NADE U SAVEZNIŠTVO SA SOVJETSKIM SNAGAMA Diplomatski odnosi između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, koje su Sovjeti prekinuli u maju 1941, ponovo su uspostavljeni s izbjegličkom vladom nakon što je u junu došlo do napada i na sam Sovjetski Savez. Ti su odnosi bili korektni, ali spremale su se neprilike između pročetničke izbjegličke vlade i Sovjeta, čija je podrška i simpatija očito bila na strani pokreta otpora koji su u Jugoslaviji poveli partizani predvođeni komunistima. Britanci su pokušali uvjeriti sovjetsku vladu da pomogne kako bi se dvije grupe otpora ujedinile pod Mihailovićem. Ti napori nisu uspjeli i kako je vrijeme prolazilo, a partizani i četnici se sve više udaljavali, došlo je do povećane diplomatske napetosti između sovjetske i jugoslavenske vlade. Ali kada su Sovjeti nastavili s uspješnim odupiranjem njemačkom napadu i kad se vidjelo da će odigrati odlučujuću ulogu u dobivanju rata i oblikovanju mira, jugoslavenska vlada je shvatila da je razborito učiniti napor kako bi poboljšala svoje odnose s moćnom slavenskom državom. Početkom 1942. dvije su vlade napravile ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Konačno potpisivanje je odgođeno (trajno, kako se pokazalo) na savjet britanske vlade, koja je smatrala da nije razborito zaključiti jedan tako važan ugovor u vrijeme rata.78 Sredinom ljeta 1942. su novosti o četničko-osovinskoj kolaboraciji počele iz partizanskih izvora stizati do Sovjeta, ali su i pored toga odnosi između dviju vlada nastavljeni bez prekida.79 78 Fotić, The War We Lost, str. 172-173. 79 Za neke note jugoslavenske izbjegličke vlade sovjetskim vlastima s obzirom na sjedinjenje dvije grupe otpora, a kasnije i na poricanje da Mihailović kolaborira sa silama Osovine i marionetskim režimima vidi Živan L. Knežević, General Mihailwicb and U.S.S.R. Tokom svojih posjeta Jugoslaviji čuo sam u nekoliko navrata nagađanja jugoslavenskih znanstvenika o tome da je Mihailović održavao neke kontakte sa sovjetskom obavještajnom službom skoro od samog početka svog otpora. Oni koji misle da je tako, zasnivaju svoju tvrdnju na tri točke: 1) Mihailović je bio u prijateljskim odnosima sa sovjetskim vojnim atašeima dok je služio kao vojni ataše u Sofiji i Pragu sredinom tridesetih godina i vjerojatno je zadržao neke od tih kontakata; 2) jedan povjerenik Kominterne, Mustafa Golubić,80 uspostavio je 1940. ili 1941. u Beogradu kontakt sa dva čovjeka: Dragišom Vasićem, koji je u međuratnom razdoblju navodno imao neke kontakte sa sovjetskom obavještajnom službom, i Mladenom Žujovićem, a kasnije su obojica, uz dra Moljevića, postali Mihailovićevi glavni politički savjetnici; 3) priča se da je tokom rata Vasić dao jednom četničkom oficiru koji je bio i partizanski agent izjave o tome da je Rusima slao izvještaje o partizanima, te da im je rekao da su jugoslavenski komunisti trockisti.81 80 Golubić je bio hercegovački Musliman, član revolucionarnog udruženja »Mlada Bosna« i dobrovoljac u srpskoj vojsci u balkanskim ratovima i u prvorn svjetskom ratu, te je bio i zatvoren u vezi sa Solunskim procesom. Imao je dobre veze u srpskim nacionalističkim krugovima, ali je 1920. postao komunist i od 1927. do 1940. živio u Sovjetskom Savezu. Kominterna ili sovjetska tajna policija uposlile su ga kao povjerenika za međunarodne operacije. U julu 1941. uhvatili su ga u Beogradu Nijemci i smaknuli ga. Vidi Marjanović, Srbija u narodnooslobodilačkoj borbi: Beograd, str. 132. 81 Milovanović, »Bio sam u Dražinoj Vrhovnoj komandi«, NIN, 15. decembra 1968. To je vrlo zanimljiva teza, ali postoje uvjerljivi dokazi koji joj proturječe. Prvo, u jednoj poruci od 17. aprila 1944. ambasador u Washingtonu Fotić savjetovao je predsjedniku vlade Puriću da njeguje odnose sa Sovjetskim Savezom i tražio je od njega da od Mihailovića zahtijeva uspostavljanje direktnog kontakta sa Sovjetskim Savezom, s obzirom na usklađivanje vojnih operacija. Čini se da je logično pretpostaviti da bi i Fotić i Purić znali da je Mihailović već imao kontakte sa Sovjetima i ne bi trebali isticati važnost zahtjeva za njihovim uspostavljanjem. Drugo, u poruci od 12. jula 1944. Jovanu Đonoviću, koji je od početka aprila 1944. bio jugoslavenski predstavnik pri vladi Slobodne Francuske u Alžiru, Mihailović je pitao Đonovića da li bi bilo oportuno uspostaviti izravan dodir s Rusima diplomatskim posredovanjem generala de Gaullea. Mihailović je objasnio da bi uspostavljanjem takvog dodira i stavljanjem Britanaca pred gotov čin mogao zadržati izvršenje bilo kojeg njihovog plana koji bi išao na račun srpskog naroda; time bi u isto vrijeme zadao politički udarac jugoslavenskim komunistima koji idu ruku pod ruku s Britancima, što je činjenica koja se Rusima sigurno ne dopada. Izgleda da Đonović nije ni pokušao konzultirati de Gaullea, ali je uputio četničke obavještajne oficire u Kairo da tamo dođu u dodir s Rusima, te da pokrenu stvar. Sovjetskoj vladi je u augustu na njihov zahtjev predan ed-memoar o toj temi, ali prema Đonoviću, od Rusa nije bilo odgovora sve do februara 1945, a i taj je bio neodređen.82 Da je Mihailović imao direktne kontakte s Rusima prije jula 1944, očito ne bi bilo potrebe da se raspituje kod Đonovića. Na kraju, što je možda i najuvjerljivije, postojanje takvog dodira otvoreno poriče ranije spomenuti njemački agent koji je imao tijesne kontakte u Mihailovićevom štabu. Prema jednoj poruci koju je višim vlastima poslala 5. augusta 1943. Abwehrstelle u Beogradu, agent je javio: »Sam Draža Mihailović sasvim sigurno nema nikakav kontakt sa Sovjetima.«83 82 Vidi ovu korespondenciju kako ju je objavio Jovan Đonović u »Moje veze sa Dražom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 90, 92-93. 83 Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 150. Stoga je očito da su jedini kontakti koje su četnici imali sa sovjetskim vlastima i vojskom bili oni preko izbjegličke vlade sve dok ona nije u maju 1944. jrestala biti njihov eksponent — a tek nakon tog vremena četnici su najviše trebali akve dodire, jer su sada bili bez britanske podrške i, usprkos prisutnosti jedne imeričke misije u svom glavnom štabu, bez i najmanjeg izgleda da od Amerikanaca dobiju stvarnu podršku. Budući da se je Crvena armija približavala jugoslavenskim granicama, četnici su znali da moraju naći neki modus vivendi s Rusima. Fotić je u tu svrhu čak i nakon smjenjivanja nastavio održavati vezu s Andrejem Gromikom, sovjetskim ambasadorom u Washingtonu, a Đonović je preko svojih agenata održavao kontakt sa sovjetskim predstavnicima u Kairu. Konačno je početkom septembra, kad su i Rumunjska i Bugarska bile izbačene iz rata i došle pod sovjetsku kontrolu, i kad su sovjetske trupe bile na ugoslavenskoj granici, sam Mihailović pokušao uspostaviti izravan dodir sa sovjetskim snagama.84 84 Prije no što produžimo treba zabilježiti da su četnici tokom svih ratnih godina bili svjesni uvriježenih proruskih simpatija u naroda Jugoslavije, koje su postojale, bar u smislu sveslavenske solidarnosti, nasuprot celokupnom njemačkom naporu da svim slavenskim nacijama oduzme njihovu državnost i narodnost. Te su simpatije bile osobito jake u Srbiji i Crnoj Gori koje su s Rusima imale zajedničku religiju i jaku tradiciju prijateljstva. Četnici nisu mogli dopustiti da partizani postanu jedini korisnici ove narodne simpatije za Rusiju, ali je komplicirajući faktor bio to što je Rusija komunistička zemlja. Četnička propaganda je zbog toga pokušala praviti razliku između ruskog naroda i njegove komunističke vlade i nastojala je pokazati da je velika borba koju Rusi vode protiv Nijemaca više borba ruskih nacionalnih snaga nego komunista. Također su jugoslavenske komuniste prikazivali kao trockiste koji su posve različiti od ruskih komunista. Vidi mikrofilm r. T-501, rola 249, snimak 99. Potpukovnik Živan Knežević, šef vojnog kabineta predsjednika vlade Jovanovića, također je 1. aprila 1942. poslao pismo sovjetskom vojnom atašeu pukovniku Sizovu, tvrdeći da su neke partizanske grupe u Jugoslaviji staljinističke, a neke trockističke, te da ove potonje katkada napadaju i špijuniraju one prve. Knežević, General Mihailovich and U.S.S.R., str. 14-15. Mihailovićevi glavni ciljevi s obzirom na Ruse u tom kritičnom času, to jest kad su sovjetske trupe već jednom ušle u Srbiju iz Rumunjske i Bugarske, bili su da četnicima osigura status savezničke vojske, nadoknađujući od Rusa ono što su četnici izgubili od zapadnih Saveznika i pojačavajući time svoj položaj naspram partizana, te da kao ruski saveznik osigura pravo na preuzimanje vlasti u oslobođenoj Srbiji. Mihailović je svoj prvi potez povukao još dok su se sovjetske snage pripremale za operacije protiv Nijemaca u Srbiji i Vojvodini. Poslao je ovjetskim snagama u Rumunjskoj misiju pod vodstvom potpukovnika Velimira Piletića, komandanta sjeveroistočne Srbije, s instrukcijama da uspostavi vezu. Mihailovićeva pismena naredba nije sadržavala nikakve detaljne upute, ali Mihailovićev emisar koji je naredbu donio Piletiću ukazao je na to da misija treba da pokuša dobiti rusku suglasnost o nizu prijedloga, koji su svi u biti politički, prema potpukovniku Ratkoviću, jednom od sudionika u misiji, trebalo je predložiti slijedeće: 1) Rusi trebaju posredovati kod partizana u cilju okončanja ;rađanskog rata, tako da se sve domaće snage mogu okrenuti protiv neprijatelja: 2) nakon što rat završi treba i četničke i partizanske snage povući u kasarne sve dok neutralna domaća vlada ne održi slobodne izbore pod nadzorom Velike trojice; 3) sva suđenja za ratne zločine treba odgoditi do poslije izbora, a tada ih trebaju preuzeti civilni sudovi.85 Četnička misija prešla je preko Dunava u Rumunjsku 10. septembra i krenula do Krajove (Craiova) gdje je uspostavila kontakt s Rusima. I ti dodiri svršili su razočaranjem, a saznavši da su britanska i američka vojna misija već u Bukureštu, odlučili su da se probiju do tamo kako bi uspostavili vezu s njima. Ali još dok su bili u Krajovi, Piletićev ađutant, jedan student s navodnim komunističkim sklonostima, denuncirao je Rusima članove misije kao britanske špijune. Tako su, umjesto da sjednu za pregovarački stol s ruskim komandantima koji su se spremali ući u Jugoslaviju, četnici 1. oktobra bili uhapšeni i avionom prebačeni u Moskvu gdje su bili u zatvoru i ispitivani od sovjetske policije.86 85 Problem s tumačenjem ovih prijedloga koje su četnici navodno predali Rusima je u tome da se oni u 'ora bitnom aspektu - to jest, u politici prema partizanima - razlikuju od političke linije koju potvrđuju ratna dokumentarna svjedočanstva i koja se je (kao što će se zamalo vidjeti) sastojala u tome da su četnici htjeli biti od Rusa priznati kao saveznici, nastavljajući borbu protiv partizana. 86 Vidi Ratković, str. 115-117. Piletića su Rusi držali u zatvoru sve do novembra 1945, a tada je poslan u Jugoslaviju da mu se sudi, ali je u Rumunjskoj uspio pobjeći i kasnije doći do zapadne Evrope. Karapandžić, str. 350-351. Karapandžićev prikaz Piletićeve misije razlikuje se ponešto od Ratkovićevog. Četnička nada da će se dodvoriti Rusima koji će ih prihvatiti kao svoje saveznike i da će istovremeno moći nastaviti s borbom protiv partizana bila je samo još jedan primjer naivnosti koju su tako često pokazivali i ranije. To je Nijemcima bilo jasno, kako pokazuje jedan obavještajni izvještaj od 19. oktobra 1944. o ponašanju Mihailovićevih snaga u Srbiji: »Draža Mihailović nije nikada odgovarajućom propagandom spremao četnike za borbeni susret s Rusima. Draža Mihailović je naprotiv podržavao fikciju da Rusi kao britanski i američki saveznici nikad neće raditi protiv interesa srpskih nacionalista.«87 Mihailović je i sam rekao uglavnom istu stvar u svojoj cirkularnoj naredbi od 5. oktobra: I »Smatramo Ruse svojim saveznicima. Borba protiv Titovih snaga u Srbiji nastavit će se.«88 Ono što izgleda nije shvatio, bila je stvarnost suradnje između Tita i Rusa (koja će se vrlo pojačati nakon što je u Moskvi 28. septembra objavljen sporazum kojim se regulira ulazak ruskih trupa na jugoslavenski teritorij u svrhu gonjenja njemačkih trupa), a nije shvatio učinak koji je na Ruse imao ne samo četnički gubitak savezničke podrške, nego i dugotrajna kolaboracija između četnika i snaga Osovine. 87 Mikrofilm br. T-311, roia 194, snimci 562-563. 88 Ibid, rola 189, snimak 961. Ovo i sva ostala pozivanja na materijale iz mikrofilma br. T-311, rola 189 (u ovom dijelu knjige) odnose se na njemačko hvatanje radio poruka između četničkih komandi. U stvari su samo dva značajnija četnička komandanta surađivala sa sovjetskim trupama, i to tek kratko. To su bili potpukovnik Keserović, komandant grupe jurišnih korpusa i kapetan Raković, komandant Drugog ravnogorskog korpusa. Keserovićeve trupe sastale su se s Rusima koji su iz Bugarske napredovali u srednjeistočnu Srbiju. Prema poruci Keserovićeve grupe jurišnih korpusa Drugom jurišnom korpusu od 16. oktobra, Keserovićevi četnici i neke sovjetske jedinice zajedno su okupirale Kruševac i Rusi su zatim komandu grada predali Keseroviću. Ali dva dana kasnije, Keserović je obavijestio majora Račića, komandanta Četvrte grupe jurišnih korpusa koji je razmatrao mogućnost suradnje s Crvenom armijom, da ruska komandna mjesta surađuju samo s komunistima (partizanima), te da zahtijevaju razoružanje četnika i odbijaju suradnju s njima. Savjetovao je Račiću da napusti plan o susretu s Crvenom armijom, jer su zbog sovjetske birokratske mašine svi kontakti beznadni, a i zbog toga što Rusi barataju »s tisuću smicalica.«89 Keserović je 19. oktobra obavijestio Vrhovnu komandu da se njegov predstavnik kod ruske divizije vratio sa ultimatumom koji naređuje da svi četnici pod njegovom komandom polože oružje do 18. oktobra u podne i da budu prebačeni u logor blizu Paraćina gdje će ih reorganizirati u jedinice jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske. Ako ultimatum bude odbijen, Sovjeti prijete otvaranjem neprijateljstava. Do te promjene u sovjetskom stavu došlo je po svoj prilici zbog protesta maršala Tita maršalu Fjodoru I. Tolbuhinu, komandantu Trećeg ukrajinskog fronta, kad je Tito obaviješten o sovjetsko — četničkoj suradnji.90 Keserović je odbio ultimatum — vjerojatno slušajući jedno naređenje četničke Vrhovne komande od 14. oktobra — i povukao se sa malim snagama od pet stotina ljudi prema dolini Ibra.91 Nešto veći broj njegovih ljudi mogao je s uspjehom poći za njim u Sandžak, ali dvije su. njegove brigade razoružali Rusi koji su obećali da će im izdati novo oružje nakon što polože ono koje imaju.92 Rusi su također odveli američkog oficira za vezu pri Keserovićevom štabu, poručnika Kramera i otpremili ga u Bugarsku, ali je ubrzo nakon toga bio pušten. 89 Ibid, snimci 1029, 1048, 1102. 90 Prema podacima pukovnika Vojmira Kljakovića iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. 91 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimak 1233, Keserovićeva poruka od 19. oktobra Vrhovnoj komandi. Na suđenju Keseroviću u augustu 1945, nije spomenuta njegova kratka suradnja s Crvenom armijom. Keserovićevo svjedočenje o jačini trupa pod njegovom komandom prije i tokom povlačenja bilo je proturječno i u sebi i prema ostalim podacima. Vidi Suđenje članovima rukovodstva organizacije Dra^e Mihailovića, str. 216-220. Glavno sovjetsko djelo o operacijama sovjetskih snaga u Jugoslaviji u jesen 1944. ne spominje posebno sovjetsku suradnju s četnicima, ali spominje suradnju s jugoslavenskim snagama u operacijama oko Gornjeg Milanovca, Kragujevca i Kruševca, a barem su neke od tih snaga bile četničke. Vidi Birjuzov, ur, str. 109. 92 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 1074, 1134. Kapetan Raković i njegov Drugi ravnogorski korpus surađivali su sa Crvenom armijom u zauzimanju Čačka. Za razliku od Keserovića, Raković očito nije obavještavao Vrhovnu komandu o razvoju te suradnje. Ipak, 11. novembra se saznalo da je pred Crvenom armijom morao pobjeći u Sandžak. Tek je 16. i 17. novembra Vrhovna komanda okružnicom izvijestila sve četničke komande i objasnila Rakovićev slučaj. Raković je izgleda sa Crvenom armijom uspostavio zadovoljavajuće odnose i zaključio je s njima pismeni sporazum prema kojem je bio obavezan da surađuje s njima u borbi protiv Nijemaca, u zamjenu za obećanje da će njegove jedinice ostati naoružane i pod njegovom komandom. Također se podrazumijevalo da te jedinice pripadaju vojsci generala Mihailovića. U operacijama oko Čačka četnici su se borili dobro i zarobili su 339 pripadnika od Nijemaca organiziranog Ruskog zaštitnog korpusa i predali ih Crvenoj armiji. Također su pomagali sovjetskim snagama prilikom izviđanja. Dok su te operacije trajale, sovjetske jedinice su zadržavale jedinice NOVJ na tom području od napada na četnike. Raković je bez incidenta posjetio štab jedne od sovjetskih jedinica, ali ubrzo poslije toga, očito uslijed Titovog protesta Tolbuhinu, sovjetski komandant je zahtijevao da Raković i njegove jedinice pređu pod Titovu komandu. Kad je Raković to odbio, partizani su pokušali razoružati jednu od njegovih brigada, a Sovjeti su mu dali ultimatum da položi oružje i krene u logor u kojem će njegove trupe biti reorganizirane u jedinice jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske. Videći da su ga Rusi izigrali, te da nema izgleda za zadovoljavajuću suradnju ili pregovore s njima, Raković je naredio svojim trupama da krenu prema Sandžaku, ali je on sam ostao skrivajući se u Srbiji. U istom se izvještaju Vrhovne komande jasno navodi da je Crvena armija razoružala i četničke jedinice potpukovnika Ocokoljića u sjeveroistočnoj Srbiji.93 93 Ibid, snimci 1211, 1237-38. Major Račić, zadugo jedan od najodlučnijih partizanskih neprijatelja u Srbiji, očito je smatrao za potrebno da otpočne neprijateljstva protiv Nijemaca u jugozapadnoj Srbiji, kako bi poboljšao svoj položaj u namjeravanom susretu sa Crvenom armijom.94 U borbama protiv Nijemaca angažirao se izgleda samo jedan dan (16. oktobra) ali vjerojatno čuvši loše vijesti iz Keserovićevog i Ocokoljevićevog tabora promijenio je mišljenje i u skladu s Mihailovićevim naređenjem usmjerio je svoje formacije na jugozapad, prema Sandžaku.95 Neke druge četničke jedinice, na primjer Zlatiborski korpus, također su odlučile da će se boriti protiv Nijemaca u jugozapadnoj Srbiji i kratko vrijeme činile su to s nešto uspjeha,96 a tada su se i one povukle na jugozapad, prema Sandžaku. Prema jednom od četničkih komandanata koji je u tome sudjelovao, što na veliko potvrđuju poruke koje su uhvatili Nijemci a koje su razmjenjivali razni četnički komandanti, do 21. oktobra velik broj četničkih komandanata i njihovih formacija nalazio se u punom povlačenju i tog dana su komandanti u Ivanjici održali sastanak da rasprave situaciju. Na toj točki bili su van dohvata Crvene armije i mislili su da idu pravcem koji će ih dovesti do spajanja sa savezničkim trupama nakon što se one iskrcaju na jadranskoj obali.97 94 Izvještaj Kommandeur der Nachrichtenaufklärung 4 za oktobar kaže: »Nadajući se da će spriječiti rusku okupaciju jugozapadne Srbije usklađivanjem svojih operativnih planova s ruskim planovima, (četnici) su napustili svoju dosad postojeću suradnju s Nijemcima. 16. oktobra trupe majora Račića otpočele su neprijateljstva prema njemačkim snagama u dolini zapadne Morave«. Ibid, snimak 1135. 95 Ibid, snimci 1029, 1055, 1111. 96 Ibid, snimci 1061, 1068, 1111. 97 Milosevic, str. 217-219. Srećom po četnike, malo je njihovih trupa bilo smješteno na područjima glavnog sovjetskog udara; Keserovićeve, Rakovićeve i Račićeve snage bile su blizu, ali nalazile su se samo na bokovima glavnog udara.98 Dok su se ti komandanti pokušavali nagoditi sa ruskim komandama (ili razmišljali o tome, kao u Račićevom slučaju), sovjetske i partizanske snage borile su se da oslobode Beograd od Nijemaca. Oslobođenje grada 20. oktobra neizbježivo je označilo kraj svih četničkih nada u Srbiji.99 98 Vidi Kartu 2 u Birjuzov, nakon strane 64. Glavni cilj sovjetskog naleta u dolinu zapadne Morave bio je da odsiječe željezničku prugu kroz Ibarsku dolinu kao put za povlačenje njemačkih trupa iz Grčke. Vidi mikrofilm T-501, ro!a 257, snimak 210. 99 Tokom kratkog perioda svoje suradnje sa sovjetskim snagama četnici su otkrili da su Sovjeti u operacijama oko Čačka upotrebljavali Jugoslavensku legiju, koju su organizirali u Sovjetskom Savezu. Četnički izvori izvještavaju da je ta jedinica bila divizija jačine od oko tri tisuće vojnika, a vodio ju je navodno ustaša, potpukovnik Marko Mesić. Vidi mikrofilm T-31r\ rola 189, snimak 1253. Birjuzov (str. 107), koji je bio jedan od sovjetskih komandanata u operacijama u Srbiji, mnogo hvali Mesića i još jednog oficira iz te jedinice, kapetana Milutina Perišića, Srbina. Jugoslavenska legija je imala zanimljivu povijest. Bila je djelomice sastavljena od ljudi koji su bili pripadnici 369. hrvatskog ojačanog puka, formiranog u Pavelićevoj Hrvatskoj 16. jula 1941, koji je u svom punom sastavu od 3.870 ljudi poslan na ruski front. Njegovi su pripadnici mogli biti samo Hrvati, Ukrajinci i ruski izbjeglice. Jedna trećina otprilike bili su bosanski Muslimani. Puk je postupno proširivan i u augustu 1942. imao je, uključujući rezervu, pun sastav od 6.300 ljudi. Kao dio Šeste armije feldmaršala von Paulusa, puk je uništen kod Staljingrada. Od preživjelih zarobljenika i iz drugih grupa Rusi su početkom 1944. formirali Jugoslavensku legiju. Na dan 16. aprila 1944. ona je imala u svom sastavu 1543 vojnika, od kojih su 775 bili Hrvati, 440 Slovenci, 293 Srbi, 14 Židovi, 10 Slovaci, 5 Rusi, 3 Rusini, 2 Mađari, 1 Crnogorac. (Podaci dobiveni od pukovnika Vojmira Kljakovića iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu). Moguće je naravno da je legija prije slanja na jugoslavenski front bila pojačana i da se je tada njen sastav razlikovao od onog iz aprila 1944. Četnički komandanti drugdje u zemlji različito su tumačili vijesti o događajima u Srbiji. Major Lukačević, koji je u to vrijeme bio u Hercegovini, ali i u Mihailovićevoj nemilosti, predložio je 19. oktobra da položaj četničkog pokreta treba nanovo definirati, i to na slijedeći način: prvo, da sovjetske snage koje dolaze treba pozdraviti kao »savezničku rusku oslobodilačku vojsku« i drugo, da se od Sovjeta zatraži da stave četnike pod komandu jednog sovjetskog generala.100 Potpukovnik Ostojić, komandant istočnobosanskog područja, bojao se da Sovjeti namjeravaju četnike izručiti komunistima. On je 21. oktobra zatražio sastanak s pukovnikom McDowellom kako bi mu predložio stavljanje četničkih snaga pod komandu jednog američkog generala, a ako taj potez ne uspije da bi četnici trebali pokušati da se nekako sporazumiju sa Sovjetima.101 Napokon, tu je bio i potpukovnik Baćović, još jedan istaknuti četnički komandant, koji je par dana kasnije rekao kako je osvjedočen da su Britanci ostavili četnički pokret na cjedilu i ako uskoro ne dođe do masovnog savezničkog iskrcavanja na dalmatinskoj obali, četnici će se suočiti sa životom ljudi van zakona.102 100 Mikrofilm br. T-311, rola 189, 1036. 101 Ibid, snimak 1043. 102 Ibid, snimak 1072. Četničko nastojanje da poprave svoju sudbinu stvaranjem neke nagodbe sa Sovjetima, dok bi u isto vrijeme nastavili borbu protiv NOVJ nije nikako moglo biti uspješno. Sovjeti su najkasnije do proljeća 1943. iz diplomatskih razloga mogli imati interesa da se ne protive Mihailoviću i njegovoj vojsci, ali kad je četnička kolaboracija s Talijanima i Nijemcima bila dokazana, a kad su i Britanci povukli svoju podršku, nije ni za Sovjete bilo nikakvog razloga da prema četnicima imaju obzira. Uostalom, Tito im je bio blizak; iako ih je s vremena na vrijeme znao naljutiti svojim nezavisnim akcijama, on i partizani bili su Rusima, kako se tada činilo, najbolji zalog da će steći velik, ako ne i vladajući poslijeratni utjecaj u Jugoslaviji.103 103 U specifičnom smislu Tito je također predstavljao izbor Britanaca i Amerikanaca, koji su računali na to da će njegove trupe pomoći savezničkim operacijama u Italiji vezivanjem velikog broja njemačkih trupa za Jugoslaviju i ometanjem dovoza njemačkih trupa i snadbijevanja, osobito nafte, njemačkim snagama u Italiji. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument