KOLABORACIJA IZVAN SRBIJE DO OKTOBRA 1944. Kao što je ranije izloženo, revidirana njemačka politika mobilizacije svih antikomunističkih grupacija u jugoistočnoj Evropi za borbu protiv snaga predvođenih komunistima, bila je nakon talijanskog sloma u septembru 1943. najprije izložena u Hitlerovoj direktivi od 29. oktobra specijalnom poslaniku Neubacheru, a proširena u direktivi glavnog komandanta jugoistočne Evrope od 21. novembra. Vidjeli smo da je ovlaštenje za sklapanje sporazuma o primirju s četnicima (u stvari o kolaboraciji) u okupiranoj Srbiji bilo prenijeto na vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope, a na Drugu oklopnu armiju za područja pod njenom komandom, koja su uključivala većinu ostalog jugoslavenskog teritorija, kao i Albaniju. Premda je Crna Gora bila u domeni Druge oklopne armije, vojni zapovjednik jugoistočne Evrope je, iz razloga koje ćemo objasniti kasnije, bio upleten u provođenje ove nove politike na tom području. Nadalje, dogodile su se i neke promjene u njemačkoj politici prema četnicima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, i to odlukom Druge oklopne armije, još prije nego je nova njemačka politika dobila svoju konačnu formulaciju. Raspravimo najprije manje važan slučaj Crne Gore. Iako su četnici bili vrlo oslabljeni porazima koje su im tokom proljeća 1943. nanijeli partizani i razoružanjem velikog dijela njihovih trupa u Crnoj Gori i nekih u jugoistočnoj Bosni, oni su u Crnoj Gori još uvijek imali znatne snage. U toku ljeta 1943. njih je, uz pomoć pukovnika Baje Stanišića i majora Đorđija Lašića, reorganizirao general Blažo Đukanović, koji je i ostao komandant. Čini se da je general Mihailović izdao naređenje da se ove trupe s oružjem odupru ulasku njemačkih trupa u Crnu Goru nakon kapitulacije Italije, kako bi sačuvale ovo područje kao mogući mostobran za očekivano savezničko iskrcavanje. Stanišić je, ipak, istovremeno s pozivom partizanima da se stave pod njegovu komandu za borbu protiv Nijemaca, pisao 12. septembra Jevremu Sauliću, gradonačelniku Nikšića i svom pouzdaniku, kako je naredio svojim trupama da ne napadaju njemačke snage na prolazu preko njegovog teritorija. Nadalje, savjetovao je Sauliću da stupi u kontakt s njemačkim komandantom u Nikšiću ako smatra za potrebno i da ga obavijesti o Stanišićevom naređenju, te da zatraži od njega da ne dira u četnike dok rade posao koji su otpočeli (to jest, dok tuku partizane).82 82 The Četniks, str. 63-64. Ali, kakve god planove Đukanović i Stanišić imali za prilagođavanje njemačkoj prisutnosti u Crnoj Gori, nisu ih mogli provesti, jer su ih sredinom oktobra 1943. u manastiru Oštrog opkolili i ubili partizani.83 U međuvremenu su Nijemci ušli u Crnu Goru i uspostavili vojnu vlast u obliku Oblasne komande (Feldkommandantur) br. 1040, pod generalom Wilhelmom Keiperom, ostavljajući Crnogorsku narodnu upravu, sastavljenu od predstavnika i »bjelaša« i »zelenaša« (tj. od prosrpskih i pročetničkih grupa, te crnogorskih separatista) ali s malo stvarne vlasti. Budući da je oblasna komanda raspolagala s malo njemačkih trupa, reorganizirala je i povećala prijašnju žandarmeriju ove pokrajine i ubrzo počela sklapati sporazume s ostacima domaćih »nacionalnih snaga« - to jest četnika - koje su bile pod komandom majora Jove Đukanovića. Nijemci su već početkom decembra 1943. ove snage koristili protiv partizana, a u aprilu 1944. opet su ih upotrijebili u većoj mjeri, ali u oba slučaja s malim uspjehom.84 83 Vidi Puniša Perović, »Kako su završila dva najveća crnogorska izdajnika«, i Pajović »Likvidacija četničkog vodstva u Ostrogu u oktobru 1943.« 84 Vidi »Završni izvještaj o vojnoj upravi u Crnoj Gori«, pripremljen u aprilu 1945, u mikrofilmu br. T-501, rola 258, snimci 679-684; i Vujović, str. 491-494. Promjenjiv položaj njemačke vojne vlasti u Crnoj Gori može se pratiti iz načina na koji je oblasna komanda br. 1040 bila podređena višim komandnim mjestima. Kad je 26. septembra 1943. uspostavljena, bila je podređena njemačkom generalu u Albaniji koji je u isto vrijeme bio njemački komandant Crne Gore. Kasnije je premještena pod jurisdikciju 5. SS brdskog korpusa, a zatim pod Drugu oklopnu armiju. Konačno je u aprilu 1944. podignuta u rang Samostalne oblasne komande i bila je pod neposrednom komandom zapovjednika jugoistočne Evrope (Felbera), koji je bio i vojni zapovjednik Srbije, sa sjedištem u Beogradu.85 Ova zadnja promjena bila je rezultat Neubacherova plana da se od Srbije, Sandžaka i Crne Gore stvori federacija (kojoj bi s vremenom bio priključen i dio istočne Bosne) sa ciljem da se ojača Nedićev režim, a time i ukupni antikomunistički front na jugoslavenskom teritoriju. Zbog Hitlerovog protivljenja taj plan nikad nije bio prihvaćen, ali su s obzirom na Crnu Goru učinjeni neki vojni aranžmani između generala Felbera i generala Nedića. U tim je aranžmanima važnu ulogu igrao major Pavle Đurišić, koji je, kao što smo vidjeli u Glavi 7, 14. maja 1943. bio uhvaćen, razoružan od Nijemaca i odveden u zarobljeništvo. Đurišić je bio odveden u zarobljenički logor u Galiciji, (nedaleko grada Stryj, u međuratnom periodu dio Poljske, sada u Ukrajini). Iz zarobljeništva je pobjegao navodno u augustu 1943. i nakon nekog vremena došao u Srbiju. Uhvatile su ga srpske kvislinške vlasti i smjesta predale Nijemcima, koji su ga zatvorili. Ali, kako se znalo da Đurišić uživa dobar glas među četnicima i pročetničkim stanovništvom u Crnoj Gori, a da su druga dva starija crnogorska četnička vođe u to vrijeme ubijena, Neubacher, Nedić i Felber su bili mišljenja da bi se moglo iskoristiti Đurišića za borbu protiv partizana u Crnoj Gori i za razvijanje čvršćih veza između Srbije i Crne Gore. Đurišić je zbog toga oslobođen i general Nedić imenovao ga je pomoćnikom komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa. 85 Mikrofilm br. T-501, rola 258, snimak 675. Kada je Samostalna oblasna komanda br. 1040 bila stavljena pod neposrednu Felberovu komandu, Nijemci, Nedić i Ljotić pomogli su Durišiću pri stvaranju Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa, čije su neke jedinice po prvi puta upotrijebljene u Sandžaku, a kasnije po cijeloj Crnoj Gori. U proljeće 1944. poslan je za neko vrijeme u Sandžak jedan bataljon Srpskog dobrovoljačkog korpusa da pomogne Durišiću, a bivši Nedićev ministar i Ljotićev bliski drug Mihailo Olćan došao je s tim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića (neko vrijeme je kao oficir za vezu služio Ratko Parežanin).86 Crnogorski korpus dijelom su sačinjavale bivše Đurišićeve trupe koje su Nijemci pustili iz zarobljeništva, ali većinom su to bili četnici, koji su uglavnom pod imenom »nacionalnih snaga« ostali u Crnoj Gori. Bivši voda ovih snaga, major Đukanović, bio je također obuhvaćen ovom Đurišićevom organizacijom i dana mu je komanda Lovćenskog korpusa.87 Sve u svemu, ubrojivši trupe koje su bile dio pravog Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa i ostale četnike koji su se pridružili, Đurišić je u Crnoj Gori i Sandžaku raspolagao s vojnom snagom od možda kojih sedam do osam tisuća ljudi. 86 Parežanin, str. 485-487; Karapandžić, str. 311-317. Oba izvora tumače Durišićevu ulogu u Crnoj Gori u to vrijeme s točke gledišta generala Nedića i Ljotića. Četnička verzija njegovog djelovanja navodi se u njegovoj biografiji u Glasnik SIKD »Njegoš«, juni 1960, str. 85-93, koja ga predstavlja kao jednog od vodećih četnika i srpskih heroja iz drugog svjetskog rata. Vidi također Neubacher, str. 145. 87 Vujović, str. 505. Nijemci su Durišiću dodijelili budno oko u osobi oficira za vezu, poručnika Heusza, prijašnjeg oficira za vezu pri majoru Lukačeviću. Heuszu je 30. maja 1944. poslana detaljna uputa o njegovim dužnostima kod Đurišića, zajedno s instrukcijama da je odgovoran »za kontrolu i izvršenje direktiva koje izdaju njemačka komandna mjesta« i »vezu između štabova i jedinica Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa s jedne, te njemačkih komandnih mjesta s druge strane, osobito tokom operacija protiv bandi (partizana).« Upozoren je da bude taktičan i da uspostavi osjećaj povjerenja između njemačkih komandnih mjesta i Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa i, naravno, da ažurno obavještava vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope o prilikama u korpusu, o njegovim borbenim kvalitetama, o personalnim problemima, snabdijevanju i tako dalje.88 88 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 862. Što se tiče organizacije, formalne lojalnosti, komandnih kanala i opskrbe, Đurišić i njegove jedinice bile su dio kvislinških snaga koje su organizirali i izdržavali Nijemci, i tijesno povezane sa Srpskim dobrovoljačkim korpusom. Usprkos svemu tome, Đurišić, pa tako i njegove trupe, nastavile su sa svojom prvotnom odanošću Draži Mihailoviću i njegovoj organizaciji. Crnogorski četnici opravdavali su svoju kolaboraciju s Nijemcima i prije i poslije Đurišićevog povratka istim razlozima kojim su opravdavali svoju raniju kolaboraciju s Talijanima — to jest, nuždom da se bore protiv komunista i da zaustave građanski rat koji je uzrokovao smrt i propast njihovih brojnih pristalica u Crnoj Gori. Imali su, ipak, još jedan jaki razlog — potrebu da u svoju pokrajinu dovoze hrane s područja pod njemačkom kontrolom i pomoću njemačkih transportnih sredstava. U nekim dijelovima ove pokrajine hrane je  bilo tako malo da je skoro vladala glad. Kolaboracija četnika s Nijemcima ipak nije ublažila situaciju, a narod je za oskudicu krivio i jedne i druge.89 Četnici su danomice gubili naklonost naroda i zbog nekoliko drugih događaja koji su bili van njihove moći: zbog masovnih prelijetanja savezničkih aviona preko Crne Gore i povremenih napada na Podgoricu (u jednom od tih napada ubijen je četnički voda Lašić), zbog ulaska divizija NOVJ i sovjetskih snaga u Srbiju i povlačenja Mihailovića i njegovih četnika s tog teritorija, te napokon zbog spoznaje, sve šire prihvaćene, da će Nijemci, a time i njihovi saveznici, uskoro biti poraženi. 89 Talijani su za vrijeme svog okupacionog razdoblja uvozili u Crnu Goru (prema njemačkim izvještajima za koje se drži da su pouzdani) između 1200 i 1500 tona hrane mjesečno, uglavnom žitarica. Njemačke pošiljke hrane iz Srbije nikada nisu prešle 250 — 300 tona mjesečno. Kao glavni razlog navodio se nedostatak transportnih sredstava. Vidi »Završni izvještaj...«, ibid, rola 258, snimak 679. U julu 1944. Nijemci su odlučili reorganizirati Crnogorski nacionalni upravni Savjet, koji je izgubio svaku podršku naroda, a kada ni Đurišić nije dopustio da bilo koji od njegovih predstavnika sudjeluje u njegovom radu, sasvim su ga raspustili.90 Kolaboracija između Đurišićevih snaga i Nijemaca nastavila se tog ljeta i dalje tokom jeseni. Kvarile su je povremene teškoće, ali početkom decembra su se i Nijemci i Đurišićeve snage (kao što ćemo vidjeti u glavi 12) morali povući iz Crne Gore, idući dijelom puta zajedno: Nijemci u pravcu Austrije, a Đurišić sa svojim snagama u sjeveroistočnu Bosnu da se pridruži Mihailoviću. 90 Ibid, snimci 679-682; vidi također ibid, rola 256, snimci 550-551. U dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, koje su kontrolirali Talijani, svi su četnički odredi ovom ili onom prilikom kolaborirali s Talijanima protiv NOV i POJ. Nakon što su Talijani kapitulirali, a Saveznici se nisu iskrcali u Dalmaciji, ti su četnici bili manje-više primorani na kolaboraciju s Nijemcima, kako se ne bi našli u procjepu između njih i partizana. U stvari su neke četničke jedinice odmah krenule tim smjerom, pružajući usluge njemačkim divizijama dok su još preuzimale područja koja su ranije bila pod talijanskom okupacijom.91 91 Mikrofilm br. T-314, rola 566, snimak 342. Visoka njemačka komandna mjesta očito su još vjerovala da četničke odrede na tim područjima treba učiniti neškodljivima uklanjanjem sa scene njihovih vođa: negdje oko 20. septembra 1943. je Abwehr u Dubrovniku dobio naređenje da uhapsi sve četničke vođe prisutne u tom gradu, a 114. pješadijskoj diviziji u sjevernoj Dalmaciji naređeno je 23. septembra da uhapsi komandanta najveće postojeće četničke formacije, Momčila Đujića.92 92 Mikrofilm T-501, rola 267, snimak 1034; mikrofilm br. T-314, rola 566, snimak 790. Ali njemački operativni komandanti mislili su drugačije. Oni su četnike trebali kao saveznike u borbi protiv NOVJ, koja je vrlo ojačala zapljenom brojnog oružja i opreme od Talijana, te prilivom mnogih tisuća novih dobrovoljaca. Istovremeno, njemački su komandanti četnike još uvijek smatrali potencijalnom opasnošću u slučaju savezničkih iskrcavanja na obali, čega su se i dalje plašili. Iz oba razloga nisu željeli stavljati na kocku sporazume s četnicima, hapšenjem njihovih vođa. Zbog toga su se najprije oglušili o naređenja, a tada su, čini se, naveli više komande da promijene politiku, zbog čega je 29. septembra Druga oklopna armija izdala opsežnu direktivu o politici koju treba provoditi prema četnicima na teritoriju NDH. Slijedećeg dana je 15. armijski korpus (komandno mjesto poznato od prije kao komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj, koje je preimenovano u augustu) ovu naredbu podređenim divizijama i samostalnim grupama saopćio slijedećom porukom: 1. U slučaju krajnje lokalne nužde, komandanti divizija i vode samostalnih grupa mogu se naći u situaciji da iznimno i s obzirom na ograničeno mjesto i vrijeme, moraju zaključiti sporazume s četničkim grupama za zajedničku akciju protiv komunista. 2. Takve sporazume treba smjesta prijaviti obavještajnom oficiru 15. armijskog korpusa. 3. Politički pregovori zabranjeni su u principu. Ako se učini da su takvi pregovori umjesni, to treba prijaviti.93 93 Mikrofilm T-314, rola 566, snimak 681. Budući da su na područjima NDH koja su stalno bila pod njemačkom kontrolom sporazume obično zaključivale vlasti NDH (iako nakon januara 1943. u dogovoru s Nijemcima), novo naređenje Druge oklopne armije vrijedilo je za sve četničke odrede koji su bili u hrvatskoj marionetskoj državi. Izgleda da je prvi sporazum sklopljen na temelju nove naredbe bio onaj između 373. pješadijske divizije (legionara) i četničkog vođe Mane Rokvića, koji je imao vlast na području koje je uključivalo dijelove zapadne Bosne i dijelove Like.94 94 Ibid, snimak 678. Izvještaj 15. armijskog korpusa od 19. novembra Drugoj oklopnoj armiji daje zanimljive i konkretne pojedinosti njemačko-četničke kolaboracije. Četničke trupe služile su u to vrijeme Nijemcima za čuvanje željezničkih pruga i važnih industrijskih poduzeća, te za izviđanje i akcije u pozadini jedinica NOV i POJ, ali pismeni sporazumi nisu sklapani. Kraj toga što su služili kao stražari četnici su Nijemcima koristili i u obavještajnom radu s obzirom na partizane i kao vodiči, te pri skupljanju stoke od naroda, omogućujući djelomično održavanje stočnih sajmova. Izvještaj također podvlači da će pravoslavno pučanstvo (Srbi) koje stoji iza četnika, biti izručeno na milost ustašama ako bi Nijemci prekinuli ovu kolaboraciju, te da će pod tim pritiskom četničke formacije postati ili pljačkaške bande ili će se pridružiti partizanima, a obje alternative su protiv njemačkih interesa.95 95 Ibid, snimci 342-343. U praksi je kolaboracija poprimala oblik dodjele konkretnih akcionih područja raznim četničkim grupama, uvijek unutar komandnog područja ove ili one njemačke divizije ili samostalne grupe, sa specijalnim njemačkim oficirom zaduženim za održavanje veze sa svojim četničkim pandanom, u svrhu koordinacije. Četnici su dobivali oružje i municiju, kao i hranu i drugu opskrbu dovoljnu da pokrije najveći dio njihovih potreba, s tim da je uskraćivanje snabdijevanja bio način da se četnički odredi primoraju da izvrše dodijeljene zadatke; ako četnici ne bi poslušali njemačka naređenja, snabdijevanje bi moglo prestati.96 Ali detalji sporazuma uvijek su se uglavljivali usmeno, dijelom da se zbjegne vrijeđanje vlasti NDH, pa pismena naređenja očito nikad nisu ni zdavana.97 96 Vidi ibid, snimci 85 — 86. Mnogi dokumenti pokazuju kako je raspodjeljivano snabdijevanje. Vidi npr. dan obavještajni izvještaj za februar 1944. o tome da su Đujićevi četnici primili aprovizaciju za otprilike dvije ećine svojih jedinica od Nijemaca, dok su ostatak namaknuti iz svojih vlastitih sredstava, u mikrofilmu br. T-3 1, rola 286, snimak 232; izvještaj od 27. maja 1944. o snabdijevanju hercegovačkih četnika oružjem, municijom hranom, u mikrofilmu br. T-77, rola 883, snimak 5,631.760; izvještaj od 27. septembra 1944. o snabdijevanju lujićevih četnika s oružjem i municijom, u mikrofilmu br. T-501, rola 257, snimci 1074-1075. 97 Može se primijetiti da generalpukovnik Lothar Rendulic, komandant Druge oklopne armije, u svojim lemoarima posvećuje sedamdeset osam stranica razdoblju koje je proveo na dužnosti u Jugoslaviji, ali uopće ne osvjetljava odnose između jedinica pod svojom komandom i četnika na teritoriju NDH. Gekämpft, gesiegt, schlagen, str. 151-229. Kolaboracija u Hrvatskoj postala je intenzivnija tokom zime 1943-1944, ako je u slučaju hrvatskih kvislinških snaga i četnika bila pod neprestanom lapetošću. Podaci navedeni u izvještaju generala Glaisea od 26. februara 1944. zasnovani na službenim podacima NDH) otkrivaju opseg kolaboracije: 11. ebruara bilo je na teritoriju NDH trideset i pet posebno imenovanih četničkih rrupa, neke manje (200-400 ljudi), ostale, kao na primjer Đujićeva grupa bile su velike i do 2.500 ljudi. Od toga je s Nijemcima i vlastima NDH kolaboriralo levetnaest grupa s ukupno 17.500 ljudi; šesnaest ostalih grupa s 5.800 ljudi ibrajane su u pobunjene četnike. S iznimkom odreda Uroša Drenovića u ;jeverozapadnoj Bosni, s oko 400 ljudi, kojeg su vlasti NDH smatrale potpuno ojalnim, za sve druge četničke kolaborirajuće grupe vlasti NDH smatrale su da e prema Nijemcima odnose osobito prijateljski kako bi od njih dobile što više oružja i municije, ali se istovremeno drže neprijateljski prema njihovoj državi.98 nešto kasnije izvještaj, datiran 14. aprila 1944, navodi osamdeset sedam četničkih vođa za koje su vlasti NDH znale da su bili na teritoriju njihove države u to vrijeme, i naznačuje koji su od njih rođeni u Srbiji ili u Crnoj Gori.99 98 Mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 224-228. Za detaljan opis ovih jedinica i imena njihovih lavnih oficira vidi ibid, snimci 230-239. 99 Ibid, snimci 336-342. U još jednom izvještaju (ibid, snimak 343) tvrdi se da je tog istog datuma na ritoriju NDH bilo oko 35.000 četnika, što mi se čini prevelik broj. Baš kao što se četničko-njemačka kolaboracija u Srbiji morala do neke mjere lositi s osjetljivošću generala Nedića i Ljotića, vidjet će se da su se Nijemci i u marionetskoj državi Hrvatskoj, samo u mnogo većoj mjeri, morali nositi s upornim protivljenjem ustaških vlasti. U NDH je nadalje situaciju komplicirala injenica da su je Nijemci smatrali formalno nezavisnom državom, iako je u stvari bila okupirani teritorij, pa su stoga bili obavezani da paze na formalnosti, poteškoće između Nijemaca i ustaša u odnosu na četnike počele su skoro odmah nakon talijanskog sloma. To vidimo iz pritužbe vlade NDH koju je podnijela na sastanku s njemačkim funkcionarima u Zagrebu i o kojoj je poslanik Kasche svijestio 19. oktobra 1943, a ticala se upotrebe četnika i pronjemački orijentiranih Talijana kao straža u raznim dalmatinskim gradovima, dok Nijemci isto vrijeme nisu dozvoljavali trupama NDH da uđu u ta područja.100 Kako je vrijeme prolazilo Nijemci su se sve više oslanjali na četnike, pa je pitanje njemačko-četničke kolaboracije postalo daleko najmučnije pitanje između njemačkih komandnih mjesta i vojnih i civilnih vlasti NDH. Ustaše je osobito uznemiravala činjenica da su se praktično svi četnički komandanti na njihovom teritoriju - iako su to poricali - zakleli na vjernost generalu Mihailoviću, to jest vođi najmrže vojne i političke grupacije u drugoj zemlji, kao i to da je znatan broj oficira iz Srbije i Crne Gore držao važne položaje u četničkim formacijama u ustaškoj državi. To je bilo protiv ustaške politike izolacije »svog« srpskog stanovništva od Srba u Srbiji i primoravanja tog stanovništva na lojalnost isključivo NDH. Prisutnost srbijanskih oficira u četničkim jedinicama ugrožavala je čak i privid suvereniteta NDH, pa su na toj i na drugim osnovama vlasti NDH neprestano protestirale kod Nijemaca — protiv njihove suradnje s četnicima, protiv bratimljenja njemačkih i četničkih trupa i tako dalje. Neke takve proteste Pavelić je podastro direktno Hitleru. Ali Nijemci su trebali četnike: nisu imali dovoljno vlastitih trupa, a većina domobrana, pa čak i legionarske divizije, bile su od vrlo ograničene koristi, jer su njihovi članovi masovno dezertirali partizanima. Bar neke četničke jedinice smatrane su odličnim borcima protiv partizana, a za malo njih (osim novo regrutiranih) bilo je vjerojatno da će preći partizanima, zbog zvjerstava koje su počinili nad njima i njihovim simpatizerima.101 Zaista, Nijemci su računali da će se oni pokazati lojalni čak i u slučaju savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji. Njemački dokumenti porijeklom iz NDH često sadrže tvrdnju koja nam je poznata iz sličnih dokumenata o njemačko-četničkoj kolaboraciji u Srbiji: da se ne mogu odreći četnika kao saveznika.102 S druge strane, Nijemci nisu željeli do kraja izazvati ustaške vlasti, jer su im i hrvatske kvislinške trupe bile potrebne i, kao što je njemački vojni ataše u Zagrebu izvijestio Operativni štab Vrhovne komande, bili su svjesni da će prikladnom upotrebom nacionalističkih parola, sve dok su glavna opasnost partizani i Sovjeti, Nijemci još uvijek moći mnogo izvući iz te zemlje.103 Zbog toga su bili spremni da vlastima NDH učine samo neke manje ustupke koji nisu bili protivni njemačkim interesima. 100 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimak 5,631.876; mikrofilm br. T-501, rola 264, snimak 795. 101 Vidi npr. izvještaj njemačke grupe za vezu pri Dujiću od 27. septembra 1944. u mikrofilmu br. T-501, rola 257, snimci 1072-1075. 102 Vidi direktivu od 11. maja 1944, o kojoj se raspravlja niže, te izvještaj komandanta 369. pješadijske divizije (hrvatskih legionara) glavnom komandantu jugoistočne Evrope, od 7. augusta 1944, u mikrofilmu br. T-311, rola 195, snimak 672. 103 Telegram atašea od 30. augusta 1944. u mikrofilmu br. T-77, rola 883, snimak 5,631.327. Ataše je međutim mislio da to ne bi bilo tako u slučaju iskrcavanja zapadnih Saveznika na dalmatinskoj obali, jer da hrvatske mase smatraju ove trupe jedinim mogućim spasom svoje osobne i nacionalne egzistencije. Možda je najvažniji pokušaj da se ublaži osjetljivost ustaša bila »Direktiva o upotrebi i subordinaciji hrvatskih borbenih grupa« koju je 11. maja 1944. izdala Druga oklopna armija.104 Direktiva počinje izjavom da se »u toku daljnje pacifikacije hrvatskog teritorija Nijemci ne mogu odreći suradnje pravoslavnog stanovništva koje se bori protiv komunizma. Tu potrebu priznaje i glavni komandant jugoistočne Evrope.« Konkretna naredba objavljena je na osnovi jedne Hitlerove odluke i bila je formulirana u devet zasebnih točaka. Pod točkom 1. utvrđuje se da zbog neprestanih nesporazuma između hrvatskih kvislinških i njemačkih komandi s obzirom na četničke formacije (sastavljene od pravoslavnih stanovnika koji su građani NDH i koji su izrazili lojalnost kvislinškoj hrvatskoj državi), ove formacije treba preimenovati u »Hrvatska borbena grupa« s naznakom onog četničkog komandanta koji je vodi. Te grupe treba zatim podijeliti u manje jedinice i podrediti ih raznim njemačkim (također i hrvatskim) jedinicama, a odgovarajuće njemačko osoblje za vezu treba osiguravati nadziranje i komandu. Pod točkom 3. naređuje se da »Hrvatske borbene grupe« koje su podređene njemačkim jedinicama i pod njihovom kontrolom i koje su time izgubile nešto od svoje samostalnosti, treba snabdijevati oružjem, municijom, hranom i sanitetskim potrebama, zavisno o veličini borbenih zadataka. U točki 4. izjavljuje se da četničke formacije imaju pravo na njemačku zaštitu ukoliko ispunjavaju uvjete suradnje. Konačni cilj ovih mjera bio je da se u neko dogledno vrijeme sve »borbene grupe« pridodaju regularnim vojnim jedinicama NDH. U točki 7. izjavljuje se da treba uskratiti svaku potporu onim četničkim trupama koje odbijaju podrediti se njemačkim jedinicama u smislu ove direktive, ali sve dok te grupe vode aktivnu borbu protiv komunističkih bandi, neće ih se za sada u tome sprečavati silom oružja. Ako bi takve grupe ipak pokazale bilo kakvo neprijateljstvo prema njemačkim trupama ili trupama NDH, bit će smjesta razoružane. Svaka kolaboracija s četničkim grupama iz uže Srbije bila je zabranjena i zahtijevao se njihov hitan povratak u Srbiju. Sve četničke vođe iz Srbije koji se nalaze u NDH treba u slučaju hvatanja predati hrvatskim vlastima. U svjetlu različitih uvjeta na raznim područjima, način provođenja ove direktive :treba prepustiti nahođenju njemačkih komandi (očito onih divizijskog ili pukovskog ranga). 104 Za tekst ove direktive vidi mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 423-425. Taj pokušaj da se ublaži ustaška srdžba nije imao uspjeha. Iako je organiziran znatan broj »Hrvatskih borbenih grupa« pod nadzorom raznih ijemačkih divizija, ni hrvatske političke i vojne vlasti niti četničke formacije nisu likad iskreno prihvatile naziv »Hrvatske borbene grupe«. Mnoge su jedinice NDH, očito s odobrenjem Zagreba, koliko su god mogle sabotirale kolaboraciju četnicima.105 A ustaške vlasti nastavile su s pritužbama Nijemcima zbog njihove kolaboracije s četnicima, bombardirajući ih informacijama o prisutnosti oficira rođenih u Srbiji na važnim komandnim mjestima u četničkim jedinicama na hrvatskom teritoriju, o bratimljenju između njemačkih vojnika i četnika, o etničkoj nepouzdanosti, njihovom prozapadnom stavu i tako dalje.106 Ali 15. armijski korpus bacio je sve to u stranu i naredio komandama nižih ešalona »da se ne obaziru na ustaške proteste«107 i kolaboracija s četnicima nastavila se kao i prije. 105 Vidi npr. izvještaj od 11. augusta 1944, o ponašanju 2. hrvatske lake pješadijske brigade koja je bila ridodana 373. pješadijskoj diviziji (hrvatskim legionarima) u ibid, rok 195, snimak 674. 106 Medu bogatim materijalom o toj stvari vidi npr. mikrofilm br. T-77, rola 781, snimci 5,507.627-36 i jla 883, snimci 5,631.326-27; mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 336-343; mikrofilm br. T-313, rola 488, limci 267-268; mikrofilm br. T-501, rola 264, snimci 464-467. 107 Mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 67, 73. U stvari, početkom 1944, kad su se neki ustaški oficiri ikobili s četnicima koji su u Bosni radili za poduzeća važna za Nijemce, te su se i inače pokazali kao štetni za jemačke lokalne jedinice, 15. armijski korpus, Druga oklopna armija, pa čak i glavni komandant jugoistočne .vrope, odlučili su da proriv ustaških jedinica primijene silu, ako te provokacije ne prestanu. Vidi ibid, snimci 33-249. Kasniji događaji pokazuju da stvari nisu došle do te kritične točke. Nijemci su ipak imali mnogo rezervi prema kolaboraciji. Te su rezerve dobro furmulirane u memorandumu o sastanku nekoliko zainteresiranih oficira s obavještajnim oficirom Druge oklopne armije, održanom 29. jula 1944.108 Prema tom memorandumu, jedinice njemačke vojske nisu aktivno podupirale prijelaz četnika iz Srbije na teritorij NDH ili im davale municiju, ali su, s druge strane, trebale spriječiti da ustaški bataljoni zatvore granicu prema Srbiji ili da povedu borbu protiv četnika koji su uspjeli prijeći. Što će s obzirom na četnike učiniti Sicherheitsdienst (služba sigurnosti) ne tiče se vojske, stoji u memorandumu, ali nije ni dužnost njemačke vojske da ometa pokrete četnika iz Srbije u NDH, a naročito ne kad ni obavještajni oficir vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope (Prinz von Wrede), koji zna za četničko nastojanje da prijeđu i »koji uvijek drži četnike na uzici«, nije protiv toga poduzeo ništa. Bilo je ipak potrebno pobrinuti se da četnici ne ugroze interese NDH. Memorandum nadalje bilježi da vojska ne izdaje nikakva pismena naređenja. U slučaju ustaških pritužbi uvijek treba podvlačiti da se četnici ponašaju korektno, da zbog ograničenog broja trupa s kojima Nijemci raspolažu nisu u stanju spriječiti četnike da dolaze iz Srbije, te da Nijemci moraju izbjegavati opasnost da se četnici bore protiv njih i hrvatskih kvislinških snaga. Istina je, ističe se u memorandumu, postoje jasne direktive viših komandi da se Srbima nikako ne smije pomagati, ali to ne bi trebalo izazvati mnogo oklijevanja i sve aranžmane (s četnicima) treba opravdavati vojnim razlozima pozivajući se na ograničenost njemačkih snaga, a treba tražiti i podršku NDH. 108 Mikrofilm br. T-501, rola 257, snimak 1042. Ali takva razmatranja na njemačkoj strani očito nisu zadovoljavala ustaške vlasti. General Glaise izvijestio je 24. augusta 1944. o jednoj posjeti Paveliću; tom prilikom Pavelić je posebno zahtijevao da se njemačke trupe trebaju više distancirati od četnika, kako bi se poboljšali odnosi NDH i Nijemaca.109 Slijedećeg mjeseca Pavelić je pokrenuo pitanje četnika prilikom svog posjeta Hitleru u njegovom Glavnom stanu, u Vučjoj jami (Wolfsschanze) blizu Rastenburga u istočnoj Pruskoj, i dobio je obećanje da će »njemački Wehrmacht od kolaboracije s četnicima odustajati sistematski i postupno i da im neće pružati pomoć ni u kojem vidu.«110 Ali to očigledno nije bilo ono što su Nijemci namjeravali; iako je i nakon septembra dolazilo do povremenih borbi između Nijemaca i nekih četničkih grupa s područja izvan Srbije, Nijemci su svejedno nastavljali pružati pomoć svim četnicima kad su se borili protiv partizana. 109 Ibid, rola 264, snimak 756. 110 Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 332. Da je odluka o kolaboriranju s četnicima zavisila samo o njemačkoj vojsci, ono bi vjerojatno počelo mnogo ranije i bilo bi po svoj prilici intenzivnije. Više instance nisu do kraja 1943. shvatile da su »Talijani u toj stvari postupali mnogo mudrije, naoružavajući četnike i prebacujući na njih dio borbe protiv Titovih snaga«.111 Čak i tada je njemačke operativne komandante sputavala Hitlerova mržnja, nepovjerenje i strah od Srba, pa kad je nakon talijanskog sloma i okretanja plime protiv Nijemaca kolaboracija postala vojnički i politički nužna, mogla se je sprovoditi samo unutar uskih granica koje joj je propisao Hitler. Na svim područjima na kojima je provođena četnička kolaboracija s Nijemcima i kvislinškim snagama, a to znači na svim područjima gdje su četnici djelovali, ta je kolaboracija išla na ruku partizanima i potkopavala je snagu četnika, osobito kad je svakom postalo jasno da će Nijemci izgubiti rat'~i kad su zapadni 'Saveznici odbacili četnike, a svu vojnu, političku i diplomatsTcu pomoć koncentrirali na podršku partizanima. 111 KTBjOKWjWFSt, sv. III (1943), dio 2, str. 1537. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument