IZBJEGLIČKA VLADA NAKON JUNA 1943. Britanska je vlada početkom 1943. počela predlagati emigrantskoj vladi da iz Londona pređe u Kairo, prividno zato da bude bliže zemlji za vrijeme važnih tekućih operacija koje su se ticale Jugoslavije.96 Neće biti pogrešno reći da je taj prijedlog dijelom došao i kao kulminacija sve većeg britanskog neraspoloženja zbog gloženja u emigrantskoj vladi, zbog Kairske afere i nagomilanih dokaza o kolaboraciji četnika s neprijateljem. Kao što smo vidjeli, Britanci su zaista bili razočarani djelovanjem i držanjem jugoslavenske vlade od jeseni 1941, a s vremenom su se okolnosti samo pogoršavale. 96 Pavlović, »Pad Jovanovićeve vlade«, osobito str. 4. Iako je Pavlović bio šef kabineta predsjednika vlade, pa tako i upoznat s pravim problemima, on piše samo o pitanjima »koja bi se mogla nazvati unutrašnje političkim pitanjima« vlade, (str. 16), izbjegavajući važne vladine odnose sa Saveznicima i građanski rat u zemlji, te implikacije koje su ta pitanja imala za budućnost Jugoslavije kao države. Između ostalog, britanska je vlada bila nezadovoljna i s kraljem Petrom — njegovom okolinom, nedostatkom interesa za studij i nepostojanjem sistematskog programa koji bi ga pripremio za njegove dužnosti monarha. Na britanski prijedlog, kralj Petar je u februaru 1943. prihvatio imenovanje jednog britanskog oficira, majora Archibalda Dunlopa Mackenziea, za svog ađutanta, a smijenio je majora Vohosku. Mackenziejev posao bio je nezahvalan, ali ga je obavljao sve do marta 1944.97 97 Biber u VUSu od 5. jula 1972, str. 33. Vrlo negativna ocjena ličnosti kralja Petra nalazi se u izvještaju što ga je 30. juna 1944. podnio pukovnik Bailey. On je kralja pratio na turneji po nekim sredozemnim područjima. F. O. 371/44292, R 11324/44/92. Jovanović je podnio ostavku 17. juna 1943, budući da u vladi nije uspio postići koheziju potrebnu za donošenje važnih odluka, a bio je suočen sa sve većim britanskim pritiskom da Mihailović promijeni svoju politiku. Pišući poslije Jovanovićeve smrti, Radoje Knežević jasno kaže kako misli da su Britanci bili umiješani: »Vladu Slobodana Jovanovića srušila je tuđinska ruka .... Recimo samo kao svoj zaključak: da je obaranje Jovanovićeve Vlade (i zatim, takoreći automatski, pad Trifunovićeve) bilo neophodni preduslov za ostvarenje plana da se Jugoslavija posle rata stavi pod tutorstvo dve Velike Sile«.98 Posve jasno, Velika Britanija je htjela da se Jovanović makne, ali je stvarni razlog njegovog pada bio u velikom porastu moći Narodnooslobodilačkog pokreta u zemlji, u uspostavljanju neposrednih odnosa Britanaca i partizana, u općenitom slabljenju četničke pozicije i kod kuće i kod Saveznika, te u njegovom odbijanju da promijeni svoju velikosrpsku politiku, iako je kod kuće očito bila neprovediva, a Britancima neprihvatljiva.99 98 Radoje L. Knežević, »Slobodan Jovanović u politici«, str. 33. 99 Za diskusiju o promjeni britanske politike prema dvjema suparničkim grupama u Jugoslaviji tokom prve polovine 1943. i o padu Jovanovićeve vlade, vidi Kljaković »Promjena politike Velike Britanije prema Jugoslaviji u prvoj polovici 1943. godine«, osobito str. 44-56. Tokom svog predsjedničkog mandata koji je trajao sedamnaest i pol mjeseci, Jovanović nije učinio ništa određeno da bi riješio nacionalno pitanje ili problem federalne reorganizacije države — iako je sve što bi emigrantska vlada mogla u tom pogledu učiniti, pod danim okolnostima, imalo samo akademsko značenje. Budući da je sam bio veoma pročetnički raspoložen i okružen još gorljivije pročetnički nastrojenim vojnim i političkim savjetnicima, Jovanović također nije učinio ništa da riješi sukob između četnika i partizana. Jovanović se morao nositi i s dugačkim nizom drugih problema u Londonu: s namjeravanom ženidbom kralja Petra i grčke kneginje Aleksandre, protiv čega je bio i on i svi srpski stranački političari, bojeći se da bi to u zemlji moglo imati nepovoljan učinak za kralja i dinastiju;100 zatim, sa sporom oko teksta pripremane vladine deklaracije o poslijeratnoj reorganizaciji zemlje i vladinoj politici;101 s jakom opozicijom hrvatskih ministara gotovo svakom prijedlogu predsjednika vlade i s njihovim inzistiranjem da najmanje jedno ambasadorsko mjesto, bilo u Londonu bilo u Washingtonu, pripadne Hrvatu, te da se odobri posebni budžet za banovinu Hrvatsku, kojim će ban Šubašić raspolagati po svom nahođenju; sa Šubašićevim odbijanjem da saobraća s vladom i s njegovim inzistiranjem da zadrži odnose neposredno s kraljem; s kontroverznom propagandnom djelatnošću ambasadora Fotića u Washingtonu; s britanskim pritiskom da se vlada prebaci na Bliski istok i sa sve većim poteškoćama s Britancima oko Mihailovićeve i četničke politike. Suočen s tako nerješivim problemima unutar svog kabineta i uviđajući da je u britanskoj politici prema izbjegličkoj vladi i četnicima došlo do temeljne i nepovoljne promjene, zbog uspostavljanja izravnog kontakta i pružanja pomoći partizanima, Jovanović nije imao drugog izbora nego da podnese ostavku. 100 Želji kralja Petra da se oženi princezom Aleksandrom protivila se je i njegova majka, kraljica Marija, i to je konačno dovelo do prekida njihovih odnosa. 101 Za nacrt deklaracije vidi FRUS 194}, II, 1012-1014. Vidi također FRUS 1942, III, 827-830, i Rendel, str. 216-217. Za srpsko-hrvatski tekst vidi Poruka, br. 53-54, str. 37-38. Jovanovića je na položaju predsjednika vlade 26. juna 1943. naslijedio Miloš Trifunović. To je bio profesionalni političar osrednjih sposobnosti, bivši ministar i važan predstavnik Srpske radikalne stranke, ali je imao sedamdeset dvije godine i čvrsto usađene velikosrpske ideje, pa je stoga posve jasno da nije bio sklon promjenama u svojim odnosima s hrvatskim ministrima u vladi, ili u utvrđenoj politici prema četnicima i partizanima, ili u odnosima emigrantske vlade s Britancima. Njegova vlada sastojala se od četrnaest članova, većinom šefova, raznih političkih partija i emigrantskih grupa (i s Jovanovićem kao trećim potpredsjednikom, uz Krnjevića i Kreka). Mihailović je ostao ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Nije bila zastupljena samo Samostalna demokratska stranka, jer je odbila sudjelovati u vladi u kojoj je general Petar Živković bio ministar bez portfelja i vršilac dužnosti ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Ali dogodila se i jedna vrlo važna promjena: Radoje Knežević, ministar dvora od marta 1941, smijenjen je, a kao vršilac dužnosti postavljen je profesionalni diplomat Niko Mirošević-Sorgo. Time je okončana Kneževićeva politička moć i on je uklonjen s londonske scene imenovanjem za otpravnika poslova jugoslavenskog poslanstva u Lisabonu. Trifunović se u rješavanju zbrkane mase problema s kojima je vlada bila suočena nije pokazao boljim od svojeg prethodnika. Proturječnosti i poteškoće izbjegličke vlade bile su tako velike da nikakvi politički manevri njenog predsjednika nisu mogli dovesti do sporazuma sve dok je on podržavao velikosrpsku politiku, a bez sporazuma se nije mogao riješiti niti jedan problem. Nova vlada je već na početku pokušala učiniti jedan značajan pothvat ne bi li iz inozemstva poduprla četnike. Vršilac dužnosti ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Živković podnio je 14. jula plan za stvaranje vojske od oko 100.000 ljudi van granica zemlje. Tu je armiju trebalo stvoriti regrutiranjem jugoslavenskih ratnih zarobljenika i političkih deportiraca iz Italije, Slovenaca iz Slovenskog primorja i Hrvata iz Istre koje su u Africi zarobili Britanci dok su služili u talijanskoj vojsci. Vojsku su trebali opremiti i izdržavati zapadni Saveznici, a iskrcala bi se na dalmatinsku obalu i borila se pod savezničkom komandom protiv Nijemaca, ali njena bi prava svrha bila da pomogne četnicima koji bi se smjesta okupili oko iskrcane vojske. Vlada je podnijela taj plan velikoj trojici sa zahtjevom da joj se dopusti regrutacija medu talijanskim ratnim zarobljenicima.102 Vlade velike trojice, osobito one zapadnih Saveznika, koje nisu uopće imale planove za iskrcavanje na dalmatinsku obalu, nisu se uopće osvrnule na taj prijedlog, i Trifunovićeva je vlada pretrpjela težak udarac. 102 Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 200-201. Nakon nekih mjesec dana neprestanih prepirki između srpskih i hrvatskih ministara u vladi, neki su srpski prvaci i predsjednik vlade Trifunović došli do zaključka da je situacija neodrživa i da će nova vlada pod vodstvom neke vanstranačke ličnosti s vladinim činovnicima i stručnjacima kao ministrima vjerojatno morati preuzeti dužnost. Mora da su glasovi o tome došli do kralja i Britanaca, jer se je 3. augusta ministar vanjskih poslova Eden, koji je fingirao kao pokrovitelj jugoslavenske vlade, sastao s Trifunovićem i j.oš nekim srpskim, hrvatskim i slovenskim ministrima i obnovio prijedlog da bi jugoslavenska vlada trebala preći u Kairo kako bi bila bliže operacijama koje će uslijediti nakon kapitulacije Italije koja se uskoro očekuje.103 Činilo se da se ministri po prvi put u toj stvari slažu, ali kad se vlada slijedeći put sastala, hrvatski su ministri iznijeli opet svoje ranije uvjete za sporazum o prelasku vlade u Kairo: imenovanje Hrvata za ambasadora u Londonu ili Washingtonu i budžet za Banovinu Hrvatsku. Srpski ministri optužili su ih za političku ucjenu i vlada se opet našla u ćorsokaku.104 103 Pavlović, »Pad Trifunovićeve vlade«, str. 65 — 66. 104 Marić, str. 323, 330-332. Mora da su za ove događaje također smjesta saznali Britanci, jer su 9. augusta predložili kralju Petru da se nova vlada treba ograničiti samo na rutinske poslove i dati kralju dovoljno vremena i slobode da nađe zadovoljavajuće rješenje za čitav niz važnih tekućih problema.105 105 Plenča, Međunarodni odnosi Jugoslavije, str. 202. Stupanj britanskog nezadovoljstva s jugoslavenskim političarima u emigraciji iskreno je u jednom memorandumu za internu upotrebu izrazio Sir Orme Sargent iz Foreign Officea 25. marta 1943: »Ponekad mislim da bi bilo bolje da jugoslavenska vlada uopće ne postoji; ako se jugoslavenski političari trebaju složiti među sobom, bilo bi bolje da odbace svu tu glumu formiranja vlade s ministrima koji imaju resore, a nemaju čime upravljati i ne mogu se složiti niti o tekućim imenovanjima kao npr. ambasadora pri vladi Njegovog. Veličanstva, a još manje o budućoj politici... »Ako trebamo spasiti mladoga kralja, tako da može odigrati svoju ulogu nakon oslobođenja Jugoslavije, čini mi se bitnim da ga se prestane identificirati s njegovom bijednom vladom i diskreditiranim, staromodnim političarima koji su slučajno u Britaniji... Jedno se čini jasno: uz faktički slom vlade i pojavu Mihailovića kao svesrpskog vođe, kralj ostaje jedini simbol ujedinjavajućeg jugoslavenskog ideala«. F. O. 371/37630, R 2580/2578/92. Poslije ove britanske intervencije kralj Petar je zatražio Trifunovićevu ostavku. Trifunović je 10. augusta udovoljio kraljevoj želji, ukazavši na to da je glavni razlog njegovoj ostavci nemogućnost suradnje s hrvatskim predstavnicima u vladi.106 U svjetlu teškoća koje su svi kabineti tokom rata iskusili zbog nacionalnih, ideoloških i osobnih neslaganja medu ministrima, vlada sastavljena od ljudi koji nisu političari činila se kao jedino moguće rješenje — udovoljavajući i kralju koji nije mogao dobiti dozvolu za ženidbu od vlade kojoj je na čelu stajao političar, ugađajući i Britancima kojima su do kraja dodijale svađe. Također je jasno stavljeno do znanja da će novi predsjednik vlade biti Srbin iz Srbije (u obzir su dolazili dr Božidar Purić, bivši ambasador u Parizu, ambasador Fotić i Ilija Šumenković, ambasador u Ankari), te da će general Mihailović zadržati svoj položaj. 106 Marić, str. 335-336; Pavlović, »Pad Trifunovićeve vlade«, str. 68-69. Kralj Petar se odlučio za dra Purića i on je položio zakletvu u roku od jednog sata nakon Trifunovićeve ostavke.107 Glatko odvijanje ove promjene, u kojoj je britanska uloga bila očevidna, kao i presedan da je imenovana vlada koja se ne sastoji od stranačkih prvaka (ili u kojoj uopće nije bilo vodećih političkih figura) značilo je zapravo svojevrstan državni udar s kraljeve strane.108 Ali kralj se nije mogao upustiti da provodi takve promjene bez podrške bar nekih među srpskim partijskim političarima. Njima je Purić bio prihvatljiv, jednako kao Jovanović ili Trifunović, jer je zastupao pročetničke velikosrpske snage. Partijski su političari gunđali zbog načina na koji je promjena bila izvršena i zbog britanske uloge u njoj, ali većina njih tješila se s mišlju da Purićev mandat neće biti duga vijeka ili su, kao Branko Cubrilović koji je i sam reflektirao na položaj predsjednika vlade, od samog početka počeli pripremati Purićev pad.109 107 Purić je bio zet Nikole Pašića, isprva srpskog (prije 1918) a kasnije jugoslavenskog predsjednika vlade, koji je kroz mnogo godina bio na čelu Srpske radikalne stranke. 108 Čini se da se sam Purić hvalio kako su ga Eden i kralj Petar postavili za predsjednika vlade. Vidi Marić, str. 340-341 109 Ibid, str. 330-342; Cubrilović, str. 156-189, 198-202. Premijer Churchill napisao je u martu predsjedniku vlade Jovanoviću posve otvoreno (u pismu koje je ranije opsežno citirano) da ako Mihailović »ne promijeni svoju politiku i prema talijanskom neprijatelju i prema svojim jugoslavenskim zemljacima koji se odupiru neprijatelju« mogla bi se »za vladu Njegovog Veličanstva ukazati potreba da izmijeni svoju sadašnju politiku favoriziranja generala Mihailovića, a isključivanja ostalih pokreta otpora u Jugoslaviji«. Tokom proljeća i ljeta Britanci su nastavili s pritiskom u tom smislu, a nakon što je Purić postao predsjednik vlade postali su još uporniji, jer se je sada imperativno nametala potreba jake diverzije protiv snaga Osovine na jugoslavenskom teritoriju kako bi se smanjio pritisak na Saveznike koji su tada već ratovali u Italiji.110 Mihailović je i dalje odbijao britanski savjet da pokuša suradnju s partizanima, a izbjeglička vlada podržavala je sve što je on radio u zemlji, jer su srpski političari bili uvjereni da on brani njihovu stvar i da posjeduje prestiž i snagu da obnovi njihov režim, možda čak i bez britanske pomoći. Iako postavljen s britanskim blagoslovom, čak se i Purić, sve dok je bio predsjednik, odupirao velikom žestinom britanskom pritisku za smjenjivanje Mihailovića. 110 Vidi Pavlović, »Pad Purićeve vlade«, str. 7-32, osobito str. 12-22. Jedan od poteza Purićeve vlade bio je da iz Londona rasprši grupu majora koju je vodio Živan Knežević. Knežević je kao vojni ataše poslan u vašingtonsku ambasadu, a dva bivša kraljeva ađutanta Rožđalovski i Vohovska poslani su u jednu britansku bazu da nauče skakati padobranom, navodno zato da bi se mogli spustiti četnicima u Jugoslaviji (što se nikad nije ostvarilo). Purić je smijenio također i Miroševića-SQrga s položaja vršioca dužnosti ministra dvora i postavio svog rođaka Vladimira Markovića-Bralu uspostavljajući tako čvrstu kontrolu nad kraljevom okolinom i nad kontaktima koje je kralj mogao održavati.111 Kako u Purićevom kabinetu nije bilo neprestanih svađa između srpskih i drugih ministara, koje su mučile Jovanovićevu i Trifunovićevu vladu, mogli su se također riješiti neki tekući problemi. Vlada je prešla u Kairo sredinom septembra; Bogoljub Jevtić postavljen je za ambasadora u Londonu; kralj Petar e dobio dopuštenje da se vjenča s grčkom princezom Aleksandrom, što je i ačinio 20. marta 1944. Ali kao činovnička vlada, ona se nije usuđivala upuštati se u dalekosežna pitanja, kao npr. da se deklarira o svojim poslijeratnim planovima. Sve u svemu, Purićeva je vlada, kao i prethodne dvije izbjegličke vlade, bila naprosto predstavnik i zaštitnik interesa generala Mihailovića i njegovih četnika, a tako i interesa tradicionalnih srpskih vladajućih grupa. 111 Marić, str. 338-340, 350, 381; Čubrilović, str. 201. Ali odgađati odluku o četnicima i partizanima više nije bilo moguće. Sve ^eća snaga NOV i POJ postala je previše očita, i jugoslavenskoj vladi i velikim lilama. Bilo je sigurno'da se problem vojno i politički ne može riješiti na način coji bi bio prihvatljiv pročetničkoj emigrantskoj vladi. Od početka 1943. promjene u britanskoj politici prema dvjema suparničkim snagama odvijale su se leobičnom brzinom. Između aprila i septembra 1943. britanska se politika prema partizanima kretala od uspostavljanja preliminarnih kontakata do priznanja potpune jednakosti s četnicima u primanju vojne pomoći. Nakon razdoblja neprekidnog pogoršavanja odnosa između Britanaca i četnika (odluke konferencije u Teheranu, iskušavanje Mihailovića davanjem naredbi za koje se unaprijed znalo da ih neće izvršiti) poduzet je i konačan korak, početkom marta 1944, povlačenjem svakog priznanja i pomoći četnicima, te koncentracijom vojne, propagandne i političke pomoći partizanima. Kao tvorci politike zapadnih Saveznika prema Jugoslaviji, Britanci su skoro iz dana u dan pojačavali pritisak na kralja Petra i Purićevu vladu da se riješi Mihailovića. Ovi su se još uvijek odupirali, ali nije prošlo mnogo vremena do potpunog sloma u odnosima između britanskih vlasti i velikosrpskih snaga koje su dominirale u izbjegličkoj vladi. Kad su Britanci konačno odlučili da opozovu svoje vojne misije kod četnika, bili su dovoljno svjesni zaprepaštenja koje će izazvati u Purićevoj vladi i kod Mihailovića, pa o svojoj odluci nisu dali javno saopćenje, već su samo obavijestili 1. marta Purića u Kairu i jednog Mihailovićevog predstavnika u Jugoslaviji. General Wilson je Mihailovića proglasio lično odgovornim za sigurnost odlaska britanskih misija, a Britanci su odgodili povratak u zemlju majora Lukačevića i potpukovnika Baćovića, sve dok ne vide kako će se izvršiti evakuacija njihovih ljudi kod četnika.112 112 Biber, u VUSu od 28. juna 1972, str. 33-34. Jedan od primjera jakog britanskog pritiska na kralja Petra bio je sastanak između premijera Churchilla i kralja Petra, 13. aprila 1944, kojem je prisustvovao i ambasador pri jugoslavenskoj vladi R. C. Skrine Stevenson. Churchill je tražio od kralja da što prije otpusti Purićevu vladu i da se na taj način riješi Mihailovića, jer bi Mihailović u idućim mjesecima mogao djelovati na način koji bi bio vrlo neugodan za kralja — na primjer, da se suprotstavi sovjetskim trupama ako budu morale preći na jugoslavenski teritorij. Churchill je obećao propagandnu pomoć koliko bude moguće, ako kralj postupi po ovoj sugestiji. Na tom sastanku i na sastanku s ambasadorom Stevensonom slijedećeg dana izgledalo je da je kralj spreman prihvatiti Churcillov savjet.113 Ali ubrzo je promijenio mišljenje, po svoj prilici nakon sastanka s predsjednikom vlade Purićem, jer je 17. aprila poslao hitno pismo predsjedniku Rooseveltu u kojem je izjavio da ne može smijeniti svog najboljeg predsjednika vlade i razriješiti generala Mihailovića dužnosti, a da ne počini izdaju naroda. Njegov je narod ujedinjen iza njega i njegove vlade, rekao je, i on preklinje predsjednika Roosevelta za razumijevanje i pomoć. Nije jasno da li je Roosevelt odgovorio kralju Petru ili ne, ali nacrt namjeravanog Rooseveltovog odgovora ne daje jugoslavenskom kralju nikakvo ohrabrenje nego čak izražava sumnju u točnost nekih informacija navedenih u pismu i općenito se slaže s mudrošću britanskog vođenja jugoslavenskih poslova.114 113 F. O. 371/44309, R 6007/658/92. Ne treba se iznenaditi što je kralj Petar promijenio mišljenje nakon ova dva sastanka, jer je bio dobro poznat po tome da nema samostalnog mišljenja; u jednom od svojih izvještaja Bailey je zapisao da kralj često ponavlja mišljenje one osobe s kojom je netom razgovarao. 114 FRUS 1944, IV, 1359-1361, 1366-1368. Bilo je nezamislivo da bi Britanci, kad su jednom prekinuli odnose s Mihailovićem i naredili povlačenje svojih vojnih misija iz područja pod njegovom kontrolom, mnogo dulje trpili jednu jugoslavensku vladu koja bi tvrdoglavo ustrajala u svojoj pročetničkoj, velikosrpskoj politici. Britanci su htjeli vladu koja bi im pomogla da nadu modus vivendi između četnika i partizana u interesu stvaranja jake jugoslavenske države, prijateljski raspoložene prema Britancima i po mogućnosti pod žezlom dinastije Karađorđevića. Nakon niza manevara i pritisaka na kralja Petra koji su trajali nekoliko mjeseci, britanska vlada je dobila što je htjela: razrješenje Purića i smjenjivanje njegova kabineta, što je značilo i uklanjanje generala Mihailovića kao ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva. Jedva da se je moglo očekivati da bi se i jedna jugoslavenska izbjeglička vlada kojoj na čelu stoji Srbin, političar ili ne, prihvatila zadatka da ukloni Mihailovića, iako je njegovo uklanjanje jasno zahtijevala i unutarnja situacija u zemlji i međunarodna situacija zemlje, kako su je prema svojim strateškim potrebama shvaćali Saveznici. Za taj posao trebalo je naći prikladnog političara koji nije Srbin. Srpski političari bili su svjesni što se to pomalja na vidiku i pokušali su nagovoriti kralja da umjesto Purića izabere čovjeka iz njihove grupe - ili Milana Grola, šefa Demokratske stranke, ili bivšeg predsjednika vlade Jovanovića. Ali Britanci su jasno stavili do znanja kralju Petru da Mihailović mora otići; Tito je inzistirao na tom zahtjevu i čvrsto je izjavio da neće razgovarati s emigrantskom vladom sve dok Mihailović ne bude uklonjen sa svog položaja. Slično njemu, i Britanci su to zahtijevali kao temeljni preduvjet podrške svakoj novoj izbjegličkoj vladi. Kralj, koji u toj stvari nije imao izbora, raspustio je Purićevu vladu i imenovao je 1. juna 1944. dra Ivana Šubašića predsjednikom vlade. Sve do 7. jula, kad je izdan ukaz o imenovanju ostalih ministara, Šubašić je držao sve resore u vladi.115 115 Vidi Pavlović, »Pad Purićeve vlade«, str. 25-26, 32; Čubrilović, str. 224 Šubašića su izabrali Britanci.116 On je uvijek pokazivao iskrenu jugoslavensku orijentaciju i pratio ga je glas da vjeruje u politički kompromis.117 Jugoslavenski izvori tvrde da je Churchill još 9. maja 1944. obavijestio Tita o izboru Šubašića za novog predsjednika jugoslavenske vlade. Predloženo imenovanje bilo je za Tita prihvatljivo pod uvjetom da Mihailović ne bude imenovan ministrom vojske, te da nova vlada da izjavu kojom osuđuje sve one koji surađuju s neprijateljem.118 Imenovanje Šubašića otvorilo je novo poglavlje u povijesti izbjegličke vlade i njenih odnosa s.četnicima i NOV i POJ. Nakon toga velikosrpske snage i četnici nisu više imali nikakvog utjecaja na akcije vlade. Pokušali su bezuspješno, preko britanskih i američkih prijatelja četnika, spriječiti Šubašićevu vladu da ne sklapa i ne izvršava razne sporazume s maršalom Titom, za koje su smatrali da su štetni za njih, dinastiju, generala Mihailovića i jugoslavensku državu uopće. Slično je i četnički Centralni nacionalni komitet koji se sastao od 20. do 23. jula izdao saopćenje kojim iskazuje nepovjerenje Šubašićevoj vladi, i zadržava za sebe slobodu djelovanja (vidi Glavu 11). 116 Biber, u VUS-u od 2, 9, 23, 30. augusta i 27. septembra 1972. 117 Šubašić je svoju poziciju jasno iskazao ne samo u javnim izjavama i govorima u Sjedinjenim Državama (kao u onom ranije citiranom), već također i u brojnim porukama vladi u Londonu, čije su kopije Britanci bez sumnje imali u svojim dosjeima. Za niz odlomaka iz tih izjava i poruka, koje se nalaze u arhivu jugoslavenske izbjegličke vlade, vidi Kljaković »Jugoslavenska vlada u emigraciji i Saveznici prema pitanju Hrvatske, 1941-1944«, dio I, str. 108-112, 116, 122, 136. 118 Hronohgija 1941-1945, str. 748. Šubašićevoj politici protivio se i vodeći član Hrvatske seljačke stranke u izbjeglištvu, dr Krnjević - iako su neki drugi istaknuti članovi stranke u izbjeglištvu, osobito Šutej i Bićanić, bili za Šubašića - a protivio se također i vođa Slovenske ljudske stranke u izbjeglištvu dr Krek. Međutim, ta je opozicija bila uzaludna, jer je sada čvrsta britanska politika, uz koju su pristale Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, bila da se u potpunosti podrži sporazum Tito - Šubašić. Do sredine 1944. prilike u Jugoslaviji i stavovi velike trojice o Jugoslaviji toliko su evoluirali da Šubašićeva vlada nije mogla imati drugog logičkog cilja nego da se sporazumije s partizanima. Sjedinjenje emigrantske vlade i privremene vlade u zemlji uslijedilo je 7. marta 1945. i označilo je kraj vlade u izbjeglištvu. Konačno su i zapadni Saveznici mogli očekivati intenziviranje jugoslavenskih napora protiv Njemačke i svršetak nesporazuma oko Jugoslavije i u njoj, što je tako dugo kvarilo odnose među velikom trojicom; mogli su se također ozbiljno nadati da će, uz zapadnu pomoć, možda još uvijek biti moguće spriječiti formiranje jednopartijske komunističke vlasti u Jugoslaviji nakon rata. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument