Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

BRITANSKI PREKID S ČETNICIMA

Ljeti 1943. Britanci su uveli politiku »jednake pomoći« i jednakog tretmana četnika i partizana. Jedan od formalnih znakova ove politike bilo je imenovanje brigadira za šefove vojnih misija i pri Mihailovićevom (C. D. Armstrong) i pri Titovom štabu (Fitzroy Maclean); pukovnik Bailey, do tada vođa britanske misije kod četnika imenovan je oficirom za politička pitanja i zamjenikom šefa misije. Glavni razlog za podizanje ranga britanske misije kod četnika bila je, pored politike jednakog tretmana s partizanima, želja da se četnike snažnije gurne u samostalnu akciju protiv Nijemaca i, ako bude moguće, zajedno s partizanima. Britanski je pritisak imao nešto malo uspjeha. Krajem septembra i u oktobru, dijelom očekujući iskrcavanje Saveznika na dalmatinsku obalu, a dijelom i da opovrgnu prevladavajuće mišljenje da nisu dovoljno aktivni protiv Nijemaca, četnici su proveli novu mobilizaciju ljudi u istočnoj Bosni i poduzeli niz uspješnih akcija, koje su njemačke snage na tom području protumačile kao nagovještaj mogućeg općeg ustanka četnika. Najvažnija je bila akcija u kojoj su četnici zauzeli Višegrad na srpsko-bosanskoj granici i u kojoj su također sudjelovali neki britanski i dva američka oficira iz misija kod Mihailovića.¹Četnici su također poduzeli neke manje akcije protiv kvislinških i njemačkih snaga u Srbiji. Ali te su se akcije rasplinule nekoliko tjedana kasnije i Britanci su, osjećajući da one ne predstavljaju nikakvu temeljitu promjenu četničke politike, obnovili pritisak na Mihailovića. Mihailović se nije osvrtao na taj pritisak i u decembru su Britanci obustavili isporuku svakog snadbijevanja četnicima i istovremeno proširili vojnu i političku pomoć partizanima.

1 Vidi npr. izvještaje 369. pješadijske divizije (hrvatski legionari) od 29. septembra, te 10. i 11. oktobra 1943, u mikrofilmu br. T-314, rola 554, snimci 931, 1065, 1362, i Seitz, str. 26-30.

Četnici su već neko vrijeme pokazivali znakove negodovanja prema britanskoj politici. Osobito ih je ljutilo što nisu bili unaprijed obaviješteni o pregovorima za kapitulaciju Italije i krivili su Britance što nisu naredili talijanskim trupama u Jugoslaviji da se sa svojim vojnim zalihama predaju četnicima. Britanci nisu o tome obavijestili ni partizane, a ni svoje oficire za vezu kod četnika i kod partizana. Svi su oni vijesti o kapitulaciji Italije čuli preko savezničkih radio-stanica. U uvjetima primirja, potpisanog 3. septembra, bilo je predviđeno da se talijanske snage moraju predati bezuvjetno (ova odredba je kasnije uklonjena) i da se moraju smjesta povući u Italiju »iz svakog sudjelovanja u tekućem ratu sa svih područja u kojima bi u trenutku mogle biti angažirane.« Nakon predaje na dan 8. septembra, general Wilson poslao je radijom poruku u Jugoslaviju u kojoj je rekao da za talijanske snage sada vrijede njegova, a ne njemačka naređenja i da im je naredio da obustave sva neprijateljstva protiv jugoslavenskih snaga. Rekao je jugoslavenskim snagama - ne spominjući posebno ni četnike ni partizane - da ne smetaju talijanskim trupama prilikom odlaska u Italiju i da ne nasjednu ni na kakvu njemačku varku kojom bi bili umiješani u nove borbe s Talijanima. Takoder je rekao: »Vama koji se borite otvoreno protiv Osovine« — a to je naravno moglo da se interpretira da se odnosi samo na partizane »ja poručujem: učinite sve što možete da dobijete bez borbe italijansko oružje i opremu, koje će vam omogućiti da produžite vašu slavnu borbu protiv neprijatelja sa još većim uspjehom ... Očekujte naš znak za opšti ustanak.«²

2 Za dokumente o primirju vidi Velika Britanija, Documents Relating to the Conditions of an Armistice with Italy (September-November 1943); za letak s Wilsonovom proklamacijom vidi mikrofilm T-313, rola 151, snimak 7,404.932. Maršal Pietro Badoglio, predsjednik talijanske vlade u to vrijeme, rekao je u svojim memoarima: »Pomoću savezničkih obavještajnih službi pokušavali smo poslati instrukcije trupama na Balkanu i u Grčkoj da se pridruže partizanima, a snagama na talijanskim područjima okupiranim od Nijemaca naredili smo da formiraju gerilske družine.« Italy in the Second World War, str. 101.

Jedna talijanska divizija, »Venezia«, smještena u Beranama u Crnoj Gori, stvarno se predala pukovniku Baileyu i četničkom majoru Lukačeviću, ali Lukačevićeve trupe nisu uspjele da diviziju stave pod svoju čvrstu kontrolu. Jedinice NOVJ u prisustvu britanskih oficira za vezu, koje su iskrsnule u Berane ubrzo nakon toga, uspjele su u onome u čemu četnici nisu — služeći se i uvjeravanjem i prijetnjom — i divizija se pridružila partizanima.³Drugim jedinicama NOVJ također je uspjelo razoružati pet ili šest drugih talijanskih divizija i uvjeriti znatan broj talijanskih vojnika da formiraju posebne jedinice i da im se pridruže.

3 Jovan Đonović, »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama«, Glasnik SIKD »Njegoš«, juni 1960, str. 30-32; Seitz, str. 102-103.

Četnici su se također žalili na sve veću naklonost prema partizanima u emisijama BBC-a. Ta se naklonost prvi puta osjetila ljeti 1943. Na momente je bila apsurdna, kao kad je četničku višegradsku akciju pripisala u zaslugu partizanima.⁴ Mihailović je smatrao za važno da 20. oktobra obavijesti izbjegličku vladu da je narod vrlo razočaran BBC-em i da ga malo ljudi sluša, jer »narod smatra da je Radio-London komunističko-ustaški.«⁵

4 Prema pouzdanom britanskom izvoru, Hudson je u svom zadnjem izvještaju prije odlaska iz Jugoslavije (podnesenom iz Berana sredinom marta 1944.) rekao da je Mihailović bio vrlo ogorčen emisijom o Višegradskoj operaciji; teško je bilo slušati četničke pritužbe na BBC koji je njihove akcije pripisao partizanima, kaže Hudson, baš kao što je bilo teško slušati Tita 1941, kada je BBC partizanske akcije u Srbiji pripisivao četnicima.

5 Jovan Đonović, »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama«, Glasnik SIKD »Njegoš«, juni 1960, str. 33-35. Britanskom propagandnom linijom, a time i emisijama BBC-a upravljao je PWE (Political Warfare Executive, Egzekutiva za političko ratovanje), organ koji su sačinjavali jedan usmjeravajući ministarski odbor (isprva ministar vanjskih poslova, te ministar informacija i ministar za ekonomsko ratovanje, a kasnije samo prva dvojica) te izvršno osoblje na čelu sa R. H. Bruce Lockhartom kao generalnim direktorom. On kaže da je »promjenjiva situacija na Balkanu bila trajni izvor neprilika za našu propagandu, zbog konfliktnih političkih odluka ili još bolje niza improvizacija koje su smišljali premijer Churchill i načelnici štabova, a ne Foreign Office.« Comes the Reckoning, str. 290. Za tjedne direktive PWE jugoslavenskoj službi u BBC-u vidi F. O. 371/44289, R14503/25/92.

O Mihailovićevim pritužbama na pukovnika Baileyja već se govorilo opširnije (glava 8). Kako su mjeseci prolazili, a Mihailović je i dalje izbjegavao borbu s Nijemcima i nastavljao borbu protiv partizana, Bailey je pokušao pridobiti neke četničke oficire, nadajući se da će smijeniti Mihailovića i time učiniti pozitivan korak prema tome da četnike i partizane dovede u neki oblik združene akcije protiv Nijemaca. Mihailović je optužio Baileya da je pokušao podmititi novcem jednog od njegovih važnih komandanata, majora Keserovića, te da je obećao podršku poslije rata drugim četničkim oficirima. Keserović je stvarno primio novac od Baileya, ali se nije slagao s njegovim planom. Umjesto toga knjižio je novac kao državni prihod, te je obavijestio i Baileya i Mihailovića što je učinio. Mihailović je također optužio britansku misiju da je pokušala nahuškati jednu grupu oficira protiv druge, baš kao što su to učinili u Kairu i među jugoslavenskim i medu grčkim oficirima, i rekao je da je zadovoljan što može izvijestiti da su svi njihovi pokušaji u tom smislu propali.⁶

6 Jovan Đonović, »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama«, Glasnik SIKD »Njegoš«, juni 1960, str. 27-28. Vidi također bilješku 24.

U nekoliko navrata četnici su došli u posjed kopija nekih Baileyevih otvorenih izvještaja pretpostavljenima, a Mihailović je neke njihove dijelove prenio tokom ljeta i jeseni 1943. izbjegličkoj vladi zajedno sa svojim srditim komentarima. Neki od tih Baileyevih izvještaja ne samo da nisu bili laskavi za četnike, već su izričito pokazivali da Britanci namjeravaju iskoristiti Mihailovića i četnike i za svoju ratnu strategiju i u svojim poslijeratnim planovima. Mihailović je 23. augusta komentirao: »Trošim poslednje rezerve novca. Britanci pokušavaju da me slome ne dajući mi sredstva za život i rad«; 30. augusta: »novčanim sredstvima Englezi nas ucenjuju«; 23. oktobra: »treba da znate da nas Englezi ostavljaju i bez novčanih sredstava. Oni upotrebljavaju i ovo sredstvo za pritisak na nas da bismo izvršavali njihove zahteve bez obzira na naše interese i žrtve narodne. Oni traže i takve akcije koje se penju na desetine hiljada streljanih. Pri tome ne daju nam nikakva ni borbena, ni novčana sredstva. Za svaki avion ucenjuju kao najgori trgovci. Verujemo da nije Nemaca, Englezi bi bili najgori narod.« U jednom izvještaju s početka oktobra (br. 104) poslanom generalu Petru Živkoviću, koji je bio na položaju zamjenika Vrhovnog komandanta Jugoslavenske vojske (to jest kralja Petra) Mihailović izvještava da su četnici došli do Baileyeva izvještaja njegovim pretpostavljenima u Kairu, u kojem Bailey kaže: »Tražim dovođenje partizana, sa engleskim pretstavnicima kod njih, zapadno i južno od Mihailovićevih snaga ...« [u Srbiji?] Mihailovićev je komentar na ovo bio: »Naš najveći neprijatelj je pukovnik Beli (Bailey). Sve teškoće koje imamo ovde potiču od njega. On je naš strahoviti zlotvor.«⁷ Iz nekoliko Mihailovićevih izvještaja stječe se dojam da je pukovnik Bailey služio Mihailoviću da se iskali na njemu za svoje probleme s Britancima.⁸

7 Za tekst nekih izvadaka iz Baileyevih izvještaja koje je Mihailović sa svojim komentarima saopćavao izbjegličkoj vladi, kako ih je objavio Đonović, vidi ibid, str. 25-30; i ibid, decembar 1960, str. 54-55.

8 Nakon što je Bailey otišao, Mihailović i Moljević su mu 28. maja 1944. ipak poslali vrlo prijateljska pisma, zahvaljujući mu za njegov trud. Vidi F. O. 371/44273, R10605/11/92.

Mihailović je, naravno, bio zadovoljan jednim od Baileyevih izvještaja pretpostavljenim iz augusta 1943, u kojem je Bailey rekao da u stvari niti nema s kim raditi osim s Mihailovićem i da »samo vešto rukovan Mihailović« predstavlja »naš idealan instrumenat da uputimo njegove snage našem cilju.« Mihailović ima, kaže se u izvještaju, moralni autoritet kod civilnog stanovništva i taj se autoritet ne može smanjiti »sve dotle dok njegov vojni autoritet nad njegovim lokalnim komandatima ostane nepokolebiv ... Jedini način koji bi imao garancije da bude uspešan bilo bi javno opozivanje od strane Kralja. Ja smatram da to neće, ponavljam, neće biti skoro.«⁹

9 Ibid, str. 25-27.

Nijemci su, čini se, bili dobro obaviješteni o prisutnosti savezničkih oficira za vezu i kod četnika i kod partizana. U jednom se njemačkom dokumentu kaže da se britanski oficiri za vezu kod četnika kreću prilično slobodno po raznim dijelovima Srbije, opskrbljeni ponekad ispravama izdanim od Nedićevih vlasti u kojima se njihova nacionalnost navodi kao »slovenski izbjeglica«.¹⁰ U jednom drugom njemačkom dokumentu od 1. februara 1944. navode se imena i mjesta boravka za oko tri stotine obavještajnih oficira, oficira za vezu i ostalih oficira i vojnika stranih sila u Jugoslaviji, Albaniji i zapadnoj Rumunjskoj.¹¹ Ali četnici su očito uspijevali obavljati svoje poslove odvojeno, pa nije dolazilo ni do slučajnih susreta između britanskih i američkih oficira za vezu s njemačkim oficirima za vezu i drugim oficirima; saveznički oficiri uglavnom se nikad nisu našli blizu njemačkih trupa. Zna se da je samo u tri navrata došlo do zabune. Prvi je slučaj majora N. IL Selbyja, diverzantskog stručnjaka britanske vojske, koji je djelovao na području pod kontrolom majora Keserovića. Prema Deakinu, Selbyju se zgadilo ono što je vidio u štabu kojem je bio dodijeljen i 23. augusta 1943. javio je radijom svojim pretpostavljenima da kreće najbližim partizanskim jedinicama. Putem je nekako bio izdan, uhvatile su ga srpske kvislinške trupe i predale ga Gestapou. Odveden je u Beograd i tamo je ubijen prilikom pokušaja bijega iz zatvora.¹² Druga su dva slučaja kapetana Nasha i slučaj kapetana Vercoea.¹³Nash, poljski oficir poljsko-srpskog podrijetla, bio je britanski agent u sjeveroistočnoj Srbiji sa specijalnim zadatkom da pomogne u oslobađanju prisilno regrutiranih poljskih radnika koji su radili u rudnicima bakra u Boru, te da ih odvede četnicima. On je poginuo u akciji 12. decembra 1943, a tom istom prilikom Nijemci su zarobili i britanskog poručnika Hargreavesa. Vercoe je bio spušten padobranom u istočnu Srbiju, ali se tom prilikom teško ozlijedio. Više od šest mjeseci sakrivali su ga i njegovali četnici i seljaci, dok ga u martu 1944. nisu uhvatili Nijemci i odveli u zarobljenički logor. Kasnije je repatriran.

10 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 903. Ovaj dokument odnosi se prije svega na Christie Lawrencea koji zapravo nije bio oficir za vezu nego britanski komandos, zarobljen u Grčkoj u junu 1941, da bi nakon toga pobjegao iz njemačkog transporta i na srpskom teritoriju uspostavio kontakt s raznim četničkim grupama, uključujući i one Koste Pećanca. Mnogo se kretao sve dok ga u junu 1942. nije uhapsio jedan od Pećančevih komandanata (Mašan Đurović) i izručio ga Nijemcima. Vidi Lawrence, str. 257-258.

11 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimci 449-466.

12 Za njemački dokument koji spominje Selbyjevo hapšenje vidi ibid, snimak 458. Izgleda da je prvi britanski izvještaj o Selbyjevom hapšenju pismo kapetana Charlesa Robettsona od 24. augusta 1943. kapetanu Boonu, u kojem se kaže da je Selbyja i narednika Boxera zarobila Srpska državna straža u selu Kulinovo, blizu Malog Jastrepca. Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 16/1-1, kutija 129. O Selbvjevoj smrti vidi osobito izjavu njegovog prijatelja Deakina, koji je nakon rata sam proveo istragu, u St. Antony's College, Oxford University, Proceedings of a Conference on Britain and European Resistence 1939-1945, dio diskusija o Jugoslaviji, str. 8.

13 Mikrofilm br. T-311, rola 189, snimak 464; Rootham, str. 119-120, 179, 182, 205-206.

Dodjeljivanje brigadira Armstronga Mihailovićevom štabu u septembru 1943. trebalo je poboljšati odnose između četnika i Britanaca; postojala je nada da bi čovjek njegovog ranga mogao navesti Mihailovića da pristane na suradnju s partizanima ili ako ne to, ono bar da dođe do neke nagodbe s njima, pa da svoje trupe okrene na Nijemce, umjesto na partizane. Armstrong nije uspio ni u jednoj od tih namjera — a u svjetlu svega što se bilo dogodilo između Britanaca i Mihailovića, njegov neuspjeh vjerojatno nije iznenadio nikoga. Britanci bi se bili rado odrekli Mihailovića, kojim su teško upravljali, ali nisu mogli olako napustiti četnike. Brojni četnički pristaše u Srbiji, kao i taktički motivi u vezi s partizanima, otežavali su im otpisivanje četnika i to je Mihailović shvatio. Nastavio je igrati zajedno s Britancima, ali je jasno stavljao do znanja da zamjera što ga iskorištavaju. U poruci od 20. oktobra (br. 138) izbjegličkoj vladi, tuži se na britanski stav. »Pružaju malu pomoć a žele dosta. Naročito se jasno vidi da žele da sprovedu jak uticaj i sada i docnije.« Četnici su, rekao je, britanske oficire primili ljubazno i otvorena srca, pretpostavljajući da će potpuna otvorenost najviše pridonijeti zajedničkoj stvari, porazu neprijatelja. »Međutim«, nastavio je, »ti oficiri bili su neiskreni i štetili su svojim prisustvom. Oni su bili zaneti nekom političkom ulogom i nisu pretstavili ni važnost ni ozbiljnost naše akcije kod svojih nadležnih faktora tamo. Sigurno je da su mnogo pomogli da se razvije propaganda u korist komunista i time štetili mnogo našim interesima.« Pozivajući se drugom prilikom na jednu od Baileyevih poruka do koje su došli četnici, rekao je: »Samo se Englezi varaju da sam ja njihov idealni instrumenat, jer nepokolebivo stojim na odbrani prava Krune koju oni ruše za svoje prljave ciljeve.«¹⁴ Ovaj komentar je zanimljiv, jer je britanska politika od sredine 1943. upravo bila da žrtvujući Mihailovića spasi Krunu.

14 Za ove komentare vidi Jovan Đonović, »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama«, Glasnik SIKD »Njego!«, juni 1960, str. 28, 33-34. i ibid, decembra 1960, str. 54-55.

Ponešto o prirodi posla britanske misije izneseno je u pismu brigadira Armstronga od 15. novembra 1943. Mihailoviću, kojim rezimira sastanak što su ga on i pukovnik Bailey imali s Mihailovićem 13. novembra. Tom prilikom je Armstrong prekorio Mihailovića zbog nedostatka aktivnosti protiv neprijatelja i rekao mu da je zapadnom svijetu vrlo teško shvatiti njegovu neaktivnost. Čini se da je Mihailović potpuno obuzet unutrašnjom borbom protiv Hrvata, Muslimana i partizana, posebno u Bosni i Hercegovini, a u manjoj mjeri i u Sandžaku, što sve predstavlja gubitak za mogući jugoslavenski doprinos ratnom naporu Ujedinjenih naroda; Mihailović mu nikada nije dao ni jedan plan za akciju protiv Nijemaca u Srbiji i očita četnička neaktivnost prema neprijatelju mogla bi imati žaljenja vrijedne posljedice za srpski narod i za ocjenu koju će srpski narod poslije rata donijeti o tome što je Mihailović radio u ratu. On potpuno razumije Mihailovićevu želju da čuva srpske živote, simpatizira s četničkom stvari i želi pomoći koliko god može, ali ne vidi nikakve koristi od četničke politike odlaganja akcije i odbijanja političke suradnje (očito s partizanima) i akcije protiv Nijemaca.¹⁵

15 Ibid, juni 1961, str. 36-37.

Mihailović je ovu poruku proslijedio svojoj vladi (ne britanskim radio-kanalima) zajedno s primjedbom da je Armstrong prekoračio svoja ovlaštenja koja ima kao vođa prijateljske vojne misije »i zašao je u politiku i to na takav način koji se ne srne oprostiti tako visokom savezničkom vojniku.« Mihailović je također obavijestio vladu da je upozorio Armstronga da je njegovo pismo predano Centralnom nacionalnom komitetu na proučavanje. Citirao je svoje pismo Armstrongu u kojem mu je rekao da su interesi srpskog naroda direkno upleteni u neopravdane prijetnje koje je Armstrong izrazio s obzirom na budućnost Srba, te da u međuvremenu britanska misija treba saznati više o velikim žrtvama u krvi i imanju koje su četnici i srpski narod podnijeli boreći se sami, bez strane pomoći, koju već mnoge mjesece uzalud traže. Mihailović je svoju poruku izbjegličkoj vladi zaključio ovako: »Smatram da je brigadir Armstrong jedan od naših velikih neprijatelja i da sa njim nećemo moći ništa da postignemo, jer je naklonjen komunistima.«¹⁶

16 Ibid, str. 37-38. Ibid, decembar 1960, str. 54-55, sadrži ovaj žučljivi komentar o Armstrongu koji je Mth ilović poslao izbjegličkoj vladi 23. oktobra 1943: »On je običan podnarednik, kao i Beli (Bailey), da striktno izvršava naloge engleske politike kako je dobio instrukcije u Kairu. Pokušava jake prcsije na mene, ali ja ih već dobro poznajem i vodim računa o interesima naroda i aktuelnoj situaciji.«

U kasnu jesen 1943. Britanci su primili nova obavještenja koja su pokazivala da je »Mihailović i dalje odlučan da igra svoju vlastitu igru i ne ispunjava utvrđene uvjete« iz ranijih sporazuma. Nakon što je krajem novembra još jednom preispitala svoju politiku, britanska je vlada došla do slijedećeg mišljenja o Mihailoviću:

a) Mihailović ne samo da nije bio od nikakve vojne vrijednosti Saveznicima, nego je postao i stalna prepreka bilo kakvom jugoslavenskom jedinstvu, i tada i u bližoj budućnosti.

b) On je bio toliko opsjednut komunističkom opasnošću da je izgleda i javno izjavljivao kako je bolje biti zaštićen od Nedića i Nijemaca nego se podrediti partizanima.

c) Nema određenog dokaza da je on sam kolaborirao s Nijemcima, ali njegovi podređeni jesu; zbog toga je ili nemoćan da vlada svojim podređenima, ili je kriv što je odobravao njihove aranžmane.

d) Svi njegovi pristaše ne dijele njegove ekstremističke poglede.

e) Partizani ne bi ni pod kojim okolnostima surađivali s njim, ali ništa ne ukazuje na to da bi odbili raditi s drugim vođama.¹⁷

17 Velika Britanija, Foreign Office, »Odnosi između generala Mihailovića i vlade Njegovog Veličanstva«, od 27. jula 1944, str. 6. F. O. 371/44276, R12712/11/92.

Par dana nakon ovih političkih smjernica Velika trojica su na sastanku u Teheranu i formalno priznala NOVJ kao savezničku oružanu snagu kojoj će se pružiti svaka moguća pomoć. U objavljenim »Vojnim odlukama« četnici nisu spomenuti. Poslije završetka teheranske konferencije premijer Churchill je razgovarao s kraljem Petrom i predsjednikom vlade Purićem u Kairu i rekao im da su snaga i značenje partizana takvi da bi moglo biti potrebno razriješiti Mihailovića njegova položaja u vladi i da bi ubuduće kraljeva jedina nada mogla biti u tome da postigne neki sporazum s Titom uz britansko posredništvo, prije nego što partizani budu još jači. Rusi su se, rekao je, već složili s tim da podrže njegov plan.¹⁸

18 Churchill, The Second World War, V, 467-468.

Britanske vlasti u Kairu mora da su znale ili su bar vrlo sumnjale na to da su četnici sklopili niz sporazuma o primirju s Nijemcima u cilju združene akcije protiv partizana u Srbiji. Kratko vrijeme nakon što je otišao iz Teherana, Eden je u Kairu u razgovorima s generalom Wilsonom, britanskim ambasadorom pri jugoslavenskoj vladi Ralphom Stevensonom i brigadirom Macleanom »doznao za izvještaje da Mihailović ne surađuje [s britanskom misijom] i o dokazima da bar neki njegovi podređeni rade s Nijemcima i njihovim marionetama.« Pišući svoje memoare, Eden se sjeća: »Bio sam nesretan zbog toga, pa smo premijer Churchill, Wilson i ja odlučili zatražiti od Mihailovića da izvrši jednu operaciju kako bismo provjerili njegove namjere. General Wilson je stoga 8. decembra 1943. poslao Mihailoviću poruku, sa zahtjevom da napadne dva određena mosta na željezničkoj pruzi Beograd - Solun.«¹⁹ Nedavno otvoreni dokumenti Foreign Officea jasno razjašnjavaju namjere tog pokusa. U već citiranom dokumentu Foreign Officea »Odnosi između generala Mihailovića i Vlade Njegovog Veličanstva« kaže se na str. 6: »Zbog odluke Komiteta za specijalne operacije (Special Operations Committee) u Kairu nastale su početkom decembra nove komplikacije; budući da većinu dokaza o Mihailovićevoj kolaboraciji s neprijateljem nije moguće objaviti, dokaze protiv njega treba poduprijeti pozivom da do zadanog dana izvrši neku konkretnu operaciju za koju se zna da ju može izvesti — « uz sigurno saznanje da je neće izvršiti.« Takav zahtjev upućen je prije nego je Churchill vidio kralja Petra u Kairu: brigadir Armstrong je 16. decembra uručio pismeno naređenje Mihailoviću da baci u zrak važan željeznički most južno od željezničkog čvorišta Stalać na glavnoj pruzi Beograd — Solun, a istovremeno i most na sporednoj pruzi koja ide od Kraljeva preko Kosovske Mitrovice do Skoplja i Soluna, te da ovo naređenje izvrši do 29. decembra.²⁰

19 Eden, str. 500.

20 Za tekst Wilsonove naredbe i Mihailovićevih prethodnih komentara o toj naredbi, koje je saopćio izbjegličkoj vladi vidi Jovan Donović, »Veze sa generalom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 19-20.

Nekoliko dana nakon što je Armstrong uručio Mihailoviću Wilsonovu naredbu, njih dvojica su se opet sastali. Mihailović je rekao Armstrongu da će mostovi biti razoreni, ako ne do 29. decembra, a onda prvom polovinom januara 1944, jer da takav pothvat zahtijeva opsežne pripreme. Ali pokrenuo je dva druga pitanja: prvo, potrebu da se usklade savezničke operacije na Balkanu s četničkim operacijama, uz zahtjev da unaprijed dobije potrebne informacije, i drugo, okončanje građanskog rata u Jugoslaviji, kako bi se sve snage mogle usmjeriti protiv okupacionih sila. Svu krivnju za građanski rat bacio je na partizane, navodeći to kao razlog da im ne vjeruje, i rekao je da će britanski oficiri trebati poslužiti kao posrednici.²¹ To je stvarno izgledalo kao obrat od Mihailovićevog ranijeg stava što ga je ne tako davno, 12. novembra, definirao izbjegličkoj vladi kako slijedi: »Naša vlada, kao i svi naši funkcioneri u inostranstvu, ne treba da priznaju niti uopšte da pominju komuniste, a to je nazovi narodna oslobodilačka vojska. Sloga jugoslovenske vojske u otadžbini i narodnih nacionalno orijentisanih elemenata sa komunistima je nemoguća, ponavljam sa komunistima je nemoguća. Stoga tamo u inostranstvu ovu slogu ne treba zastupati ni preporučivati.«²² Teheranska konferencija i II zasjedanje AVNOJ-a mogli su samo učvrstiti Mihailovića u njegovom stavu. To što se sada činilo da on razmatta — možda iz taktičkih razloga — mogućnost suradnje, moglo je vrlo lako biti rezultat loših vijesti o Churchillovim primjedbama kralju Petru i predsjedniku vlade Puriću u Kairu, za koje je Mihailović morao znati. Koliko je Mihailović bio iskren nabacujući pokusno prijedlog za suradnju s partizanima, najbolje pokazuje činjenica da su upravo u to vrijeme neki od njegovih istaknutih komandanata u Srbiji sklapali s Nijemcima sporazume za zajedničku akciju protiv partizana u Srbiji; na područjima izvan Srbije većina je njegovih komandanata već kolaborirala s Nijemcima. U svakom slučaju, kao što je general Mihailović izjavio na svom suđenju, brigadir Armstrong obavijestio ga je 3. januara 1944. da britanska vlada ne želi posredovati.²³ Jedva da je mogla i učiniti nešto drugo, budući da su Britanci očito već donijeli odluku da napuste Mihailovića. Churchill je to 2. januara u noti ministru vanjskih poslova Edenu sumirao jezgrovito ovako: »Mihailović je mlinski kamen privezan o vrat maloga Kralja koji nema nikakve šanse sve dok ga se ne riješi.«²⁴

21 Za Mihailovićev izvještaj izbjegličkoj vladi o ovom sastanku vidi ibid, str. 21-22.

22 J ovan Đonović, »Telegrami Draže Mihailovića o engleskim misijama«, Glasnik SIKD »Njegofa, lecembar 1960, str. 57.

23 The Trial oj Draja Mihailović, str. 212.

24 The Second World War, V, 470. Za dio korespondencije iz marta i aprila 1944, između Baileya i Armstronga o mogućnosti »dvorske revolucije« protiv Mihailovića i za komentare Foreign Officea vidi F. O. 571/44269, R 4937/11/92.

Mihailović nikad nije izvršio Wilsonovo naređenje koje se odnosilo na miniranje mostova, ali situacija se toliko pogoršala da mu ne bi pomoglo ni da ga je izvršio, kao što kaže jedan spis iz Foreign Officea, britanski »stav prema njemu zavisio je o mnogo širim okolnostima«, a mišljenje Komiteta za specijalne operacije bilo je da se »mi ne možemo obazirati na pokajanje u zadnji čas, kao da je to dovoljno da prevagne nad njegovom dvogodišnjom neaktivnošću.«²⁵

25 Foreign Office, »Odnosi između generala Mihailovića i vlade Njegovog Veličanstva«, str. 6.

Isti spis otkriva na str. 6. da je 13. januara 1944. primljen dokazni materijal od britanskih oficira kod partizana i kod četnika, a kojim se ustanovljuju slijedeće činjenice:

1. Već dugo vremena neki četnički komandanti u Jugoslaviji otvoreno surađuju sa snagama Osovine - Nijemcima, Talijanima, Hrvatima i Bugarima, već prema tome gdje se nalaze.

2. Nema dokaza o neposrednoj osobnoj kolaboraciji između Mihailovića i neprijatelja, ali nema sumnje da je znao za djela svojih podređenih i da ih je u stanovitim slučajevima opravdavao.

3. Mihailović je osobno rukovodio operacijama protiv partizanskih snaga u dolini Neretve u martu 1943, kao partner u zajedničkoj njemačko-talijansko-hrvatskoj ofenzivi.

Churchill kaže u svojim memoarima da su početkom decembra 1943. Britanci »povukli službenu podršku Mihailoviću i opozvali britanske misije koje su djelovale na njegovom teritoriju.«²⁶ Raskidanje odnosa s Mihailovićem bilo je mnogo zamršenije nego što te riječi pokazuju. Čini se da je točno da su neki članovi britanske misije, Hudson na primjer, dobili naređenje da se povuku prema obali ili prema partizanskom teritoriju već sredinom decembra, a Bailey je otišao iz četničkog glavnog štaba u zapadnoj Srbiji 5. januara (Bailey je bio evakuiran sredinom februara, a Hudson sredinom marta). A britanske grupe za vezu u sjeveroistočnoj Srbiji također su 13. decembra dobile diskreciono pravo da krenu, ako žele, poslije 15. decembra do najbližih partizanskih jedinica.²⁷Izbjeglička vlada i Mihailović obaviješteni su o povlačenju svih članova britanskih misija s danom 1. marta, ali posljednji članovi, uključujući brigadira Armstronga i neke američke i britanske avijatičare, koji su iskočili padobranom nad četničkim teritorijem, te neke četničke političare, nisu bili evakuirani sve do posljednja tri dana u maju. Posljednjih mjeseci su Britanci, koji su još bili u četničkoj Vrhovnoj komandi, jedva razgovarali sa svojim domaćinima. Prema Topaloviću, svaki je osobni kontakt između Armstronga i Mihailovića prestao nakon januara. Armstrongov ađutant, major H. S. K. Greenlees, pojavljivao se u Mihailovićevom uredu tokom četiri mjeseca svako jutro u jedanaest sati kako bi saopćio želju svog šefa da ga Mihailović primi, ali je odgovor svaki puta bio isti: »Zauzet!« Tako su komunicirali uljudnim pismima i nisu se sastali čak ni kad je Armstrong odlazio.²⁸

26 The Second World War, V, 467.

Armstrongovo posve razumljivo razočarenje vidljivo je iz jednog od njegovih izvještaja u aprilu 1944. »S operativne točke gledišta«, rekao je, »Mihailovićeva naređenja o neaktivnosti poznata su i sluša ih se gotovo beziznimno ... Glavna briga sve od kraja oktobra je propaganda. Ona nikad nije skrenula s linije da je Srbija u dobru i u zlu vezana za angloameričku zvijezdu, te da nikakav kompromis s okupacionim silama nije moguć. Jednako je tako jaka propaganda protiv partizana koji su u svijesti ljudi zauzeli mjesto Nijemaca, kao neprijatelj br. 1.« Iako britanska misija nema dokaze o kolaboraciji, rekao je, iz ponašanja četničkih komandanata proizlazi da »postoji neka vrsta pakta o nenapadanju koji doprinosi lagodnosti svih zainteresiranih.« Zaključio je da četnička organizacija zbog »loše vojne spremnosti i moralnog defetizma« ne bi sada mogla učiniti išta više nego da za par dana ubrza ionako neizbježivo povlačenje Nijemaca, te da će »nastaviti borbu s partizanima s onim oružjem koje ima, sve dok ne bude konačno poražena ili sve dok ne dođe do partizanske zastupljenosti u jugoslavenskoj vladi.«²⁹ Izgleda da Armstrong uopće nije slutio da su četnici i Nijemci upravo tada na veliko kolaborirali protiv dvije divizije NOVJ, koje su prodrle u Srbiju. Njegova oskudna obavještenost mora se bar djelomično protumačiti činjenicom da su četnici, budući da su se britanski oficiri za vezu spremali da napuste Jugoslaviju, bili iz očitih razloga krajnje oprezni i pazili su da Britanci ne saznaju ništa o četničkoj aktivnosti izvan Vrhovne komande.³⁰

27 Rootham, str. 176.

28 Topalovič »Rastanak sa zemljom«, str. 56-58. U kratkom članku Mihailoviču u pohvalu (u kojem ima nekoliko činjeničnih grešaka) Armstrong ne spominje njihove krajnje zategnute odnose tokom zadnjeg dijela svog boravka pri četničkom štabu. Naša Reč, London, br. 172-173 (juni-juli 1966), str. 16-17.

29 The Četmks, str. 21-22.

30 Bailey se vratio u London početkom marta i imao je niz razgovora ne samo sa svojim pretpostavljenima i obavještajnim nadleštvima, već i s Edenom i Churchillom. U aprilu 1944. podnio je svoj »Izvještaj o misiji kod generala Mihailovića i o prilikama u Jugoslaviji«, koji se sastojao od 37. odjeljaka ili nastavaka. Manje osjetljivi dijelovi izvještaja koji su sada dostupni (F. O. 371/44282, R21295/11/92) nagovještavaju da je čitav izvještaj imao nekoliko stotina stranica. Budući da u januaru 1970. još uvijek nisam ništa znao o nekim stvarima u odnosu između britanske vojne misije i generala Mihailovića, uputio sam niz pitanja pukovniku Bailevu, ali nisam nikada dobio odgovor, iako smo razmijenili nekoliko pisama. Uz pomoć nedavno otvorenih dokumenata Foreign Officea i drugih izvora, mogao sam ipak razjasniti sve sporne točke.

U Londonu su napori Churchillove vlade da smijeni jugoslavenski kabinet s drom Purićem na čelu konačno uspjeli, a sa smjenjivanjem Purićeve vlade eliminiran je također i general Mihailović kao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, iako je još zakratko ostao na položaju načelnika štaba Vrhovne komande. Churchill je 24. maja rekao u Donjem domu: »Razlog zbog kojeg smo prestali snabdijevati Mihailovića oružjem i uskratili mu podršku je jednostavan. On se nije borio protiv neprijatelja, štoviše, neki su njegovi potčinjeni sklapali nagodbe s neprijateljem.« U tom je govoru Churchill više puta naglasio da je glavna misao koja je oblikovala politiku britanske vlade bila »potući neprijatelja što je prije moguće i skupiti sve snage u tu svrhu koja je preča od svake druge svrhe.«³¹ Vrijeme koje je Britancima bilo potrebno za odluku o toj stvari kazuje da su bili spremni nastaviti s podrškom četnicima, koje su smatrali važnom političkom i vojnom snagom u užoj Srbiji, ako bi ustanovili ikakvu temeljitu promjenu u četničkoj politici, kao npr. potpuni zaokret od obustavljanja kolaboracije s Nijemcima na odlučnu borbu s njima i neke stvarne poteze prema suradnji s partizanima. Svaki takav obrat četničke politike bio je naravno malo vjerojatan. Ali sve dok je britanska misija ostajala u Mihailovićevom štabu, premda su njihovi odnosi bili gotovo neprijateljski, mogao se je održati neki privid britansko-četničke suradnje. Četnici su isto tako znali da će odlazak britanske misije biti očigledan znak da su Britanci prekinuli svoje odnose s četnicima, te da će takav potez neizbježno imati nepovoljne posljedice po Mihailovića i četnike u vojnom, političkom i psihološkom smislu, poslužit će kao prednost Narodnooslobodilačkom pokretu.

31 Velika Britanija, Parliamentary Debates, Session 1943-44, sv. 400, str. 775-776.

Armstrongov konačni oproštaj bio je pokvaren nekim beznačajnim incidentima, koji su, iako ih potpuno različito tumače četnički i britanski izvori, indikativni za ćor-sokak u koji su zapali njihovi odnosi. Dva četnička komandanta, major Vojislav Lukačević i potpukovnik Petar Baćović, na povratku u Jugoslaviju iz Kaira, bili su u Bariju temeljito pretraženi i izgleda da su im Britanci konfiscirali većinu novca, vrijednih poklona i pisama koje su oni nosili sa sobom, očito u svrhu istrage u vezi s pljačkom koja se dogodila u jugoslavenskom glavnom štabu u Kairu. Vratili su se u Srbiju upravo u času kad je brigadir Armstrong trebao otići i zahtijevali su da ga se zadrži kao neku vrst taoca, sve dok konfiscirani predmeti ne dođu iz Barija.³² Prevladala su treznija razmišljanja, ali je taj incident bio neugodan završetak uvijek teških četničko-britanskih odnosa.

32 Topalović »Rastanak sa zemljom«, str. 56 — 65, daje jednu ne baš laskavu sliku britanskog ponašanja. Ali feldmaršal Wilson, Eight Years Overseas, 1939-1947, str. 213-214, daje jednako tako nelaskavu sliku o -etnicima.

Istodobno s demisijom Purićeve vlade i Mihailovića, oko 18. maja stigla je u London partizanska vojna misija s general-majorom Vladimirom Velebitom na čelu. Njen cilj je bio da na britanskoj strani olakša britansko-partizansku suradnju, ali je također služila za održavanje kontakta između vlasti narodnooslobodilačkog pokreta i nove jugoslavenske vlade dra Šubašića, koja je 1. juna preuzela vođenje jugoslavenskih poslova u inozemstvu.

Zanimljiva je pojedinost iz vremena nakon Mihailovićevog smjenjivanja kao ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva: njemačke su službe 10. jula 1944. uhvatile pismo naslovljeno na Jevđevića, bez datuma, ali pisano evidentno početkom juna i pripisale ga Mihailoviću. U tom pismu Mihailović piše Jevđeviću, nakon što se pozvao na povratak Lukačevića i Baćovića iz Kaira, da su »britanski visoki i vrlo viđeni funkcionari dali na znanje da trebamo što prije likvidirati komuniste. Čim izvršimo likvidaciju komunista doći će do promjene situacije — to jest, Saveznici će smjesta promijeniti svoj stav, svoju propagandu i, što je najvažnije, svoju politiku.«³³ Prema tom pismu i Lukačević i Baćović su bili uvjereni da je sadašnja politika prema NOV i POJ samo privremena taktička stvar i da će Saveznici promijeniti svoju politiku čim četnici potuku NOVJ. Pošto je Mihailović još imao mnogo prijatelja među britanskim funkcionarima, posve je moguće da mu je takva poruka bila poslana, ali je očito da ju nije mogao poslati nijedan funkcionar koji je u to vrijeme imao važnu riječ u formuliranju britanske politike prema Jugoslaviji.³⁴ Dakako, da su četnici bili u stanju pobijediti NOVJ u drugoj polovini 1944, njihov bi se položaj jako popravio i Saveznici bi se morali nanovo odlučivati; međutim, takva pobjeda nije dolazila u obzir zbog jakosti same NOVJ, a i zbog snage nadolazeće Crvene armije.

33 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimak 473.

34 Na svom suđenju Mihailović je izjavio da je poruka došla od Toma Mastersona iz kairskog štaba SOE, koji je bio poznat po svom pročetničkom stavu. The Trial of Draja Mihailović, str. 305.

Usprkos kraljevskom dekretu potpisanom 24. augusta 1944. kojim se ukida Vrhovna komanda u Jugoslaviji i usprkos govoru kralja Petra emitiranom 12. septembra, kojim je pozvao sve Srbe, Hrvate i Slovence da predu pod komandu maršala Tita, Mihailović se nije predavao. Većina njegovih četnika ostala mu je i dalje vjerna, a u skladu s rezolucijom Centralnog nacionalnog komiteta od 23. jula, u kojem komitet za sebe zadržava pravo da poduzme mjere za zaštitu interesa naroda i države, Mihailović i četničko vodstvo nastavili su podržavati mišljenje da Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini još uvijek postoji i da je Mihailović njen legitimni šef, ali nakon poraza u Srbiji i povlačenja u Bosnu bila je to vojska koja je stalno kopnila. A i podrška civilnog stanovništva brzo se osipala.

I Churchillovi i Edenovi memoari pokazuju da su Britanci iz više razloga oklijevali s odbacivanjem Mihailovića, znajući da će time od sebe udaljiti cijeli četnički pokret u Jugoslaviji i Mihailovićeve prijatelje ne samo među jugoslavenskim političarima u emigraciji, nego također i među funkcionarima i narodom u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, te su učinili sve što su mogli kako bi sklonuli Tita da im pruži uvjeravanja da će se s kraljem Petrom postupiti ispravno.³⁵ Bitan politički cilj ovog žrtvovanja Mihailovića i podržavanja Tita bio je spasiti monarhiju, a s njom i neke političke institucije, a možda i nešto britanskog utjecaja u Jugoslaviji poslije rata. Ali Tito nije dao nikakve garancije, osim što je javno očitovao demokratski karakter i namjere partizanskog pokreta i potvrdio da će se odluka o monarhiji donijeti na općim i slobodnim izborima poslije rata. Kralj je tek nakon takvih uvjeravanja, a protiv savjeta velike većine izbjeglih političara, ipak popustio Churchillovom pritisku i potpuno napustio Mihailovića i četnike.
35 Vidi npr. Churchill, The Second World War, V, 466-478; Eden, str. 500-502, 546-547.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument