ČETNIČKO-NJEMAČKI
SPORAZUMI O KOLABORACIJI U SRBIJI
Formalna
osnova svih ovih tzv. sporazuma o primirju (Waffenruhe-Verträge) između predstavnika Vojnog komandanta jugoistočne Evrope i voda raznih
četničkih grupa bila je direktiva od 21. novembra 1943. feldmaršala Maximiliana
von Weichsa, Glavnog komandanta jugoistočne Evrope, kojom se određuju principi na
kojima takvi ugovori trebaju počivati:
1.
Kao rezultat pregovora s vođama četničkih snaga koji su otpočeli prije nekog
vremena u tijesnoj suradnji sa specijalnim opunomoćenikom ministarstva vanjskih
poslova (Neubacherom) i Glavnim komandantom jugoistočne Evrope, sklopljen je
sporazum kojim se preporučuju lokalna primirja i predviđaju zajedničke
operacije protiv komunista, a zaključivat će se od slučaja do slučaja.
2.
Uvjeti tog sporazuma jesu - a isto vrijedi za svaki eventualni daljnji sporazum
- da će četničke snage:
a)
obustaviti sve borbene i sabotažne operacije protiv njemačkih snaga, njihovih
saveznika i domaćih snaga koje surađuju s njima, kao i protiv Muslimana
(jedinica muslimanske milicije),
b)
u slučaju združenih operacija protiv komunista staviti se pod njemačku
komandu,
c)
prekinuti svaku vezu sa silama koje su u ratu s Njemačkom, te izručiti sve
oficire za vezu koji su sada kod njih,
d)
sudjelovati u zajedničkoj propagandi protiv komunista.
3. Sve (njemačke) oficire treba obavijestiti o slijedećem:
a)
Postojeća zabrana suradnje s četničkim snagama ili s pojedinim grupama
donesena je zbog jasne odluke vrhovnog četničkog vođe Draže Mihailovića da
nastavi borbu protiv Njemačke i njenih saveznika, odluke od koje on dosad nije
odustao.
b)
Izjašnjavanje pojedinih četničkih voda da će voditi borbu protiv
komunista zajedno s njemačkim oružanim snagama proizišlo je iz ocjene opće
situacije na Jugoistoku, prema kojoj su komunistički gerilci i dokazana ideološka
i materijalna pomoć koju im daje SSSR osnovna opasnost i dovelo je do
preocjenjivanja četničkih ponuda (za suradnju?).
c)
Lojalno ponašanje pojedinih četničkih jedinica u posljednje vrijeme ne
može se generalizirati, jer i danas još četničke bande vrše neke napade
i akte sabotaže.
d)
Odsad pa na dalje zabranjuje se trupama da s četničkim jedinicama vode bilo
kakve pregovore. Neovlaštene akcije u tom smislu mogu dovesti do poremećaja
u pregovorima koje su započele najviše političke i vojne vlasti i oštetiti
našu politiku na čitavom Jugoistoku.
e)
Lokalne četničke vođe koji nude sudjelovanje u zajedničkoj borbi treba
povezati s prvom višom instancom Abwehra
ili SD (Sicherheitsdiensta).
f)
Propagandna kampanja protiv četnika treba da prestane, njeno ponovno
aktiviranje zavisit će o razvoju novostvorene situacije.6
6
Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimak 5,631.870-71.
Ovaj
dokument je višestruko zanimljiv. On pokazuje da su najviše njemačke političke
i vojne vlasti u Srbiji ozbiljno željele uspješnu kolaboraciju s četnicima i
da su iz tog razloga zabranjivale lokalnim komandantima sklapanje nagodbi na
vlastitu ruku i čak angažiranje u pregovorima.7 Naglasak na pojedinim
četničkim jedinicama koje surađuju u borbi protiv komunizma i pozivanje
na Mihailovićevu neprekinutu borbu protiv Njemačke formalno lišava samog
Mihailovića svakog neposrednog sudjelovanja u sporazumu i svake odgovornosti za
četničko-njemačku kolaboraciju. Izgleda da je to bilo namjerno, jer ako bi četničko-njemačka
kolaboracija potkopala četnički ugled kod stanovništva općenito, odgovornost
bar ne bi pala na glavnog četničkog vođu. Budući da su obje strane nužno
trebale jedna drugu, trebalo je činiti međusobne ustupke u interesu postizanja
osnovnog cilja - ojačanja fronta protiv prodora snaga NOVJ u Srbiju koji je
odskora prijetio sa zapada i s jugozapada. Ali promišljeno nastojanje da se
Mihailovića oslobodi krivnje za djelovanje njegovih komandanata moglo bi,
nadali su se, sačuvati njegov ugled u narodu i kod zapadnih Saveznika, ako bi
oni saznali za sporazume. Četničko vodstvo htjelo je vuka sitog i kozu cijelu,
a činilo se da
von Weichsova direktiva pokazuje da su u tome uspjeli. I dok su u Srbiji četnici
nastavljali voditi dvoličnu politiku, njihov odnos s Nijemcima bio je više
izravan nego posredan (preko Nedićevog režima) i prilično intenzivan, a barem
nekoliko mjeseci zasnivao se i na formalnim sporazumima.
7
Četnici su poduzeli iste mjere opreza, ovlašćujući samo neke određene
osobe, da pregovaraju s Nijemcima i zabranjujući svakom drugom takve korake.
Vidi Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 687.
Od
sredine novembra pa do kraja decembra 1943. zaključena su četiri kratkoročna
ugovora između četnika i Nijemaca. Prvi, zaključen 13. novembra, a potpisan
šest dana kasnije (na njega se aludira u von Weichsovoj
direktivi) bio je sklopljen između vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope i
majora Vojislava Lukačevića, načelnika četničkog štaba br. 148.8
Drugi sporazum od 26. novembra sklopljen je između vojnog zapovjednika jugoistočne
Evrope s jedne, te majora Nikole Kalabića i pukovnika Jevrema Simića s druge,
četničke strane. Treći, od 14. decembra, bio je između Nijemaca i kapetana
Mihaila Čačića, komandanta četničke Ravaničke brigade. U sva tri slučaja
potpisnik za Nijemce bio je konjički kapetan Prinz
von Wrede, obavještajni oficir vojnog zapovjednika
8
3. novembra 1943. partizani su ugrozili trupe četničkog komandanta koji je držao
područje južno od Užica i on se je obratio komandantu 24. bugarske divizije*
za pomoć u municiji. Taj zahtjev proslijeđen je Nijemcima koji su odgovorili:
sve dok se četnici bore protiv partizana Nijemci ih neće napadati s leda i
pribavit će im sanitetski materijal ali ne i municiju, jer misle da je četnici
imaju dovoljno. Nijemci su također izjavili da se četnici mogu boriti protiv
partizana ispred njemačkih linija, ali da na svaku daljnju pogodbu moraju čekati.
Mikrofilm br. T-501, rola 253, snimak 740. Ovdje je jasno implicirano da su se
vodili neki razgovori između Nijemaca i četnika, ali da konačna nagodba, još
nije bila sklopljena.
Ka
rta 6. Područja u Srbiji obuhvaćena
četničko-njemačkim sporazumima o primirju
jugoistočne
Evrope; s iznimkom Čačića, četničke komandante zastupao je jedan član
njihovog štaba (npr. majora Lukačevića kapetan Milorad Mitić, Kalabića i
Simića potpukovnik Janko Mijatović). Četvrti sporazum zaključen je od 23-25.
decembra između potpukovnika Ljube Jovanovića Patka, komandanta četničkih
snaga za istočnu Srbiju i njemačkog majora Müllera u ime okružne
komande (Kreiskommandantur)
Zaječar. Svaki je od tih sporazuma ili ugovora imao deset do dvanaest točaka,
koje su trebale biti na snazi u periodu od pet do deset tjedana. Svakim
sporazumom utanačena je ili se podrazumijevala njegova obnova, ako sam sporazum
bude lojalno izvršavan: tako je 17. januara 1944. zaključen novi sporazum između
Nijemaca i pukovnika Simića, kojim je obuhvaćeno nekoliko općina više nego
ranijim sporazumom s Kalabićem i Simićem (26. novembra), a određena je i
njegova valjanost do 31. marta 1944.9
9
Za izvode iz Lukačevićevog sporazuma vidi mikrofilm br. T-77, rola 883, snimci
5,632.502-4; za izvode iz Kalabićevog i Simićevog sporazuma snimke
5,632.500-1. Puni tekst Lukačevićevog, jialabićevog i Simićevog, Cačićevog,
Jovanovićevog i Simićevog sporazuma, svih pod br. NOKW-1082,
nalazi se u
U.S. National Archives, World War II
Crimes Records -
Record Group 2}8. Puni
tekst Simićevog sporazuma od 17. januara 1944. navodi se također u mikrofilmu br.
T-77, rola 883, snimci 5,632.508-10.
Jedan
njemački izvještaj poziva se na sporazum koji je već bio sklopljen ili ga je
upravo trebalo skopiti s četničkim komandantom Popovićem na području
Leskovca u južnoj Srbiji, s valjanošću do 21. februara 1944.10
Nije pronađen tekst tog sporazuma niti se pomoću dokumentacije mogla
potvrditi Neubacherova tvrdnja da je sporazum o primirju zaključen i s
potpukovnikom Dragutinom Keserovićem, još jednim istaknutim četničkim
komandantom, iako je on, kao što će se vidjeti, intenzivno kolaborirao s
Nijemcima tokom ljeta 1944.11
10
Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 101.
11
Vidi Neubacher, str.
166.
S
iznimkom kapetana Čačića, četnički komandanti koji su sklapali navedene
sporazume bili su među petoricom ili šestoricom najviših Mihailovićevih
operativnih komandanata u Srbiji. Iako su Lukačević i Kalabić imali niže činove,
obojica su bili glavni komandanti na svojim područjima. Simić je bio inspektor
svih četničkih snaga, a Jovanović je bio Mihailovićev najviši komandant u
istočnoj Srbiji.12 Vojnu važnost Lukačevića i Kalabića (i Simića)
kao i sporazuma koje su potpisali najbolje pokazuju velika područja pod
njihovom komandom, na koja su se odnosile i odredbe sporazuma. Karta 6 pokazuje
područje obuhvaćeno sa četiri sporazuma koji su bili na snazi oko 20. januara
1944. Teritorij obuhvaćen Lukačevićevim sporazumom od 19. novembra 1943. imao
je slijedeće granične točke: Bajina Bašta, rijeka Drina, rijeka Tara, Bijelo
Polje, Rožaj, Kosovska Mitrovica, rijeka Ibar, Kraljevo, Čačak, Užice,
Bajina Bašta. Simićevim sporazumom od 17. januara obuhvaćeni su srezovi:
Posavina, Vračar, Grocka, Podunavlje, Jasenka, Kosmaj, Mladenovac, Oplenac, Orašac,
Kačer, Kragujevac, Gruža, Lepenica, Veliki Orašac i Kolubara, te pet
kilometara široki pojas zemlje zapadno od željezničke pruge između Obrenovca
i Gornjeg Milanovca. Čačićev sporazum pokrivao je manje područje srezova
Paraćin i Ćuprija i južni dio sreza Despotovac ali kroz to područje
prolazila je sekcija vitalne željezničke pruge između Beograda i Soluna, a na
samom području bila su četiri rudnika ugljena važna za njemačku ratnu
privredu. Jovanovićev sporazum uključivao je srezove Negotin, Salaš, Zaječar,
Boljevac, Andrejevac, Knjaževac i južni dio sreza Jabukovac - područja na
kojem se nalazi Bor, veliki rudnik bakra, kao i neka druga manje važna rudarska
poduzeća.
12
Simić je bio Mihailovićev drug iz klase, ali iako mu je Mihailović dao visoki
položaj u svojoj vojnoj organizaciji, nije o njemu mislio dobro i nije mu
vjerovao, jer je Simić imao običaj da laže. Vidi The
Trial of Draja Mihailović, str. 358.
Mnogo
se toga može reći o tim sporazumima, a bit će ispravnije reći izravnim navođenjem.
Iz tog razloga navest ću kao primjer potpuni tekst jednoga od tih sporazuma; to
je Simićev sporazum od 17. januara 1944. Dva motiva koje treba uzeti u obzir
opravdavaju ovu potpunu analizu: prvo, važnost njemačko-četničkih sporazuma
koji usprkos svojoj kratkotrajnosti pokazuju četničku politiku ne samo prema
Nijemcima, nego i prema partizanima i zapadnim Saveznicima; drugo, uporno
poricanje generala Mihailovića da je znao za takve ugovore, kao i poricanje četničkih
i pročetničkih autora od rata naovamo da su takvi sporazumi uopće postojali
ili, ako jesu, poricanje da su bili dio opće četničke političke linije. Ovi
pisci dokazuju da su sporazumi sklapani isključivo u svrhu dobivanja municije
od Nijemaca, te da su ih zaključivali na svoju ruku samo neki lokalni
komandanti i da se ti sporazumi u stvari ne razlikuju od sličnih nagodbi koje
su navodno i partizani činili s Nijemcima u toku rata.
Simićev
sporazum je bio jedan od posljednjih sklopljenih sporazuma, bio je
najobuhvatniji i sa sigurnošću se može pretpostaviti da je bio brižljivo sročen.
Njegov tekst glasi kako slijedi:
Zaključuje
se slijedeći sporazum o primirju između Vojnog zapovjednika jugoistočne
Evrope (Felbera) kao vrhovnog organa okupacionih snaga u Srbiji i kao
predstavnika njemačkog Reicha pri srpskoj vladi, s jedne i Inspektora četničkih
snaga Draže Mihailovića, pukovnika Jevrema Simića, s druge strane:
1.
Svrha sporazuma je zajednička borba protiv komunističkih partizana, u koju će
se svrhu sve jedinice četnika Draže Mihailovića koje su pod komandom
pukovnika Simića priključiti borbi njemačkih i bugarskih trupa, kao i trupa
srpske vlade, protiv komunista.
2.
Sporazumom su obuhvaćeni slijedeći srezovi: Posavina, Vračar, Grocka,
Podunavlje, Jasenica, Kosmaj, Mladenovac, Oplenac, Orašac, Kačer, Kragujevac,
Gruža, Lepenica, Veliki Orašac, Kolubara, te pored toga u zapadnom smjeru
teritorij koji se proteže 5 km zapadno od željezničke pruge Obrenovac-Gornji
Milano vac.
3.
Na području obuhvaćenom primirjem neće se za vrijeme trajanja ovog sporazuma
poduzimati hapšenja ili akcije protiv sljedbenika pokreta Draže Mihailovića,
osim ako bi takve mjere postale potrebne zbog počinjanja kažnjivih djela od
strane pojedinih sljedbenika Draže Mihailovića.
4.
Pukovnik Simić potvrđuje da na području sporazuma i u jedinicama pod njegovom
komandom nisu prisutni pripadnici oružanih snaga zemalja koje su u ratu s Njemačkom,
ni kao oficiri za vezu ni u bilo kojem drugom svojstvu. Pukovnik Simić na području
obuhvaćenom sporazumom preuzima obavezu zabrane (funkcioniranja) svih kanala
koji bi mogli neprijatelju pružiti obavještenja o njemačkoj i bugarskoj
vojsci, te o vojnim pokretima Nijemaca.
5.
Za vrijeme trajanja sporazuma četnici Draže Mihailovića uzdržat će se od
svake neprijateljske aktivnosti prema njemačkim, bugarskim i srpskim trupama i
policijskim jedinicama, kao i prema njihovim vojnim i civilnim organima. U
regrutiranje za trupe srpske vlade četnici se ne smiju miješati niti
propagandom. Na isti način četnici će obustaviti sve represalije i prijetnje
porodicama onih Srba koji su kao vojnici, službenici, namještenici, radnici,
ili u bilo kojem drugom svojstvu u službi srpske vlade ili okupacione vojske.
6.
Ako bi se bilo koje jedinice četnika Draže Mihailovića, s kojima sporazum o
primirju nije sklopljen, pojavile na području obuhvaćenom sporazumom, pukovnik
Simić će te jedinice staviti pod svoju komandu ili će se pobrinuti da one
napuste područje. Pukovnik Simić bit će odgovoran za akcije pripadnika takvih
jedinica koje bi se mogle ogriješiti o odredbe ovog sporazuma. Oni potčinjeni
pukovnika Simića koji odbiju priznati ovaj sporazum bit će uklonjeni s područja
obuhvaćenog sporazumom.
7.
Na području obuhvaćenom sporazumom četnici Draže Mihailovića posvetit će
se isključivo borbi protiv komunističkih partizana i time poduprijeti borbu
snaga reda i zakona u Srbiji.
8.
Ako bi četnici Draže Mihailovića primili informaciju da se pripadnici njemačkih,
bugarskih ili srpskih jedinica ili drugih organa ili pojedine osobe bave
komunističkom djelatnošću ili održavaju veze s komunistima, četnici se neće
na svoju vlastitu inicijativu miješati i dijeliti pravdu, već će
inkriminirajući dokazni materijal, a u slučaju opasnosti i dotične osobe,
predati njemačkim vlastima.
9.
Jedinice četnika Draže Mihailovića moraju što hitnije prijaviti najbližem
organu snaga poretka pojavu, porijeklo, pravac marša itd. bilo koje komunističke
jedinice (koja bi ušla) na područje sporazuma, kao i njihovu jačinu i naoružanje.
Jedinice
četnika Draže Mihailovića moraju smjesta prihvatiti borbu protiv tih
jedinica, ako im snage dostaju. U tu svrhu, a prema potrebi dat će im se
municija i sanitetski materijal.
U
slučaju da četničke jedinice Draže Mihailovića nisu dovoljne, snage reda i
zakona pružit će im pomoć u trupama, a po potrebi i u teškom naoružanju.
Ranjeni četnici Draže Mihailovića bit će zbrinuti u njemačkim vojnim
bolnicama.
10.
Za borbu protiv komunista četnici Draže Mihailovića stavit će bezuvjetno na
raspolaganje snagama reda svoju izviđačku i obavještajnu službu.
U
svrhu uzajamne razmjene informacija štabu pukovnika Simića bit će dodijeljena
grupa za vezu. Nadalje, uputit će se postaje okupacionih vojski i (srpske)
vlade na području sporazuma da surađuju u smislu ovog sporazuma s četnicima
Draže Mihailovića, te da prenose njihova saopćenja.
11.
Uzajamnim dogovorom četnici Draže Mihailovića preuzet će obavezu zaštite
saobraćajnih pravaca i transportne opreme protiv napada, pljačke i sabotaže,
i ako bi takve akte vršili Angloamerikanci putem operacija na terenu.
Četnici
Draže Mihailovića preuzet će naročito obavezu da unutar područja sporazuma
aktivnim vojnim operacijama surađuju u osiguranju slijedećih saobraćajnih
linija:
a)
cesta Ripanj - Topola - Kragujevac - Kraljevo,
b)
željeznička pruga Obrenovac - Lajkovac - Gornji Milanovac, uključivo ogranak
Lazarevac - Aranđelovac - Mladenovac,
c)
željeznička pruga Beograd — Mala Krsna - Velika Plana, s ogrankom do Požarevca,
d)
željeznička pruga Beograd - Mladenovac - Lapovo.
Zaustavljanje
i inspekcija svih vrsta vlakova (od strane četnika Draže Mihailovića),
čak i kad su na stanicama, smatrat će se neopravdanim ometanjem željezničkog
saobraćaja i zabranjuje se.
12. Sklapanje ovog sporazuma treba zadržati u tajnosti. Sporazum stupa na snagu neposredno po potpisivanju i vrijedi do 31. marta 1944.13
13
Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimci 5,632.508-10.,
http://www.znaci.net/00001/4_14_3_267.htm
Svaki
slijedeći sporazum bio je većim dijelom još detaljniji i konkretniji od
prethodnih, a upravo navedeni Simićev sporazum krajnje je egzaktan. Specifični
uvjeti na raznim područjima igrali su također izvjesnu ulogu pri formulaciji
odredbi ovih ugovora. Neki od ranijih sporazuma predviđali su da se područja
obuhvaćena njime povjere četničkim komandantima za samostalnu borbu protiv
partizana, uglavljujući da će samo u slučaju većih pothvata njemačke i četničke
snage operirati zajedno i pod njemačkom komandom. U nekim od sporazuma izričito
se navodi da su sporazumom s njemačke strane obavezane i bugarske trupe, Nedićeve
trupe, Srpski dobrovoljački korpus, Ruski zaštitni korpus i Muslimanska legija
u Sandžaku. Drugi se naprosto pozivaju na »ostale snage reda i zakona«. Budući
da su Nijemci imali neprilika sa srpskom radnom snagom u rudnicima, Čačićev i
Jovanovićev sporazum imaju posebne odredbe koje ova dva komandanta obavezuju da
vrate na rad u rudnike sve odbjegle radnike čak i ako su se pridružili četničkim
redovima, te uopće da čuvaju ove rudnike od sabotaže.
Kako
pokazuje Karta 6, područje obuhvaćeno sporazumima (osim koridora u sredini o
kojem će biti riječi kasnije) prostiralo se je od beogradskih predgrađa do južnih
granica Sandžaka, a uključivalo je također ekonomski strateško područje
istočne Srbije.14 Treba ipak spomenuti da se četničko-njemačka
kolaboracija nije u to vrijeme ograničavala na područja obuhvaćena
sporazumima, već je aktivno sprovodena i na nekim drugim područjima. Tako se,
na primjer, u izvještaju oblasne komande br. 599 (Beograd) za razdoblje od 15.
novembra do 15. decembra 1943. kaže: »Red i poredak u području feldkomande
Beograd i krajskomande Požarevac nisu poremećeni. U požarevačkom okrugu su
četnici odlučili da povedu aktivnu borbu protiv komunista, ma da nije
postignut nikakav ugovor koji se odnosi na to. Sporazum okupacione sile sa četnicima,
u cilju zajedničke borbe protiv komunista, skoro je bez izuzetka radosno
pozdravljen, možda sa neizraženim mislima, da se ovo teško vreme prođe bez
odmazde.«15 Četnici su na požarevačkom području bili pod
komandom još jednog važnog oficira, potpukovnika Simeona Ocokoljića (poznatog
i kao Siniša Pazarac), a o njegovoj kolaboraciji s Nijemcima izvještavaju i
Nedićeve vlasti. Slična situacija postojala je i u okrugu Šabac u
sjeverozapadnoj Srbiji, gdje su četnici stupili u akciju protiv poznatih
komunista i onih za koje se sumnjalo da su komunisti, a da ih njemačke i srpske
kvislinške vlasti nisu u tome ometale.16
14
Na kartama kojima su popraćeni dvotjedni izvještaji o situaciji Vojnog
komandanta jugoistočne Evrope Operativnom štabu Vrhovne komande, a pokazivale
su područja koja su kontrolirale razne gerilske grupe u Srbiji, za područja
obuhvaćena sporazumima naznačeno je da ih kontroliraju »četnici pod ugovorom«
(Vertrags-Chetniks). Vidi npr. mikrofilm br. T-501, rola 267, snimak 232.
15
Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, 1, 593.
16
Vidi ibid, str. 558, 561, 596-99.
Zanimljiv
aspekt područja obuhvaćenih sporazumima je i koridor koji je, kako pokazuje
Karta 6, širi na zapadu a uži na istoku i koji je razdvajao Simićevo od Lukačevićevog
područja. Zemlja neobuhvaćena bilo kakvim ugovorom leži sjeverno od linije
Kraljevo-Čačak-Požega i uključuje srezove Ljubić, Takovo (osim nekih
dijelova zapadno od željezničke pruge, od sjevera do Gornjeg Milanovca) i veći
dio sreza Požega. Na zapadnom dijelu tog područja, na jednoj od padina planine
Suvobor nalazi se Ravna Gora, gdje je general Mihailović imao svoj glavni štab,
a također i selo Pranjani (gdje su u aprilu 1944. četnici napravili privremeno
uzletište); tu se također nalazi selo Ba, gdje je tokom posljednjeg tjedna u
januaru 1944. održan četnički kongres. Unutar toga koridora nalazi se također
željeznička pruga i dobre ceste između zapadne i istočne Srbije. Tako je
Mihailović sjedio u svom glavnom štabu (krećući se često unutar tog područja)
nevezan bilo kakvim odredbama sporazuma s Nijemcima. Ta situacija jedva da je
bila slučajna, ali ako je to bila koncesija s njemačke strane, kao što se može
pretpostaviti, tada nije bila skupa.
Tekst
von Weichsove
direktive od 21. novembra sa svojim kurzivom i pažljivim bilježenjem Mihailovićevog
nastavljanja s otporom, izgleda da podupire takav zaključak. Četnici i Nijemci
imali su valjane razloge za kolaboraciju, ali obostrano su postojala ograničenja:
za Nijemce Hitlerovo naređenje da se sporazumi moraju sklapati samo s
komandatima kao pojedincima i tako po definiciji za manja područja, te ako se
daje pomoć u oružju i snabdijevanju, da operacija mora biti dobro definirana i
pod njemačkom sveukupnom komandom; za četnike Mihailovićevo inzistiranje da
se njegov položaj u narodu i kod zapadnih Saveznika ne smije kompromitirati
otvorenom suradnjom s Nijemcima.17 U stvari, njemački sporazum
sklopljen s Mihailovićem osobno poprimio bi nešto od općenito srpskog ili
jugoslavenskog karaktera i u svjetlu Hitlerovih specifikacija bio je u principu
nemoguć. Mihailovićeva tobožnja odlučnost da nastavi s borbom protiv
Nijemaca u isto vrijeme dok njegovi komandanti zaključuju sporazume o primirju
s Nijemcima ne dokazuje ništa. On te komandante sigurno nije pozvao na
disciplinsku odgovornost. A što se Nijemaca tiče, obilježiti područja obuhvaćena
sporazumom tako da se isključi Ravna Gora značilo je na neki način prednost,
iako su Nijemci i prije tih sporazuma vrlo dobro znali za Mihailovićevo boravište.18
Zaključenjem sporazuma Mihailovićevo područje kretanja smanjeno je, a sa
Ravne Gore nije bio u poziciji da ugrozi Nijemce.19
17
Nijemci su 21. novembra 1943. uhvatili Mihailovićevu poruku vojvodi Đujiću,
njegovom komandantu za sjevernu Dalmaciju, s instrukcijom da surađuje s njemačkim
snagama. Za sebe samoga rekao je da »to ne može zbog javnog mišljenja.«
Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 223. Odbijanje da osobno ima bilo kakav
posao s neprijateljem bilo je politika od koje je Mihailović odstupio samo u četiri
ili pet navrata: na sastanku u Divcima sredinom novembra 1941, na dva sastanka s
predstavnikom izaslanika Neubachera, Rudolfom Stärkerom,
u jesen 1944 (prvi u zapadnoj Srbiji na kojem je Mihailovića pratio pukovnik Robert
H.
McDowell, šef američke vojne misije pri njegovu štabu, a drugi u sjeveroistočnoj
Bosni) i posljednji sastanak sa Stärkerom
na planini Vučjak, početkom aprila 1945. Poznato je da je jedan četnički
komandant, potpukovnik Petar Baćović, savjetovao Mihailoviču da se drži u
pozadini, kad se radilo o četničkim poslovima s Talijanima. Vidi The
Trial ojDraja Mihailović, str. 448. Zanimljivo je da i Neubacher
u svojoj knjizi, str. 166- 168, također pokušava Mihailovića razriješiti
odgovornosti za kolaboraciju.
18
Pukovnik Klamroth iz njemačkog generalštaba je nakon inspekcijskog putovanja
po Balkanu u augustu 1943. izvijestio: »Nadzor nad Dražom Mihailovićem je
dobar. Njemačke službe brzo saznaju za njegova boravišta koja neprestano
mijenja.« Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimak 6,289.881.
19
Pastirske kolibe na Ravnoj Gori, smještene na jednoj od padina Suvobora (865
m), lako su dostupne sa svih strana. Da su Nijemci htjeli istjerati Mihailovića
iz te njegove baze, nakon što se vratio u Srbiju u junu 1943, ili ga zarobiti,
vjerojatno bi to s malo napora mogli i učiniti.
Može
se spomenuti i ovo: jedna od pogodbi u svim četničko-njemačkim sporazumima
bila je da komandanti na područjima obuhvaćenim sporazumom ne mogu pri svojim
štabovima ili pri bilo kojoj svojoj jedinici imati oficire za vezu ili druge
oficire koji predstavljaju sile u ratu s Njemačkom (misli se očito na
britanske, američke ili ruske oficire). Kod Mihailovića su i dalje, sve do
maja 1944, bili britanski i američki oficiri za vezu, a zatim opet američki
oficiri od augusta do druge polovine septembra 1944, kada je bio potisnut iz
Srbije (i u sjeveroistočnoj Bosni do 1. novembra 1944).
Potpisivanje
ovih sporazuma bilo je na više načina korisno četnicima. Sada su bili sigurni
od Nijemaca za vrijeme borbe protiv partizana, bila im je zajamčena izvjesna
količina municije za vođenje te borbe, (iako mnogo manja nego su se nadali)
kao i nužna sanitetska oprema, te liječenje ranjenika u njemačkim vojnim
bolnicama. Stekli su prilično veliku slobodu da rade na poboljšanju svojeg
vojnog, političkog i obavještajnog sistema i faktičnu slobodu prisilne
regrutacije, čak i u nizinskim predjelima.20 Sporazumi su im do
izvjesne mjere olakšali snabdijevanje i skupljanje novčanih priloga od ljudi,
a ta je demonstracija snage navela bar neke da pređu s Nedićevske ili s
neutralističke pozicije četnicima, povećavajući tako četničke mogućnosti
za infiltraciju Nedićevog administrativnog i vojnog aparata. Istovremeno je,
naravno, ova direktna kolaboracija mnoge druge ljude odvela na partizansku
stranu i četnici su bili vrlo zainteresirani da sporazumi ostanu tajna bojeći
se kompromitacije. Sporadični ispadi nekih četničkih jedinica protiv Nijemaca
čak i nakon potpisivanja sporazuma mogli su možda biti pokušaj da se spriječi
negativna reakcija u javnosti, a i raskid Simićevog sporazuma sredinom februara
1944. može se također pripisati tome. I zaista: britanski oficir za vezu,
major H. B. Dugmore, koji je kod partizana u istočnoj Srbiji boravio od početka
novembra 1943. do sredine juna 1944, izvijestio je svoje pretpostavljene da se
je u to vrijeme broj partizana u Srbiji popeo od oko 1.700 na preko 13.000
ljudi.21
20
Vidi izvještaj vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope glavnom komandantu
jugoistočne Evrope od 23. decembra 1943. Mikrofilm br. T-501, rola 253, snimci
1.020-21.
21
Prema saopćenju iz pouzdanog britanskog izvora.
Nakon
potpisivanja sporazuma porasla je po svoj Srbiji četnička aktivnost protiv
partizana. Obilje dokaza o tome može se naći u periodičkim izvještajima
njemačkih komandi, te sreskih i okružnih predstojnika Nedićeve
administracije.22 Sredinom decembra 1943. Mihailović se je pozivom
obratio svim tjelesno sposobnim Srbima da uđu u njegovu vojsku za odlučni boj
protiv partizana, a u dijelovima Sandžaka je SS-ovski komandant Muslimanske
legije Karl von Krempler
dao izvjesiti oglase s izjavom da je Lukačevićevim četnicima dopušteno da
mobiliziraju »nacionalne snage« među srpskim stanovništvom ovog područja.23
Major Lukačević je u borbi protiv partizana u tim dijelovima Sandžaka
pokazivao takvu gorljivost da ga je 22. decembra pukovnik Remold,
komandant Remoldove grupe, pohvalio specijalnom naredbom, a dopušteno mu je i
da zadrži nešto od oružja koje je zarobio.24
22
Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, I, 513, 591, 596-598, 605 i passim.
23
Izvještaj Abwehrove
jedinice 381 od 20. decembra 1943. u mikrofilmu br. T-313, rola 488, snimak 249.
Za Kremplerove oglase vidi ibid, snimak
350.
24
Ibid, snimci 230-232. Ova dnevna zapovijest razljutila je
komandu Druge oklopne armije, a 5. SS brdski armijski korpus pod kojim je
djelovala Remoldova grupa dobio je naređenje da obavijesti svoje niže komande
kako su takve akcije - misleći na službene pohvale četnicima - nepoželjne i
ne smiju se više ponoviti bez prethodne dozvole štabova divizija.
Kako
bi se osigurala bolja ukupna suradnja Nijemaca i kolaborirajućih četničkih
snaga i posebno da bi se efikasnije pružila pomoć u oružju i municiji pri
raznim operacijama, dodijeljeni su specijalni oficiri za vezu onim četničkim
jedinicama koje su imale formalni sporazum ili su neformalno kolaborirale s
Nijemcima. Ti su oficiri za vezu također davali savjete o taktičkim problemima
prilikom raznih operacija. Medu Nijemcima koji su obavljali tu dužnost jedan od
najpoznatijih bio je poručnik Heusz; on je bio oficir za vezu kod majora Lukačevića
do 22. decembra 1943, a kasnije i kod potpukovnika Đurišića.25 Zatim
je tu bio major Weyel
koji je održavao vezu s kapetanom Neškom Nedićem, načelnikom štaba četničkog
komandanta Srbije generala Miroslava J. Trifunovića. Weyel
je također direktno
zapovjedao četnicima koji su bili pridodani njegovoj grupi jedinica.26
Čak je i Keserović na svom suđenju priznao da je
Weyel došao u južnu
Srbiju ljeti 1944. kao predstavnik njemačke komande u Srbiji i da je
koordinirao operacije Račićevih, Kalabićevih i Keserovićevih četničkih
jedinica s onima njemačkih, srpskih kvislinških i bugarskih jedinica protiv
partizana.27
25
Ibid, snimci 171, 225.
26
Vidi npr. dnevne izvještaje vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope glavnom
zapovjedniku jugoistočne Evrope za maj 1944, mikrofilm br. T-501, rola 256,
snimci 669-699 i KTBjOKWjWFSt,
sv. IV, dio
1 (1944), str. 710.
27
Suđenje članovima rukovodstva organizacije Draže Mihailovića, str.
215.
U
objavljenoj korespondenciji između Mihailovića i jugoslavenske izbjegličke
vlade četničko-njemački sporazumi nisu nikada bili spomenuti. Ne iznenađuje
da nikakva informacija o tim sporazumima nije došla do izbjegličke vlade
kanalima koji su bili pod britanskom kontrolom, ali nema niti tragova da je u
tome saopćeno bilo kojim drugim kanalima. Zamislivo je da je izbjeglička vlada
o njima mogla saznati od majora Lukačevića osobno kad je s pukovnikom Baileyem
otišao iz Jugoslavije u februaru 1944. i posjetio jugoslavenske i britanske
funkcionare i u Kairu i u Londonu. Ali ako je ikad i rekao štogod predsjedniku
vlade Puriću ili nekon drugom funkcionaru izbjegličke vlade, te činjenice,
koliko je poznato, nisu objavljene. Treba stoga dopustiti da je moguće, čak i
vjerojatno, da ni najgorljivije pročetnički raspoloženi članovi vlade u
izbjeglištvu zajedno s Purićem, nisu uopće znali da postoje takvi sporazumi,
bar ne dok su vršili funkcije u vladi, te da su bili iskreni kad su ih u to
vrijeme poricali. Znali su toliko koliko bi im Mihailović saopćio: naime, da
između četnika i neprijatelja nema kolaboracije.28 Britanska vlada
je, naravno, od decembra 1942. pa nadalje saopćavala izbjegličkoj vladi
izvjesnu količinu svojih informacija o četničkoj kolaboraciji.
28
Nisam smatrao za potrebno da stupim u dodir s bivšim predsjednikom vlade Punčem
ili da se posebno raspitujem da li je on znao bilo što o postojanju četničko-njemačkih
sporazuma na prelazu 1943. u 1944; siguran sam da bi on rekao da nije, budući
da je i svojim službenim i privatnim stavom uvijek podržavao generala
Mihailovića, koji je tvrdio da nije bilo takvih sporazuma.
Međutim,
pitanje od važnosti jeste: da li su Britanci znali da ti sporazumi postoje?
Budući da nikakvi britanski obavještajni izvještaji iz Jugoslavije nisu
objavljeni, osim izvadaka u raznim autobiografskim djelima kao što su
Churchillova, Edenova, Macleanova i Deakinova, sve do nedavna nismo imali službene
potvrde o tome jesu li Britanci načuli za te sporazume, a ako jesu, kada i
kako.29 Ali u dosad objavljenim materijalima, kao i u nedavno
otvorenim dokumentima Foreign Officea koji se bave jugoslavenskim poslovima i nizom britanskih inicijativa i
poteza, ima indicija koje ukazuju na to da su Britanci u najmanju ruku veoma
sumnjali na to da se takvi sporazumi zaključuju, te da su i te kako mogli
dobiti točna obavještenja o njima nekoliko dana nakon potpisivanja.30
Dvije stvari osobito podupiru ovu slutnju. Prvo, Lukačevićev sporazum s
Nijemcima potpisan je 19. novembra, a Kalabićev i Simićev sporazum 27.
novembra; a već 29. novembra su britanske vojne vlasti na Srednjem istoku
pitale svoju grupu oficira za vezu u sjeveroistočnoj Srbiji koju je predvodio
potpukovnik Jasper Rootham
(a vjerojatno i oficire za vezu na drugim područjima) da li bi »mogli
procijeniti reakciju lokalnih komandanata ako bi Mihailović bio smijenjen i
zatim, znaju li da li je neki od četničkih komandanata primio od Mihailovića
naređenje da kolaborira s Osovinom.« Rootham je kasnije pisao da nikad nije ni
pomislio na Mihailovićevu kolaboraciju s Osovinom ili na njegovo uklanjanje,
iako je znao da Britanci nisu bili zadovoljni s Mihailovićem i da se mnogi od
Mihailovićevih pristaša nisu slagali s njegovom politikom, te da je zbog toga
ova poruka došla kao »silno zaprepaštenje«.31
29
U ranije
citiranoj
britanskoj
brošuri
The
Cetniks
(septembar
1944)
koja
sadrži
skraćenu
verziju
Kalabićevog i Simićevog sporazuma s Nijemcima, izričito se tvrdi (str. 19) da
je jedan britanski obavještajni oficir izvijestio o tome u junu 1944. Tu se,
naravno, može raditi o slučaju kad se pomiču datumi i druge pojedinosti kako
bi se zaštitio dotični obavještajac.
30
Iz danas pristupačnih izvještaja SOE oficira kod Mihailovića izgleda jasno da
oni nisu imali dokumentirane dokaze o četničkoj kolaboraciji s Nijemcima. Ali
Britanci su te dokaze mogli pribaviti od drugih svojih agenata u Jugoslaviji ili
na Balkanu, ili iz drugih izvora. Nakon što je ova knjiga već bila otisnuta na
korekturnim arcima autor je, ljubaznošću profesorice Phillis Autv, vidio niz
referata predanih za simpozij koji su ona i profesor Richard
Clogg
organizirali od 6-8. jula 1973. u Cumberland
Lodge,
Windsor Great
Park,
Engleska, pod naslovom: British
Policy Towards
Resistence in
Yugoslavia and
Greece in
the Second
World War
(Britanska
politika prema pokretu otpora u Jugoslaviji i Grčkoj u drugom svjetskom ratu),
a u referatima se kaže da su Britanci provalili njemačku šifru i da su iz
uhvaćenih radio prijenosa znali i što se zbiva između Nijemaca i četnika.
Izvor tih informacija smatrao se toliko važnim da su zbog čuvanja tajne uhvaćena
saopćenja kružila samo među strogo odabranom grupom ljudi. Britanci također
nisu direktno reagirali na informacije iz tih poruka kako ne bi pobudili njemačku
sumnju.
31
Rootham, str.171.
Druga
je indikativna okolnost, da je 16. decembra general Wilson
preko brigadnog generala Armstronga izdao Mihailoviću pismeno naređenje da četnici
bace u zrak željeznički most na Moravi, južno od željezničkog čvorišta
Stalać na glavnoj pruzi Beograd-Atena, a također i željeznički most na Ibru,
između Kraljeva i Kosovske Mitrovice, na sporednoj pruzi koja povezuje Beograd
i Skoplje (a time i Atenu),
te da ove akcije izvrše do 29. decembra.32 Potpukovnik Rootham također
je 9. decembra dobio naređenje sa Srednjeg istoka da izvrši sabotažu na
glavnoj željezničkoj pruzi u blizini svog operativnog područja.33 Koliko
je poznato, nije bilo nikakvog njemačko-četničkog sporazuma koji bi obuhvaćao
područje na Moravi južno od Stalaća, ali zapadna obala Ibra ležala je unutar
područja obuhvaćenog Lukačevićevim sporazumom. Tim sporazumom nije bilo
konkretizirano (kao Simićevim sporazumom od 17. januara 1944. u točki 11) da
su četnici obavezni čuvati željezničke pruge od sabotaže upravo one vrste
koju je general Wilson
naredio Mihailoviću, ali to se možda smatralo samo po sebi jasnim i četnici
su bili spremni to poštivati. Mihailović je najprije odgovorio generalu
Armstrongu da ne mogu baciti u zrak ni jedan most jer nemaju opreme, jer postoji
opasnost od njemačkih represalija, jer nemaju vojnog materijala da zaštite
civilno stanovništvo od takvih represalija, i tako dalje. Na kraju je Mihailović
natuknuo da će izdati naredbu za dizanje mostova u zrak, a izgleda da je to i
uradio, ali ta zapovijed nikad nije bila izvršena.34
32
Za djelomični tekst Wilsonove naredbe kojom se konkretiziraju ciljevi sabotaže vidi
Mihailovićevu korespondenciju s izbjegličkom vladom u Jovan Đonović, »Veze
sa generalom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 19. Mihailovićeve
reakcije na tu naredbu koju je saopćio izbjegličkoj vladi nalaze se u ibid, str. 19-22.
33
Rootham, str. 175. ,
34
Mnogo godina kasnije, 23. jula 1961, brigadni general Armstrong
je na poziv srpske emigrantske grupe »Oslobođenje« održao govor u srpskoj
crkvi u Londonu i rekao da su on i Mihailović zaista poslali neke oficire na
Moravu da unište most, ali da komandant lokalnog četničkog korpusa Radomir
Cvetić nije dopustio da se izvrši akcija, jer su njegovo područje ugrožavali
partizani. Govor citira Vukčević »Od Teherana do Šubašićevog ustoličenja«,
str. 45-46. Cvetić je možda radio na svoju ruku, ali nije isključeno da je
slušao druge Mihailovićeve naredbe, kako bi zaštitio četnike pred Nijemcima,
a i Mihailovića pred Britancima.
Treća
indikacija da su Britanci znali o tim sporazumima i da su zbog njih bili vrlo
nezadovoljni bila je naredba datirana 13. decembra kojom se Roothamu daje
diskreciono pravo da povede svoju grupu do najbližih partizanskih jedinica koje
su, prema informaciji dobivenoj istim telegramom, bile udaljene od oko 120 km do
oko 233 km. Rootham i njegovi drugovi ipak se nisu prebacili partizanima, već
su prije krenuli prema Ravnoj Gori gdje je glavna britanska misija dovršavala
svoj posao i otkuda je nekih pet mjeseci kasnije bila evakuirana u Italiju.35
35
Rootham, str. 176-177.
Treba
ipak jasno reći da nisu svi četnici, ma koliko jako antipartizanski
nastrojeni, bili voljni pokoriti se sporazumima o kolaboraciji. Simićev
sporazum (točka 6) jasno je predvidio tu nesklonost određujući da su
komandanti područja obuhvaćenih sporazumom dužni četnike koji neće surađivati
protjerati s područja. Dok je još bio oficir za vezu kod Lukačevića, poručnik
Heusz je 1. decembra 1943. izvijestio o tome da je među Lukačevićevim ljudima
bilo negodovanja zbog sporazuma koji je on sklopio s Nijemcima.36
Sami četnici bili su potpuno svjesni negativnog efekta koji će na njihov ugled
kod stanovništva vjerojatno imati ovi sporazumi. Ali kolaboraciju se nije moglo
sakriti, a rezultat je bilo neizbježno osipanje morala u četničkim redovima.
Drugim riječima, dvolična politika koja se priklonila prema tješnjoj
kolaboraciji s Nijemcima bila je za četnike očigledno opasna.
36
Mikrofilm br. T-313, rola 488, snimak 524.
Pod tim okolnostima sporazumi o primirju nisu uspjeli zadovoljiti ni jednu stranu. Neke su četničke jedinice još uvijek vršile sporadične napade i sabotaže protiv kvislinških trupa, a čak i Nijemaca; neke odredbe jednostavno nisu uzimali u obzir i općenito su se sporazumima služili kao prikladnim pokrićem za jačanje svoje organizacije i za infiltriranje u Nedićevu administraciju. Čak su se i hvalili da su sporazumi izraz njemačke slobosti.37 Taj stav je posebno bio vidljiv na kongresu održanom u selu Ba krajem januara 1944 (o kojem će se raspravljati u Glavi 11), koji se ne bi mogao održati osim uz prešutan njemački pristanak, a koji je nekom ironijom pružio priliku za izljev antinjemačkog osjećaja. Nijemci su reagirali naređenjem da se neki od četničkih vođa (uključujući i Čačića) koji se ne pridržavaju sporazuma imaju opet smatrati neprijateljem kojeg treba zarobiti i čije odrede treba uništiti.38 Na sastanku Glavnog komandanta jugoistočne Evrope von Weichsa i poslanika Neubachera, održanom 1. februara, ustanovljeno je da većina četničkih vođa ne sprovodi u život uvjete sporazuma, te da zbog toga ne samo da sporazume ne treba obnavljati, već da na četnike treba opet izvršiti vojni pritisak.39 General Felber je u svojoj okružnici od 2. februara, kao i u pismu generalu Meyszneru od 11. februara, nešto općenitijim rječnikom iskreno priznao kako sporazumi o primirju nisu ispunili svoju svrhu da osiguraju kolaboraciju četnika protiv partizana. On je zapovijedio njemačkim trupama i srpskim kvislinškim trupama da odlučno postupe protiv četnika kad god ovi budu djelovali protiv Nijemaca ili kvislinških snaga i vlasti. Pokušaje četničkih vođa da sklope nove sporazume treba odbijati zbog brojnih prekršaja ranijih sporazuma.40 A kad je pukovnik Simić 11. februara opozvao svoj sporazum, ali s uvjetom da kasnije može povući opoziv, Nijemci su taj opoziv prihvatili kao konačan. Razlog koji su četnici naveli za povlačenje ovog ugovora bio je taj, da Nijemci ne provode sporazum s obzirom na Srpski dobrovoljački korpus; konkretno, bilo je nekih teškoća s vlakom koji je prevozio ranjenike dobrovoljačkog korpusa, pa je u borbi koja se razvila bilo dvadeset pet ubijenih i dvadeset dva zarobljena četnika, bez gubitka na strani dobrovoljačkog korpusa.41 U izvještaju za period od 15. januara do 15. februara Oblasne komande 599 (Beograd) također se, i to vrlo značajno kaže da je jedan od razloga za opoziv Simićevog sporazuma taj što stanovništvo osuđuje četnike zbog kolaboracije s okupacionom silom.42 Konačni ishod ovog neslaganja bila je jedna naredba od 23. februara 1944. Glavnog komandanta jugoistočne Evrope:
37
Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 39; mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci
185-187.
38
Vidi naredbu vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope od 2. februara 1944,
mikrofilm br. T-311, rola !86, snimak 24.
39
Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 3.
40
Ibid, snimci 26, 54
41
Ibid, snimci 7, 55.
42
Dokumenti o izdajstvu Draže Mihaitovića, I, 594.
Ponovo
se naglašava da se na osnovi dosadašnjeg iskustva zabranjuje svako daljnje
zaključivanje sporazuma s vođama potčinjenim Draži Mihailoviću. Na snazi
ostaje samo sporazum s Lukačevićem u jugozapadnoj Srbiji. Glavni komandant za
jugoistočnu Evropu zadržava pravo da okonča i taj sporazum, ako četnički
vode na tom području ne bi ispunjavali svoje obaveze. Četnički zahtjevi za
municijom moraju biti pažljivo ispitani prije nego budu podneseni Glavnom
komandantu. U slučaju sumnje uvijek treba pretpostaviti da su zahtjevi
preveliki u usporedbi sa ciljem da se popunjavaju zalihe municije Draže
Mihailovića.43
Posljednje
dvije rečenice su u najmanju ruku dvosmislene, ali čini se kao da naznačuju
da su neki sporazumi još uvijek funkcionirali. Štoviše, kako su to pokazali
kasniji događaji, četnički zahtjevi za municijom su i bez formalnih sporazuma
bili prihvaćani i udovoljavano im je nakon dužeg ispitivanja njihove
opravdanosti i predviđene namjene.
Nisu
samo narušavanja odredbi takvih ugovora sa četničke strane djelovala protiv
njihovog formalnog produžavanja. I Nedić i Ljotić bili su protiv sporazuma
koji su težili tome da ih kao njemačke lutke odgurnu u stranu za volju četnika.
General Meyszner bio je očito protiv njih od početka. U februaru je otpočeo s pravom
kampanjom protiv njih, nastojeći uvjeriti vojne komandante da objave kako je
Njemačka »u ratnom stanju« s četnicima. On se je vrlo protivio daljnjem
naoružavanju Đurišića i Lukačevića, ne naprosto zato što su oni bili
(nepouzdani) četnici i Srbi, već zato što su prekršili svoj sporazum s
Nijemcima i što je muslimansko pučanstvo u Albaniji, na Kosovu i u Sandžaku
izrazilo zabrinutost zbog njemačkog ojačavanja četnika; Hrvati su, rekao je,
također vrlo zabrinuti zbog jačanja četnika.44 U isto vrijeme je
(22. februara) general Asen Nikolov, komandant bugarskog 1. okupacionog korpusa,
također pokazao svoje protivljenje svakom sporazumu s četnicima.45
43
Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 97.
44
Ibid, snimci 18, 128, 144 i mikrofilm br. T-311, rola 286,
snimak 185.
45
Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 16.
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |