Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

NEFORMALNA KOLABORACIJA U SRBIJI

Usprkos nekim primjedbama Nijemci su, kao što smo vidjeli, nakon prekida većine sporazuma s četnicima živo željeli sačuvati sporazum s Lukačevićem, koji je imao kontrolu nad vitalnim područjem Sandžaka i jugozapadne Srbije i mogao je biti od velike koristi ako pomogne spriječiti prodiranje partizana u Srbiju. Iz zapisnika sastanka između generala Felbera i Meisznera, održanog 24. februara 1944, je sporazum s Lukačevićem tog datuma još uvijek bio na snazi,⁴⁶ ali ubrzo poslije toga Nijemci su izgubili kontakt s Lukačevićem. Dnevni red sastanka od 4. marta između Feldbera i poslanika Neubachera uključivao je pitanje: »Gdje se sada skriva Lukačević?«⁴⁷ Lukačević je u stvari već bio izvan zemlje - na putu preko Italije i Kaira u London, gdje je na vjenčanju kralja Petra trebao zastupati Mihailovića.⁴⁸ Do 4. marta Nijemci su uhapsili i htjeli sprovesti u Beograd načelnika Lukačevićevog štaba, majora Rudolfa Perhineka, zbog napada koje su na njemačke trupe izvršili njegovi četnici.⁴⁹

46 Ibid, snimak 128.

47 Ibid, snimak 218.

48 Lukačevića su u Londonu primili kralj George VI i visoki britanski funkcionari, medu njima i ministar vanjskih poslova Eden. Ali Lukačevićeva nastojanja da pridobije podršku za Mihailovića nisu uzeta u obzir. On se je u Jugoslaviju vratio krajem maja, upravo u vrijeme kad je voda britanske vojne misije, brigadni general Armstrong, odlazio iz Mihailovićevog štaba. Vidi članak od T. Z. »Vojislav Lukačević«, str. 97-100.

49 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 218. Perhinek, Slovenac, bio je jedini na visokom položaju medu četnicima u Srbiji, a da nije bio Srbin.

Izlazi da je početkom marta 1944. jedini formalni sporazum na snazi između Nijemaca i četnika bio onaj sklopljen s potpukovnikom Đurišićem koji je zapovijedao Crnogorskim dobrovoljačkim korpusom, jedinicom koju su formirali Nijemci i Nedić još prošle jeseni, s ciljem da se bori protiv partizana u Crnoj Gori, ali koja je vjernost dugovala i Mihailoviću.

S dokidanjem četničko-njemačkih sporazuma o primirju, krajem februara 1944, četnici su formalno opet postali neprijatelj okupacionih snaga. Izvještaj Vojnog komandanta za jugoistočnu Evropu za razdoblje od 22. januara do 20. februara bilježi da »Osim pojedinih slučajeva, do sad nije bilo nikakvih (četničkih) napada i značajnijih sabotaža.«⁵⁰ Ponovljene izjave, te nastavljene akcije i četnika i Nijemaca u Srbiji ipak pokazuju da su obje strane bile dvolične s obzirom na kolaboraciju ili njeno izostajanje: jedina stvar koja ih je povezivala i primoravala na suradnju bila je sve veća opasnost od partizana. Između marta i kraja augusta 1944. ta je podvojenost bila očita: prevladavala je izvjesna suradnja bez formalnih sporazuma, ali su Nijemci pridržali pravo da upotrijebe silu kad god su četnici istupili protiv njih ili protiv Bugara i srpskih kvislinških snaga ili vlasti. Ta sila nije tokom 1944. češće primjenjivana u praksi, ali vrijedno je zabilježiti nekoliko slučajeva njene primjene. Najveći i najpoznatiji je operacija Treibjagd, koja je otpočela sredinom februara protiv Kalabićevih četničkih odreda u srednjoj i južnom dijelu srednje Srbije. Bila je to zajednička akcija njemačkih, bugarskih i srpskih kvislinških snaga, pod komandom pukovnika Diesenera, inače komandanta štaba br. 5 sekcije za osiguranje željezničkih pruga. Operacija je završena do 5. marta, a u njoj su četnici imali 81 mrtvog, mnogo ranjenih i 913 zarobljenih, uključujući mnogo oficira.⁵¹ Manje akcije bile su češće. Njemački dnevni izvještaj za 31. marta spominje jednu akciju protiv beogradske organizacije Draže Mihailovića, u kojoj su uhapšena tri komandanta korpusa, dva komandanta brigade i još neki četnički oficiri.⁵² Dnevni izvještaj za 25. aprila bilježi da je jedna operacija protiv četnika u blizini Ljiga opozvana, jer nije imala nikakvog uspjeha.⁵³ U istom izvještaju navode se također gubici koje su partizanima i četnicima nanijeli Nijemci od 16. marta do 15. aprila: četnici 182. mrtva, 127 zarobljenih; komunisti 1.586 mrtvih, 94 zarobljena, 40 talaca strijeljano, 200 uhapšenih u Beogradu. Ali četnički su komandanti izgleda još uvijek nastojali sklopiti nove sporazume, jer je na sastanku glavnog komandanta jugoistočne Evrope sa zamjenikom poslanika Neubachera, održanom 28. marta, glavni komandant izjavio da je »opća linija politike prema Mihailoviću da s njim treba nastaviti igru, ali bez ikakvih obećanja. Treba izjavljivati da nas njegove ponude ne zanimaju.»⁵⁴

50 Ibid, snimak 106.

51 Ibid, snimci 57, 224.

52 Ibid, snimak 380.

53 Ibid, snimak 590.

54 Ibid, snimak 360.

Najozbiljniju opasnost u to vrijeme predstavljao je prodor dvije partizanske divizije, 2. i 5., u jačini od oko pet tisuća boraca, u jugozapadnu Srbiju iz Sandžaka i Bosne. Cilj ovih divizija bio je da pređu preko Ibra i Kopaonika i da se spoje sa najjačim i najaktivnijim jedinicama NOVJ u Srbiji koje su djelovale na području planine Jastrebac, te u Topličkoj i Jablaničkoj dolini u južnoj Srbiji i da tako pojačaju partizansku aktivnost u Srbiji i pripreme teren za ulazak ostalih partizanskih snaga iz Bosne i Sandžaka.⁵⁵ Ta opasnost izazvala je neposrednu i intenzivnu kolaboraciju između Nijemaca, Bugara, srpskih kvislinških snaga i četnika. Referirajući o novoj situaciji u Srbiji, u svom izvještaju od 22. aprila, general Felber je o suradnji zabilježio: »Javljeno je da je sam Draža Mihailović u jednom govoru tražio lojalnu suradnju s okupacionim snagama kako bi otklonio komunističku opasnost u Srbiji. Vidljiv znak ovog novog razvoja je činjenica da se u južnoj Srbiji Nijemci, srpski dobrovoljački korpus i četnici bore rame uz rame.« Ali u istom izvještaju Felber također kaže: »Pokret Draže Mihailovića je podvojen. Dok se jedan dio aktivno bori s Nijemcima protiv komunista - a da time nikako ne prestaje biti rezerviran prema svim okupatorima - manje grupice Draže Mihailovića u srednjoj i istočnoj Srbiji nastavljaju kao i ranije činiti štetu.«⁵⁶ Mnogi drugi izvještaji iz tog perioda pozivaju se na četničko-njemačku kolaboraciju protiv partizana. Na primjer, u dnevnom izvještaju vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope od 8. aprila, koji se bavi operacijom Kammerjäger povedenom protiv divizija NOVJ koje su prodrle u Srbiju, izjavljuje se da su četničke odrede kapetana Rakovića, istaknutog četničkog komandanta, partizani vrlo teško porazili.⁵⁷ Deset dana kasnije (18. aprila), načelnik štaba Srpskog dobrovoljačkog korpusa, potpukovnik Radoslav Tatalović, izvijestio je generala Felbera da je »saradnja sa Cvetićevom grupom (Cvetić je bio važan četnički komandant na jugu srednje Srbije) vrlo dobra.«⁵⁸ A u naredbi generala Felbera od 28. aprila, o završnim fazama operacija protiv 2. i 5. divizije NOVJ blizu Požege u jugozapadnoj Srbiji, spominje se i četničko sudjelovanje u operacijama s njemačkim i bugarskim snagama.⁵⁹ Još je zanimljivija informacija u dnevnom izvještaju za 1. maj generala Felbera, u kojem se kaže da je oko tisuću četnika uključeno u jednu njemačku jedinicu koju vodi major Weyel, koji je u to vrijeme s četničkim kapetanom Neškom Nedićem tijesno surađivao u koordiniranju njemačko-četničkih operacija protiv partizana. U istom izvještaju izjavljuje se da na pravcu Požega -Kosjerić-Ražana-Povlen ima oko pet tisuća četnika, te da su kod njihovih raznih jedinica već postavljeni njemački oficiri za vezu. Izvještaj nastavlja: »Draža Mihailović koji je preuzeo svu komandu nad ovim četničkim snagama uspostavit će radio-vezu s njemačkom komandom.«⁶⁰(Ne mogu ipak dati nikakvu potvrdu toj slutnji da je Mihailović održavao direktnu radio-vezu s Nijemcima, a uzimajući u obzir njegov način ponašanja u cijelom ratu, malo je vjerojatno da jest).

55 Oslobodilački rat, II, 227-235.

56 Mikrofilm, br. T-501, rola 256, snimci 549, 552.

57 Ibid, snimak 450.

58 Ibid, snimak 502.

59 Ibid, snimak 622. Da su britanski oficiri za vezu s četnicima znali za tu njemačko-četničku kolaboraciju u jugozapadnoj Srbiji jasno se vidi u The Četnih, str. 22-23. Vidi također The Trial of Draja Mihailović, str. 188, gdje Mihailović priznaje da za ono što su četnici radili s Nijemcima u to vrijeme »sadejstvo može da se kaže, saradnja ne.«

60 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimci 669-670. Na svom suđenju Mihailović je priznao da je preko majora Lalatovića rukovodio operacijama četničkih snaga protiv dvije divizije NOVJ koje su prodrle u Srbiju. The Trial oj Draja Mihailović, str. 224.

Na sastanku održanom 26. aprila u Čačku, između šefa SD (Sicherheitsdiensta) Biermanna i kapetana Predraga Rakovića, komandanta drugog četničkog korpusa i jednog od glavnih četničkih ljudi za vezu s Nedićem i Nijemcima, Raković je napomenuo da je general Mihailović povukao njegova ovlaštenja da obavlja poslove s Nijemcima po naređenju i u ime Draže Mihailovića i da zbog toga na ovom sastanku ne sudjeluje kao njegov predstavnik.⁶¹ Zaključak je očigledan: Mihailović je bio sasvim upoznat sa sporazumima i kontaktima i davao je za njih ovlaštenja, a Raković je usprkos tome što su mu ovlaštenja bila povučena, održavao kontakte i obavljao poslove s Nijemcima.

61 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimak. 314.

Kao i u periodu sporazuma o primirju, tako su i sada u periodu neformalne kolaboracije obje strane očito nastojale da stvari ostanu u tajnosti. Na bojištu je tajnost, naravno, jedva bila moguća, ali bilo je mnogo razloga da se ta tajnost sačuva na drugim mjestima. Kad su u maju beogradske novine na njemačkom jeziku Donau-Zeitung objavile članak u kojem se kaže da se četnici bore pod njemačkom komandom, četnici su imali nekih političkih teškoća.⁶² Ali četničko--njemačka kolaboracija je nastavljena. General Felber rekao je 13. maja glavnom komandantu jugoistočne Evrope von Weichsu da ga četnici (misleći neke četničke vođe) uvjeravaju da su odustali od svake akcije protiv Nijemaca, te da žele sudjelovati u borbi protiv komunista sve do konačne pobjede. Te četnike, rekao je, vode kapetan Neško Nedić i major njemačke vojske Weyel. On je također podvukao da je krajnje teško naći pravi postupak s Mihailovićem i četnicima, ali da je naredio da se s njima kad god se bore na njemačkoj strani protiv komunista postupi »odgovarajuće« (to vjerojatno znači prijateljski), te da im se treba oštro suprotstaviti oružjem kad god svoje oružje okrenu protiv Nijemaca.⁶³ Tri dana kasnije (16. maja) uslijedila je direktiva generala Felbera, u kojoj se detaljno zacrtava pravilno ponašanje njemačkih vlasti i trupa prema četnicima koji su bili i dalje ostaju neprijatelji; četnički neprijatelj br. 1 su partizani, ali okupaciona sila je njihov neprijatelj br. 2. Četnici surađuju s Nijemcima da bi popunili zalihe municije i općenito se ne bore odlučno protiv partizana kako bi prolili što manje krvi. Zbog toga sve četničke mjere koje nepovoljno utječu na njemačke interese ili interese Nedićeve vlade, napadi na istu, regrutiranje u četničke odrede, miješanje u poslove lokalne uprave i u isporuke poljoprivrednih i stočarskih proizvoda, treba smatrati »neprijateljskim ponašanjem« i u skladu s time postupiti, a sve četničke akcije na učvršćenju njihovih štabova i centralnih organa treba svim sredstvima sprječavati. S druge strane, sve četničke grupe koje se bore protiv partizana ne treba smetati ni napadati, već im prije treba pomoći municijom. U tu svrhu potrebno im je isporučiti ograničenu količinu municije za tekuće i lokalne borbe ali pod strogim njemačkim nadzorom, kao i snabdijeti ih sanitetskim materijalom, te zbrinuti ranjenike. Svaka pomoć u municiji mora biti odobrene od vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope.⁶⁴

62 Mikrofilm br. T-501. rola 256, snimak 647.

63 Ibid, snimci 723-724.

64 Ibid, kadrovi 754-755. I četnički dokumenti također se pozivaju na neodlučnost nekih četničkih jedinica iz Srbije u borbi protiv partizana. Vidi npr. naredbu generala Trifunovića od 19. jula 1944, u Dokjimenti o izdajstvu Draže Mibaihvića, I, 86-87.

Kad su 2. i 5. divizija NOVJ pod jakim pritiskom združenog njemačkog, bugarskog, srpskog kvislinškog i četničkog napada bile primorane da se početkom maja povuku u Sandžak, četnici su čak i nakon toga nastavili kolaborirati s Nijemcima protiv domaćih partizanskih jedinica u Srbiji. Kolaboraciju su nastavljali pothranjivati isti motivi: četnička potreba za oružjem i snabdijevanjem i uzajamna četničko-njemačka borba protiv partizanske opasnosti. Četnički vođa u istočnoj Srbiji, potpukovnik Ocokoljić, čije su snage jednom ranijom prilikom napale njemačko skladište municije da se domognu oružja, podnio je, na primjer, 30. juna molbu za novo oružje i municiju. Svoju je molbu Ocokoljić podupro argumentom da partizani iz jugoistočne Srbije planiraju proboj u sjeveroistočnu Srbiju i pokret prema Dunavu, gdje će se sastati sa trupama sovjetskog zračnog desanta u cilju združenih operacija protiv Nijemaca. Ocokoljić je također rekao Nijemcima da je glavna tema propagande Titovih snaga u Srbiji pomoć koju dobivaju zrakom od Angloamerikanaca i da vlada kralja Petra vodi pregovore s Titom (sporazum Tito-Šubašić od 16. juna bio je stvarno već potpisan) i upozorio ih je da četnici moraju inzistirati na tajnosti pregovora o dobivanju oružja, jer će inače »izgubiti svako povjerenje u narodu.«⁶⁵

65 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 556-567. Osim što su pomagali partizanima u Srbiji snabdijevanjem zračnim putem, zapadni Saveznici su počevši od aprila 1944. poduzeli niz bombarderskih napada na željezničke uređaje u Beogradu i u nekim drugim srpskim gradovima, te na neke gradove u kojima su, prema partizanskim informacijama, bile jake njemačke snage (iako je neizbježno u svima njima bilo mnogo civilnih žrtava). Ti su napadi, zajedno s približavanjem sovjetskih snaga i pripremama partizana u Bosni i Sandžaku za upad na Srbiju, predskazivali brzi kraj njemačkog okupacionog režima, a vjerojatno su u političkom smislu djelovali i protiv četničkog položaja u Srbiji.

U julu su Nijemci uz pomoć bugarskih, srpskih kvislinških i elitnih četničkih jedinica opet krenuli u napad protiv partizanskih snaga u južnoj Srbiji (operacija Trumpf, vidi Glavu 11). U toku te operacije njemački i četnički predstavnici raspravljali su o daljnjim združenim akcijama protiv partizana, a četnici su se kao uvijek osobito brinuli da za svoje jedinice osiguraju više oružja i municije.⁶⁶

66 Na primjer, sastanak između kapetana Neška Nedića, glavnog četničkog oficira za vezu s Nijemcima i njemačkih predstavnika, na dan 14. jula. Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimci 725-726. General Trifunović, četnički komandant za Srbiju, također je u to vrijeme održavao kontakt s poslanikom Neubacherom i obavijestio ga da se Mihailović nalazi u situaciji u kojoj mora kolaborirati s Nijemcima. Vidi mikrofilm br. T-50 1, rola 256, snimak 458.

Možda je ipak najzanimljiviji sastanak održan 11. augusta u Topoli između grupe Nijemaca, koju je vodio konjički kapetan Prinz von Wrede, zastupajući vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope i četničke delegacije koja se sastojala od tri važna komandanta: majora Dragoslava Račića, kapetana Neška Nedića i kapetana Nikole Kalabića. Svrha tog sastanka bila je da se razrade uvjeti za sastanak između generala Mihailovića i poslanika Neubachera, te da dvije strane izlože svoje uvjete za pojačanu kolaboraciju. U izvještaju od 12. augusta, Prinz von Wrede je formulirao pozicije dviju strana kako slijedi:

1. Draža Mihailović želi razgovarati s Führerovim opunomoćenikom za Jugoistok, Neubacherom; 2. on traži savez svih srpskih nacionalističkih snaga; 3. on zahtijeva mobilizaciju i naoružavanje svih tjelesno sposobnih nacionalističkih Srba za borbu protiv komunista, s tim da su naoružavanje i vodstvo u rukama Wehrmachta; 4. Draža Mihailović traži da on sam ostane u ilegalnosti; 5. članovi četničkog pokreta ne smiju biti u njemačkoj uniformi; 6. mjesto sastanka ne smije ni pod kojim okolnostima biti Beograd ili neki veći grad.

Nasuprot tome naše vlastite želje su: 1. Draža Mihailović se mora složiti samo s usmenim, a ne s pismenim sporazumom; i 2. četničko obećanje da će obustaviti sve korake usmjerene protiv njemačke vojne administracije i da će je štititi.⁶⁷

67 Mikrofilm, br. T-311, rola 286, snimci 508-511.

U očitoj vezi s prijedlozima Mihailovićeve delegacije na sastanku u Topoli stoji saopćenje njemačke komande u Beogradu, u kojoj se kaže da Mihailović vrši pritisak na Nijemce da donesu odluku do 20. augusta; u saopćenju se ukazuje na to da je Mihailović u dodiru s predsjednikom vlade Nedićem i da se s njim složio o načinu primanja i upotrebi njemačke pomoći. U saopćenju se kaže da uzevši u obzir slabost njemačkih trupa u Srbiji i nadmoćno naoružanje partizana koji su već otpočeli sa sistematskom infiltracijom Srbije, kao i neizvjesnost u budućem ponašanju bugarskih trupa, Nijemci ne mogu sebi dopustiti da budu bez četničke pomoći.⁶⁸

68 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimak 5,631.180

Sastanak između Mihailovića i Neubachera nikada nije održan, ali Neubacher je postao još jači zagovornik naoružavanja četnika u razumnoj mjeri, za nadolazeću bitku protiv NOVJ - ukoliko je tehnički izvedivo i dok je to u njemačkom interesu, što je značilo da četnici nisu imali nikakvog izgleda da stvore zalihu oružja za nastavak borbe protiv partizana nakon što Nijemci budu prisiljeni na povlačenje.

Otprilike u isto vrijeme Mihailović je imao još jedan dodir s Nijemcima, preko njemačkog agenta imenom Jefto. Uvjeti i zahtjevi bili su u biti isti poput onih koje su njegovi predstavnici iznijeli u Topoli, s dopunom da četnici neće svoje oružje okrenuti protiv Nijemaca čak ni u slučaju iskrcavanja zapadnih Saveznika na dalmatinsku obalu, već će nastaviti borbu protiv partizana i nastojati spriječiti povezivanje partizana i savezničkih trupa nakon iskrcavanja.⁶⁹

69 Ibid, snimak 5,631.178.

Jedan od najrječitijih dokaza da su četnici nastavili aktivno kolaborirati s Nijemcima i nakon što je istekao zadnji formalni sporazum, nalazi se u bilješkama koje je pripremilo osoblje glavnog komandanta jugoistočne Evrope, feldmaršala von Weichsa, za njegov sastanak s Hitlerom 22. augusta 1944. U općem uvodnom dijelu o vojnoj i političkoj situaciji koja vlada u Srbiji i drugdje u Jugoslaviji, von Weichs je primijetio da od nedavna ponašanje četnika Draže Mihailovića obilježavaju slijedeće karakteristike: a) aktivna borba protiv komunističkog neprijatelja u Srbiji, NDH i Crnoj Gori, koja je zbog brojčane i oružane nadmoći komunističkih bandi za snage Draže Mihailovića u svakom slučaju povezana s rizikom; b) neizvršavanje općih i posebnih naređenja Saveznika za sabotažu; c) ponekad vrlo aktivna lokalna kolaboracija između četnika Draže Mihailovića i njemačkih trupa sigurnosti, Abwehra i njemačkih organizacija ustanovljenih za ekonomsku eksploataciju zemlje; d) apsolutna spremnost da se poslušaju taktičke direktive njemačkih oficira za vezu i e) neprestani pokušaji da se u zamjenu za dokazanu lojalnost dobije oružje i municija za borbu protiv komunističkog neprijatelja.⁷⁰ U kontrastu s ovim općim ponašanjem stoje neki četnički prijestupi, osobito oni u formi napada na transporte s hranom i municijom, ali ti napadi, naglašava se u izvještaju, nemaju nikakvo veliko značenje i četnici uvijek nastoje da ne ozlijede njemačku pratnju.

70 Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimak 960.

U istom se dokumentu nadalje izjavljuje: iako je general Nedić imao neke rezerve prema generalu Mihailoviću, on je sada postao jedan od Mihailovićevih zagovornika i govorio je njemu u prilog pred Nijemcima, tako da konačno postoji ujedinjeni srpski antikomunistički front u kojem Mihailović ima podršku više od 90% svih Srba. Von Weichs je znao da su takvi pretjerani zahtjevi za municijom kao Nedićevi, koji je tražio 3,000.000 metaka, potpuno nerealni i predložio je početnu isporuku od samo 250.000 metaka. Četnici su govorili da će podići vojsku od 50.000 ljudi; von Weichs je smatrao da je tako velika vojska nemoguća iz tehničkih razloga i umjesto nje predložio je da se iz iskusnih Keserovićevih i Račićevih četničkih trupa formiraju tri puka s ukupno 6.000 ljudi, te da im se da zatraženo oružje (oko 5.000 talijanskih pušaka, 40 talijanskih teških mitraljeza i 30 lakih bacača).⁷¹

71 Ibid, snimci 960-962. O cijelom pitanju Nedićevih i Mihailovićevih nastojanja da pribave oružje i municiju od Nijemaca, te o raspodjeli tog materijala vidi također The Trial of Dra^a Mihailović, str. 242 — 244.

Nedić i Mihailović sastali su se 20. augusta, u vrijeme kad je von Weichs morao napustiti Beograd da podnese izvještaj Hitleru. Prema obavijesti koju je primio von Weichs, položaj dvojice generala u ovoj novoj kombinaciji bio je politički uvjetovan: »Iz obzira prema srpskom narodu i s obzirom na budućnost, Draža Mihailović će kao i do sada ostati u pozadini. Borbu protiv komunista vodit će ipak on, dok će političke veze sa okupacionom silom i dalje ostati u domeni predsjednika vlade Nedića.« Von Weichs je bio svjestan da naoružavanje četnika u Srbiji povlači za sobom stanoviti rizik, ali je svejedno u svjetlu prilika koje su vladale u Srbiji i vjerojatnih događaja koji su predstojali, a i na osnovi prošlih iskustava, bio uvjeren da je pokret Draže Mihailovića u trenutku »najpozitivniji element u borbi protiv komunizma, koji u ovom času Nijemci ne mogu ni pod kojim okolnostima napustiti.« To nisu mogli, jer u slučaju povlačenja bugarskih trupa Nijemci u Srbiji ne bi imali dovoljno snaga i bili bi izloženi napredovanju Titovih trupa, a čak da bugarske trupe i ostanu, njemačke trupe u Srbiji nisu bile dovoljne da nadomjeste četničke formacije; i na kraju, četnici su u mnogo slučajeva direktno ili indirektno osiguravali ekonomsku eksploataciju Srbije, a to je pod postojećim uvjetima bilo od temeljnog značenja za njemačku vojnu industriju.⁷²

72 Mikrofilm br. T-311, rola 195, snimci 963-964.

Drugi dokument pripremljen u okviru ovog izvještaja Hitleru bavio se gubicima srpskih nacionalističkih snaga u borbi protiv komunista između 15. marta i 15. augusta 1944. Oni se navode kako slijedi:

Ubijeni Ranjeni Nestali

Srpski dobrovoljački korpus 140 312 69

Srpska državna straža 157 107 26

Srpska granična straža 3 13 2

Lojalni četnici 1.749 2.089 120

Gubici lojalnih četnika po mjesecima bili su kako slijedi: od 16. marta do 15. aprila, 228; od 16. aprila do 15 maja, 231; od 16. maja do 15. juna, 290; od 16. juna do 15. jula, 594; i od 16. jula do 15. augusta, 406. Nijemci nisu mogli točno ustanoviti gubitke četničkih jedinica koje su se samostalno borile, ali procijenili su da su visoki barem kao i gubici lojalnih četnika.⁷³ Budući da se četnici nisu mogli boriti bez municije, koju su morali dobivati od Nijemaca, ovi brojevi implicitno govore da je tijesna suradnja između Nijemaca i velikog dijela četnika u Srbiji postojala čak i poslije marta 1944, to jest nakon što su istekli svi sporazumi o primirju.

73 Ibid, snimak 968.

Von Weichsov izvještaj u prilog kolaboraciji i pružanju pomoći četnicima možda prejako naglašava važnost četnika, ali on je naravno imao vojne razloge da nastoji uvjeriti Hitlera kako četničku pomoć treba za njemačku stranu pridobivati čak i više nego prije. U toj fazi rata, pritisnuti sa svih strana, Nijemci su mogli odvajati malo materijalne pomoći i Hitler se je više nego ikad odupirao da četnicima pruži išta osim najmanje količine vojnih potreba. Njegov prvo usmeni, a zatim i telegramom potvrđeni odgovor von Weichsu bio je eksplicitan: »Smiju se upotrijebiti isključivo pojedine četničke formacije koje su se i do sada dobro pokazale i to u lokalno ograničenim i taktički malim pothvatima, te pod njemačkom komandom i kontrolom.«⁷⁴ Ova naredba vezala je ruke njemačkim komandantima u Srbiji i oduzela Mihailoviću nade u znatniju njemačku pomoć u borbi protiv partizana. Hitlerove antisrpske predrasude, kojima su se sada pridružili i neki drugi faktori (gubitak Rumunjske i primicanje gubitka Bugarske, bojazan od udara u Mađarskoj i čak strah od antinjemačkih promjena u hrvatskoj ustaškoj državi) isključivale su svako pružanje neke veće pomoći četnicima.⁷⁵

74 Mikrofilm br. T-77, rola 781, snimak 5,507.576.

75 U tom smislu vidi KTBjOKWjWFSt, s,v. IV, dio 1 (1944), str. 708-711.

Poslanik Neubacher podnio je 28. augusta njemačkom ministarstvu vanjskih poslova novi zahtjev za bitniju pomoć četnicima u oružju i municiji, nakon što je Hitler samo djelomično prihvatio von Weichsove prijedloge. Neubacher je dokazivao da nedostatak njemačke pomoći izaziva nezadovoljstvo u četničkim redovima, te da zbog toga — a i zbog drugih razloga kao što su odbacivanje Mihailovića od strane zapadnih Saveznika, uslijed čega je izgubio još jedini preostali položaj načelnika štaba Vrhovne komande, približavanje sovjetskih snaga s istoka i početak jakih napada NOVJ u Srbiji — četnicima prijeti rasulo. S obzirom na ograničene snage koje su Nijemci imali u Srbiji, takvo bi rasulo bilo protiv njemačkih vojnih interesa i Neubacher je predložio da se oružje uzme iz tajnih spremišta jugoslavenskog oružja, koje je ostalo u mađarskim rukama od invazije 1941,⁷⁶ budući da su njemačke rezerve oružja male. To je bio dobro smišljen argument, ali ni on nije imao uspjeha. U okolnostima kad je i sam imao smanjene zalihe oružja, Hitler više no ikad nije bio voljan pružiti bitniju pomoć dvojici srpskih generala kojima nikada nije vjerovao, a još se uvijek bojao mogućnosti savezničkog iskrcavanja na Balkan, u kom bi slučaju četnici okrenuli njemačko oružje protiv Nijemaca. Također se plašio da bi pružanje pomoći velikosrpskim snagama moglo pomoći Srbima da ponovno steknu položaj vodećeg političkog i vojnog faktora na Balkanu, što je on htio spriječiti i nasuprot čemu bi čak i jačanje komunista moglo biti prihvatljivije.⁷⁷

76 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimci, 5,631.201-6

77 Prema bilješkama generala Jodla koje citira general Warlimont, kad je feldmaršal von Weichs 22. augusta 1944. došao u Hitlerov glavni stan tražiti dozvolu da organizira zajedničku borbu s generalom Nedićem i Mihailovićem protiv partizana u Srbiji, Hitler mu je rekao da »Njemačka mora do kraja suzbijati sve planove o Velikoj Srbiji. Ne smije se stvarati srpska vojska. Prihvatljivija je čak stanovita komunistička opasnost.« Warlimont, str. 499.

Jedna od kobnih četničkih pogrešaka do sredine 1943. bilo je potcjenjivanje partizanske političke pronicavosti, vojnog rukovođenja i elastičnosti. To potcjenjivanje prevladavalo je čak i nakon Mihailovićevog povratka u Srbiju, juna 1943. i tokom slijedeće godine. Tim tonom prevelikog optimizma obilježena je i Mihailovićeva okružnica iz maja 1944. koja sadrži instrukcije za komandante korpusa, osobito one u Beogradu, kao i njegovo pismo Jevđeviću pisano u junu 1944 ⁷⁸ Medu mnogim stvarima, Mihailović u svom pismu Jevđeviću govori o slabostima partizana i četničkoj snazi:

78 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci, 451-456, osobito snimak 452, te snimci 471-475 za pismo Jevđeviću.

Tokom protekla dva ili tri meseca komunisti su imali teške gubitke i mnogo uzastopnih poraza. Komunisti su danas mnogo slabiji na svim područjima. Nadam se da će uskoro postati još slabiji i da će biti potpuno likvidirani. Najvažnija stvar je da ljudi danas ustaju sve više i više protiv njih, jer su zapazili sve njihove zločine i namere.

Nasuprot tome, mi smo danas znatno jači nego prije godinu dana i naša organizacija napreduje i širi se sve više i više. Naše oružane snage broje u stvari u celoj zemlji preko 100.000 ljudi, dok se broj regruta koji bi mogli biti naoružani penje na preko pola miliona. Ne smatramo za potrebno da ove stvari razglašavamo, niti treba da preterujemo s brojkama kao komunisti. Komunisti tvrde da imaju preko 200.000 vojnika, dok u stvari nemaju više od nekoliko desetaka hiljada.

Mihailovićevi izvještaji izbjegličkoj vladi bili su na sličan način optimistički, a njegov optimizam nije se smanjio ni nakon gubitka položaja u izbjegličkoj vladi; njegovi izvještaji svojim zastupnicima u inozemstvu tokom ljeta 1944 - 12. i 27. jula, na primjer - općenito su puni nade s obzirom na četničku situaciju.⁷⁹ Ali slijedeća tri mjeseca pokazat će kako je taj optimizam bio na krivim temeljima.

79 Vidi Mihailovićeve izvještaje kako ih je objavio Jovan Đonović u »Veze s Dražom Mihailovićem sa Srednjeg i Bliskog Istoka i Severne Afrike«, str. 56-57, 61-65.

Ma koliko je Mihailović mogao imati brojne pristalice u Srbiji i ma koliko se njegov pokret mogao uspješno infiltrirati u upravni i vojni aparat Nedićevog režima, izvan Srbije, a osobito kod zapadnih Saveznika, podrška mu je brzo opadala. Britanci, koji su bili glavni faktor za utvrđivanje politike zapadnih Saveznika u Jugoslaviji i na Balkanu, napustili su ga. Sjedinjene Države nisu htjele poduzeti ništa bitno u njegovu korist, jer se to kosilo s političkim načelima stvorenim u najvišim američkim vladinim i vojnim instancama. Povrh toga, Mihailoviću su bila oduzeta njegova dva položaja u vladi, pa zbog toga nije više imao legitimni status, a izbjeglička vlada je postajala instrument Narodnooslobodilačkog pokreta. Kako je vrijeme prolazilo, sve više i više njegovih sljedbenika u Srbiji shvaćalo je da je stvar za koju se Mihailović bori beznadna i okretalo se je od njega. Rasulo u četničkim redovima, koje je Neubacher primijetio u augustu 1944, bilo je u stvari već neko vrijeme očevidno. Major Radoslav Đurić, četnički komandant jugoistočne Srbije, u maju je prešao partizanima s nekoliko svojih oficira i vojnika,⁸⁰ a u augustu je partizanima prešla Ibarska četnička brigada.⁸¹

80 The Četnik, str. 24-27. Neki promihailovićevski Srbi koji su poslije rata pisali prikaze o ratnim prilikama u Srbiji tvrde da je Đurić od početka naginjao partizanima i bio komunistički trojanski konj kod četnika. Na sličan način i jedan drugi pronedićevski emigrantski autor optužuje glavnog političkog savjetnika kod potpukovnika Keserovića, profesora Mihaila Kneževića. Vidi Karapandžić, str. 264-267. Đurićeve akcije u kritičnim danima oktobra i novembra 1941. u zapadnoj Srbiji i njegova kasnija nastojanja da svede na najmanju mjeru borbu između četnika i partizana ukazuju na to da je bio posve drugačiji od većine ostalih četničkih komandanata. Nakon prelaska postao je zamjenik načelnika Glavnog štaba NOV i POJ Srbije. Mihaila Kneževića ubio je četnički komandant kapetan Raković ili je ubijen po njegovom naređenju. Vidi Suđenje članovima rukovodstva organizacije Dra^e Mibailovića, str. 530.

81 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimak 5,631.204. U junu 1972. saznao sam u Beogradu od jednog historičara, specijaliste za srpsku povijest u drugom svjetskom ratu, da je u toj brigadi bilo oko šezdeset komunista prije nego je prešla partizanima.
Takvo je, dakle, bilo stanje stvari u četničkom taboru u Srbiji, krajem augusta 1944. Na istoku su se sovjetske snage približavale jugoslavenskim granicama; partizani su upravo otpočeli s napadima i protiv Nijemaca i protiv četnika u Srbiji sa zapada i jugozapada, a Bugari su se spremali za izlazak iz saveza s Nijemcima i za povlačenje svojih snaga iz Srbije i Makedonije. Bugarska je 25. augusta proglasila svoju neutralnost i poslala svoje predstavnike u Kairo da zatraže kontakt sa zapadnim Saveznicima. Sovjetski Savez je 5. septembra navijestio rat Bugarskoj. Tri dana kasnije, Bugarska je navijestila rat Njemačkoj, a dan nakon toga kapitulirala je pred sovjetskim snagama.

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument