NADE U SPAS IZ SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA U proljeće 1943, kad su se odnosi između četnika, iza kojih je stajala izbjeglička vlada, i britanske vojne misije, iza koje je stajala britanska vlada, počeli temeljito kvariti, i kad su se vijesti o četničko-osovinskoj kolaboraciji počele sve češće pojavljivati u britanskoj i američkoj štampi, izbjeglička vlada i ambasador Fotić u Washingtonu još su jednom pokušali što potpunije angažirati Sjedinjene Američke Države na četničkoj strani. Fotić je 5. maja, vrativši se upravo iz Londona, pokrenuo stvar kod Roosevelta. Fotića je uglavnom zanimalo da uvjeri Roosevelta, za kog se znalo da je naklonjen Srbima i četnicima, kako nema nikakve istine u pričama o četničkoj kolaboraciji s Osovinom koje, iako potječu većinom od sovjetskih agencijskih vijesti na temelju obavještenja iz partizanskih izvora, sada ponavlja i engleska i američka štampa; također ga je pokušao uvjeriti kako je temeljni cilj partizana pripremanje terena da komunisti preuzmu vlast u Jugoslaviji nakon rata. Fotić je tražio da Roosevelt pošalje nepristrane vojne promatrače, ljude koji ranije nisu bili angažirani oko jugoslavenskih problema, u Mihailovićev štab kako bi pravilno procijenili stvari. Od podsekretara State Departmenta Sumnera Wellesa Fotić je 12. maja 1943. saznao da je Roosevelt odlučio poslati »dva američka oficira Mihailoviću i druga dva Titu.«36 To je bilo nešto više od onoga što je Fotić želio tražeći da se utvrde prave prilike u Jugoslaviji, ali nije bio u poziciji da prigovara. Prije no što je i jedan Amerikanac stigao u četnički štab, jedan njemački agent koji je radio za Abwehrstelle u Beogradu i imao direktne kontakte u Mihailovićevom štabu, izvijestio je početkom augusta da će »prema navodno istinitim obavještenjima general Mihailović pokušati iz suparništva između Britanaca i Amerikanaca izvući neku korist za buduću Jugoslaviju.« 37 To je zaista i bio očiti četnički cilj. Osamnaestog augusta 1943. stigao je u Mihailovićev štab prvi američki oficir, kapetan Walter R. Mansfield.38 36 Fotić, The War We Lost, str. 205-207. Vidi također FRUS 194}, str. 1006-1007. Wellesovo saopćenje nije zabilježeno u FRUS 1943. i možda je bilo dano neformalno. Ali drugi dokumenti u ovoj publikaciji, čak i nešto kasnijeg datuma, ne daju naslutiti o nekoj takvoj Rooseveltovoj odluci u to vrijeme. Ona je vjerojatno donesena tek nakon što su Britanci uspostavili kontakt s partizanskim Vrhovnim štabom preko misije Typical (Deakin-Stuart) i Fotiću je saopćena kasnije nego on to navodi. 37 Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 150. 38 Formalni status američkih oficira kod četnika pretrpio je nekoliko promjena tokom vremena. Od augusta 1943. do maja 1944. američki su oficiri bili pridodani britanskoj vojnoj misiji i pod njenom komandom; od kraja jula do kraja augusta 1944. neki američki oficiri bili su s četnicima isključivo zato da olakšaju evakuaciju savezničkih (uglavnom američkih) avijatičara, koji su iskočili padobranom nad četničkim teritorijem; a od kraja augusta do 1. novembra 1944. kod Mihailovića je bila samostalna američka obavještajna misija. Kapetan Mansfield je napisao nekoliko članaka o četnicima. U njegovom prvom članku (1946), jednostavnom »pripovijedanju o dogodovštinama jednog marinca kao obavještajnog oficira«, nema ni tračka razumijevanja četničke pretpovijesti ni njihove politike u ratu, niti kakve aluzije na njihovu kolaboraciju bilo s Talijanima bilo s Nijemcima.39 Drugi članak pod naslovom »Mihailović i Tito« pripremljen je 1946, u vrijeme Mihailovićevog suđenja, ali nije objavljen sve do 1956. U tom se članku tvrdi da se je Mihailović uvijek borio protiv Nijemaca i da nikad nije kolaborirao. »Američka misija kod Mihailovića«, kaže Mansfield, »nikad ga u toku 1943 i 1944 nije videla da sarađuje s Nemcima.« On dopušta da je nekoliko četničkih komandanata zaista sklopilo nagodbe s Nijemcima, ali samo kako bi održali svoje jedinice, te dobili oružje koje će kad dođe vrijeme okrenuti protiv Nijemaca i kako bi suzbili partizanske napore da unište četnike koji nisu htjeli prihvatiti komunizam.40 39 »Marinac s četnicima«, Marine Corps Gazette, januar i februar 1946. 40 »Mihailović i Tito«, str. 349, 355-356. U jednom ranijem govoru, objavljenom i u Knjizi o Draii, sv. II, Mansfield na strani 362. očito prihvaća četničku tvrdnju da su britanski i američki državnici izdali Mihailovića u Teheranu i Jalti. Nakon što su špalte ove knjige već bile otisnute, dobio sam Mansfieldov izvještaj »Mihailović i njegove snage«, datiran 24. aprila 1944. (F. O. 371/44271, R7885/11/92), koji je ograničen u zapažanju iako relativno realan, ali također sadrži veoma apologetske iskaze o Mihailoviću. Potpukovnik Albert B. Seitz i poručnik George Musulin spustili su se padobranom u Srbiju zajedno s brigadirom Armstrongom, krajem septembra 1943. Oni su, kao i kapetan Mansfield, bili pridodani britanskoj misiji i Seitz kaže da mu je Armstrong rekao neposredno po dolasku kako je cijela ta stvar »britanski pothvat« i kako će mu biti dopušteno da saobraća s Mihailovićem samo u prisutnosti britanskih oficira, samo na srpskom, a ne na francuskom jeziku, dok će mu pukovnik Bailey biti tumač.41 Seitz je protestirao kod svojih pretpostavljenih, ali Armstrong je bio podržan u svemu osim što nije smio redigirati Seitzove depeše (ali je imao pravo da ih pročita). O tom razdoblju u Mihailovićevom štabu Seitz kaže: Mi Amerikanci bili smo tako svedeni na prekobrojne sakupljače vijesti i na slanje onoga što bi Štab radiom ili kurirom prikupio od raznih komandanata korpusa. Ti obavještajni podaci nisu se mogli provjeravati i bio sam siguran da ih se moglo skoro potpuno zanemariti. Osjećao sam da rat treba biti saveznički pothvat, te da Amerika mora izvršiti određeni zadatak na Balkanu. Možda samo snabdijevanjem, ali snabdijevanje je mišićna snaga rata.42 41 Seitz, str. 13. govori povoljno i o Baileyu i o Hudsonu, ali Armstronga opisuje kao »jednog umnogome izvrsnog malog čovjeka, ali koji prilično sporo misli«, i koji, izgleda, nije bio u stanju da shvati ni Amerikance ni Srbe (str. 40). 42 Ibid, str. 14. Sputani tom situacijom u štabu, i Seitz i Mansfield su bili željni odlaska na teren kako bi mogli sakupiti obavještenja iz prve ruke i provjeriti da li je točno ono što im govore četnici. Četnici su pozdravili tu ideju videći priliku da učine na američke oficire dobar dojam i da time, nesumnjivo, stvore u prilog četničkoj stvari protutežu kojom će izravnati negativan stav britanske misije i britanskih komandnih mjesta na Sredozemlju. Ne čekajući ovlaštenje svojih pretpostavljenih iz Kaira, Seitz i Mansfield su početkom novembra krenuli s odobrenjem brigadira Armstronga na inspekcijsko putovanje. Pratili su ih Hudson i kapetan Borislav J. Todorović, četnički oficir za vezu koji je govorio engleski, a vodile su ih grupe četnika koje su zastupale komandante područja kojima su prolazili ili su ih vodili komandanti osobno. Pokazalo im se što su tražili da vide, ispitivali su osobe koje bi sreli, vršili su inspekciju i smotru četničkih oružanih jedinica i nenaoružanih rezervista. Jednom prilikom promatrali su i stvarnu borbu »jedne četničke brigade i komunista.«43 Svagdje su primani s krajnjom ljubaznošću i svakoga dana častili su ih jelom i pićem njihovi srpski domaćini.44 Svoju relativnu slobodu kretanja tokom cijelog putovanja Seitz i Mansfield protumačili su kao dokaz da četnici kontroliraju područja kojima su prošli. Istina je bila, naravno, da je na najmanje dva područja, na onom pod komandom kapetana Kalabića i onom majora Lukačevića (vidi Kartu 6, str. 290.), vladalo stanje njemačko-četničke kolaboracije i da su Nijemci četnike opskrbljivali municijom. Primiti savezničke oficire u svoju sredinu značilo je povrijediti uvjete sporazuma s Nijemcima i nekoliko mjeseci kasnije ti su formalni sporazumi dokinuti ili su istekli. Ali nema sumnje da su u vrijeme posjete savezničkih oficira i Kalabić i Lukačević (koje Seitz mnogo hvali) kolaborirali s Nijemcima.45 Stoga je čudno da Seitz može reći: »Bajka o kolaboraciji nije se mogla shvatiti ozbiljno; bio sam s previše četničkih vođa u vrijeme kad ih je sigurno loše obaviješteni ili lažljivi Radio-Tbilisi optuživao za kolaboraciju.« U nekim svojim tvrdnjama Seitz nadmašuje čak i četnike — kao kad kaže da su četnici svojom pobunom pod Mihailovićevim vodstvom učinili »neprocjenjivo dobro Rusiji«, primoravajući Njemačku da odgodi svoj napad na Rusiju od aprila na juni 1941, te da su četnici tokom zime 1941-42. zadržavali trideset neprijateljskih divizija.46 Ni u jednoj ovoj tvrdnji nema ni zrnca istine. 43 Ibid, str. 52. Jedan proljotićevski i antičetnički orijentirani Srbin u emigraciji, B. M. Karapandžić, tvrdi {Građanski rat, str. 260-261) da su četnički komandanti Račić, Kalabić, Marković, Smiljanić, Keserović i drugi kako bi impresionirali angloameričku inspekcionu komisiju (Hudsona, Seitza i Mansfielda) poveli napad ne protiv Nijemaca nego protiv Nedićevih i Ljotićevih trupa, tamo gdje je dotad vladao mir i radeći tako ubili nekoliko Ljotićevih komandanata i više od stotinu pripadnika Srpskog dobrovoljačkog korpusa. 44 Seitz, str. 48-49. 45 Kako je pokazano ranije, Nijemci su u februaru i martu poveli specijalnu operaciju Treibjagd protiv Kalabića i neke operacije protiv Čačića, kako bi uništili njihove snage, ali nekoliko mjeseci kasnije ovi četnički komandanti opet su neformalno kolaborirali s Nijemcima. 46 Vidi Seitz, str. 128, 138-139. Nakon nekoliko mjeseci koje su proveli u Jugoslaviji, Seitz i Mansfield, a uz njih i Hudson, primili su naređenje da dovrše svoju misiju. Budući da četnici u to vrijeme nisu imali čak ni improvizirano uzletište, evakuaciju je trebalo izvršiti morem ili polijetanjem s partizanskog teritorija. Odabrali su evakuaciju morskim putem i s kapetanom Todorovićem kao vodičem krenuli prema jadranskoj obali, ali su se Seitz i Hudson, praćeni dvojicom britanskih oficira koji su im se usput pridružili, odvojili i umjesto toga otišli na partizanski teritorij u Crnoj Gori47 Pukovnik Bailey i još neki britanski oficiri, kao i major Lukačević, krenuli su također prema obali i njih je zajedno s Mansfieldom i Todorovićem, te četničkim komandantom potpukovnikom Baćovićem sredinom februara 1944. evakuirao južno od Dubrovnika jedan britanski ratni brod. Seitz i Hudson stigli su u Berane i odatle su zračnim putem oko 18. marta sigurno evakuirani.48 47 Za Todorovićeva iskustva kao oficira za vezu sa Seitzom, Mansfieldom i Hudsonom na njihovom inspekcijskom putovanju, kao i za njegov prikaz teških iskušenja na putu do obale i evakuacije vidi njegov članak »Beleške oficira za vezu«, str. 372 — 412. Osobito zanimljiv je međutim onaj dio Todorovićevog kazivanja gdje priča kako su svi četnički oficiri koji su izišli iz zemlje s Baileyem bili po dolasku u Kairo uhapšeni i zadržani nekoliko dana u vojnom zatvoru (str. 408-412). 48 Za Baileyev izvještaj o njegovoj evakuaciji iz Jugoslavije vidi F. O. 371/44282, R21295/11/92, odjeljak 5. Za Seitzova zapažanja o njegovom boravku na partizanskom teritoriju vidi njegovu knjigu, str. 94-96. Seitzovi ratni operativni izvještaji još nisu otvoreni i nisu mi stajali na raspolaganju. Stavovi izraženi u njegovoj knjizi, koji najvjerojatnije održavaju osnovni ton njegovih ratnih izvještaja, zamjetno se razlikuju od gledišta koje su saopćavali britanskim i američkim komandama drugi (prvenstveno britanski) mnogo iskusniji i obavješteniji promatrači.49 Iz događaja koji su slijedili proizlazi da su se Mansfieldovi i Seitzovi izvještaji povoljno dojmili šefa OSS brigadnog generala Williama J. Donovana i drugih američkih funkcionara. Donovan je htio ne samo da poručnik Musulin ostane kod Mihailovića, nego i da proširi američku misiju i za svoj plan dobio je punu podršku State Departmenta. Odgovarajući na Donovanovo pismo od 7. aprila, državni sekretar za vanjske poslove Cordell Hull je pismom od 18. maja opisao Donovanu zadatke predviđene misije kao »vojno obavještajno djelovanje, specijalne operacije, organizacija linija snabdijevanja, skupljanje tehničkih podataka za zračne snage, te psihološke operacije protiv neprijatelja.«50 Britanci su smatrali da bi bilo pogrešno ostaviti američku vojnu misiju kod četnika, jer bi se to moglo protumačiti kao znak neslaganja među Saveznicima. Churchill je intervenirao da se odbaci taj plan i Musulin je povučen u isto vrijeme kad i brigadir Armstrong.51 Ali to nije značilo kraj američkih nastojanja da imaju bar jednu obavještajnu misiju kod Mihailovića, tim više što su Mihailovićevi pristaše u Sjedinjenim Američkim Državama nastavili vršiti pritisak na američke vlasti da imaju jednu takvu misiju. 49 Prema pouzdanom britanskom izvoru Hudson je predao puni izvještaj nakon svog inspekcijskog putovanja sa Seitzom i Mansfieldom. Ovaj izvještaj iz Berana s datumom 17. marta 1944, prikazao je uravnoteženu sliku razvoja četničkog pokreta od ljeta 1941, uključivši detaljna opažanja o inspekcijskom putovanju. U izvještaju se nabacuje kako su pomisao da se Mihailović i njegovi četnici zaista bore podupirali česti sukobi sa Srpskim dobrovoljačkim korpusom, povremena razoružanja Nedićevih jedinica i ubijanje ostataka partizana u Srbiji, dok su Nijemci uglavnom ostajali ravnodušni prema ovoj borbi medu raznim srpskim grupama. 50 FRUS 1944, IV, 1369-1370. 51 Ibid, str. 1349-1350; Martin, str. 229; Roberts, str. 255-256. Izgleda također da su Mansfieldovi i Seitzovi izvještaji ponešto ojačali poziciju onih ličnosti u vladi Sjedinjenih Američkih Država, uključujući i državnog sekretara Hulla, koje su bile mišljenja da bi Sjedinjene Američke Države trebale ići vrlo polako u širenju svojih odnosa s partizanima. U pismu predsjedniku Rooseveltu, datiranom 17. maja 1944, Hull je sugerirao da Predsjednik ne bi smio osobno odgovoriti na jedno ranije pismo maršala Tita, zbog postojećeg sukoba između NOP i vlade kralja Petra, koju Sjedinjene Američke Države priznaju. Hull se je posebno protivio prijedlogu da se u Sjedinjene Američke Države pošalje vojna misija NOVJ poput one koja je upravo došla u London. On je vjerovao da bi takva misija ne samo otežala rješavanje raznih spornih pitanja između izbjegličke vlade i partizana, već bi pogoršala i prepirke među raznim južnoslavenskim grupama u Sjedinjenim  Američkim Državama.52 Hullovi prigovori su prihvaćeni i u Washington nije nikad bila poslana neka vojna misija NOVJ. 52 Za Titovo pismo od 15. marta 1944. Rooseveltu vidi FRUS 1944, IV, 1356-1357; za izvod iz Hullove >redstavke Rooseveltu od 17. maja, za nacrt odgovora Titu koji će potpisati budući šef vojne misije pri /rhovnom štabu NOV i POJ i za Hullovo pismo od 18. maja generalu Donovanu, vidi ibid, str. 1368-1370. Sjedinjene Američke Države su imale nekoliko razloga da se u određenim granicama umiješaju u jugoslavenske stvari. Prije svega, američka vojna i obavještajna nadleštva htjela su održati vezu s četnicima kako bi spasili američke avijatičare koji su bili prisiljeni iskočiti nad teritorijem koji su kontrolirali četnici, a prilikom povratka na talijanske aerodrome iz napada na ciljeve u jugoistočnoj Evropi. Ta nadleštva, a i vlada u Washingtonu, htjela su znati da li ili ne, i ako da u kojoj mjeri, partizani upotrebljavaju oružje i drugu opremu koju su im slali Amerikanci protiv četnika, a američke obavještajne službe htjele su dobiti iz prve ruke podatke sa četničkih područja, kao i podatke iz drugih zemalja jugoistočne Evrope kanalima koje su imali četnici. Počevši od jula 1944, američka se politika u Jugoslaviji prilagodila politici zacrtanoj u direktivi koju je formulirao politički savjetodavni štab Vrhovne savezničke komande za Sredozemlje i koja je važila za sve pripadnike Balkan Air Force i koju je američka misija u Alžiru poslala na odobrenje State Departmentu u Washington. Dio nacrta koji se odnosi na Jugoslaviju glasi: Opća je politika da svu moguću vojnu podršku treba pružiti onim elementima koji se hoće i mogu oduprijeti neprijatelju. Konačni cilj je potpomoći stvar nacionalnog jedinstva u cijeloj zemlji u pripremi za poslijeratna rješenja. Ne treba započeti nikakvu akciju koja bi nas obavezivala na priznanje bilo kakvog zahtjeva za revizijom predratnih granica. Takva pitanja moraju ostati neriješena i rješavat će se na mirovnoj konferenciji. To znači da u Jugoslaviji treba najpotpuniju pomoć pružati Titovim partizanima. Poticat ćemo ujedinjavanje svih borbenih jedinica u Jugoslaviji s Narodnooslobodilačkom vojskom u jedinstveni front, u skladu s odredbama sporazuma Tito-Šubašić. Mihailovićevim snagama neće se pružati nikakva podrška. Pomoć se neće pružati ni partizanima tamo gdje je očito da se neće upotrebiti protiv Nijemaca, Bugara, ustaša i ostalih koje se definitivno smatra kvislinzima, nego tek protiv četnika. Pomoć se može dati ipak u slučajevima kad se partizanske snage bore protiv četnika koji potpuno jasno kolaboriraju s Nijemcima, Bugarima ili kvislinškim srpskim jedinicama i u slučajevima kad partizanske snage naiđu na aktivno suprotstavljanje prilikom napada na rudnike, komunikacije ili druge vojno značajne ciljeve. Kao naše vodeće pravilo, osim u dva spomenuta iznimna slučaja, neka nam posluži misao da se ne smijemo miješati ili sudjelovati u čisto unutarnjim sukobima ili u domaćim problemima u Jugoslaviji.53 53 Ibid, str. 1383. Misija Sjedinjenih Američkih Država u Alžiru smatrala je da takva politika mplicira faktičko isključivanje Mihailovića iz savezničke pomoći, a budući da se iporno provlačila misao da bi se Mihailović još uvijek mogao nekako boriti srotiv Nijemaca, smatrala je da je to u proturječnosti s politikom pružanja jomoći svim elementima koji hoće i mogu se boriti protiv neprijatelja. Ovu primjedbu podržao je kasnije State Department54 i direktiva ]c možda stoga nogla biti malo promijenjena. Partizani su, s druge strane, bili u stvari potpuno slobodni da oružje upotrijebe protiv četnika, jer su četnici općenito kolaborirali s Nijemcima i kvislinškim trupama protiv njih. 54 Ibid, str. 1384, 1386-1388, 1407-1408. Što se tiče spašavanja američkih avijatičara s četničkih teritorija, američke obavještajne službe i 15. Air Force više puta su tražile britansku dozvolu da uspostave kontakt s četnicima i da pošalju američke oficire koji bi pripremili evakuaciju avijatičara koji su se sakrivali kod četnika. Kontakt je napokon uspostavljen oko 20. jula i 2. augusta spustio se je blizu Ravne Gore padobranom poručnik George Musulin. Noću 9. augusta spustio se i poručnik (kasnije kapetan) Nick Lalich, koji je pomagao Musulinu, a kasnije je postao i šef jedinice za spašavanje avijatičara koja je pod šifriranim imenom Halyard djelovala na četničkom teritoriju. U noći 9. i 10. augusta, s grubog uzletišta kraj sela Pranjani koju su sagradili četnici i seljaci još prošlog aprila, šesnaest transportnih aviona evakuiralo je savezničke letače. Tokom tri slijedeća mjeseca organizirana su sa istom svrhom još tri leta u sjeverozapadnu Srbiju i sjeverni dio centralne Bosne. Posljedni let, s kojim je otišao i Lalich, izvršen je 27. decembra s jednog uzletišta kraj sela Boljanići blizu Doboja. Ukupno je spašeno 417 avijatičara od kojih su 343 bili Amerikanci.55 55 Izvještaj natporučnika Lalicha od 10. januara 1945. o misiji Halyard, RG 226, OSS-dokument br. XL5727. Budući da je Lalich bio zadužen isključivo za evakuaciju savezničkih avijatičara, a ne za obavještajni rad, nije podnosio nikakve obavještajne izvještaje. U ovom je izvještaju ipak zabilježio ono što je »čuo i vidio« na četničkom teritoriju, ali ništa nije zaista vrijedno da se na tome zadržimo. Vidi također Vučković, »Spašavanje američkih avijatičara«. Misija kod Mihailovića koju je vodio pukovnik Robert H. McDowell potpuno se razlikovala od dosad opisanih. Slijedeći prikaz McDowellove misije zasnovan je na jednom razgovoru s njim osobno na Stanford University, 19. marta 1968; nadalje, na razgovoru s jednim članom četničkog Odbora stručnjaka koji je s drugim članovima odbora razgovarao s McDowellom u Srbiji, na raznim radio-porukama četničke Vrhovne komande nižim komandama o navodnim McDowellovim izjavama koje je uhvatila njemačka radio-služba, te na izjavi koju je on 1946. podnio istražnoj komisiji »Komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću«, što je koliko ja znam njegova jedina objavljena izjava. Iz te izjave, kao i iz našeg razgovora, bilo je jasno da su njegove simpatije na četničkoj strani i da ga je duboko smetala drastična promjena stava onih britanskih instanci koje su stvarale politiku, postupno napuštanje četnika u korist partizana, koje se dogodilo drugom polovinom 1943. i konačno dovelo do odbacivanja četnika. Imao je dobru priliku da promatra promjenu britanske politike prema dvjema suparničkim grupama u Jugoslaviji, budući da je bio član JICAME (Joint Intelligence Collection Agency Middle East, Zajednička služba za prikupljanje obavještajnih podataka, Srednji istok) u Kairu i bio je nezadovoljan s njom baš kao i neki oficiri britanske SOE u Kairu koji su jako podržavali Mihailovića. McDowell je najprije tražio da ga pošalju na zadatak u Jugoslaviju u martu 1944, ali je odbijen, a njegov drugi zahtjev u junu također. Razlog odbijanja bilo je protivljenje Britanaca, koji su se izgleda bojali da bi prisutnost jedne američke misije kod četnika mogla povećati trvenje medu Velikom trojicom s obzirom na jugoslavensko pitanje, te da bi također mogla još više komplicirati unutarnju jugoslavensku situaciju, jer bi se činilo da ohrabruje četnike koje su zapadni  Saveznici u to vrijeme i službeno odbacili. Brigadni general Donovan, šef OSS ipak je »progurao« slanje takve misije i nakon šest neuspjelih pokušaja 26. augusta 1944. su pukovnik McDowell i još četvorica — kapetan John Milodragovich, poručnik Ellsworth Kramer, stariji vodnik (kasnije poručnik) Michael Rayachich i jedan radiotelegrafist — spušteni padobranom na četnički teritorij nedaleko od Mihailovićevog štaba. Nick Lalich, voda jedinice za spašavanje avionskih posada, također je bio pridodan McDowellu. Kramer je ubrzo bio raspoređen u štab potpukovnika Keserovića. Pukovnik McDowell mi je rekao da je njegov zadatak u Jugoslaviji bio sakupljanje općih obavještajnih podataka - uglavnom iz četničkog tabora, naravno — i uspostavljanje veza (uz pomoć već postojećih četničkih kanala) s predstavnicima prozapadnih snaga u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Budući da se je položaj četnika u Srbiji i drugdje u Jugoslaviji drastično pogoršao ubrzo nakon McDowellova dolaska Mihailoviću, izgleda da su mu najviše vremena uzeli četnički problemi. Jedan bivši član četničkog Odbora stručnjaka rekao mi je u julu 1967. u Beogradu da se cijeli Odbor sastao s McDowellom ubrzo nakon njegovog dolaska u Srbiju, kako bi utvrdio koga on zapravo predstavlja i što mu je pravi zadatak. Osobito ih je zanimalo da saznaju dolazi li on kao specijalni izaslanik predsjednika Roosevelta, ministra rata Stimsona, načelnika generalštaba Marshalla ili je samo još jedan predstavnik OSS — drugim riječima zanimalo ih je koliko bi on stvarno mogao biti utjecajan. Odgovori pukovnika McDowella na tom sastanku (kojega se on nije mogao sjetiti kad sam ga o tome pitao) bili su neodređeni i Odbor stručnjaka pravilno je zaključio da je on operativac OSS, to jest samo još jedan obavještajni oficir. Ranija četnička iskustva i s britanskim i s američkim obavještajnim oficirima bila su u najmanju ruku razočaravajuća, što je vrlo umanjilo McDowellovu stvarnu važnost i utjecaj. Na ovoj kritičnoj točki četničke situacije svejedno se činilo da je pukovnik McDowell stvarni dobitak u psihološkom i propagandnom smislu, a postojala je barem krajnje mala mogućnost da će on moći uvjeriti američke vojne i političke vlasti da četnicima ukazu neku stvarnu pomoć. Da je Mihailović ocijenio McDowellovu misiju u tom smislu može se vidjeti iz dva dokumenta: iz cirkularnog telegrama br. 677, »Samo za komandante korpusa i više starešine«, razaslanog ubrzo nakon McDowellovog dolaska, te iz Mihailovićevog pisma Fotiću od 18. novembra 1944. - to jest, kratko vrijeme nakon što je McDowell napustio Jugoslaviju. U cirkularnom telegramu Mihailović je rekao: »Šef američke vojne misije pukovnik Mek Daul (McDowell), koji je stigao u moj štab 26 avgusta ima široka politička ovlašćenja. Sa njim sam izradio detaljan saveznički, politički i vojnički plan. Sad je potrebno da svaki starešina vrši samo ono što mu ja naredim. Svaka inicijativa mimo mojih naređenja može sve da nam pokvari. Zato naređujem da se nikakva akcija bez moga naređenja, osim protiv komunista ne srne preduzeti.«56 U svom pismu Fotiću, Mihailović piše da je McDowell otišao »kao veliki naš prijatelj«. Rekao je da ga je McDowell pratio kroz veliki dio zapadne Srbije i sjeveroistočne Bosne i da je »imao prilike da vidi velike naše vojničke snage, kao i čvrstu povezanost između naroda i vojske. U Bosni je bio oduševljen našim radom na zbliženju sa Muslimanima i Katolicima. Učestvovao je na zborovima gde su sve ove veroispovesti bile zastupljene, i ja verujem da će njegov referat, pored referata Sajca (Seitz) i Mansfilda (Mansfield), bit još jedna potvrda stvarnog stanja u zemlji u našu korist.« Mihailović je također rekao da je McDowell s njim posjetio vojne bolnice i razgovarao s četnicima koje su većinom ranili partizani i da mu je McDowell rekao da će biti velikog skandala ako američki narod čuje da se nacionalistički vojnici ubijaju američkim oružjem koje isporučuju američki avioni (partizanima). Mihailović je sugerirao Fotiću »da McDowellovo ime treba čuvati kako ga ne bi onemogućili u radu.« Mihailović je dodao i ovaj prijedlog: »Smatram da bi trebalo da potražimo što jači naslon na Ameriku, jer Amerika ima velikih ekonomskih interesa na Balkanu, a i mi isto tako imali bi interes da se ekonomski vezujemo za nju.«57 56 Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 33/3, kutija 129. Mihailovićevo saopćenje o McDowellovim ovlastima i o tome da je s njim »izradio detaljan, saveznički, politički i vojnički plan«, očito je više izraz razmišljanja prema vlastitim željama, nego prema činjenicama i vjerojatno je bila namijenjena podizanju morala njegovih komandanata. Kasnije je njegov telegram pročitan trupama. 57 Za tekst ovog pisma vidi Knjiga o Draži, II, 171 — 174. Četnici su nužno trebali podršku iz Amerike i prirodno je da su nastojali ne samo »obraditi« američku misiju već i izbiti najveći politički i propagandni kapital iz spašavanja oborenih avijatičara. Njihove nade je dobrim dijelom poticalo razmišljanje iskrivljeno vlastitim željama, ali neosporno je i sam McDowell imao udjela u tome da Mihailoviću poraste nada. Niti njegov izvještaj nakon izlaska iz Jugoslavije, datiran 22. novembra 1944, niti njegova izjava istražnoj komisiji »Komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću«,58 ne govore ništa o tome što je on izjavljivao Mihailoviću ili govorio na raznim političkim skupovima dok je bio u Jugoslaviji. U porukama četničke Vrhovne komande ima ipak nekih nagovještaja. U jednoj poruci datiranoj 17. oktobra 1944. i upućenoj štabu za Dalmaciju, kaže se (parafrazirano) da »je šef američke misije pri Vrhovnoj komandi, pukovnik McDowell, izričito izjavio na političkim sastancima da je britansko-američka invazija Balkana neminovna, te da Balkan nikad neće biti.prepušten Rusima i time boljševizaciji.« A u poruci od 22. oktobra svim nižim komandama kaže se: »Pukovnik McDowell, šef američke misije pri Vrhovnoj komandi, izjavio je kako se premijer Churchill boji da će nakon rata Engleska biti jedina zemlja u Evropi koja će morati zastupati ideju monarhizma, te će stoga podržavati svaku monarhističku stranku, uključujući i Mihailovićev pokret.«59 Jedna službena izjava (četničke) komande za Srbiju kaže još konkretnije da je McDowell istakao slijedeće: a) da su Saveznici prestali snabdijevati partizane, jer to snabdijevanje nisu upotrebljavali za borbu protiv okupatorskih vojski; b) da će uskoro doći do iskrcavanja samo američkih trupa u Jugoslaviju i da to garantira narodu da svoja demokratska načela može izražavati bez ikakvog pritiska i c) da su Saveznici u Francuskoj i Italiji razoružali sve partizanske odrede i dozvolili samo regularnu vojsku. Ova i još neke izjave izdane su u obliku letaka i raspačavane u velikom broju primjeraka po cijeloj Srbiji.60 Stoga ne iznenađuje da je pitanje o McDowellovoj misiji i njegovim izjavama iskrsnulo i na Mihailovićevom suđenju. Mihailović je posvjedočio da je McDowell ubrzo nakon svog dolaska pravio brojne primjedbe kao: »Sadašnjost vam je teška, budućnost je vaša«; »Nemačka je izgubila rat - vaša borba s Nemcima nas ne interesuje; vaše je da se održite u narodu - ja sam došao da vam pomognem«; i »Kad se Rusi pojave na granici i osmotre naš dolazak, Crvena Armija neće ulaziti u Jugoslaviju.« Jednom drugom prilikom McDowell je rekao Mihailoviću da mora zadržati nešto teritorija.61 58 Za tekst McDowellove izjave ovom komitetu vidi Committee for a Fair Trial for Draja Mihailovich, Report of Commission of Inquiry, str. 12—16. 59 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 1096, 1073. Ove obavijesti Vrhovne komande podređenim komandama su parafraze koje su bile uključene u dnevne izvještaje njemačke radio službe za hvatanje radio poruka (Kommandeur der Nachrichtenaufklärung 4, koja se, izgleda do 18. oktobra 1944. skrivala pod oznakom Dienststelle Feldpostnummer 31208). Poruke su vjerojatno bile šifrirane, ali je dobro poznato da su Nijemci začas dešifrirali sve četničke i partizanske šifre. 60 Za tekst ovih izjava i tekst letaka vidi Kostić, str. 169-172, ili Karapandžić, str. 368-370. 61 The Trail of Drafy Mihailović, str. 269, 307-308. Jedva da treba reći kako niti jedna od citiranih izjava koje se pripisuju pukovniku McDowellu nije predstavljala službenu politiku. Kad je McDowell govorio Mihailoviću o iskrcavanju američkih trupa u Jugoslaviji - što je za četnike bila vitalna stvar - on nije mogao govoriti ni na temelju svojih prvobitnih uputa prije odlaska u misiju, niti na bazi novih instrukcija svojih pretpostavljenih, dobivenih tokom boravka kod Mihailovića, jer odluka da angloameričke snage, a još manje samo američke snage, izvrše invaziju Jugoslavije nije nikad bila donesena niti je to mogla biti u svjetlu utvrđene politike Sjedinjenih Američkih Država. Sjedinjene Američke Države su tokom cijelog rata smatrale da je Balkan izvan njihovih izravnih političkih i vojnih interesa i zbog toga su se protivile svakoj, bilo britanskoj bilo američkoj, operaciji u Jugoslaviji koja bi prelazila pružanje pomoći gerilcima, podršku iz zraka i povremene akcije komandosa. Za ovu suzdržanost postojali su različiti vojni razlozi s obzirom na ukupnu američku vojnu strategiju: vojne operacije na Balkanu previše bi rastegle linije komunikacija i time vrlo povećale problem snabdijevanja trupa na tom području; proširene operacije na Balkanu također bi mogle odgoditi glavni napad na Evropu u operaciji Overlord i stvoriti mučnu situaciju s Rusima.62 Mora biti da je McDowell stoga govorio na svoju ruku, očito ne shvaćajući kako će se tumačiti njegove izjave — ili je možda pomalo nesmotreno pokušao četnicima podignuti moral. Moguće je, također, da je te izjave izmislila četnička Vrhovna komanda i pripisala ih McDowellu, opet sa svrhom da podigne moral, ali to je malo vjerojatno, jer se izjave iz četničkih izvora malo razlikuju od onih koje McDowellu pripisuju antičetnički srpski (pronedićevski i proljotićevski), partizanski i njemački izvori.63 62 Više o američkoj politici neangažiranja u bilo kakvoj operaciji većih razmjera na Balkanu vidi npr. u Stimsonovu memorandumu konferenciji u Quebecu, u augustu 1943, u Stimson and Bundy, str. 436-438, i osobito Rooseveltovu konferenciju s načelnicima združenog štaba, na palubi broda Iowa, održanu od 15-19. novembra 1943, uoči sastanka u Kairu i Teheranu, u Matloff, str. 343-344, 505. Vidi također Wedemeyer, str. 228-234. 63 Nije da četnički organi nisu fabricirali vijesti o McDowellu. Na primjer, štab za istočnu Bosnu obavijestio je štab za Hercegovinu 26. novembra 1944, da se pukovnik McDowell prethodnog dana vratio iz Washingtona u četničku Vrhovnu komandu. Vidi mikrofilm br. T-311, rola 189, snimak 1253. Motiv za takvu očito neistinitu tvrdnju zbunjuje: to je moglo biti samo u očajanju. Jedan raniji slučaj takvog izmišljanja vijesti u svrhu podizanja morala četničkih snaga predstavlja i cirkularna objava četničke Vrhovne komande svim nižim komandama od 10. oktobra 1944. o tome da se u inozemstvu (Italiji) stvara jugoslavenska vojska od oko 100.000 ljudi u kojoj će biti i mnogo jugoslavenskih oficira i vojnika iz Švicarske (bivših jugoslavenskih ratnih zarobljenika u Italiji koji su nakon talijanskog sloma uspjeli prijeći u Švicarsku). Ibid, snimak 999. Partizani su bili nezadovoljni s time što je pukovnik McDowell poslan u Mihailovićev štab i Tito je oštro protestirao kod brigadnog generala Macleana. On ne može razumjeti, rekao je, prisutnost ovog američkog oficira kod četnika kad se ima u vidu općenito dokazana Mihailovićeva kolaboracija s Nijemcima i nakon što ga je »čak i kralj Petar javno žigosao.«64 64 Vidi izvještaj od 31. oktobra 1944. američkog političkog savjetnika pri štabu Vrhovne savezničke komande za Sredozemlje državnom sekretaru; FRUS 1944, IV, 1415-1416. Prema jednom telegramu američkog političkog savjetnika pri štabu Vrhovne savezničke komande za Sredozemlje od 7. septembra 1944, pukovnik McDowell je za vrijeme dok je bio pridodan Mihailovićevom štabu imao sastanak s jednim njemačkim obavještajnim oficirom (Rudolfom Stärkerom) koji je zastupao specijalnog poslanika Hermanna Neubachera, opunomoćenika njemačkog ministarstva vanjskih poslova na Balkanu. Stärker je predložio jedan sporazum s Britancima i Amerikancima, po kojem bi se sve njemačke trupe na Balkanu povukle do linije Dunav-Sava bez ikakvog uplitanja sa strane Saveznika, za uzvrat na njemačko obećanje da će te trupe upotrebiti protiv Rusa. Predstavnik OSS odgovorio je da su razgovori na bazi prijevare ili savezničke nesloge van diskusije, ali da će on vrlo rado s njemačkim predstavnikom raspraviti skoro okončanje njemačkog otpora na Balkanu i dispoziciju njemačkih trupa, te da će prenijeti svaki ozbiljan prijedlog koji bi Nijemci htjeli učiniti.65 65 Ibid, I, 549-550. Treba ipak spomenuti da se je taj kontakt na njemačku inicijativu dogodio u vrijeme kad su savezničko zrakoplovstvo iz Italije i kopnene snage NOV i POJ izvršavale specijalnu operaciju pod imenom Rativeek protiv komunikacija u Jugoslaviji u svrhu usporavanja njemačkog povlačenja iz Grčke i pokreta njemačkih trupa i snabdijevanja unutar Jugoslavije. Više detalja o tome u glavi 11. Budući da se, prema savezničkom sporazumu, o svakoj lokalnoj predaji njemačkih komandanata moglo razgovarati samo kao o bezuvjetnoj predaji, od tih razgovora nije bilo ništa. McDowellov boravak kod četnika završio je, jer je Churchill, s kojim to nije bilo dogovoreno i koji je, sjetit ćemo se, intervenirao kod Roosevelta još u aprilu, oštro prigovorio. Churchill sve do početka septembra nije čuo da je McDowell u Jugoslaviji. Smjesta je podsjetio Roosevelta na njegovo obećanje da neće poslati misiju. Roosevelt je priznao pogrešku i naredio je generalu Donovanu da opozove McDowella.66 McDowell mi je rekao da je ipak odgodio svoj povratak pozivajući se na to da nema uzletišta s kojeg bi otišao i ostao je s četnicima do 1. novembra. Po povratku u Italiju primili su ga odgovarajući američki i britanski oficiri da ih izvijesti o svojoj misiji, ali kad je to obavio i predao svoj izvještaj (od 22. novembra), sva su mu britanska vrata u Italiji ostala zatvorena i poslan je natrag u Washington. Tamo su ga primili s pomiješanim osjećajima. Rekao mi je da su ga neke ličnosti htjele odlikovati zbog dobro obavljenog posla, dok su drugi govorili da će ga zbog neizvršavanja naređenja staviti pred vojni sud (misleći po svoj prilici na to da je odgađao s odlaskom iz Jugoslavije). 66 F. O. 371/44262, R13335/8/92; Roberts, str. 256-257. U našem razgovoru pukovnik McDowell mi je rekao (a mogao sam to potvrditi i s drugim izvorima) da je u svom izvještaju od 22. novembra 1944. dao slijedeće preporuke: 1) Saveznici trebaju svim snagama u Jugoslaviji narediti da obustave međusobnu borbu i vršenje nasilja, pod prijetnjom da će izgubiti savezničku pomoć. 2) U sve veće gradove Jugoslavije trebalo bi poslati savezničke ekipe da uspostave osnovne organe uprave, surađujući sa onom grupom koja već kontrolira grad. 3) U Jugoslaviji treba ustanoviti novu vladu sastavljenu trećinom od četnika, trećinom od partizana, a trećinom od osoba koje će iz redova Jugoslavena izabrati Saveznici. Vlada bi trebala pripremiti slobodne izbore i provesti ih pod savezničkim nadzorom. 4) Ova vlada treba prihvatiti predaju i četničkih i partizanskih snaga i formirati od njih jedinstvenu jugoslavensku vojsku koja će se boriti protiv Nijemaca pod savezničkom komandom. McDowell je smatrao da bi za izvođenje njegovih preporuka bio potreban tek mali broj savezničkih trupa, što bi bilo mnogo bolje nego perspektiva nastavljanja građanskog rata, u koji bi Saveznici mogli biti pozvani da ga zaustave, što bi zahtijevalo mnogo veće snage. On je očekivao da će isprva doći do negodovanja u Jugoslaviji zbog takve savezničke politike, ali je mislio da bi ju ubrzo prihvatilo 85% jugoslavenskog stanovništva. Može se zamisliti reakcija koju su ove preporuke izazvale kod britanskih i onih američkih službenih krugova koje su podržavale britansku politiku u Jugoslaviji. Ne samo da su preporuke ovakve vrste ulazile u sferu visoke politike uglavnom već unaprijed rezervirane za premijera Churchilla, već su također bile snažno u prilog četnika koje su Saveznici nakon mnogo mjeseci razmišljanja napustili, koje su partizani teško porazili i uz sudjelovanje Crvene armije primorali da napuste Srbiju i čije su pristalice u narodu bili ograničeni samo na stanovite dijelove zemlje. Štoviše, te se preporuke nisu osvrtale na britansku politiku, koja je bila zamišljena tako da sjedinjenjem izbjegličke vlade i Titovog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije postigne osnovnu promjenu u Jugoslaviji, kao ni na britanske aranžmane sa sovjetskom vladom o podjeli utjecaja u Jugoslaviji po načelu 50:50 koji su upravo bili sklopljeni u oktobru u Moskvi i na koje su Sjedinjene Američke Države pristale. Drugim riječima, te preporuke jedva da su se mogle uzeti ozbiljno. Za četnike je McDowellov neuspjeh da im pomogne bio još jedno u nizu razočaranja u situaciji koja se brzo pogoršavala. McDowellova izjava istražnoj komisiji »Komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću« bavi se uglavnom s dva pitanja: s onim o navodnoj kolaboraciji Mihailovića i Osovine i s pitanjem relativnog doprinosa četnika i partizana zajedničkoj borbi protiv Osovine. O prvom pitanju McDowell u svojoj izjavi kaže: »Potpisani nije ni čuo ni vidio nikakve dokaze koji bi poslužili da se generala Mihailovića osobno ili oficire pod njegovom neposrednom komandom dovede u vezu s kolaboracijom s Nijemcima u bilo kojoj formi. Ovo potvrđuju ne samo osobna zapažanja već i ukupni dokumenti i razgovori vodeni s američkim, savezničkim i čak neprijateljskim licima. Tu su uključeni i vrlo visoki , i odgovorni britanski funkcionari.«67 McDowell naravno priznaje da su neki ; četnički vođe koji nisu bili pod izravnom Mihailovićevom komandom sklapali primirja i nagodbe s Nijemcima, ali on optužuje komunističke vode da su radili isto. Ukratko, McDowell razrješuje Mihailovića svake sukrivnje i odgovornosti za četničku kolaboraciju. 67 Report of Commission of Inquiry, str. 13. (Izvještaj istražne komisije). Posljednja rečenica ovog citata je posebno zanimljiva utoliko što implicira podršku nekih britanskih funkcionara McDowellovim tvrdnjama da Mihailović i četnički komandanti pod njegovom neposrednom kontrolom nisu kolaborirali s Nijemcima. Kad sam u našem razgovoru McDowellu svratio pažnju na britansku obavještajnu publikaciju The Cetniks, rekao mi je da ga je jedan britanski general informirao da je materijal u toj publikaciji patvoren. Tu je optužbu predamnom kasnije u Londonu kategorički odbila jedna osoba koja je i sama pomagala u sastavljanju te publikacije. Praktički se svaka tvrdnja o četničkoj kolaboraciji iz te publikacije zaista može potvrditi zaplijenjenim njemačkim i talijanskim dokumentima. McDowell smatra relativni doprinos četnika i partizana borbi protiv Osovine neriješenim pitanjem. On misli da su sve zasluge koje partizani svojataju nerealne ili pretjerane. Mihailović je, kaže on, bio osobito aktivan protiv sila Osovine tokom 1941 - 1942. i značajno je pomogao savezničkim operacijama u sjevernoj Africi ometajući njemačke linije komunikacija; postojeće okolnosti u 1944 - 45, objašnjava McDowell, spriječile su i partizane i četnike da bitnije pomognu Saveznicima. U svjetlu dokumentarnog materijala iznesenog u ovoj knjizi, nema potrebe sporiti se s McDowellovim stanovištem. Američki oficiri ipak nisu bili jedini krivci za buđenje lažnih nada među četnicima. Tu su također bile i optimističke poruke potpukovnika Živana Kneževića, jugoslavenskog vojnog atašea u Washingtonu od ljeta 1943. do jula 1944, koje je Mihailoviću (preko četničkog radio-kanala u Istambulu) prenosio Mladen Žujović, njegov predstavnik u Kairu od septembra 1943. U poruci od 8. juna 1944, na primjer, Knežević je javio Mihailoviću o njemačkom zračno-desantnom napadu na Titov štab u Drvaru i rekao mu da su partizani poraženi na svim područjima, te da još samo na tri mjesta u Jugoslaviji postoje njihovi ostaci. Poruku je završio ovako: »Tito nikad slabiji. Ne treba se iznenaditi da Rusi napuste Tita i priznaju Vas jer Tito nije uspeo da boljševizuje Balkan.« U poruci od 19. juna koju je Žujović 21. juna prenio Mihailoviću, rekao je: »Iz engleskih izvora potvrđuju se vesti o akciji na Balkanu. Misli se da će početi kroz dve nedelje. Pominje se obala Split - Neretva.« A u poruci od 1. jula Knežević je dijelom rekao: »Đeneral Marshall u Londonu pregovara o invaziji u Jugoslaviji. Po padu Ancone (talijanski) stabilizovaće se front i grunuti u našu zemlju ... Ruska misija za Titov pokret kaže da je neozbiljan, nema oficira, disciplina slaba i vojnici nisu bliski narodu. Dražu smatraju jakom i ozbiljnom snagom.«68 Većina ovih poruka bila je čista fantazija, ali kako su potjecale od glavnog jugoslavenskog službenog obavještajnog oficira u Washingtonu, koji je uz to imao veza s Britancima zahvaljujući svojoj funkciji šefa vojnog kabineta predsjedništva vlade u Jovanovićevoj vladi, Mihailović ih je uzimao vrlo ozbiljno i čini se da su imale znatan utjecaj na njegovo mišljenje i na njegove odluke. Teško je ocijeniti Kneževićeve razloge kad je Mihailoviću slao ovakve optimističke izvještaje, jer je sigurno znao da su odgovorni britanski faktori rekli još prije aprila 1944. kralju Petru da do savezničkog iskrcavanja na Balkanu neće doći.69 68 Ove depeše objavio je zajedno s drugim porukama za i od Mihailovića Jovan Donović u »Veze s Dražom Mihailovićem sa Srednjeg i Bliskog Istoka i Severne Afrike«; vidi osobito str. 53. 69 Vidi pismo kralja Petra od 17. aprila 1944. predsjedniku Rooseveltu, u kojem se također kaže: Saopćeno nam je da do nikakvog iskrcavanja na Balkan neće doći. Ako je takva kobna odluka donesena, aklinjem vas da ju promijenite.« FRUS 1944, IV, 1359-1361, osobito 1360. I sam Žujović bio je od vremena na vrijeme nepouzdan izvor informacija, kao na primjer u slijedećoj poruci koju je Mihailoviću poslao 6. novembra 1944.: a) U vezi s odlukama Moskovske konferencije apsolutno je potrebno održati srpske jedinice. General Mihailović mora biti u stanju da računa s podrškom srpskog naroda i borbenom snagom svoje vojske. b) Govoreći vojno, preporučljivo je da sve četničke jedinice budu koncentrirane na jednom ili dva područja koja se smatraju sigurnim iznutra i izvana. c) Veoma se preporuča da general Mihailović opovrgne glasine kako planira bijeg u Italiju. d) Ličnosti koje podržavaju Mihailovićev pokret u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama uvjeravaju da neposredno predstoji promjena kursa u savezničkoj politici s obzirom na jugoslavensko pitanje, ali pod uvjetom da četnička vojska izdrži u međuvremenu.70 Ali, treba se prisjetiti i da su Mihailovićevi izvještaji vladi u izbjeglištvu do maja 1944., a nakon toga njegovim predstavnicima u inozemstvu, osobito Đonoviću i Fotiću, davali stalno ružičastu sliku.71 Tek tamo nakon četničkog povlačenja iz Srbije u septembru i oktobru 1944. počinju i Mihailovićevi izvještaji zvučati potišteno — kao da je konačno shvatio ozbiljnost svog opasnog položaja. Tada je već nosio na leđima teret od nekoliko desetaka tisuća dezorganiziranih i demoraliziranih vojnika i izbjeglica, a tragičnom su ga kraju tjerale sile na koje lije mogao utjecati, a još ih manje nadvladati.72 Nekom je ironijom ispalo da je tokom zadnjih četiri ili pet mjeseci rata vrlo utjecajan Mihailovićev korespondent z unutrašnjosti Srbije bio nitko drugi nego jugoslavenska UDBA, koja je djelujući kao četnički izvor slala Mihailoviću lažna obavještenja zajedno s onim točnima, kako bi mu se pružila lažna nada; što se naravno odražavalo u Mihailovićevim izvještajima Ljotiću koji se nalazio u Slovenskom primorju i predstavnicima u inozemstvu.73 (Za Mihailovića su, kao što će se vidjeti u Glavi 2, posljedice bile katastrofalne). 70 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimak 1234. Poruku je 28. oktobra poslao Žujović iz Kaira, ali ju je hvatila njemačka radio služba dok ju je 6. novembra emitirala tajna četnička radio stanica u Istambulu. Ta :anica kojom je upravljao Dušan Petković radila je od 10. decembra 1943. do 10. maja 1945. Vidi Petkovićev lanak »Kako je uspostavljena veza s deneralom Mihailovićem iz Istanbula«. 71 vidi Jovan Đonović, »Veze s Dražom Mihailovićem sa Srednjeg i Bliskog Istoka i Severne Afrike«, :r. 51-65. 72 Vidi Jovan Donović, »Izveštaji Đenerala Mihailovića iz kraja 1943. i 1944 godine«. 73 Ibid, str. 70-71; Kostić, str. 238-239. Nedostatak potpunijih obavještenja u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama o onome što se zbivalo u Jugoslaviji, bar što se ticalo široke javnosti a čak i mnogih vladinih funkcionara i vojnih lica, djelovao je u četničku korist. Još dugo nakon što je četnička stvar izgubila naklonost vrhunskih funkcionara u britanskoj i američkoj vladi, veliki dio javnosti bio je još uvijek na četničkoj strani i težio je tome da se partizanski, sovjetski i čak britanski izvještaji o četničkoj kolaboraciji s Nijemcima odbace kao propaganda komunističke inspiracije. Istovremeno su pričanja o tome kako četnici spašavaju američke avijatičare godila američkom sentimentu. Većina je tih priča bila ponešto preuveličana, kako su kasnije pokazali podaci. Od otprilike tisuću i petsto savezničkih avijatičara koji su evakuirani iz Jugoslavije (a nekolicina i iz Albanije), manje od jedne trećine spasili su četnici; ostali su došli s teritorija koji su držali partizani, te su sakupljeni i evakuirani uz njihovu pomoć. Četnici su, kao i sa članovima američkih vojnih misija, učinili sve što su mogli da od spašenih avijatičara dobiju pomoć u predstavljanju svoje stvari američkim komandama i javnosti; kako je izjavio jedan od četnika koji je danas u Sjedinjenim Američkim Državama, oni su ih smatrali »ambasadorima istine«.74 To je naravno i bilo jedino razumno, pa su i partizani u mnogome sprovodili istu politiku, iako suptilnije. 74 Za prijateljski postupak četnika prema savezničkim avijatičarima, osobito američkim, te za četničku pomoć pri njihovoj uspješnoj evakuaciji vidi Vukčević, »Amerikanci na Ravnoj Gori«. Bilo je slučajeva da su neke avijatičare orobili seljaci, ali su četničke vlasti strogo postupile protiv takvih prekršitelja. Vidi Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Četnički dokumenti, reg. br. 33/2, kutija 129. Kad je Šubašićeva vlada preuzela dužnost, Konstantin Fotić je izgubio mjesto ambasadora, ali ostao je u Washingtonu kao predstavnik Mihailovića i četnika i radio je sve što je mogao da pomogne njihovoj stvari. U pismu upućenom predsjedniku Rooseveltu 14. oktobra 1944. tražio je zaštitu srpskog naroda sve dok njegovi propisno i slobodno izabrani predstavnici ne budu u stanju da za njega donose vitalne odluke. Rooseveltov odgovor od 3. novembra nije bio ohrabrujući. Ponovio je, da je američka politika ne miješati se u unutrašnje stvari Jugoslavije, i izrazio je nadu da će nakon dobivenog rata u novom uređenju nacionalnog života u Jugoslaviji prevladati duh uzajamnog obzira i razumijevanja - što je samo bio drugi način da se izrazi politika Velike trojice koji su nastojali da dođe do ujedinjenja izbjegličke vlade i privremene partizanske vlade uz potpuno neobaziranje na četnički pokret. Na još dva Fotićeva pisma Rooseveltu odgovoreno je u istom tonu.75 75 Fotić, The War We Lost, str. 288-289. Četničko očekivanje pomoći od Sjedinjenih Američkih Država u obliku iskrcavanja američkih snaga na jadransku obalu razbilo se na jednoj temeljnoj činjenici — naime, na čvrstom protivljenju vrhovnih američkih političkih i vojnih vlasti svakom proširenju vojne uloge zapadnih Saveznika na istočnom i Sredozemlju i na Balkanu. Jaka američka podrška četnicima nikako nije dolazila, ma kakva da su suprotna uvjeravanja Mansfield, Seitz i McDowell mogli pružiti. Uvjeravanja su se mogla zasnivati na pretpostavci da se već samom prisutnošću američkih oficira u Mihailovićevom štabu podrazumijeva dobra volja za pružanje pomoći velikih razmjera: inače, takva bi se uvjeravanja jedva mogla dati, jer je američka i britanska politika bila potpuno suprotna, protiv iskrcavanja u Jugoslaviji. Britanci su u stvari obustavili sve isporuke pomoći četnicima još dok su Mansfield i Seitz bili u Jugoslaviji. Četnici očito nisu shvatili domašaj britanskog utjecaja na savezničku politiku u Jugoslaviji i na Balkanu. Činilo se da se Amerikanci i Sovjeti slažu s tom politikom jer su je podržavali, ali četnici očito nisu uspjeli shvatiti da su Amerikanci bili apsolutno protiv velikih operacija na Balkanu, a da se bez njihove podrške Britanci u takvim operacijama nisu mogli angažirati čak i da su htjeli.76 Sve dok Britanci nisu postavljali Amerikancima nerazumne zahtjeve za kopnenim trupama, njihovo je vođenje politike na Balkanu bilo prihvaćeno; kao što smo vidjeli, dva su se Saveznika potpuno slagala o povećanju pomoći partizanima i uskraćivanju pomoći četnicima. Četnici ipak nisu pravili razlike okrivljujući i Britance i Amerikance. Đonovićevim riječima: »Naši veliki Saveznici prosto su nas izdali i pomogli komuniste da zavladaju Jugoslavijom.«77 76 Neposredno poslije rata mnogo se govorilo o tome da je postojalo osnovno političko neslaganje o strategiji na Sredozemlju, te da su Britanci bili za operacije velikih razmjera protiv Nijemaca na Balkanu, dok su Amerikanci bili protiv. Leighton u »OVERLORD Revisited: An Interpretation of American Strategy in the European War, 1942-1944« (osobito str. 922, 928, 932, 937); i Howard u The Mediterranean Strategy in the Second World War, passim, pokazuju uvjerljivo da nije postojao nikakav konkretni britanski plan za invaziju Balkana iako se o tom govorilo, a osobito Churchill, kao i da su Amerikanci napokon priznali nužnost sredozemnog fronta sa središtem u Italiji kao pomoćnog fronta protiv Nijemaca. 77 Jovan Đonović, »Izveštaji Đenerala Mihailovića iz kraja 1943. i 1944. godine«, str. 63. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument