uređenje jugoslavenske države.17 Točka 4 b rezolucije kongresa kaže: »Jugoslavija treba da bude uređena kao federativna država u obliku ustavne i parlamentarne nasledne monarhije, sa narodnom dinastijom Karađorđevića i Kraljem Petrom II na čelu«. Ovaj ustavni princip trebalo je razraditi i provesti tek nakon svršetka rata i to uz jedno strogo ograničenje: »Kongres smatra da je solidnost buduće Jugoslavije uslovljena stvaranjem, na demokratski način, jedne srpske jedinice, koja bi na demokratskim osnovama okupila ceo srpski narod na njegovoj teritoriji. Isto načelo treba da važi za Hrvate i za Slovence«. Iako je federalizaciju trebalo sprovesti »demokratskim putem«, lako je prepoznati u toj odredbi ponešto modificirane ideje dra Moljevića i drugih četničkih vođa o Velikoj Srbiji. Da su pobijedili, četnici bi najvjerojatnije sproveli svoj raniji program — to jest, definirali bi granice Srbije jednostrano i stavili bi Hrvate i Slovence pred gotov čin s obzirom na srpsku jedinicu. Ne samo da na kongresu u Ba nije priznato postojanje Makedonije i Crne Gore kao zasebnih nacija, nego se također podrazumijevalo da Hrvatska i Slovenija i teritorijalno i stanovništvom trebaju postati puki privjesci Velike Srbije. Tako za one koji nisu Srbi — što znači blizu 60% stanovništva cijele zemlje - ono što su četnici zamislili u januaru 1944. za poslijeratnu jugoslavensku državu, obnovljenu i pod njihovom punom kontrolom, ne bi značilo nikakvo poboljšanje u odnosu na meduratni period, nego bi zaista bilo mnogo gore, osobito za Hrvate. Uzme li se u obzir sastav kongresa, jedva će iznenaditi da je nj-egov duh bio duh spašavanja Srpstva i osiguranja srpske prevlasti u obnovljenoj državi nakon rata, a ne stvaranja životno sposobne i jake Jugoslavije, prihvatljive svim južnoslavenskim narodima. 17 Prijedlog za federalno uređenje poslijeratne Jugoslavije pojavio se ranije u internim četničkim dokumentima, osobito u Moljevičevom programatskom memorandumu »Homogena Srbija«, pripremljenom u junu 1941, ali taj je federalizam počivao na uvjetima velikosrpskih snaga, koji su očito bili neprihvatljivi za. druge narode Jugoslavije. Kasnije, u poruci poslanoj iz Londona s datumom 5. decembra 1942, predsjednik vlade Jovanović obavijestio je Mihailovića da će se poslijeratno uređenje Jugoslavije morati zasnivati na federalizaciji. Poruka jednim dijelom glasi: »Unutrašnje uređenje Jugoslavije posle rata neće moći da bude, po svemu sudeći, zasnovano na centralizmu. Razlozi su: stalne težnje Hrvata ka federaciji, kao i želja Srba da se u budućnosti zaštite od užasnih iskustava pretrpljenih u Pavelićevoj državi. Federacija, obezbedujući jedinstvo države bila bi najpodesnija da umiri srpske osetljivosti izazvane ustaškim pokoljima. Ona bi vodila računa o posebnim interesima sva tri dela, a obezbedila bi budućnost«. Radoje L. Knežević, »Jugoslavenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka br. 10, str. 13. U izjavi o socijalno-ekonomskim pitanjima kongres je »izrazio želju da se još u toku stvaranja ovakve državne organizacije obezbede preduslovi te za korenite reforme: privredne, socijalne i opštekulturne koje duh vremena nameće i koje budu odgovarale potrebama naroda srpskog, hivatskog i slovenačkog, sa ciljem da se osnovna načela demokratije provedu ne samo na političkom, nego i na privrednom, socijalnom i opšte kulturnom polju«.18 U cjelini, četnički politički program, kako je izložen u rezoluciji kongresa u Ba, značajno se udaljavao od četničkih političkih ciljeva kako su bili utvrđeni 1941. i 1942, naročito u naglašavanju demokratskih principa s nekim socijalističkim crtama. Čini se, međutim, da je svrha ovog ispovijedanja demokracije bila daleko više propagandistička nego programatska; ništa ne ukazuje na to da je ono odražavalo istinsku promjenu mišljenja među četničkim vođama, te da će mu slijediti pravi napor u cilju zadovoljavanja potreba većine naroda u Jugoslaviji i nekih nacija kao što su posebno Hrvati i Makedonci. Praktički gledano, osnivanje Jugoslovensko-demokratske narodne zajednice bio je najvažniji ishod kongresa. Budući da su se sve raznorodne prisutne struje izjasnile spremnima da odustanu od samostalne političke akcije sve do »obnove države i normalizovanja u njoj«, spremno su se i složile da postojeći četnički Centralni nacionalni komitet treba proširiti tako da uključi predstavnike svih snaga koje sudjeluju u novoj političkoj organizaciji. Ali zahvaljujući znatnim razlikama između četničkih vođa i stranačkih političara, stvarni izbor članova Centralnog nacionalnog komiteta povjeren je Organizacionom odboru trojice (Topalović, Vasić, Moljević) koji je dobio instrukcije da se savjetuje s vođama raznih stranaka. Komitet je izabran do slijedećeg juna,19 a uključivao je i ljude kao Konstantina Fotića i Jovana Đonovića, koji su u interesu četnika djelovali u inozemstvu od početka četničkog pokreta. 18 Političku i socijalno-ekonomsku platformu za četnički kongres očito je napisao Adam Pribićević, član obitelji dobro poznate u političkom životu i vođa Samostalne demokratske stranke. Njegov nacrt je prodiskutiran na kongresu i izgleda da je utjecao na neke formulacije u prihvaćenoj rezoluciji. Nacrt je zatim poslan lokalnim ravnogorskim narodnim odborima (lokalnim organima Zajednice) na raspravu, ali revizija nije nikad dovršena. Pribičević je kasnije u emigraciji po sjećanju napisao verziju predložene platforme; vidi njegov članak »Ideologija Dražina pokreta«. 19 Topalović, »Pokreti narodnog otpora«, str. 89. Za spisak članova Komiteta s danom 15. jula 1944. vidi Đonović, »Moje veze sa Dražom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 90. Njemačke vlasti zanimalo je, naravno, sve što se zbivalo na kongresu u selu Ba i preko SS i policijskog generala Meysznera, koji je od svojih agenata primao podrobne izvještaje o radu kongresa, znali su da su često izbijali nastupi antinjemačkog osjećaja.20 Jedan je agent izvijestio da je general Mihailović rekao kako će se za njemačku formulu kojom za svakog ubijenog Nijemca treba ubiti sto Srba, već naplatiti u pravo vrijeme ubijanjem tisuću Nijemaca za svakog ubijenog Srbina.21 Ova priča je vjerojatno varka, jer su agenti, iako Srbi, mogli biti za Nedića ili za Ljotića i, u tom slučaju, protivnici njemačko-četničkih sporazuma koji su tada bili na snazi i spremni da naškode Mihailoviću.22 U drugu ruku, agenti su naprosto možda pokušavali da zadovolje svoga poslodavca generala Meysznera za kog su znali da je protiv sporazuma s Mihailovicem. Ili je možda zaista Mihailović ponešto grandiozno prijetio. Kakve god bile činjenice, izvještaji ovakve naravi sigurno nisu olakšavali već i onako zategnute odnose između četnika i Nijemaca u Srbiji. Kako je pokazano u Glavi 9, svi četničko--njemački sporazumi o primirju su ubrzo nakon kongresa u Ba okončani, ali okolnosti su i dalje prisiljavale na neformalnu, sporadičnu suradnju. Situacija u Srbiji, kao i općenito u Evropi, brzo se je, međutim, približavala odluci. 20 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 181-184, 211-213. 21 Ibid, snimak 183. 22 Nedića je veoma uvrijedila činjenica da je četnički kongres uopće održan. Rekao je Nijemcima kako već više od dvije godine nastoji od njih dobiti dozvolu da sazove skupštinu, a sada je četnicima nakon svega tri mjeseca kolaboracije dozvoljeno da održe kongres koji je po svom karakteru ispao kao antinjemački. Vidi Nedićevo pismo od 22. februara 1944. generalu Felberu, vojnom zapovjedniku jugoistočne Evrope, mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 883. Početkom ljeta, izrazito oslabljeni porazima na ruskom frontu i suočeni sa svim savezničkim armijama nakon dana D, Nijemci više nisu mogli biti sigurni da će moći braniti Srbiju, a zbog toga ni bilo koji dio jugoistočne Evrope. To je značilo da četnici više nisu mogli računati na zaštitu njemačkog okupacionog aparata koji je partizane zadržavao izvan Srbije, četničkog zavičajnog teritorija. Početkom juna četnicima je zadan odlučan politički udarac kad je Purićevoj vladi oduzet mandat, a Mihailović odstranjen kao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Premda slaba, Purićeva je vlada Mihailoviću barem pružala legitimnost, službeni status i službeno ga predstavljala u inozemstvu. Lišen položaja u vladi i prava na legitimnost, Mihailović je na svoje ranije oruđe, na izbjegličku vladu, gledao sada kao na svog neprijatelja. Povrh toga, odlazak posljednjih članova britanske vojne misije iz četničkog štaba krajem maja, presjekao je sve preostale veze s Britancima i oduzeo svaku nadu u njihovu podršku. Sada je jedini otvoreni put bio da pokuša ići sam. Vojne akcije u Srbiji koje su počele ljeti 1944. bit će od prvorazredne važnosti za sve četnike. Mihailović je 30. juna imenovao Odbor stručnjaka od šest članova, da djeluje kao savjetodavno tijelo u pitanjima koja nisu vojne prirode, a oni su bili zaduženi za vanjske poslove, zakonodavne poslove, ekonomske i financijske poslove, nacionalna pitanja i propagandu, socijalne poslove i ekonomsku obnovu. Jedna od prvih odluka komiteta bila je da se osudi nova Šubašićeva vlada kao vlada hrvatskih separatista i komunističkih prijatelja i da se imenuju specijalni predstavnici četničkog pokreta u inozemstvu: Konstatin Fotić u Sjedinjenim Američkim Državama, Bogoljub Jevtić u Velikoj Britaniji, Jovan Đonović u Alžiru, general Petar Živković u Italiji i Mladen Žujović u Egiptu23 — sve ljudi koji su izgubili svoje visoke položaje u izbjegličkoj vladi ili u diplomatskom koru s promjenom karaktera izbjegličke vlade. Plenarna sjednica Centralnog nacionalnog komiteta održana 20 — 23. jula također je osudila Šubašićevu vladu za koju se tvrdi da nije ovlaštena govoriti ili djelovati u ime Jugoslavije, budući da ne uključuje predstavnike političkih stranaka udruženih u Jugoslovensko-demokratskoj narodnoj zajednici. U rezoluciji komiteta izjavljuje se da nova vlada ne može kako treba štititi interese zemlje i Krune i komitet je za sebe zadržao slobodu akcije prema njoj kao i »slobodu preduzimanja mera [koje budu smatrali potrebnim] za zaštitu narodnih i državnih interesa.«24 U mjesecima koji su slijedili, Mihailović i Centralni nacionalni komitet sa svojim prijateljima medu jugoslavenskim političarima u izbjeglištvu, činili su sve što su mogli protiv Šubašićeve vlade, očito ohrabreni u svom nastojanju Purićevom upozoravajućom porukom od 4. aprila 1944. u kojoj im javlja o stalnim britanskim manevrima da smijene Mihailovića rušenjem Purićeve vlade i postavljanjem jedne privremene vlade koja bi se sporazumjela s Titom. Purić je dodao: »Kralj i ja odlučno smo protiv. Ma šta drugo čuli preko radia nemojte verovati. Sve ovo javljamo zbog mogućnosti prekida veze. U slučaju ma kakve kombinacije bez vas kao ministra vojske, Kralj i ja mislimo da vi treba da produžite u zemlji kao jedini slobodan član Vlade s parolom: Kralj je zarobljenik, živeo Kralj.«25 Mihailovićeva odluka da slijedi ovaj savjet vidljiva je iz poruke od 21. jula 1944. Đonoviću i Žujoviću, odgovarajući na Đonovićev upit o tome kakav treba biti (sadašnji) stav jugoslavenskih državnih činovnika, vojnika i civila u inozemstvu: (1) Centralni nacionalni komitet izražava nepokolebivu volju naroda da zajednički sa svojim velikim saveznicima nastavi borbu do oslobođenja jugoslavenske teritorije od neprijatelja. (2) Izražava vernost dinastiji Karađordevića.   (3) Izražava puno poverenje generalu Draži Mihailoviću i pozdravlja sve pretstavnike srpskih i slovenačkih političkih stranaka u emigraciji zbog odlučnog stava koji su zauzeli prilikom obrazovanja Šubašićeve vlade. (4) Smatra za svoju dužnost da izjavi, s obzirom na okolnost pod kojom je obrazovana Šubašićeva vlada, i na njen sastav, da C. N.K. Kraljevine Jugoslavije nema poverenja da će ova vlada dostojno braniti i zastupati legitimne interese srpskog i slovenačkog naroda i Kraljevine Jugoslavije.   (5) Ograđuje se potpuno od svih njenih budućih postupaka i zadržava pravo prema njoj u pogledu mera koje će smatrati da preduzme. (6) Moli načelnika štaba Vrhovne komande da tekst ove rezolucije dostavi Nj. V. Kralju.26   23 Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 310. Za statut Odbora stručnjaka vidi Arhiv /ojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg, br. 28/2, kutija 7. O tom Odboru vidi i Vlilovanović u Borbi od 23. i 24. oktobra 1970. 24 Za tekst ove rezolucije vidi Jovan Đonovič »Veze s Dražom Mihailovićem sa Srednjeg i Bliskog stoka i Sjeverne Afrike«, str. 59-60. Vidi i Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 310-311. 25 Jovan Donović, »Veze s generalom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 24. 26 Jovan Đonovič, »Veze s Dražom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 90-91. Jasno je da Mihailović nije prihvaćao službeni gubitak svog ministarskog položaja. Isto tako nije prihvatio ni gubitak svog mjesta načelnika Vrhovne komande. Do kraja rata četničke snage su se i dalje nastavile nazivati Jugoslovenska vojska u otadžbini, s Mihailovićem na čelu te vojske. Povijest političkog krila četničkog pokreta za preostalo vrijeme njegovog postojanja može se opisati ukratko. Između jula 1944. i marta 1945, Centralni nacionalni komitet sastao se samo dva puta.27 Topalović je krajem maja bio poslan u Italiju da predstavlja Mihailovića i da učini što može dapotpomogne četničku stvar kod Savezničke vojne komande i političkih predstavnika britanske i američke vlade pridodanih toj komandi (Harold Macmillan za Britance i Robert D. Murphy kojeg je naslijedio Alexander C. Kirk za Amerikance). U augustu su još neki članovi Centralnog nacionalnog komiteta (Adam Pribićević, Vladimir Belajčić i Ivan Kovač) i jedan od Mihailovićevih vodećih komandanata, major Vučković, odaslani da se pridruže Topaloviću. Razni memorandumi koje su podnijeli savezničkoj komandi nisu međutim ništa pomogli četničkoj stvari.28 27 Na judenju vojnim i političkim rukovodiocima Mihailovićeve organizacije u julu i augustu 1945, medu kojima je bilo i devet članova Centralnog nacionalnog komiteta, prika2ano je vrlo malo informacija o aktivnosti tog komiteta. Vidi Suđenje Hanovima rukovodstva organizacije Dra^e Mihailovića, str. 69-136. i passim. 28 Za memorandum koji je taj komitet 3. septembra 1944. podnio Vrhovnoj savezničkoj komandi Sredozemlja i predstavnicima britanske i američke vlade vidi Topalović, Pokreti narodnog otpora, str. 95 — 96. Mihailović je raspustio Odbor stručnjaka sredinom septembra, tik prije nego što je bio prisiljen da se iz Srbije povuče u sjeveroistočnu Bosnu, govoreći da sa sobom može povesti samo borce.29 Većina članova Centralnog nacionalnog komiteta, zajedno s Moljevićem i nedavno pristiglom američkom misijom koju je predvodio pukovnik McDowell, ipak je pratila Mihailovića u povlačenju. 29 Prema osobnom saopćenju bivšeg člana ovog Odbora. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument