GLAVA DEVETA Od sloma Italije do bitke za Srbiju Neuspjeh osovinskih, hrvatskih kvislinških i četničkih snaga da u toku operacije Weiss, zimi 1943, unište partizane, označio je početak opadanja četničkog pokreta u Jugoslaviji. Za četnike je taj neuspjeh bio osobito bolan, jer su ih u odlučnoj fazi te operacije, u bitci na Neretvi, nadvladali njihovi najveći i najomraženiji neprijatelji, partizani, koji su okruženje razbili na sektoru što su ga držali četnici, potukli ih zatim u nizu uzastopnih bitaka i potisnuli u Sandžak i Crnu Goru. Tito, Britanci i Nijemci, svi su shvatili da su partizanske pobjede u martu i aprilu značile nepopravljiv vojni poraz četnika. Tome je u stopu slijedila još jedna njemačka operacija, Schwartz, od sredine maja do sredine juna, koja je za cilj imala razoružavanje četničkih snaga u Crnoj Gori, hvatanje Mihailovića i njegovog štaba, te uništenje partizanskih trupa, Tita i njegovog štaba. Još prije početka ofenzive jedan od najsposobnijih Mihailovićevih komandanata, major Pavle Đurišić, izbačen je iz stroja kad su on i njegove trupe na području Kolašina s lakoćom zarobljene i razoružane. Slična sudbina zadesila je još neke četničke trupe u Crnoj Gori i u jugoistočnoj Bosni, a Talijani su pod njemačkim pritiskom, a vjerojatno i iz svojih motiva, također razoružali neke crnogorske četnike. Tako je Mihailović, shvaćajući da nije sigurno ostati u Crnoj Gori, sredinom maja s oko dvije tisuće četnika počeo povlačenje u pravcu Srbije. Mihailović je sada bio u najnezavidnijem položaju: bio je komandant koji je riskirajući suradnju s okupatorom počeo gubiti ne samo podršku svojih saveznika Britanaca, nego i perspektivu da bude na pobjedničkoj strani. Kad su Britanci uspostavili kontakt s partizanima, najprije u Hrvatskoj u aprilu, a zatim u Crnoj Gori u maju, i kad su im počeli slati pomoć, Mihailović je izgubio prestiž kod mnogih koji su dotad podržavali njegov pokret. Četničkim nevoljama pridošla je u junu i ta, da je pod britanskim pritiskom i zbog neodrživog položaja svoje vlade pouzdani Mihailovićev pristaša Slobodan Jovanović bio primoran podnijeti ostavku na položaj predsjednika izbjegličke vlade. Proljeće 1943. bilo je tako na više načina prekretnica za četnike. Od tog vremena pa nadalje oni su neprestano gubili, dok su partizani postajali sve jači. Kapitulacija Italije 8. septembra i odlazak talijanskih jedinica iz njihove okupacione zone u Jugoslaviji, nije za četnike značio samo gubitak dragocjenog izvora snabdijevanja; to je također značilo gubitak vlasti nad velikim dijelom seoskih područja u Crnoj Gori, Hercegovini, sjevernoj Dalmaciji, zapadnoj Bosni i Lici, gdje su oko godinu i pol četnici vršili tu vlast uz talijanski pristanak. Istovremeno su partizani od talijanskog sloma imali velike koristi: stekli su kontrolu nad novim velikim teritorijem i zaplijenili su od Talijana velike količine oružja i municije i drugih vojnih zaliha, prišlo im je na tisuće novih dobrovoljaca (uključujući i neke Talijane), uspostavili su veze sa savezničkim snagama u Italiji, i konačno, osjetili su silan moralni polet, jer je slom Italije predskazivao i njemački slom. Od ljeta 1943. pomoć zapadnih Saveznika četnicima počela se smanjivati, dok je pomoć partizanima, isprva mala, stalno rasla. Uspjesi Crvene armije u borbi protiv Nijemaca bili su velika propaganda i politička prednost za partizane i prema tome daljnja nevolja za četnike. A krajem novembra, drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu proglasilo je AVNOJ jedinim predstavnikom jugoslavenskog suvereniteta i praktično formiralo privremenu vladu u obliku Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) koja je prethodila kasnijoj reorganizaciji zemlje na federalnom principu — poričući pravo izbjegličkoj vladi da djeluje u ime naroda Jugoslavije i zabranjujući kralju da se poslije rata vrati u zemlju sve dok se ne održe izbori koji će riješiti sudbinu monarhije.1 Time su partizani jasno dobacili svoj izazov četnicima i na unutrašnje-političkom i diplomatskom planu. 1 Za odluke II zasjedanja AVNOJ-a vidi Zbornik DNOR, tom II, sv. 11, str. 421-435. Konačno, krajem novembra u Teheranu, velika trojica priznala su partizane kao savezničku oružanu silu i obećala im poslati svu moguću vojnu pomoć. Nekoliko mjeseci kasnije Britanci su povukli svoje službeno priznanje četnika i opozvali svoje vojne misije. U maju 1944. prekinuli su i zadnji tračak službene podrške Mihailoviću iznuđujući smjenjivanje promihailovićevske Purićeve vlade, a time i smjenjivanje Mihailovića s položaja ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a u augustu Mihailoviću je oduzet i položaj načelnika štaba Vrhovne komande jer je Šubašićeva vlada ukinula tu komandu. A zatim je 12. septembra i kralj Petar, govoreći narodu Jugoslavije preko BBC-a,u skladu s britanskim savjetom »...pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence, da se ujedinite i pristupite Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom«. Iako nije spomenuo ni četnike ni Mihailovića, rekao je upozoravajući: »Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja' protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće moći da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom.«2 2 Za tekst govora kralja Petra vidi Radoje L. Knežević, ur, Knjiga o Dra\i, II, 118-119. Kasnije je u ivojim memoarima Petar o ovom govoru napisao: »Osjećao sam da ostavljam na cjedilu svoje najbolje prijatelje i da dajem puno priznanje grupi koja je iz osnova protiv monarhije i svih demokratskih načela. Sjeme diktature bilo je posijano. Bio sam nemoćan da išta učinim« A King's Heritage, str. 162. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument