| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
PROMJENA
NJEMAČKOG STAVA PREMA ČETNICIMA
Vidjeli
smo da su Nijemci cijelo vrijeme od jeseni 1941. pa do kapitulacije Italije
podozrivim okom gledali na četnike i Mihailovića, usprkos mjestimičnoj
kolaboraciji, četničkim ponudama za modus vivendi
i stalnoj borbi četnika protiv partizana. Nijemci su se osobito bojali da će
četnici punom snagom okrenuti svoje oružje protiv njih u slučaju savezničkog
iskrcavanja na jadranskoj obali ili u Grčkoj. Da spriječe tu mogućnost,
Nijemci su postupno razoružavali legalizirane četnike u Srbiji, a protiv
ilegalnih su se borili prema potrebi; podržavali su sporazume o kolaboraciji
između hrvatskih kvislinških vlasti i četnika u Bosni; inzistirali su da
Talijani razoružaju četnike u svojoj službi, a konačno su u maju 1943. i
sami razoružali dio četničkih snaga u Crnoj Gori i u jugoistočnoj Bosni. Kad
su se savezničke snage iskrcale na Siciliji, a nešto poslije toga i na
talijansko kopno a ne na Balkan, opasnost od četnika kao potencijalnih
protivnika veoma se smanjila i Nijemci su ubrzo nakon kapitulacije Italije bili
spremni prihvatiti četnike kao kolaboracioniste. Oni im nikad neće potpuno
povjerovati, ali u suradnji protiv zajedničkog neprijatelja, partizana, Nijemci
nisu mnogo riskirali, osobito dok je kolaboracija bila pod njemačkim uvjetima i
dok se četnicima davala samo minimalna pomoć. Nijemci su shvatili da bi četnici
mogli biti posebno korisni i pomoći da se partizani zadrže izvan Srbije, što
je bilo od velike važnosti za željezničke pruge i za njemačko snabdijevanje
nemetalima i hranom - a ujedno i od temeljne važnosti za same četnike, jer je
Srbija bila glavno područje njihove vojne i političke organizacije. Nekoliko
osamljenih i nepodržanih primjera izravne njemačko-četničke kolaboracije
koji su se dogodili prije talijanskog sloma (vidi Glavu 7) bili su rezultat
inicijative pojedinih njemačkih ili četničkih komandanata. U maju 1943. je
glavni komandant Srbije odlučio da se ne može ući u pregovore za sklapanje
neke nagodbe između Nijemaca i četnika, što je zatražio četnički komandant
Nikola Kalabić.3 Kalabić je bio jedan od najvažnijih Mihailovićevih
komandanata u Srbiji i njegov pokušaj da pregovara s Nijemcima indikativan je
za promjenu četničke situacije. Četnički porazi u Hercegovini, jugoistočnoj
Bosni i Crnoj Gori do kojih je došlo u proljeće 1943, te Mihailovićevo povlačenje
prema Srbiji, nesumnjivo su utjecali na Kalabićevu odluku da traži neku
nagodbu. 3
Mikrofilm br. T-501, rola 249, snimak 372. Krajem
ljeta 1943, kad su četnici imali pred sobom vrlo teške borbe protiv partizana
za obranu svojega glavnog uporišta, potrebe u oružju i municiji za njihove
trupe u Srbiji postale su krajnje ozbiljne. Nijemci su bili jedini mogući izvor
snabdijevanja, ako ne izravno, a ono posredno, preko Nedićeve administracije. S
druge strane, činjenica da su morali policijski nadzirati veoma prostorno područje
u jugoistočnoj Evropi, a istovremeno i dalje voditi borbu protiv partizana,
prisilila je Nijemce da stvaraju druge vojne snage ili da udruže i prošire
postojeće. Ova promjena politike započela je Hitlerovom direktivom br. 48 od
26. jula, koja je izdana u očekivanju talijanske kapitulacije i dalje
upotpunjavana dodatnim naređenjima koja su dali Hitler,
Vrhovna komanda, komandant jugoistočne Evrope i Vojni zapovjednik jugoistočne
Evrope. Najveće raspoložive snage u tu svrhu imala je na jugoslavenskom
teritoriju je hrvatska marionetska država i one su u to vrijeme brojale
preko četvrt milijuna ljudi. Ipak, bile su to slabo uvježbane i loše vodene
jedinice, bez odgovarajuće opreme, a njihovo poboljšanje tražilo je njemačku
pomoć. K tome je u toj vojsci, medu svim činovima, bilo mnogo partizanskih
simpatizera. Hitlerova naredba od 7. septembra o »Poboljšanju obrambene moći
hrvatske vojske« trebala je ukloniti te nedostatke, ali se taj pothvat nije
pokazao kao osobito uspio. Već
gotovo godinu dana prije talijanske kapitulacije mnogi su njemački generali i
diplomati na sektoru Balkana bili uvjereni da čisto vojni pristup borbi protiv
partizana ne može uspjeti. Generali Löhr, Bader i Glaise, kao i njemački poslanik u NDH Kasche, zahtijevali su kombinirani
vojno-politički pristup. Ali Hitlerov Glavni stan sve do talijanskog sloma nije
shvatio da Nijemci moraju naći još saveznika koji bi im pomogli da ispune
svoje znatno povećane obaveze na Balkanu, a osobito za borbu protiv partizana,
koji su se nakon svakog udarca oporavljali i postajali sve jači. Ako se borba
protiv partizana mora voditi i na vojnom i na političkom planu, to će
zahtijevati veliki stupanj elastičnosti. Dakle, Nijemci će se ipak nekako
morati sporazumjeti s četnicima i pojačati njihovu efikasnost za borbu protiv
partizana, a trebat će sklonuti i srpski narod da podrži tu novu politiku,
prije svega ublaženjem dugo provođene politike masovnih represalija. Hermann
Neubacher, čovjek
izabran da koordinira tu novu politiku, odaslan je u oktobru u Beograd sa
specijalnim ovlaštenjima, koja je trebalo proširiti na svu jugoistočnu
Evropu. Hitlerove
zapovijedi Neubacheru sadržane su u njegovoj direktivi od 29. oktobra 1943. pod
naslovom »Jedinstveno vođenje borbe protiv komunizma na Jugoistoku.« Glavne
odredbe ove direktive glase kako slijedi (parafrazirano): 1.
Komunistička opasnost na Jugoistoku zahtijeva jedinstvenu protuakciju. 2.
Političko vođenje protuakcije zadatak je poslanika Neubachera, specijalnog
opunomoćenika ministarstva vanjskih poslova, koji svoje smjernice dobiva od
ministra vanjskih poslova Reicha. Specijalni opunomoćenik sprovodi ovu akciju u
najužoj suradnji s Glavnim komandantom jugoistočne Evrope i Vojnim
zapovjednikom jugoistočne Evrope. 3.
Zadatak je specijalnog opunomoćenika da politički organizira nacionalne
antikomunističke snage u raznim zemljama Jugoistoka i da usmjeri njihove napore
u borbi protiv komunističkih bandi. Jedino je on ovlašten da vodi, odobri ili
odbije pregovore s vodama bandi. 4.
Ekonomsku politiku na Jugoistoku, osobito s obzirom na snabdijevanje stanovništva,
treba organizirati tako da doprinosi ujedinjenoj antikomunističkoj akciji.
Specijalni opunomoćenik ima punu ovlast da ustanovi i sprovodi principe
ekonomske politike na Jugoistoku. 6.
Njemačke civilne vlasti treba efikasnije reorganizirati, a njihovo osoblje
smanjiti. Nacionalnim administracijama na raznim područjima Jugoistoka treba
dati veću ulogu u vođenju upravnih poslova i ekonomije, pod uvjetom da je to
politički besprijekorno... 8.
Za provođenje kaznenih mjera (represalija) treba dobiti pristanak specijalnog
opunomoćenika.4 4
Mikrofilm br. T-120, rola 753, snimci 365.533-36. Vidi također Neubacher,
str.
164-170. Direktiva
je sadržavala i nekoliko drugih točaka, uključujući i one koje se odnose na
položaj i jurisdikciju njemačkih vojnih i diplomatskih predstavnika u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kao što se često događalo pod njemačkim
okupacionim režimima, Neubacherova aktivnost zapravo se nije proširila do
granica njegovih ovlaštenja navedenih u direktivi. Kad je politika kolaboracije
s četnicima jednom bila zacrtana, Neubacher
je usprkos riječima
direktive imao malo što uraditi oko zaključivanja i provođenja pojedinačnih
sporazuma o primirju. On praktično nije imao nikakvog utjecaja na formiranje
njemačke ekonomske politike ni u Srbiji ni na drugim područjima Jugoistoka,
osim u Grčkoj. Ekonomski opunomoćenik za Srbiju, Neuhausen, bio je previše moćan i previše uspješan u vođenju srpske privrede na
veliku njemačku korist da bi dozvolio miješanje izvana. Nadalje, Neuhausenove
su ovlasti upravo bile proširene prilikom reorganizacije okupacione
administracije, kad je on postao šef i vojne administracije. Neubacher
je ipak imao znatan
utjecaj na politiku masovnih represalija u Srbiji i zaslužan je za drastično
ublaženje njene surovosti. Okrutna formula strijeljanja pedeset talaca za
svakog ubijenog Nijemca, koja je u februaru 1943. smijenila prijašnju formulu
100:1, bila je sada posve uklonjena. Vojni komandanti nisu više imali naznačen
obavezujući broj za odmazdu i zbog toga su strijeljanja talaca postala rjeđa,
a broj strijeljanih relativno malen. Malo je vjerojatno da je ova promjena
politike (iako zaista dobrodošla) značajnije promijenila stav širokih slojeva
stanovništva. Ranija divljaštva bila su još previše živa i promjena je bez
sumnje shvaćena kao još jedan znak da njemačka ratna sreća nestaje. Točka
6 direktive od 29. oktobra ovlastila je Neubachera da proširi ovlasti
nacionalnih vlada na Jugoistoku, uključujući i Nedićev režim u Srbiji. Ali
kako se Hitler uporno protivio
konkretnim prijedlozima što ih je Neubacher činio u tom smislu, Nedić je ostao bez moći kao i prije. Neubacher
je ipak pomogao da dođe
do nekog stupnja kolaboracije između četnika i Nijemaca i ubrzo nakon njegovog
dolaska u Beograd zaključen je niz takozvanih ugovora o primirju između
nekoliko istaknutih četničkih komandanata i njemačkih snaga. Usprkos
slovu Neubacherove direktive (točka 3) pravo zaključivanja ugovora o primirju
s četnicima i odlučivanja o pitanju pomoći imao je Glavni komandant jugoistočne
Evrope (von Weichs),
koji je, u slučaju Srbije, to pravo prenio na vojnog zapovjednika jugoistočne
Evrope (koji je također bio i vojni zapovjednik Srbije), a na komandanta Druge
oklopne armije za jugoslavenska područja pod njegovom komandom.5
Stvarne pregovore, zasnovane na principima koje je obznanio Glavni komandant, i
potpisivanje sporazuma obavljali su niži oficiri, uglavnom majori i kapetani. S
četničke strane, također, poslije pregovora u Divcima 1941. godine nikada
nije Mihailović bio taj koji je pregovarao s Nijemcima, već su to bili njegovi
razni viši komandanti ili zamjenici tih komandanata. Nema sumnje da je to bilo
smišljeno nastojanje četničke Vrhovne komande: ako Mihailović nije osobno
uvučen u pregovore, uvijek su mogli reći (što su kasnije stvarno i. govorili)
da on nikada nije odobrio takve sporazume, te da su ih pojedini komandanti
zaključili na svoju ruku, pa za to ne treba kriviti Mihailovića. Svejedno se
čini da je on sigurno znao za. te sporazume i odobravao ih. Kao što će se
uskoro vidjeti, te su ugovore na kraju krajeva sklapali neki glavni Mihailovićevi
komandanti i glavni inspektor svih četničkih trupa. Ugovori s Nijemcima bili
su dio šire četničke politike, a ticali su se velikih i strateških važnih
teritorija, kao i teritorija u neposrednoj blizini Mihailovićevog štaba. A što
je najznačajnije, izgleda da u direktivi Glavnog komandanta jugoistočne Evrope
od 21. novembra 1943. i u tekstu samih sporazuma postoji smišljeni napor da se
u kolaboraciju ne umiješa, general Mihailović, čak i da ga se razriješi
svakog grijeh kolaboracije.
|